#1 Jesmo li ljudi ili nojevi?!
Posted: 31/01/2007 05:44
Vehabije se protive slavlju nove hidzretske godine
Jesmo li ljudi ili nojevi?!
Nojevski mentalitet u 15. hidžretskom stoljećuKao što u ovim zimsko-ljetnim danima snijeg kopni i na vrhovima onih planina na kojima je znao ostajati i tokom čitave godine, tako i našim "vehabijama" (kojih, naravno, nema!) sve više kopne i nestaju i oni posljednji atomi nade da se ovdašnji Bošnjaci mogu dovesti u suru, naravno po njihovim mjerilima i kriterijima. Tek što su koju desetinu tespiha uspjeli izbaciti (vozdići - što bi rekli naše komšije pravoslavci) iz nekih perifernih ili seoskih džamija, koje su džematlije, u međuvremenu, ipak uspjeli nadomjestiti, kad eto ti nove "napasti" u "liku i djelu" Nove hidžretske godine!
Novogodišnji bid'at - obilježavanje Nove 1428. hidžretske godine - sručio se na naše "reformatore" iznenađenjem novog virusa ili kakve elementarne nepogode
Novogodišnji bid'at - obilježavanje Nove 1428. hidžretske godine - sručio se na naše "reformatore" iznenađenjem novog virusa ili kakve elementarne nepogode, koji je, sve donedavno, tavorio u nekim svojim rudimentarnim oblicima, bez nekog stvarnog izgleda da će se od njega nešto razviti. Kad, umjesto da se sasvim ugasi i nestane pod pritiskom vitezova dugih brada i kratkih pantalona, on se, nečim izazvan (sve je nečim izazvano!), pretvorio u CUNAMI koji je "poharao" ne samo sela i gradove u Federaciji BiH, već i sela i gradove u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Bošnjake nikako p(r)oučiti ni dokučiti : oni se ponašaju poput one spravice: stisni - pišći, pusti - zvižđi!
Kako javljaju naši dopisnici i naši saradnici, ove godine gotovo da nema mjesta u ovoj Bosni i Hercegovini koje nije na neki način obilježilo dolazak Nove hidžretske godine : od dijeljenja novogodišnjih poklona našoj djeci, preko skupova različitih vrsta (mevludi, recitali, okrugli stolovi, predavanja, izvođenja ilahija, revija muslimanske odjeće i dr.) sve do pravih narodnih veselja
Nije izostao ni Dedo Hidžr, koji je ne samo djeci već i odraslima dijelio poklone, kao što, u mnogim većim gradovima, nije izostao ni veličanstveni vatromet, koji nas je, uzgred budi rečeno, podsjećao na ono doba kada je takve manifestacije mogla i smjela izvoditi samo Partija i njeni odani jurišnici prilikom nekih velikih državnih praznika.
A evo danas, dok džamijske prostore ispunjavaju melodični glasovi učenja Kur'ana i izvođenja ilahija a vitke džamijske munare kupaju se u raskoši i blještavilu svjetlosnih lampiona, akšamsko nebo paraju rakete koje se pretvaraju u slapove mogućih i nemogućih boja i njihovih kombinacija, osvjetljavajući ne samo nebo već i uzbuđena i zanesena lica džematlija, tih "modernih" muhadžira i ensarija
akšamsko nebo paraju rakete koje se pretvaraju u slapove mogućih i nemogućih boja i njihovih kombinacija, osvjetljavajući ne samo nebo već i uzbuđena i zanesena lica džematlija, tih "modernih" muhadžira i ensarija koji se, zajedno sa svim onim što se događa u njima i oko njih, bar u tim trenucima, uzdižu i naprosto lebde u nekoj vrsti sreće, ljubavi i zadovoljstva, zaboravljajući, bar za trenutak, svoje kućne pragove, polja i livade, predjele svoga zavičaja, iz kojih su silom oružja i agresije protjerani, svoju ljutu tugu i nevolju.
