#1 Ivan Lovrenovic o bosanskim Hrvatima
Posted: 10/01/2007 15:20
Posto je otvorena tema Nenad Filipovic vs. Sarajevo-X.com odlucio sam da ubacim pojedine dijelove Lovrenoviceve knjige "Bosanski Hrvati" u kojima ce se naci bas suprotno onim optuzbama koje Filipovic upire protiv njega, stavljajuci ga cak u "Hercegbosanski kos".
-----------
Cijena svehrvatstva
Veoma je vazno ustanoviti koji su, i kakve su kvalitete, povijesni (cesce pseudopovijesni) toposi, slike, emocije, kroz koje Hrvati u Bosni i osobito oni u Hercegovini osjecaju i obrazlazu svoju istobitnost s hrvatstvom, svoju "pripadnost Hrvatskoj".
Za vezanost uz drzavu Hrvatsku i hrvatski kulturni identitet moguce je u racionalnom pristupu artikulirati stotinu i jedan dobar razlog i isto toliko stvarnih i ozbiljnih kulturno-povijesnih motiva. Geopoliticka, prometna, ekonomska, trgovacka uzajamnost Bosne i Hrvatske tako su visokoga stupnja, kakav nema valjda nijedan drugi par zemalja u Evropi, blizina mora (cije 'prekogranicnosti' su mnogi Bosanci postali bolno i ceznjivo svjesni tek nakon raspada Jugoslavije), visestoljetne migracije, koje su iz Bosne "punile" hrvatske krajeve (Slavoniju najvise, ali u blizoj proslosti i gradove, Zagreb, naprimjer) i stvarale bezbrojne obiteljske veze kroz nizove generacija, itd., itd. Pri tomu je, kako smo vec vidjeli, od ogromne vaznosti politicki moment, da obje zemlje, Bosna i Hrvatska, od 1878. pa sve do 1992, punih stotinu i cetrnaest godina, zive u zajednickom drzavno-politickom okviru. Ta krupna cinjenica je mozda vise nego ista drugo pridonijela stvaranju zajednickoga nacionalnog osjecaja. Svi veliki i 'integralni' Hrvati, od Subotice do Boke, i od Velikoga Trgovisca do Ciganskoga Brda nad Sirokim Brijegom, u svjetlu te cinjenice i njezinoga ucinka u procesu hrvatske nacionalne integracije Titovoj bi Jugoslaviji, posljednoj od tih zajednickih drzava, koja je i najduze trajala, morali svakodnevno odavati duboku zahvalnost u tocnoj proporciji s onim koliko drze do svojega hrvatstva.
Nista, medjutim, od svih tih motiva ne lezi u danasnjemu subjektivnom osjecaju hrvatstva bosanskih i, narocito, hercegovackih Hrvata. Dapace, oni su te razloge spremni ignorirati, minimizirati, pa i s porugom odbacivati. Danasnje se "hrvatsko svenacionalno bice" reduciralo samo na tri oslonca. Jedan je pripadnost zajednickoj vjeri (zapravo: 'crkvi', sto u sasvim odredjenom, bas onom duhovno-etickom smislu znaju biti skoro diskrepantni pojmovi!). Druga dva su povijesno-politicki dogadjaji iz suvremene povijesti: Paveliceva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tudjman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome povezan Haag.
Za razliku, dakle, od onih prvih, prezrenih i odbacenih motiva, koji su racionalni i produktivni, neideoloski, ovi su izrazito iracionalni i ideoloski; na njima zasnovan nacionalitet neka je vrst 'sekularne religije', koja je posve blizu svojevrsnom idolopoklonstvu, paradoksalnom modernom poganstvu. K tomu, spomenuta dva povijesno-politicka dogadjaja spadaju, svaki na svoj nacin, u 'crnu rupu' historije Dvadesetog stoljeca; prvi na evropskom i svjetskom, drugi na nacionalnom i regionalnom nivou. Oba su obiljezena trima ubitacno repetitivnim crtama, koje se u krajnjoj liniji ne mogu posve odvojiti od 'kolektivnog izbora', iako uvijek iznova otvaraju staro pitanje politicke i ideoloske manipulacije mase od strane elita i politickih oligarhija. Te tri crte su: 1) losa i pogresna procjena vlastitoga polozaja, mogucnosti i perspektiva u kontekstu lokalnih i sirih zbivanja i procesa, 2) svrstavanje uz projekte, vodje i ideologije, koje su neodvojive od zlocina, 3) neminovna propast tako zasnovanih projekata, s njome povezan sindrom poraza i gubitnistva na jednoj, te izlozenost moralnoj osudi i politickoj kazni na drugoj strani.
