Forum Klix.ba

23. Februar: Svjetski Dan Čečenije


Uvod




23. Februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice od 500. 000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane Sovjetske vojske. One koji su preživjeli transport su ostavljeni da gladni, goli i bosi prebrode surovu zimu Centralne Azije i Sibira.




U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karti, rekorda i enciklopedija. I konačno 2004, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa Čečenskog naroda označava kao genocid.




To je dakle dan kojeg malo ljudi bilježi, ali koji isto tako niko ne treba zaboraviti, i radi toga mi obilježavamo 23. Februar kao Svjetski dan Čečenije.




Svjetski dan Čečenije se obilježava iz sledećih razloga:




• Da se patnja i genocid koji je izvršen nad čečenskim narodom prizna kao ljudska

katastrofa od historijskog značaja.

• Da se oda priznanje svim žrtvama Staljinovih deportacija.

• Podstaći razumjevanje Čečenskog genocida kao dogadjaja od važnosti za sve ljude.

• Osigurati da se užasni zločini, rasizam i žrtvovanje Čečenskog naroda nikad ne zaboravi

i bilo kome u svijetu ponovi.

• Podsjetiti svijet na slične tragedije koje se trenutno događaju po svijetu.

• Obrazovati nove generacije o počinjenom genocidu i kakva je lekcija naučena iz

stečenog iskustva.

• Još jednom obnoviti i podvući kontinuiranu posvjetu suprostavljanju rasizmu, viktimizaciji i

genocidu.

• Podrška za slične aspiracije u svijetu koji zastupaju ideale pravde, bezbjednosti,

uvažavanja i mira za sve.

Da bi saznali više o Svjetskom danu Čečenije, da saznate kako možete pomoći, ili ako želite da posjetite neki od mnogobrojnih komemorativnih skupova u svijetu molimo posjetite web sajt: http://www.worldchechnyaday.org




Historija




23. februara 1944. Sovjetski Savez je bez ikakve najave započeo deportaciju čitavog Čečenskog i Inguškog naroda sa Kavkaza u stepe Centrale Azije. Tih najhladnijih dana zime, ovi deportovani ljudi su bili izloženi nasumičnim masakrima i glađu; ova “solucija” nije bila ni malo manje „finalna“ i brutalna od one koje se tada dešavala nad Jevrejima u Evropi. Po nekim konzervativnim procjenama polovica od deportovanog stanovništva je umrlo u toku transporta, a proporcija onih koji su nakon toga umrli od zime i gladi je vjerovatno još i veća.

Početkom januara 1944. destine hiljada NKVD trupa je počelo da stiže u malu planinsku republiku, i raspoređuje se oko skoro svih naselja u regionu. Na Dan crvene armije, 23. februara, u svim tim mjestima, gradovima i selima, svi muškarci su bili pozvani da se pojave ispred zgrade lokalne opštine (sovjeta). Pošto niko nije mogao ni predpostaviti šta im se priprema, svi su se na poziv odazvali i došli. Umjesto da prisustvuju proslavi Dana Crvene Armije kako su očekivali, narodu je pročitana odluka Predsjedništva centralnog komiteta o naredbi za deportaciju Čečenskog i Inguškog naroda kao kaznu za navodnu izdaju i kolaboraciju sa Njemačkim neprijateljem.




Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o Čečenskoj kolaboraciji sa Nacistima potvrdio;

optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju

nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.




U svakom gradu Studebaker kamioni (dati kao pomoć ratnom savezniku od strane Sjedinjnih Američkih Država) su doveženi da bi bili „natovareni“ Čečenima, muškarcima, ženama i djecom pod prijetnjom oružja. Ti kamioni su prevozili svoj „kargo“ do najbliže željezničke pruge, gdje su ljudi ukrcani u prazne stočne vagone bez vode i hrane i sa potpuno neadekvatnom odjećom za takav put. Stanovnici udaljenih planinskih sela su bili primorani da pješke silaze sa planina u niziju, odakle su dalje odvođeni. Oni koji su usporavali hodanje ili nisu mogli ići su bili streljani, kao i bilo ko drugi ko bi se pobunio. Trudne žene, stariji ljudi ili svako ko bi se učinio težim za transport je bio ubijen. Jedan od brojnih dokumentovanih slučajeva je primjer 700 žena, djece i starih koji su bili spaljeni živi u planinskom selu Khaibakh. Dakako, ovakvi masakri su se dešavali širom republike, i Auls (planinska sela) su dogorijevala sedmicama nakon toga.




