#1 Ratne price - ona vedrija strana
Posted: 22/02/2007 14:01
Pod ovim mislim na zgode, smijesne situacije koje su se desile vama ili bilo kome drugom za vrijeme rata, nebitno od uloge koju ste imali u njemu, osim ako niste neki zlocinac
Kome se ništa takvo nije desilo nek bar napiše koje je knjige ložio u nedostatku struje i drva Kardelja? Sabrana Titova djela? Memoare Rodoljuba Čolakovića?
*
Prvi put sam oplak'o na onim prvim aprilskim samoorganizovanim strazama u naselju.
Oko ponoci nas trojica zaustavimo sumnjivog bijelog “ficu”. Pridjemo autu oprezno, zbunjeno i amaterski i ovaj covjek, koji je bio najstariji medju nama, rece vozacu:
-Ne mozes dalje...politicki je cas!
*
Drugi put oplakah od muke...poceo rat i uvalili mi onaj rumunski kalasnjikov, a ja dijete, ne dadose mi ni srednju da zavrsim, nemam pojma o puskama, znam jedino pucati.
Rastavim ga, ocistim i...nema sanse da ga sastavim. U blizini nikog od muskih osim mladjeg, devetogodisnjeg brata. Blizi se vrijeme polaska na liniju, a puska lezi u dijelovima. U tome dodje buraz, ostavi onu svoju drvenu pusku s kojom se igrao, uze ovu i sastavi je za dva minuta...ma ljubio sam ga dva sata.
*
1993. Selo kod Mostara. Izbjeglicka soba. Nakon sedam dana sa borbene linije, Capljinac dolazi “kuci” da odmori dan-dva. Noc...vrijeme je za spavanje...njih sedam u sobi. On, supruga, dvoje male djece, njegovi roditelji i mladja mu sestra. Ugase svijecu ( upale mrak).
Tisina...njih dvoje cekaju ujednaceno disanje ostalih, hrkanje...bilo sta sto ce im dati znak da se sjedine. Nakon nekog vremena, on udje lagano u nju, onako sa boka. Napaljen, nije mogao da se suzdrzi...navali zesce na nju, al ne daju ni glasa od sebe. Cuje se samo ono karakteristicno sljapkanje...a potom i svekrvin glas:
Nevjesta, nevjesta, ustani! Macka nam poloka mlijeko!
Nastavice se...
Kome se ništa takvo nije desilo nek bar napiše koje je knjige ložio u nedostatku struje i drva Kardelja? Sabrana Titova djela? Memoare Rodoljuba Čolakovića?
*
Prvi put sam oplak'o na onim prvim aprilskim samoorganizovanim strazama u naselju.
Oko ponoci nas trojica zaustavimo sumnjivog bijelog “ficu”. Pridjemo autu oprezno, zbunjeno i amaterski i ovaj covjek, koji je bio najstariji medju nama, rece vozacu:
-Ne mozes dalje...politicki je cas!
*
Drugi put oplakah od muke...poceo rat i uvalili mi onaj rumunski kalasnjikov, a ja dijete, ne dadose mi ni srednju da zavrsim, nemam pojma o puskama, znam jedino pucati.
Rastavim ga, ocistim i...nema sanse da ga sastavim. U blizini nikog od muskih osim mladjeg, devetogodisnjeg brata. Blizi se vrijeme polaska na liniju, a puska lezi u dijelovima. U tome dodje buraz, ostavi onu svoju drvenu pusku s kojom se igrao, uze ovu i sastavi je za dva minuta...ma ljubio sam ga dva sata.
*
1993. Selo kod Mostara. Izbjeglicka soba. Nakon sedam dana sa borbene linije, Capljinac dolazi “kuci” da odmori dan-dva. Noc...vrijeme je za spavanje...njih sedam u sobi. On, supruga, dvoje male djece, njegovi roditelji i mladja mu sestra. Ugase svijecu ( upale mrak).
Tisina...njih dvoje cekaju ujednaceno disanje ostalih, hrkanje...bilo sta sto ce im dati znak da se sjedine. Nakon nekog vremena, on udje lagano u nju, onako sa boka. Napaljen, nije mogao da se suzdrzi...navali zesce na nju, al ne daju ni glasa od sebe. Cuje se samo ono karakteristicno sljapkanje...a potom i svekrvin glas:
Nevjesta, nevjesta, ustani! Macka nam poloka mlijeko!
Nastavice se...