U tijesnoj vezi s ovim je i nespremnost na korjenitu politicku i moralnu katarzu, koja je, opet, uvjet svih uvjeta da se ljudi i narod ociste od toga strasnoga sindroma gubitnistva i kaznjenosti, i da se pred njima uistinu moze ‘otvoriti buducnost’. Umjesto katarze, ciklus zarobljenosti u fantazme lose proslosti produljuje se tako sto se zlocini zabasuruju, guraju u kolektivnu podsvijest, a u likovima programera i pocinitelja zlocina fabriciraju se narodni mucenici i junaci. Tako se u taj ciklus hvataju duse novih narastaja, i on postaje kobni mentalni i politicki ‘perpetuum mobile’, koji u kolektivnim predodzdaba polako zauzima mjesto Nacionalnog Povijesnog Usuda. Buducnost se ne otvara, zivi se samo losa a beskrajna sadasnjost, koja se hrani bajatom i ukvarenom prosloscu.
Sada se opet valja vratiti na traumatsku 1945. godinu, te na razlicite hrvatske opcije koje se tada (ni)su nudile. Nakon zavrsetka rata, u Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo nijedne hrvatske obitelji (a bogme i mnogih muslimanskih), koja nije na neki nacin dohvacena Bleiburgom i progonima poslije njega. Bosanski su franjevci posljednih godina objavili nekoliko nekrologijskih i martirologijskih pregleda u kojima biljeze i svoje ‘bleiburske’ zrtve. U tim knjigama postupci partizana uglavnom se povrsno i shematski opisuju kao ‘mrznja na crkvu i na hrvatstvo’, a nema ni rijeci o povijesno-politickoj pozadini endehaske politike, koja je sve ove ljude – neke manje, neke vise krive, neke potpuno nevine i naivne – ucinila taocima i dovela ih na tuzno poljce pod Bleiburgom.
Dok su oni skapavali i stradavali po bezbrojnim slovenskim, zagorskim sumama i jamama od Slovenjgradeca i Maribora do Macelja, po prasnjavim slavonskim i vojvodjanskim putevima, vukuci se u avetnim kolonama, ‘heroji’ i ‘pastiri’ su svoje glave i svoje blagajne sklonili na sigurno. Osim Poglavnika, jedan od njih bio je i dicni nasljednik i intelektualni gojenac Josipa Stadlera, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evandjelist Saric. Neumorni skribent, tasti autor milijuna bezvrijednih pjesama, autor prijevoda ‘Svetoga pisma’ kojim se nitko nikada nije sluzio, gorljivi lirski hvalitelj Ante Pavelica u svojemu ‘Katolickom tjedniku’, nije poput mnogih istocnoevropskih biskupa ‘crvenu azdahu’ docekao sa svojim stadom, riskirajuci svoju glavu, nego je ostavio i nadbiskupsku stolicu i narod, i klisnuo u emigraciju (umro u Madridu 1960).