Za samo nekoliko dana, surovom preciznošću, čitava populacija jednog naroda je bila izbrisana sa zemlje svojih predaka. Preko noći su Čečenija i Ingučetija postali pusta zemlja; čak su i kartografi angažovani da uklone svaku referencu o njima iz svih oficijalnih karti, mapa, katastera i enciklopedija.




29. Februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. Februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama...

478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i 91250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“




Nesretni položaj Čečenije





Za skoro pola miliona Čečena i Inguša, crna odiseja preko zamrznute tundre, iskušenje

monumentalne patnje je tek započelo. Zapečaćeni kamioni prenatrpani familijama – muškarci,

žene i djeca svih uzrasta – smrznuti, zgužvani, prevoženi bez toaleta ili ikakvih mogućnosti da se kupaju ili operu.Epidemija smrtonosnog stomačnog oboljenja, typhoid groznice se ubrzo pojavila i velikom brzinom pokosila prenatrpane ljude u stočnim vagonima. Jezivi prizori umiranja i smrti tolikog broja ljudi su podsjećali na scene iz Buchenwalda ili Aushwitza. Samo malo hrane im je bilo davano u toku transporta , pa su slabi i bolesni brzo poklekli od gladi i zime. U toku puta, na željezničkim stanicama su ih sačekivali ljudi kojima je bilo rečeno kako su oni bili kolaboracionisti sa neprijateljem pa su ih ovi još dodatno verbalno i fizički vrijeđali.

Na jednoj od tih stanica, svjedok tog nasilja i nadrealnog bezumlja je bio i Dimitri Gulia, čuveni abkhazijski edukator: „... nevjerovatna slika, jedan ekstremno dugačak voz ... pretrpan ljudima koji su izgledali kao ljudi sa planina Kavkaza. Bili su slati nekuda na istok, žene, djeca, starci, svi. Izgledali su užasno tužno i očajno... To su bili Čečeni i Inguši koji nisu tako putovali svojevoljno. Bili su deportovani. Oni su počinili 'veoma ozbiljan prekršajl prema majci domovini’...“




Kamioni i vagoni su često bili pregledani i svi pronađeni leševi bi jednostavno samo bili izbačeni pored vagona i tu ostavljeni kao hrana zvjerima. Da bi od takve sudbine sačuvali svoje rođake, Čečeni bi očajnički pokušavali sakriti mrtva tijela svojih najdražih, nadajući se da im makar priušte Islamski ukop kad jednom stignu na neko odredište. Nakon nekoliko sedmice takvog putovanja, Čečeni su bili razbacani po regiji današnjeg Kazahstana, Uzbekistana i Kirgistana. Malo ili nimalo pažnje je bilo posvjećeno tome imaju li tih stotine hiljada ljudi koji su dotle preživjeli, ikakve prehrane ili smještaja. Oni su bili ostavljeni da se sami snalaze.


Jedan historičar sa moskovskog univerziteta je napisao dvije decenije kasnije:

„...Najstrašniji i nepopravljiv udar na Čečene i Inguše je učinjen u prve dvije, tri godine

progonstva, kada su ih glad i najstašnije bolesti natjerali da ukopaju hiljade svojih zemljaka i

rodjaka po stepama Centralne Azije.“

U predstojećim godinama je dakle hiljade njih poumiralo od upala pluća i gladi. Sve je ovo predstavljalo vrlo tamnu mrlju čak i u inače burnoj čečenskoj historiji. Čečeni su već prije toga bili iscrpljeni dugogodišnjim ratovima kada su preživjeli svu snagu Ruske imperije sredinom 19. vijeka. I nakon tih ratova veliki broj njih je bio prisiljen da se iseli sa svojih ognjišta. Mnogo familija je bilo rastureno, i one se nikada nisu uspjele ponovo sakupiti nakon toga.