Iako je Kurban-bajram bio prije samo nešto više od dvadesetak dana od Nove hidžretske godine, novogodišnja energija naprosto je pokuljala i izbila sa neočekivanom snagom, kao da su svi raniji mubarek dani bili sputani i nedovoljno u radosti potvrđeni, pa se čekao taj novogodišnji nastup kao premijera neke NOVE RADOSTI, koja će, sasvim je izvjesno, u narednim godinama zadobijati svoje forme i svoje obrasce, svoje imanentne sadržaje, ali i obuhvatati i druge ljude i predjele, koji, zbog različitih razloga, nisu do sada obuhvaćeni. Očito je da Hidžra, kao povijesni spoj srca muhadžira i ensarija, kao bratimljenje zavađenih plemena Evsa i Hazredža u Medini, kao, jednostavno rečeno, najuzvišeniji ljudski cilj - mirenje i bratimljenje zavađene braće, i u današnjim svjetskim prilikama i okvirima, te posebno u našim bosanskim relacijama, zadobija ili prepoznaje se kao novi/stari simbol i istovremeno kao urgentna praktična potreba međumuslimanskog mirenja i mira na SVIM područjima - u Iraku, u Palestini, Libanu, Afganistanu, u Somaliji... gdje se proliva toliko bratske muslimanske krvi, ali i u našoj državi, gdje su Bošnjaci, oni koje smo izabrali i koji uglavnom trebaju biti primjer ostalima, obuzeti političkim i drugim interesnim ambicijama i porivima skoro pa zavađeni. Ili, ako i nisu (toliko) zavađeni, njihove međusobne relacije su takve i tolike (čitaj: mizerne), da od njih imaju mnogo više koristi drugi nego oni sami.
I dok tako čitamo, slušamo i gledamo kako muslimani u mnogim zemljama, posebno u Iraku (uz "nesebičnu" pomoć "oslobodilaca") jedni drugima ruše džamije, kako jedni drugima postavljaju eksplozivne naprave, svuda, baš svuda - od džamije i univerziteta do vlastitog šinjela, kako u paramparčad raznose kulturno- arhitektonske vrijednosti, koje je povijest čuvala hiljadama godina, kako bukvalno uništavaju sve što se može uništiti, trijebeći jedni druge bez milosti kao termiti, do ušiju nam dođu piskutavi glasovi naših "vehabija" (onih kojih inače nema!) kako Nova muslimanska godina nije po - Sunnetu!
We lla havle, we lla kuvvete...
Nije po Sunnetu to što će se Bošnjaci sjetiti svoga Allahovog Poslanika, što će slušati učenje Kur'ana, što će im se evocirati uspomene na događaje iz povijesti koji su utjecali čak i na činjenucu da oni pronose glas islama po brdovitom Balkanu, što će jedni drugima kazati koju lijepu riječ, upitati se za zdravlje, pa, konačno i - zapjevati. Zapjevati u slobodi i miru, nakon toliko patnji i ubijanja, nakon agresije i genocida, silovanja i protjerivanja, i Allahu dž.š. zahvaliti za sve ono što im je dao i što će im dati. Naravno da nije po Sunnetu, jer po Sunnetu nije ni moglo biti, pogotovo Sunnetu kako ga ONI shvaćaju
Naravno da nije po Sunnetu, jer po Sunnetu nije ni moglo biti, pogotovo Sunnetu kako ga ONI shvaćaju. Svakome ko ima glavu (čast izuzecima) je valjda jasno da se cjelokupan život čovječanstva ne može sabiti, ne može presovati u dvadesetak i nešto godina Muhammedovog, a.s., poslanstva i to reproducirati na bukvalno isti način kako je to radio Allahov Miljenik. Jer islamska misao, kao i svaka druga misao, nije misao ako se ne razvija, ne napreduje. Uostalom, kao i sam život.
I da završim sa dijelom teksta Envera Alića objavljenim u prošlom broju našega lista : "Da je kojim usudom Allahov Poslanik, a.s., vidio muslimane ovih prostora kako i na koji način spašavaju svoje islamsko biće, sve bi im postupke šutnjom odobrio, jer svako mjesto može da ima i svoju korisnu praksu i za svako smisleno kazivanje može se naći mjesta za halal muslimanski kolorit. Ukopavanjem u pojedine pejgamberske izjave (hadise), bez analitičkog osvrta zašto je baš tako rečeno u 7. stoljeću po Miladu, neće nikad muslimane odvesti u savršeno dobro. Svim ljudima, pa samim tim i muslimanima, Allah dž.š. je darovao glavu da njome misle, a ako muslimani u 15. hidžretskom stoljeću budu zabadali glave u pijesak, protokom vremena oni će tim istim glavama iskopati sami sebi mezar i tako osigurati vlastiti nestanak. Nojevo meso je sada na cijeni, a muslimani ovih godina su samo topovsko meso bez ikakve cijene kod bjelosvjetskih moćnika.