Katolicko-hrvatski puk u Bosni i Hercegovini 1945. godine nasao se, dakle, u dvostrukoj praznini: novi rezim ga je ostavljao na drustvenoj margini dok “se ne dokaze”, glava mjesne Crkve ga je napustila, a pravi (‘svenacionalno integralni’) autoritet, nadbiskup zagrebacki Alojzije, ultimativno ga poziva na demonstrativnu apstinenciju spram nove vlasti! Pokraj takvih vlasti i pokraj takvih pastira narodu je preostalo jos samo da se pomiri i povuce u vlastitu arhajsku “ideologiju”: ‘jaka je kobila narod, nema sta nece izdurat…’
Ipak, stepincevski vjersko-nacionalni zelotizam nije u Bosni bio apsolutna i jedina oznaka crkvenoga i vjerskog zivota. Ako se tu moze uopce govoriti o alternativi, najizrazitija, iako bez sirega “nacionalnog” utjecaja, bila je ona koju formuliraju clanovi starjesinstva Bosne Srebrene svojom ‘Izjavom’ 2. svibnja 1945, te ona koju je svojom osobom i svojim djelovanjem predstavljao fra Josip Markusic, onaj isti kojega u mladosti, jos davne 1907, vidimo kako se s krscansko-evandjeoskoga stajalista nadahnjuje perspektivama socijalizma kao nove povijesne mogucnosti: “Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku nece poci za rukom, da ovaj ogromni pokret ugusi. Jedan dio ljudstva bjese lisen prava jednakosti. Novija vremena spomenuse se ove istine u evandjelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je vise ugasiti ne moze – a i ne smije. « (‘Moc socijalne demokracije’, 1907)
Ovaj ‘osjecaj’ za istinske probleme svijeta (treba li napominjati : s onodobnim sadrzajem termina ‘socijalizam’), kakav Markusic manifestira na samom pocetku stoljeca – pola vijeka prije Drugoga vatikanskog koncila, Crkvinoga socijalnog nauka, latinoamericke ‘teologije oslobodjenja’ – dozivjet ce svojevrstan odziv u pobuni mladih bogoslova sarajevske Franjevacke teologije 1971/72. godine protiv okamenjenoga autoriteta biskuske hijerarhije, pobune koja je zestoko uzdrmala duhove, zabrinuvsi ne samo biskupe nego i Udbu i drzavne vlasti, te, uz nemile disciplinske i represivne mjere prema bundzijama, rezultirala i necim dobrim – pokretanjem casopisa ‘Jukic’, koji izlazi i danas, i predstavlja oazu teoloske i filozofske svjezine i otvorenosti.
Sada, po zavrsetku Drugoga svjetskog rata, Markusic je u sedamdesetim godinama, s ogromnim duhovnim, intelektualnim i svjetskim iskustvom (dosta putovao, u vise navrata sluzbovao u Beogradu, tijesno prijateljovao s mnogim velikim umjetnicima, osobito s Josipom Plecnikom, te iz njihova dogovora nastala spominjana crkva u Beogradu…), u Jajcu je prozivio cijeli rat, izbliza vidio sva njegova lica, i nije imao nikakvih endehaskih svehrvatskih iluzija.
U tim strasnim danima i godinama, u djelovanju i stavovima nadbiskupa zagrebackoga Alojzija Stepinca i privincijala Bosne Srebrene fra Josipa Markusica ocitovala se najveca moguca konceptualna i politicka razlika u najvaznijim pitanjima narodnoga opstanka i identiteta katolika-Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Markusic ne propagira vjeru kao ideologiju, nego ju preporucuje kao snosljivost i razumijevanje; ne slavi narod kao naciju, vec hoce da sluzi puku kao ljudima. A za ljude u Bosni kaze izrijekom: ‘Sve je to nas narod, bez obzira na razlike u vjeri’. Ako bi se Stepincev stav spram vlasti i drzave grubo mogao parafrazirati devizom ‘bolje nikakva, ako nije moja’, bosanski franjevac zna da nijedna nije njegova, vec zato sto je vlast, ali on zna i da ‘nijedan djavo nije crn kao sto se govori…’
Stepinac bira mucenistvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s “bezboznicima”. To, s ostalim biskupima, u poznatom ‘pastirskom pismu’ 22. rujna 1945. trazi i od vjernickoga naroda, pod implicitnom prijetnjom uskracenosti ‘vjecnoga spasenja’. Jedan od rijetkih svecenika u Bosni od formata, dok su mnogi u zatvorima, a sarajevski nadbiskup Ivan Saric odavno u bijegu, kao i mnogi drugi – Markusic ne misli o ‘mucenistvu’ nego o ‘rjesenju’. Stepinac ‘zatvara vrata’, odlazi u internaciju i u smrt, i postaje ‘sveta slika’. Markusic ispituje granicu mogucega: dok na desetke bosanskih svecenika (katolickih kao i drugih) camu u komunistickim zatvorima a deseci drugih su pobijeni bez suda i presude, on shvaca da se mora uciniti nesto ‘pozitivno’, sukladno franjevackoj formuli ‘secundum loca et tempora’. Isposluje 1949. susret s vladarom toga novog, nesklonog svijeta, marsalom Titom, priznaje ga za legalnoga vladara, zauzvrat trazi i dobija slobodu vjere i zivot za mnoge neduzne. Ovako obrazlaze svoj postupak:
“Mi smo posli da se vidimo s nasim drzavnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni drzavljani, predstavnici svoje lojalne brace. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni gradjani svoje drzave: u oslobodjenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u duznostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.”
