Liberalism wrote:Svima je ocigledno da nacionalnki koncept steti svima. Zasto se građanska opcija otvoreno ne suprostavi nacionalnoj?
Postavljaš suštinsko pitanje koje se tiče principa funkcioniranja (demokratskog) društva i države od osamostaljenja BiH do danas. BH država i društvo od osamostaljenja funkcioniraju kao skup, manje kao zajednica, tri naroda, a ne kao zajednica građana.
Mnogo je razloga za nesuprostavljanje ili neuspjeh u suprostavljanju građanske opcije nacionalnoj. Pobjeda nacionalnih stranaka na prvim izborima, okončavanje procesa stvaranja nacionalnih država Srbije i Hrvatske, njihova borba za teritorije u BiH, pogrešno shvaćena ideja demokratije kao takve od strane većine, nepostojanje političke volje svjetskih centara moći da podrže građansku BiH, zastupanje teze da „građanska opcija“ koristi samo jednom narodu u BiH i to na uštrb i štetu druga dva, su, po mom mišljenju, samo neki od njih. Ovi bi se razlozi mogli uslovno nazvati objektivnim. Jedna dublja analiza bi svakako bila od koristi. Ali kome?
Smatram, medjutim, da jedan od najvažnijih (subjektivnih?) uzroka leži u činjenici da se građanska BiH od momenta gubitka prvih demokratskih izbora 1991. do sada nije oporavila. Oni ostaci SKBiH, koji su se definirali kao multinacionalna i građanska snaga u BiH, se nisu uspjeli ni formirati, a kamoli nametnuti kao relevantna politička snaga i alternativa nacionalizmu, kako u toku rata, tako ni poslije njegovog završetka.
Dalje, zemlju su, početkom i u toku trajanja rata, uglavnom napustili oni članovi društva koji su trebali biti nosioci ideje građanskog društvenog i državnog uređenja. Zemlju je napustila, a i dalje napušta, društvena i intelektualna elita mukotrpno stvarana u zadnjih par decenija prije osamostaljenja, sto je dodatno otvorilo prostor jačanju i definitivnom učvršćivanju nacionalističkih snaga. Sigurno je da se jedan dio te elite stavio u službu ostvarivanja nacionalnih odnosno nacionalističkih ideja, ali se određeni dio njih, nalazeći se na raskršću puteva u nacionalističko i građansko društvo, dao zavesti „neodoljivom šarmu jednostavnosti nacionalizma“, za razliku od mukotrpnog stvaranja društva ravnopravnih jedinki. Tu bitku neminovno dobivaju grlatiji i beskrupulozniji. Sama činjenica da je zemlju od 4 miliona stanovnika trajno napustio (najmanje) svaki deseti stanovnik ne bi ostao bez posljedica i u mnogo razvijenijim demokratskim društvima.
Ne smije se zanemariti ni činjenica da trenutno na izbore izlazi jedva 50% biračkog tijela. Uglavnom onih „disciplinovanih“ koji glasaju za „svoje“. Znači li to da je skoro 50% biračkog tijela potpuno nezainteresirano za političku budućnost zemlje? Ili jednostavno ne vide političku snagu kojoj bi dali povjerenje za izvođenje zemlje iz krize? Jesu li digli ruke od BiH? Problem pogoršava stvaranje minornih političkih stranaka građanske provinijencije koje posredno doprinose razjedinjavanju građanskih snaga.
Rat je, nadalje, naravno svjesno, vođen do te mjere na surov i nečastan način da bilo koja pomisao na bilo kakvu vrstu zajedništva biva uništena prije nego se izgovori. Naravno da je još mnogo razloga, kako na objektivnom, tako i na subjektivnom nivou društvene svijesti pojedinca. Nepostojanje BH nacije, takođe, ide u prilog nacionalistima, jer nemaju „ravnopravnog“ protivnika koji bi se zalagao za integraciju zemlje, kao svoga „prirodnog prava“ na „nacionalnu državu“.
Razbijeni po nacionalnom principu, razdvojeni entiteskim granicama, rastjerani po svijetu, bez pristupa resursima, bez jasne BH građanske političke svijesti, bez posjedovanja jasne BH građanske strategije, bačeni na marginu zbivanja, građanske BH snage nemaju šansu za relevantno učešće u društvenim zbivanjima u zemlji. Stoga ne čudi želja većine da napuste zemlju. Građanska BiH je na samrti. Samo čudo može da je vrati u život. A čuda se ne dešavaju. Ili?