Naselja deportovnih su praktično bile velike kažnjeničke kolonije. Bilo kako trivijalni prekršaj pravila je bio kažnjavan zatvorom i prisilnim teškim fizičkim radom. Ipak, kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi Arhipelag gulaga Čečenska želja da prežive je izdržala i pobjedila.




„Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni ... Ja bih rekao da od svih prisilnih naseljenika, samo su Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“


Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.

Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.

Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu Čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive

ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od poslijedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo vjekova.

Čečenska kultura je na taj način trajno oštećena.

Veze između trauma i oštećenja koji su počinjeni u genocidu nad čečenskim narodom i njihovih stremljenja i iskustava nastalih nakon toga, ne mogu se nikako podcjenjivati. Ta sjećanja i iskustva se osjećaju i rukovode stremljenja čečenskog naroda i dan danas.


http://www.worldchechnyaday.org

Na ovome linku možete saznati nešto više o Čečeniji i borbi Čečena za slobodu. Inače njihova sudbina je slična sudbini Bošnjaka. Ako administracija smatra da se sa ovim linkom reklamira neka stranica neka ga izbriše, a molio bih da ipak tema i ovaj tekst ostane

Herojski i ponosan narod, boriti se protiv najjace vojne sile svijeta na nacin na koji su oni, svaka im cast. Iako je njihova borba malo posustala u zadnjih godinu zbog ubistva velikog Shamila, siguran sam da ce Ceceni kao sto su radili kroz istoriju nastaviti njihovu pravednu borbu do slobode.

Deportacije Čečena (Lyoma Usmanov)
Kavkaz centar


U prohladno jutro 23.februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije i narod nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju.
U prohladno jutro 23.februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije i narod nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin. I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.




A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme! Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumjevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumijeli!


Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro obučeni od strane države, lovili su Čečene sa jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona su se nalazila svugdje: u napuštenim kućama, u krevetima, duž puteva i stazica, u oklolicama sela, na livadama, u šumama...Rusi su ubijali Čečene svugdje: dizali su ih u zrak sa minama, spaljivali, odrubljivali im glave, streljali ih, trovali...Većina prehrambenih potrepština i izvora hrane je poljevano kerozinom i paljeno, a podmetali su umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina žrtava toga bila su djeca- ona nisu razumjela zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je oko 7000 Čečena.



„Premještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životnije, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca starijih i mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23. februara ovi pretrpani vozovi, napunjeni ljudima osuđenim na neljudsku patnju, krenuli su istočno: prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.







Ovaj snijegom prekriveni „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti. (Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvijerima koje su pratile ove vozove.)


Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana sa Čečenima.

Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo.




Narod nije samo istrijebljen fizički. Sva sjećanja o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na svojoj zemlji stoljećima, su uništena. Drevni manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena u Grozni iz svih dijelova Čečenije.Za nekoliko dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni u centru grada u pokušaju da se spali historijsko sjećanje na čečenski narod.




Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i


zgrada.Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture.Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara.




Samo na teritoriji Arguna, više od 250 antičkih i srednjovjekovnih dvoraca je uništeno. Nešto manje od 50 čečenskih spomenika je ostalo netaknuto. Postoje tri razloga što su ostali čitavi. Prvi razlog je hrabra borba onih Čečena koji su se povukli u brda i planine, drugi razlog što je jedan dio spomenika bio nepoznat neprijatelju, a treći je što su neki spomenici bili predobro građeni da bi bili uništeni.




Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“- Čečene i Inguše- povučeni si iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag Čečena. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla. Npr, u svojoj historiji SAD (takođe država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!




Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944.godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da je većina žena,djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.




Dziyaudin Malsagov, rođen 1913 godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:

„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“




Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio prije više od 60 godina. Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečeniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štoviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj i još mnoge druge zločine).