U crkvenim krugovima postaje crna ovca, a Udruzenje katolickih svecenika, koje je iz toga susreta niknulo kao prakticna forma suzivota, i koje je ucinilo velike stvari za svecenike, za jacanje vjerskoga zivota i za vjersku slobodu, za normaliziranje ukupnoga stanja bosanskohercegovackih Hrvata, i danas, kada odavno pripada proslosti, izaziva zestoku ideolosku alergiju medju biskupskim klerom u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
Medjutim, matica crkvene “politike” drzala je katolike u Bosni jos zadugo u pasivnosti i apstinenciji spram vlastite drustvene zbilje. Taj politicki mentalitet pocetkom sedamdesetih godina empirijski je istrazio i znanstveno obradio eminentni sociolog religije, profesor Esad Cimic. Izucavajuci komparativno stupanj spremnosti za aktivno sudjelovanje u drustvenim i politickim poslovima medju religijskim grupama u Bosni i Hercegovini, on je dosao do rezultata koji pokazuju da je taj stupanj daleko najnizi u katolika-Hrvata, najvisi u pravoslavaca-Srba, a u sredini su bili Muslimani.
-----------
Cijena svehrvatstva
Veoma je vazno ustanoviti koji su, i kakve su kvalitete, povijesni (cesce pseudopovijesni) toposi, slike, emocije, kroz koje Hrvati u Bosni i osobito oni u Hercegovini osjecaju i obrazlazu svoju istobitnost s hrvatstvom, svoju "pripadnost Hrvatskoj".
Za vezanost uz drzavu Hrvatsku i hrvatski kulturni identitet moguce je u racionalnom pristupu artikulirati stotinu i jedan dobar razlog i isto toliko stvarnih i ozbiljnih kulturno-povijesnih motiva. Geopoliticka, prometna, ekonomska, trgovacka uzajamnost Bosne i Hrvatske tako su visokoga stupnja, kakav nema valjda nijedan drugi par zemalja u Evropi, blizina mora (cije 'prekogranicnosti' su mnogi Bosanci postali bolno i ceznjivo svjesni tek nakon raspada Jugoslavije), visestoljetne migracije, koje su iz Bosne "punile" hrvatske krajeve (Slavoniju najvise, ali u blizoj proslosti i gradove, Zagreb, naprimjer) i stvarale bezbrojne obiteljske veze kroz nizove generacija, itd., itd. Pri tomu je, kako smo vec vidjeli, od ogromne vaznosti politicki moment, da obje zemlje, Bosna i Hrvatska, od 1878. pa sve do 1992, punih stotinu i cetrnaest godina, zive u zajednickom drzavno-politickom okviru. Ta krupna cinjenica je mozda vise nego ista drugo pridonijela stvaranju zajednickoga nacionalnog osjecaja. Svi veliki i 'integralni' Hrvati, od Subotice do Boke, i od Velikoga Trgovisca do Ciganskoga Brda nad Sirokim Brijegom, u svjetlu te cinjenice i njezinoga ucinka u procesu hrvatske nacionalne integracije Titovoj bi Jugoslaviji, posljednoj od tih zajednickih drzava, koja je i najduze trajala, morali svakodnevno odavati duboku zahvalnost u tocnoj proporciji s onim koliko drze do svojega hrvatstva.