Ukopavanjem u pojedine pejgamberske izjave (hadise), bez analitičkog osvrta zašto je baš tako rečeno u 7. stoljeću po Miladu, neće nikad muslimane odvesti u savršeno dobro. Svim ljudima, pa samim tim i muslimanima, Allah dž.š. je darovao glavu da njome misle, a ako muslimani u 15. hidžretskom stoljeću budu zabadali glave u pijesak, protokom vremena oni će tim istim glavama iskopati sami sebi mezar i tako osigurati vlastiti nestanak. Nojevo meso je sada na cijeni, a muslimani ovih godina su samo topovsko meso bez ikakve cijene kod bjelosvjetskih moćnika. O tome muslimani koji se međusobno dijele na ovakve i onakve trebaju ozbiljno razmisliti. U 15. hidžretskom stoljeću muslimani moraju biti promućurniji od nojeva ako hoće i dalje slaviti i veličati Svemogućeg. Allah dž. š., neće izmijeniti njihove prilike dok ih oni sami ne izmijene. Ni duhovne, ni biološke, ni ekonomske. To im definitivno mora biti jasno". ( Vidi: Enver Alić: "Kakvi smo na pragu Nove 1428.h.g., Preporod, 2/844, 15. januar,2007.)
Zbilja, jesmo li ljudi ili - nojevi?!
Zbilja, jesmo li ljudi ili - nojevi?!
Ako obilježavanje Nove muslimanske godine i ne bude ispunilo sve naznačene pretpostavke, ako makar malo doprinese da muslimani naših krajeva ostave onu alkoholiziranu "međunarodnu" Novu godinu, sa svim porocima i budalaštinama koje donosi, i supstituiraju je sa Novom hidžretskom godinom, te ovu oplemene sa autentičnim islamskim sadržajima, bit će to dovoljan razlog da se pozdravi takvo nastojanje i čestita na njemu.
Kao i na Novoj 1428. hidžretskoj godini i njenom prvom mjesecu muharremu, svetom mjesecu u kojem je (da ironija muslimanske sudbine bude potpunija!) zabranjeno prolivanje ljudske krvi.
Jesmo li ljudi ili nojevi?!
Nojevski mentalitet u 15. hidžretskom stoljećuKao što u ovim zimsko-ljetnim danima snijeg kopni i na vrhovima onih planina na kojima je znao ostajati i tokom čitave godine, tako i našim "vehabijama" (kojih, naravno, nema!) sve više kopne i nestaju i oni posljednji atomi nade da se ovdašnji Bošnjaci mogu dovesti u suru, naravno po njihovim mjerilima i kriterijima. Tek što su koju desetinu tespiha uspjeli izbaciti (vozdići - što bi rekli naše komšije pravoslavci) iz nekih perifernih ili seoskih džamija, koje su džematlije, u međuvremenu, ipak uspjeli nadomjestiti, kad eto ti nove "napasti" u "liku i djelu" Nove hidžretske godine!
Novogodišnji bid'at - obilježavanje Nove 1428. hidžretske godine - sručio se na naše "reformatore" iznenađenjem novog virusa ili kakve elementarne nepogode
Novogodišnji bid'at - obilježavanje Nove 1428. hidžretske godine - sručio se na naše "reformatore" iznenađenjem novog virusa ili kakve elementarne nepogode, koji je, sve donedavno, tavorio u nekim svojim rudimentarnim oblicima, bez nekog stvarnog izgleda da će se od njega nešto razviti. Kad, umjesto da se sasvim ugasi i nestane pod pritiskom vitezova dugih brada i kratkih pantalona, on se, nečim izazvan (sve je nečim izazvano!), pretvorio u CUNAMI koji je "poharao" ne samo sela i gradove u Federaciji BiH, već i sela i gradove u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Bošnjake nikako p(r)oučiti ni dokučiti : oni se ponašaju poput one spravice: stisni - pišći, pusti - zvižđi!