Evo nekoliko svjedočenja i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:




1. Planinsko naselje Yalkharoy




Ruski vojnici su ubili 86 Čečena koje su vodili prema najbližoj željezničkoj stanici




2. Planinska naselja u okruzima Khakhilge i Ahkkha




U februaru 1944.godine u naselju između Zingale i Biytsya ruski vojnici pobili su slabe starce, žene, djecu i bolesne seljane koje su nasilno odvojili od članova njihove familije, koji su ih nosili na leđima ili u nosiljkama, dok su hranu ostavljali jer nisu mogli ništa više nositi. Ukupno je ubijeno 32 Čečena.




3. Distrikt Cheberloyevsky-jezero Kezenoi-Am




„Nepokretni“ dio zatočenika je pogušen ovdje (bacili si ih u jezero). Tačan broj žrtava nije poznat.




4.Distrikt Itum-Kalinsky




U ovom distriktu ruski vojnici su bacali granate i Moltovljeve koktele u kuće u kojima su se nalazili bolesni ljudi, da bi se na taj način oslobodili briga za njihov transport ili onako, samo iz „zabave“. Tačan broj žrtava nije poznat.




M.A. Amirov, stanovnik sela Alkhazurovo, svjedoči: „U ljeto 1944. godine prolazio sam sa svojim drugovima Zhabrailom, Kabi Mussom i ostalima planine Peshkhoy. Iznenada smo naišli na tragove zločina sovjetskih trupa: na dnu duboke rupe oni su otkrili tijela 12 ljudi sa tragovima rana od metaka i bajoneta. Među tim tijelima je bilo žena i jedno dijete koje nije imalo više od tri godine. Bajonet je probio ženu sa leđa, probivši i nju i dijete koje je držala u naručju.“




5.Planinska oblast Malkhista




U ovoj oblasti Rusi su natjerali Čečene u špilje gdje su ih onda ubijali. Tačan broj žrtava nije poznat.




6.Oblast Nozhai-Yurt




U ovoj oblasti ruski vojnici su zatvarali Čečene u staje, poljevali ih benzinom i spaljivali žive. Tačan broj žrtava nije poznat.




7.Planinsko naselje Peshkha




Ruski vojnici ubili su preko 80 ljudi, žena djece i staraca, u špilji kod Tsyen Avozh Hyekha




8.Regionalna bolnica Urus-Martan, 23.februar 1944.godine




Na taj tragični dan mnogi pacijenti iz obližnjih naselja odvedeni su do svoje centralne bolnice u Urus-Martanu. Ukupno, 72 pacijenta du odvedeni do jedne rupe koja se nalazila desetak metara od bolnice i tu su živi zatrpani sa raznoraznim smećemo koje se tu nalazilo.




9.naselje Arstakh



Ruski vojnici izvršili egzekuciju nad grupom nemoćnih staraca. Tačan broj žrtava nije poznat.




10.Oblast Achkhoi-Martan, južno od naselja Valerik




Vissita Anzorov, koji je napustio svoje skrovište da bi potražio svoga desetogodišnjeg sina brutalno je ubijen tu. Ruski vojnicu su mu odrubili glavu i zarobili njegovog sina. Onda su odnijeli njegovu glavu kod džamije u Shalazhi-u, gdje su igrali fudbal koristeći glavu mjesto lopte. Očajni desetogodišnji sin je napao ruskog vojnika pokušao je oteti očevu glavu, ali su onda Rusi igrali fudbal koristeći sada dječaka mjesto lopte.




11.Oblast Galayn Chozh, blizu naselja Lamiye




Ovdje, nedaleko od jezera Galayan-Chozh, za vrijeme deportacije, oko 600 žena, djece i staraca je nemilosrdno ubijeno i bačeno u jezero.




12.Oblast Galayn Chozh, naselje Nashkha




Od marta do aprila kadeti 61 pješačke regimente ubili su više od 80 ljudi-bolesnika i invalida. Samo za zabavu, članovi iste regimente bacali su granate i bujali nepokretne i jadne bolesnike i stare ljude.