Nista, medjutim, od svih tih motiva ne lezi u danasnjemu subjektivnom osjecaju hrvatstva bosanskih i, narocito, hercegovackih Hrvata. Dapace, oni su te razloge spremni ignorirati, minimizirati, pa i s porugom odbacivati. Danasnje se "hrvatsko svenacionalno bice" reduciralo samo na tri oslonca. Jedan je pripadnost zajednickoj vjeri (zapravo: 'crkvi', sto u sasvim odredjenom, bas onom duhovno-etickom smislu znaju biti skoro diskrepantni pojmovi!). Druga dva su povijesno-politicki dogadjaji iz suvremene povijesti: Paveliceva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tudjman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome povezan Haag.
Za razliku, dakle, od onih prvih, prezrenih i odbacenih motiva, koji su racionalni i produktivni, neideoloski, ovi su izrazito iracionalni i ideoloski; na njima zasnovan nacionalitet neka je vrst 'sekularne religije', koja je posve blizu svojevrsnom idolopoklonstvu, paradoksalnom modernom poganstvu. K tomu, spomenuta dva povijesno-politicka dogadjaja spadaju, svaki na svoj nacin, u 'crnu rupu' historije Dvadesetog stoljeca; prvi na evropskom i svjetskom, drugi na nacionalnom i regionalnom nivou. Oba su obiljezena trima ubitacno repetitivnim crtama, koje se u krajnjoj liniji ne mogu posve odvojiti od 'kolektivnog izbora', iako uvijek iznova otvaraju staro pitanje politicke i ideoloske manipulacije mase od strane elita i politickih oligarhija. Te tri crte su: 1) losa i pogresna procjena vlastitoga polozaja, mogucnosti i perspektiva u kontekstu lokalnih i sirih zbivanja i procesa, 2) svrstavanje uz projekte, vodje i ideologije, koje su neodvojive od zlocina, 3) neminovna propast tako zasnovanih projekata, s njome povezan sindrom poraza i gubitnistva na jednoj, te izlozenost moralnoj osudi i politickoj kazni na drugoj strani.
U tijesnoj vezi s ovim je i nespremnost na korjenitu politicku i moralnu katarzu, koja je, opet, uvjet svih uvjeta da se ljudi i narod ociste od toga strasnoga sindroma gubitnistva i kaznjenosti, i da se pred njima uistinu moze ‘otvoriti buducnost’. Umjesto katarze, ciklus zarobljenosti u fantazme lose proslosti produljuje se tako sto se zlocini zabasuruju, guraju u kolektivnu podsvijest, a u likovima programera i pocinitelja zlocina fabriciraju se narodni mucenici i junaci. Tako se u taj ciklus hvataju duse novih narastaja, i on postaje kobni mentalni i politicki ‘perpetuum mobile’, koji u kolektivnim predodzdaba polako zauzima mjesto Nacionalnog Povijesnog Usuda. Buducnost se ne otvara, zivi se samo losa a beskrajna sadasnjost, koja se hrani bajatom i ukvarenom prosloscu.
Sada se opet valja vratiti na traumatsku 1945. godinu, te na razlicite hrvatske opcije koje se tada (ni)su nudile. Nakon zavrsetka rata, u Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo nijedne hrvatske obitelji (a bogme i mnogih muslimanskih), koja nije na neki nacin dohvacena Bleiburgom i progonima poslije njega. Bosanski su franjevci posljednih godina objavili nekoliko nekrologijskih i martirologijskih pregleda u kojima biljeze i svoje ‘bleiburske’ zrtve. U tim knjigama postupci partizana uglavnom se povrsno i shematski opisuju kao ‘mrznja na crkvu i na hrvatstvo’, a nema ni rijeci o povijesno-politickoj pozadini endehaske politike, koja je sve ove ljude – neke manje, neke vise krive, neke potpuno nevine i naivne – ucinila taocima i dovela ih na tuzno poljce pod Bleiburgom.