Kako javljaju naši dopisnici i naši saradnici, ove godine gotovo da nema mjesta u ovoj Bosni i Hercegovini koje nije na neki način obilježilo dolazak Nove hidžretske godine : od dijeljenja novogodišnjih poklona našoj djeci, preko skupova različitih vrsta (mevludi, recitali, okrugli stolovi, predavanja, izvođenja ilahija, revija muslimanske odjeće i dr.) sve do pravih narodnih veselja
Nije izostao ni Dedo Hidžr, koji je ne samo djeci već i odraslima dijelio poklone, kao što, u mnogim većim gradovima, nije izostao ni veličanstveni vatromet, koji nas je, uzgred budi rečeno, podsjećao na ono doba kada je takve manifestacije mogla i smjela izvoditi samo Partija i njeni odani jurišnici prilikom nekih velikih državnih praznika.
A evo danas, dok džamijske prostore ispunjavaju melodični glasovi učenja Kur'ana i izvođenja ilahija a vitke džamijske munare kupaju se u raskoši i blještavilu svjetlosnih lampiona, akšamsko nebo paraju rakete koje se pretvaraju u slapove mogućih i nemogućih boja i njihovih kombinacija, osvjetljavajući ne samo nebo već i uzbuđena i zanesena lica džematlija, tih "modernih" muhadžira i ensarija
akšamsko nebo paraju rakete koje se pretvaraju u slapove mogućih i nemogućih boja i njihovih kombinacija, osvjetljavajući ne samo nebo već i uzbuđena i zanesena lica džematlija, tih "modernih" muhadžira i ensarija koji se, zajedno sa svim onim što se događa u njima i oko njih, bar u tim trenucima, uzdižu i naprosto lebde u nekoj vrsti sreće, ljubavi i zadovoljstva, zaboravljajući, bar za trenutak, svoje kućne pragove, polja i livade, predjele svoga zavičaja, iz kojih su silom oružja i agresije protjerani, svoju ljutu tugu i nevolju.
Iako je Kurban-bajram bio prije samo nešto više od dvadesetak dana od Nove hidžretske godine, novogodišnja energija naprosto je pokuljala i izbila sa neočekivanom snagom, kao da su svi raniji mubarek dani bili sputani i nedovoljno u radosti potvrđeni, pa se čekao taj novogodišnji nastup kao premijera neke NOVE RADOSTI, koja će, sasvim je izvjesno, u narednim godinama zadobijati svoje forme i svoje obrasce, svoje imanentne sadržaje, ali i obuhvatati i druge ljude i predjele, koji, zbog različitih razloga, nisu do sada obuhvaćeni. Očito je da Hidžra, kao povijesni spoj srca muhadžira i ensarija, kao bratimljenje zavađenih plemena Evsa i Hazredža u Medini, kao, jednostavno rečeno, najuzvišeniji ljudski cilj - mirenje i bratimljenje zavađene braće, i u današnjim svjetskim prilikama i okvirima, te posebno u našim bosanskim relacijama, zadobija ili prepoznaje se kao novi/stari simbol i istovremeno kao urgentna praktična potreba međumuslimanskog mirenja i mira na SVIM područjima - u Iraku, u Palestini, Libanu, Afganistanu, u Somaliji... gdje se proliva toliko bratske muslimanske krvi, ali i u našoj državi, gdje su Bošnjaci, oni koje smo izabrali i koji uglavnom trebaju biti primjer ostalima, obuzeti političkim i drugim interesnim ambicijama i porivima skoro pa zavađeni. Ili, ako i nisu (toliko) zavađeni, njihove međusobne relacije su takve i tolike (čitaj: mizerne), da od njih imaju mnogo više koristi drugi nego oni sami.
I dok tako čitamo, slušamo i gledamo kako muslimani u mnogim zemljama, posebno u Iraku (uz "nesebičnu" pomoć "oslobodilaca") jedni drugima ruše džamije, kako jedni drugima postavljaju eksplozivne naprave, svuda, baš svuda - od džamije i univerziteta do vlastitog šinjela, kako u paramparčad raznose kulturno- arhitektonske vrijednosti, koje je povijest čuvala hiljadama godina, kako bukvalno uništavaju sve što se može uništiti, trijebeći jedni druge bez milosti kao termiti, do ušiju nam dođu piskutavi glasovi naših "vehabija" (onih kojih inače nema!) kako Nova muslimanska godina nije po - Sunnetu!
We lla havle, we lla kuvvete...