13. Oblast Galayn Chozh, naselje Khaibakh



27.februara, 1944.godine, ruski vojnici su spalili žive 700-750 ljudi, većinom djece, žena i staraca.Egzekutori su kasnije nagrađeni medaljama. Najstariji od ovih žrtava imao je 110 godina, a najmlađi su bili-upravo rođene bebe.




Dziyaudin Malsagov, nekadašnji član NKVD-a, koji je i sam učestvovao u zločinima, svjedoči: “U Khaibakhu, narod je okupljen iz okolnih sela kod jedne velike, zajedničke štale koja je nazvana po L. Beriji. Oficir NKVD-a je naredio svima onima koji ne mogu hodati da uđu u zgradu, gdje se nalazi mnogo sijena pa se mogu ogrijati. Starci, žene, djeca, bolesnici i oni koji su se o njima brinuli okupili su se tu. Sve se to dešavalo pred mojim očima.

Ostatak seljana je prebačen preko sela Yalkhoroy do sela Galashki, a onda na obližnju željezničku stanicu. Između 10 i 11 sati ujutro, kada je onaj zdravi dio populacije poslan daleko, vrata štale su zatvorena. Čuo sam naredbu: “Pali!“ Cijela je zgrada tada buknula. Ispostavilo se da su neki drugi vojnici pripremili sijeno prije i polili ga sa benzinom. Kada se plamen izdigao duboko iznad zgrade, oni koji su se nalazili unutra pohrlili su prema kapiji, provalili je i počeli bježati...Međutim mitraljez ih je zaustavio. Izlaz je bio zakrčen mrtvim tijelima.“




Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči: “Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i nakraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“


Salambek Zakriyev svjedoči: “Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu.Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela.Blizu mosta kod Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“





Alimkhodzhayev Selim, star 106.godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči: “Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu. Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu.Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju. Vojnik ga je udario u glavu sa puškom i rekao mu:“Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga. To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili lying Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je. Kasnije, izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili njeno tijelo.Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom. Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, takođe je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke. Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imal 20 godina je takođe ubijena.Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu, ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike. Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu. Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći...“




Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela. Ruska vojska je koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu. Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu. Iskreno govoreći, nije jasno zašto su to radili. Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu- to još uvijek nije jasno.




Ovaj aspekt ruskih zločina je bio tema na konferenciji „Međunarodni zakoni i Čečenska republika“ (koja se održala u Krakovu 8-11 decembra 1995.godine). Jedan od učesnika, profesor Ivan Bilas, izaslanik ukrajinskog Parlamenta, citirao je podatke iz ruskih arhiva iz 1949.godina, iz kojih se jasno vidi da su deportirani Čečeni bili hranjeni sa otrovnim prehrambenim artiklima. U dokumentu su oni nazvani „hrana iznenađenja“. Prema podacima koje je iznio iz tih arhiva, bezbrojni recepti za trovanje hrane su bili propisani. Tako,npr, da bio otrovao 1kg brašna, bilo je preporučeno da se doda 1g bijelog arsenika, 10 grama na 1 kg soli. Još jedan otrov, arsenik-sodiumova sol- je bila propisana za šećer i vodu. Hexogen je bio dobar za ulja. Ovdje se navodilo još đavoljih recepata i mjera, te sigurnosnih savjeta za one koji bi dostavljali tu „hranu iznenađenja“.




Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena. “Nisu samo Poljaci bili ti koji su primjetili čudne i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949.godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena sa hemikalijama bila praksa već duže vrijeme.




Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome: “Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd. Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“




Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926.godine, svjedoči: “Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti. Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“




Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara.

Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila novu formu deportacija tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.




Gakajev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.




Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer. 1998.godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora N.F. Bugaia i A.M. Gonova pod naslovom: “Kavkaz: Nacije u posebnim vozovima“. U toj knjizi autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944.godine. Osnovka misao knjige jeste: “Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi red u zemlji!“




Jedini razlog zašto za genocid nad Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana. “Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa, i još uvijek ima svoj razorni uticaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.