Dok su oni skapavali i stradavali po bezbrojnim slovenskim, zagorskim sumama i jamama od Slovenjgradeca i Maribora do Macelja, po prasnjavim slavonskim i vojvodjanskim putevima, vukuci se u avetnim kolonama, ‘heroji’ i ‘pastiri’ su svoje glave i svoje blagajne sklonili na sigurno. Osim Poglavnika, jedan od njih bio je i dicni nasljednik i intelektualni gojenac Josipa Stadlera, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evandjelist Saric. Neumorni skribent, tasti autor milijuna bezvrijednih pjesama, autor prijevoda ‘Svetoga pisma’ kojim se nitko nikada nije sluzio, gorljivi lirski hvalitelj Ante Pavelica u svojemu ‘Katolickom tjedniku’, nije poput mnogih istocnoevropskih biskupa ‘crvenu azdahu’ docekao sa svojim stadom, riskirajuci svoju glavu, nego je ostavio i nadbiskupsku stolicu i narod, i klisnuo u emigraciju (umro u Madridu 1960).
Katolicko-hrvatski puk u Bosni i Hercegovini 1945. godine nasao se, dakle, u dvostrukoj praznini: novi rezim ga je ostavljao na drustvenoj margini dok “se ne dokaze”, glava mjesne Crkve ga je napustila, a pravi (‘svenacionalno integralni’) autoritet, nadbiskup zagrebacki Alojzije, ultimativno ga poziva na demonstrativnu apstinenciju spram nove vlasti! Pokraj takvih vlasti i pokraj takvih pastira narodu je preostalo jos samo da se pomiri i povuce u vlastitu arhajsku “ideologiju”: ‘jaka je kobila narod, nema sta nece izdurat…’
Ipak, stepincevski vjersko-nacionalni zelotizam nije u Bosni bio apsolutna i jedina oznaka crkvenoga i vjerskog zivota. Ako se tu moze uopce govoriti o alternativi, najizrazitija, iako bez sirega “nacionalnog” utjecaja, bila je ona koju formuliraju clanovi starjesinstva Bosne Srebrene svojom ‘Izjavom’ 2. svibnja 1945, te ona koju je svojom osobom i svojim djelovanjem predstavljao fra Josip Markusic, onaj isti kojega u mladosti, jos davne 1907, vidimo kako se s krscansko-evandjeoskoga stajalista nadahnjuje perspektivama socijalizma kao nove povijesne mogucnosti: “Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku nece poci za rukom, da ovaj ogromni pokret ugusi. Jedan dio ljudstva bjese lisen prava jednakosti. Novija vremena spomenuse se ove istine u evandjelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je vise ugasiti ne moze – a i ne smije. « (‘Moc socijalne demokracije’, 1907)
Ovaj ‘osjecaj’ za istinske probleme svijeta (treba li napominjati : s onodobnim sadrzajem termina ‘socijalizam’), kakav Markusic manifestira na samom pocetku stoljeca – pola vijeka prije Drugoga vatikanskog koncila, Crkvinoga socijalnog nauka, latinoamericke ‘teologije oslobodjenja’ – dozivjet ce svojevrstan odziv u pobuni mladih bogoslova sarajevske Franjevacke teologije 1971/72. godine protiv okamenjenoga autoriteta biskuske hijerarhije, pobune koja je zestoko uzdrmala duhove, zabrinuvsi ne samo biskupe nego i Udbu i drzavne vlasti, te, uz nemile disciplinske i represivne mjere prema bundzijama, rezultirala i necim dobrim – pokretanjem casopisa ‘Jukic’, koji izlazi i danas, i predstavlja oazu teoloske i filozofske svjezine i otvorenosti.