Nije po Sunnetu to što će se Bošnjaci sjetiti svoga Allahovog Poslanika, što će slušati učenje Kur'ana, što će im se evocirati uspomene na događaje iz povijesti koji su utjecali čak i na činjenucu da oni pronose glas islama po brdovitom Balkanu, što će jedni drugima kazati koju lijepu riječ, upitati se za zdravlje, pa, konačno i - zapjevati. Zapjevati u slobodi i miru, nakon toliko patnji i ubijanja, nakon agresije i genocida, silovanja i protjerivanja, i Allahu dž.š. zahvaliti za sve ono što im je dao i što će im dati. Naravno da nije po Sunnetu, jer po Sunnetu nije ni moglo biti, pogotovo Sunnetu kako ga ONI shvaćaju
Naravno da nije po Sunnetu, jer po Sunnetu nije ni moglo biti, pogotovo Sunnetu kako ga ONI shvaćaju. Svakome ko ima glavu (čast izuzecima) je valjda jasno da se cjelokupan život čovječanstva ne može sabiti, ne može presovati u dvadesetak i nešto godina Muhammedovog, a.s., poslanstva i to reproducirati na bukvalno isti način kako je to radio Allahov Miljenik. Jer islamska misao, kao i svaka druga misao, nije misao ako se ne razvija, ne napreduje. Uostalom, kao i sam život.
I da završim sa dijelom teksta Envera Alića objavljenim u prošlom broju našega lista : "Da je kojim usudom Allahov Poslanik, a.s., vidio muslimane ovih prostora kako i na koji način spašavaju svoje islamsko biće, sve bi im postupke šutnjom odobrio, jer svako mjesto može da ima i svoju korisnu praksu i za svako smisleno kazivanje može se naći mjesta za halal muslimanski kolorit. Ukopavanjem u pojedine pejgamberske izjave (hadise), bez analitičkog osvrta zašto je baš tako rečeno u 7. stoljeću po Miladu, neće nikad muslimane odvesti u savršeno dobro. Svim ljudima, pa samim tim i muslimanima, Allah dž.š. je darovao glavu da njome misle, a ako muslimani u 15. hidžretskom stoljeću budu zabadali glave u pijesak, protokom vremena oni će tim istim glavama iskopati sami sebi mezar i tako osigurati vlastiti nestanak. Nojevo meso je sada na cijeni, a muslimani ovih godina su samo topovsko meso bez ikakve cijene kod bjelosvjetskih moćnika.
Ukopavanjem u pojedine pejgamberske izjave (hadise), bez analitičkog osvrta zašto je baš tako rečeno u 7. stoljeću po Miladu, neće nikad muslimane odvesti u savršeno dobro. Svim ljudima, pa samim tim i muslimanima, Allah dž.š. je darovao glavu da njome misle, a ako muslimani u 15. hidžretskom stoljeću budu zabadali glave u pijesak, protokom vremena oni će tim istim glavama iskopati sami sebi mezar i tako osigurati vlastiti nestanak. Nojevo meso je sada na cijeni, a muslimani ovih godina su samo topovsko meso bez ikakve cijene kod bjelosvjetskih moćnika. O tome muslimani koji se međusobno dijele na ovakve i onakve trebaju ozbiljno razmisliti. U 15. hidžretskom stoljeću muslimani moraju biti promućurniji od nojeva ako hoće i dalje slaviti i veličati Svemogućeg. Allah dž. š., neće izmijeniti njihove prilike dok ih oni sami ne izmijene. Ni duhovne, ni biološke, ni ekonomske. To im definitivno mora biti jasno". ( Vidi: Enver Alić: "Kakvi smo na pragu Nove 1428.h.g., Preporod, 2/844, 15. januar,2007.)
Zbilja, jesmo li ljudi ili - nojevi?!
Zbilja, jesmo li ljudi ili - nojevi?!
Ako obilježavanje Nove muslimanske godine i ne bude ispunilo sve naznačene pretpostavke, ako makar malo doprinese da muslimani naših krajeva ostave onu alkoholiziranu "međunarodnu" Novu godinu, sa svim porocima i budalaštinama koje donosi, i supstituiraju je sa Novom hidžretskom godinom, te ovu oplemene sa autentičnim islamskim sadržajima, bit će to dovoljan razlog da se pozdravi takvo nastojanje i čestita na njemu.
Kao i na Novoj 1428. hidžretskoj godini i njenom prvom mjesecu muharremu, svetom mjesecu u kojem je (da ironija muslimanske sudbine bude potpunija!) zabranjeno prolivanje ljudske krvi.
Koda vec gledas: muslimani - upućeni, pametni, prosvijetljeni, opametNJEni...
Upucen, napredan, prosvijetljen?