Kada se analizira ruska bezosjećajnost i neizmjerna okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma?




Čitajući hronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944.godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, mi uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi. Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi? Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer.




Zašto se oni ponašaju ovako?Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju? Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze?

To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane. Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?

Mahdan Tushayev, rođen 1926.godine, u svom svjedočenju 1992.godine je rekao: “Moram reći da su me Rusi napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“

Onoliki Kazahstan, Turkmenistan, Bjelorusija (koja cak zeli da se ujedini sa Rusijom) su n ezavisne drzave ali Cecenija ne. Ne moze biti razlog ni nafta jer i u Kazahstanu, Azerbejdzanu ima nafte.

Cecenima preostaje jedino da izdrze, nekako.

U Sudanu (Darfur) poginulo preko milion ljudi u zadnjih godine, ali to nije tema posto tamo mi muslimani ubijamo jedni druge. Zato je bitno sta su bezbozni Rusi radili 1944. Fuj gadite mi se jadovi jedni licemjerni. Koga vise boli briga za to. I svabe pobise milione pa ne pisete o tome...

back in black wrote:23. Februar: Svjetski Dan Čečenije


Uvod




23. Februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice od 500. 000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane Sovjetske vojske. One koji su preživjeli transport su ostavljeni da gladni, goli i bosi prebrode surovu zimu Centralne Azije i Sibira.




U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karti, rekorda i enciklopedija. I konačno 2004, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa Čečenskog naroda označava kao genocid.




To je dakle dan kojeg malo ljudi bilježi, ali koji isto tako niko ne treba zaboraviti, i radi toga mi obilježavamo 23. Februar kao Svjetski dan Čečenije.




Svjetski dan Čečenije se obilježava iz sledećih razloga:




• Da se patnja i genocid koji je izvršen nad čečenskim narodom prizna kao ljudska

katastrofa od historijskog značaja.

• Da se oda priznanje svim žrtvama Staljinovih deportacija.

• Podstaći razumjevanje Čečenskog genocida kao dogadjaja od važnosti za sve ljude.

• Osigurati da se užasni zločini, rasizam i žrtvovanje Čečenskog naroda nikad ne zaboravi

i bilo kome u svijetu ponovi.

• Podsjetiti svijet na slične tragedije koje se trenutno događaju po svijetu.

• Obrazovati nove generacije o počinjenom genocidu i kakva je lekcija naučena iz

stečenog iskustva.

• Još jednom obnoviti i podvući kontinuiranu posvjetu suprostavljanju rasizmu, viktimizaciji i

genocidu.

• Podrška za slične aspiracije u svijetu koji zastupaju ideale pravde, bezbjednosti,

uvažavanja i mira za sve.

Da bi saznali više o Svjetskom danu Čečenije, da saznate kako možete pomoći, ili ako želite da posjetite neki od mnogobrojnih komemorativnih skupova u svijetu molimo posjetite web sajt: http://www.worldchechnyaday.org




Historija




23. februara 1944. Sovjetski Savez je bez ikakve najave započeo deportaciju čitavog Čečenskog i Inguškog naroda sa Kavkaza u stepe Centrale Azije. Tih najhladnijih dana zime, ovi deportovani ljudi su bili izloženi nasumičnim masakrima i glađu; ova “solucija” nije bila ni malo manje „finalna“ i brutalna od one koje se tada dešavala nad Jevrejima u Evropi. Po nekim konzervativnim procjenama polovica od deportovanog stanovništva je umrlo u toku transporta, a proporcija onih koji su nakon toga umrli od zime i gladi je vjerovatno još i veća.

Početkom januara 1944. destine hiljada NKVD trupa je počelo da stiže u malu planinsku republiku, i raspoređuje se oko skoro svih naselja u regionu. Na Dan crvene armije, 23. februara, u svim tim mjestima, gradovima i selima, svi muškarci su bili pozvani da se pojave ispred zgrade lokalne opštine (sovjeta). Pošto niko nije mogao ni predpostaviti šta im se priprema, svi su se na poziv odazvali i došli. Umjesto da prisustvuju proslavi Dana Crvene Armije kako su očekivali, narodu je pročitana odluka Predsjedništva centralnog komiteta o naredbi za deportaciju Čečenskog i Inguškog naroda kao kaznu za navodnu izdaju i kolaboraciju sa Njemačkim neprijateljem.




Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o Čečenskoj kolaboraciji sa Nacistima potvrdio;

optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju

nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.




U svakom gradu Studebaker kamioni (dati kao pomoć ratnom savezniku od strane Sjedinjnih Američkih Država) su doveženi da bi bili „natovareni“ Čečenima, muškarcima, ženama i djecom pod prijetnjom oružja. Ti kamioni su prevozili svoj „kargo“ do najbliže željezničke pruge, gdje su ljudi ukrcani u prazne stočne vagone bez vode i hrane i sa potpuno neadekvatnom odjećom za takav put. Stanovnici udaljenih planinskih sela su bili primorani da pješke silaze sa planina u niziju, odakle su dalje odvođeni. Oni koji su usporavali hodanje ili nisu mogli ići su bili streljani, kao i bilo ko drugi ko bi se pobunio. Trudne žene, stariji ljudi ili svako ko bi se učinio težim za transport je bio ubijen. Jedan od brojnih dokumentovanih slučajeva je primjer 700 žena, djece i starih koji su bili spaljeni živi u planinskom selu Khaibakh. Dakako, ovakvi masakri su se dešavali širom republike, i Auls (planinska sela) su dogorijevala sedmicama nakon toga.




Za samo nekoliko dana, surovom preciznošću, čitava populacija jednog naroda je bila izbrisana sa zemlje svojih predaka. Preko noći su Čečenija i Ingučetija postali pusta zemlja; čak su i kartografi angažovani da uklone svaku referencu o njima iz svih oficijalnih karti, mapa, katastera i enciklopedija.




29. Februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. Februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama...

478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i 91250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“




Nesretni položaj Čečenije





Za skoro pola miliona Čečena i Inguša, crna odiseja preko zamrznute tundre, iskušenje

monumentalne patnje je tek započelo. Zapečaćeni kamioni prenatrpani familijama – muškarci,

žene i djeca svih uzrasta – smrznuti, zgužvani, prevoženi bez toaleta ili ikakvih mogućnosti da se kupaju ili operu.Epidemija smrtonosnog stomačnog oboljenja, typhoid groznice se ubrzo pojavila i velikom brzinom pokosila prenatrpane ljude u stočnim vagonima. Jezivi prizori umiranja i smrti tolikog broja ljudi su podsjećali na scene iz Buchenwalda ili Aushwitza. Samo malo hrane im je bilo davano u toku transporta , pa su slabi i bolesni brzo poklekli od gladi i zime. U toku puta, na željezničkim stanicama su ih sačekivali ljudi kojima je bilo rečeno kako su oni bili kolaboracionisti sa neprijateljem pa su ih ovi još dodatno verbalno i fizički vrijeđali.

Na jednoj od tih stanica, svjedok tog nasilja i nadrealnog bezumlja je bio i Dimitri Gulia, čuveni abkhazijski edukator: „... nevjerovatna slika, jedan ekstremno dugačak voz ... pretrpan ljudima koji su izgledali kao ljudi sa planina Kavkaza. Bili su slati nekuda na istok, žene, djeca, starci, svi. Izgledali su užasno tužno i očajno... To su bili Čečeni i Inguši koji nisu tako putovali svojevoljno. Bili su deportovani. Oni su počinili 'veoma ozbiljan prekršajl prema majci domovini’...“




Kamioni i vagoni su često bili pregledani i svi pronađeni leševi bi jednostavno samo bili izbačeni pored vagona i tu ostavljeni kao hrana zvjerima. Da bi od takve sudbine sačuvali svoje rođake, Čečeni bi očajnički pokušavali sakriti mrtva tijela svojih najdražih, nadajući se da im makar priušte Islamski ukop kad jednom stignu na neko odredište. Nakon nekoliko sedmice takvog putovanja, Čečeni su bili razbacani po regiji današnjeg Kazahstana, Uzbekistana i Kirgistana. Malo ili nimalo pažnje je bilo posvjećeno tome imaju li tih stotine hiljada ljudi koji su dotle preživjeli, ikakve prehrane ili smještaja. Oni su bili ostavljeni da se sami snalaze.