Sada, po zavrsetku Drugoga svjetskog rata, Markusic je u sedamdesetim godinama, s ogromnim duhovnim, intelektualnim i svjetskim iskustvom (dosta putovao, u vise navrata sluzbovao u Beogradu, tijesno prijateljovao s mnogim velikim umjetnicima, osobito s Josipom Plecnikom, te iz njihova dogovora nastala spominjana crkva u Beogradu…), u Jajcu je prozivio cijeli rat, izbliza vidio sva njegova lica, i nije imao nikakvih endehaskih svehrvatskih iluzija.
U tim strasnim danima i godinama, u djelovanju i stavovima nadbiskupa zagrebackoga Alojzija Stepinca i privincijala Bosne Srebrene fra Josipa Markusica ocitovala se najveca moguca konceptualna i politicka razlika u najvaznijim pitanjima narodnoga opstanka i identiteta katolika-Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Markusic ne propagira vjeru kao ideologiju, nego ju preporucuje kao snosljivost i razumijevanje; ne slavi narod kao naciju, vec hoce da sluzi puku kao ljudima. A za ljude u Bosni kaze izrijekom: ‘Sve je to nas narod, bez obzira na razlike u vjeri’. Ako bi se Stepincev stav spram vlasti i drzave grubo mogao parafrazirati devizom ‘bolje nikakva, ako nije moja’, bosanski franjevac zna da nijedna nije njegova, vec zato sto je vlast, ali on zna i da ‘nijedan djavo nije crn kao sto se govori…’
Stepinac bira mucenistvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s “bezboznicima”. To, s ostalim biskupima, u poznatom ‘pastirskom pismu’ 22. rujna 1945. trazi i od vjernickoga naroda, pod implicitnom prijetnjom uskracenosti ‘vjecnoga spasenja’. Jedan od rijetkih svecenika u Bosni od formata, dok su mnogi u zatvorima, a sarajevski nadbiskup Ivan Saric odavno u bijegu, kao i mnogi drugi – Markusic ne misli o ‘mucenistvu’ nego o ‘rjesenju’. Stepinac ‘zatvara vrata’, odlazi u internaciju i u smrt, i postaje ‘sveta slika’. Markusic ispituje granicu mogucega: dok na desetke bosanskih svecenika (katolickih kao i drugih) camu u komunistickim zatvorima a deseci drugih su pobijeni bez suda i presude, on shvaca da se mora uciniti nesto ‘pozitivno’, sukladno franjevackoj formuli ‘secundum loca et tempora’. Isposluje 1949. susret s vladarom toga novog, nesklonog svijeta, marsalom Titom, priznaje ga za legalnoga vladara, zauzvrat trazi i dobija slobodu vjere i zivot za mnoge neduzne. Ovako obrazlaze svoj postupak:
“Mi smo posli da se vidimo s nasim drzavnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni drzavljani, predstavnici svoje lojalne brace. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni gradjani svoje drzave: u oslobodjenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u duznostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.”
U crkvenim krugovima postaje crna ovca, a Udruzenje katolickih svecenika, koje je iz toga susreta niknulo kao prakticna forma suzivota, i koje je ucinilo velike stvari za svecenike, za jacanje vjerskoga zivota i za vjersku slobodu, za normaliziranje ukupnoga stanja bosanskohercegovackih Hrvata, i danas, kada odavno pripada proslosti, izaziva zestoku ideolosku alergiju medju biskupskim klerom u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
Medjutim, matica crkvene “politike” drzala je katolike u Bosni jos zadugo u pasivnosti i apstinenciji spram vlastite drustvene zbilje. Taj politicki mentalitet pocetkom sedamdesetih godina empirijski je istrazio i znanstveno obradio eminentni sociolog religije, profesor Esad Cimic. Izucavajuci komparativno stupanj spremnosti za aktivno sudjelovanje u drustvenim i politickim poslovima medju religijskim grupama u Bosni i Hercegovini, on je dosao do rezultata koji pokazuju da je taj stupanj daleko najnizi u katolika-Hrvata, najvisi u pravoslavaca-Srba, a u sredini su bili Muslimani.