Jedan historičar sa moskovskog univerziteta je napisao dvije decenije kasnije:

„...Najstrašniji i nepopravljiv udar na Čečene i Inguše je učinjen u prve dvije, tri godine

progonstva, kada su ih glad i najstašnije bolesti natjerali da ukopaju hiljade svojih zemljaka i

rodjaka po stepama Centralne Azije.“

U predstojećim godinama je dakle hiljade njih poumiralo od upala pluća i gladi. Sve je ovo predstavljalo vrlo tamnu mrlju čak i u inače burnoj čečenskoj historiji. Čečeni su već prije toga bili iscrpljeni dugogodišnjim ratovima kada su preživjeli svu snagu Ruske imperije sredinom 19. vijeka. I nakon tih ratova veliki broj njih je bio prisiljen da se iseli sa svojih ognjišta. Mnogo familija je bilo rastureno, i one se nikada nisu uspjele ponovo sakupiti nakon toga.




Naselja deportovnih su praktično bile velike kažnjeničke kolonije. Bilo kako trivijalni prekršaj pravila je bio kažnjavan zatvorom i prisilnim teškim fizičkim radom. Ipak, kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi Arhipelag gulaga Čečenska želja da prežive je izdržala i pobjedila.




„Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni ... Ja bih rekao da od svih prisilnih naseljenika, samo su Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“


Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.

Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.

Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu Čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive

ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od poslijedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo vjekova.

Čečenska kultura je na taj način trajno oštećena.

Veze između trauma i oštećenja koji su počinjeni u genocidu nad čečenskim narodom i njihovih stremljenja i iskustava nastalih nakon toga, ne mogu se nikako podcjenjivati. Ta sjećanja i iskustva se osjećaju i rukovode stremljenja čečenskog naroda i dan danas.


http://www.worldchechnyaday.org

Na ovome linku možete saznati nešto više o Čečeniji i borbi Čečena za slobodu. Inače njihova sudbina je slična sudbini Bošnjaka. Ako administracija smatra da se sa ovim linkom reklamira neka stranica neka ga izbriše, a molio bih da ipak tema i ovaj tekst ostane

23.februar se sada u rusiji slavi kao dan zstitnika otecestva a to je nesto kao dan zastitnika domovine.
Pri deportaciji su razdvajali muskarce i zene vjerovatno zato da bi onemogucili produzenje natalitea.

GandalfSivi wrote:U Sudanu (Darfur) poginulo preko milion ljudi u zadnjih godine, ali to nije tema posto tamo mi muslimani ubijamo jedni druge. Zato je bitno sta su bezbozni Rusi radili 1944. Fuj gadite mi se jadovi jedni licemjerni. Koga vise boli briga za to. I svabe pobise milione pa ne pisete o tome...

Izvoli, otvori temu.
Za vrijeme bosanskog rata desavale su se mnogo strasnije stvari u svijetu pa su u UN iz dana u dan zasijedali samo o Bosni. Nepravda da, ali koliko je Bosanaca to spremno reci.

visby wrote:

GandalfSivi wrote:U Sudanu (Darfur) poginulo preko milion ljudi u zadnjih godine, ali to nije tema posto tamo mi muslimani ubijamo jedni druge. Zato je bitno sta su bezbozni Rusi radili 1944. Fuj gadite mi se jadovi jedni licemjerni. Koga vise boli briga za to. I svabe pobise milione pa ne pisete o tome...

Izvoli, otvori temu.
Za vrijeme bosanskog rata desavale su se mnogo strasnije stvari u svijetu pa su u UN iz dana u dan zasijedali samo o Bosni. Nepravda da, ali koliko je Bosanaca to spremno reci.

Slažem se...