#1 Semezdin
Posted: 08/01/2007 21:55
Raja ja vam ne mogu opisati kako volim ono sto pise Semezdin Mehmedinovic. Kad god sam down on mi je kao sedative..
Evo jedna... Ocu. Odnos sina prema ocu i oca prema sinu. Svaki put kad je procitam ja se razbolim,
Gubitak
Sjecam se kako me -u prvom citanju- Goetheova pjesma Der Erlkonig; ona o ocu koji u narucju drzi umiruce dijete. Silina dijecijeg straha i oceva bespomocnost od koje se srce ledi..
Tako cesto sam se u godini koja je prosla sjetio ove pijesme: ne zato sto je osijecanje koje je jednom proizvela u meni, ponavljalo u stvarnosti zagusenoj prisustvom smrti. Vec upravo zato sto je smrt bila toliko prisutna da je nisam uspio identificirati sa pojedinacnom tragedijom. Prizivao sam to osjecanje da podstakao vlastitu svjest o tragicnom..
To je sve skupa, naravno, bila zabluda. Sustina poezije jeste u tome da rijeci pjesme dozivljavamo kao da su nama upucene, ili da ih sami izgovaramo. Otuda je moguca identifikacija sa tragicnim u Goetheovoj klasicistickoj konstrukciji. Izgleda da rat u nama kontrolira tugu;cuva je za drage, za briznje...
Zapravo je malo onih kojima se nije dogodila nesreca. Svi odreda zaziru od onoga cija je tragedija jos svjeza. Zato nerado pisem o vlastitom gubitku, a pisem samo zbog velike unutarnje prisile.
Umro mi je otac. Ne ovdje, on je u jednom drugom blokiranom gradu na sjeveru Bosne. Volim ga onoliko koliko sin voli oca, i jos se nisam navikao na osjecaj da ga vise nema. Odgodio sam susret sa njegovom smrcu i, sada, kada mislim o ocu - u mojoj svjesti je javljaju vedre i tuzne, zapravo bezazlene slike.
Rijetko je bolovao, npr. dobio je gnojnu anginui - vidim ga kako krivi beonjace da u ogledalu ima potpuni pregled dok mu - prema njegovim uputama- kroz plasticnu slamkuza sok pusem nisador prah na upaljene krajnike. Ta slika spada u moja prva sjecanja, i svaki put kad je se sjetim, na lice mi istjera smijesak.
I to me stiti od napada melankolije. Drzi me u ravnotezi.
Bio je rudar, i posjedovao je savrsenu jednostavnost u pokazivanju svojih osjecanja. On nije pripadao jakim. Tako lako je otkrivao svoje slabosti, da sam najcesce osjecao potrebu da ga zagrlim. Recimo veoma rano sam poceo kupovati cigarete. Sutradan vec, i on je poceo da ih kupuje:licio je na nekoga ko je povjerovao da je nesto propustio i sada zuri da to nadoknadi:na nekoga ko rastom svoga djeteta mjeri godine.
O njemu takom sada se ne usudim misliti, iz straha da bi me te slike sasvim opustosile. Rat je u meni stvorio dvostruku sebicnost; potresa me smrt koja se dogodila tako daleko odavdje, a toliko je smrti u ovom tupom gradu koji me ispunjava tupom jezom. Druga je sebicnost u tome sto odgadam susret sa ocevom smrcu, bas kao sto sam, jucer, izbjegao da mu kazem, nesto sto sam znao da moram da mu kazem, a uporno je ostalo nedoreceno. A to neizreceno me potresa, i zbog toga u svijest prizivam slile obicne vedrine.
Ostrim makazama za vocke otac sijece suhe grane u toplo aprilsko podne i pjeva Haj ja zagrizo sareniku jabuku.
* * * *
Zvoni sve dok me ne probudi
A kad ude gleda papire na stolu,
Ne ide inspiracij? pita otac.
Vidi -kaze- jezero je zaledilo toliko
Da mogu preci teski kamioni
Ako imaju lance na zimskim gumama.
On govori sve dok me ne uvjeri
U obrnutu perspektivu svijeta
I vidim ljude sto po jezeru koracaju
Svaki sa udicom na usni.
Pitam se
Ko ce od nas dvojice umrijeti prvi?
Tek tada skida sako
A na ramenima bijele kosulje
Dva ugriza stipalji za rublje. (1990)
M A Q[/i]
Evo jedna... Ocu. Odnos sina prema ocu i oca prema sinu. Svaki put kad je procitam ja se razbolim,
Gubitak
Sjecam se kako me -u prvom citanju- Goetheova pjesma Der Erlkonig; ona o ocu koji u narucju drzi umiruce dijete. Silina dijecijeg straha i oceva bespomocnost od koje se srce ledi..
Tako cesto sam se u godini koja je prosla sjetio ove pijesme: ne zato sto je osijecanje koje je jednom proizvela u meni, ponavljalo u stvarnosti zagusenoj prisustvom smrti. Vec upravo zato sto je smrt bila toliko prisutna da je nisam uspio identificirati sa pojedinacnom tragedijom. Prizivao sam to osjecanje da podstakao vlastitu svjest o tragicnom..
To je sve skupa, naravno, bila zabluda. Sustina poezije jeste u tome da rijeci pjesme dozivljavamo kao da su nama upucene, ili da ih sami izgovaramo. Otuda je moguca identifikacija sa tragicnim u Goetheovoj klasicistickoj konstrukciji. Izgleda da rat u nama kontrolira tugu;cuva je za drage, za briznje...
Zapravo je malo onih kojima se nije dogodila nesreca. Svi odreda zaziru od onoga cija je tragedija jos svjeza. Zato nerado pisem o vlastitom gubitku, a pisem samo zbog velike unutarnje prisile.
Umro mi je otac. Ne ovdje, on je u jednom drugom blokiranom gradu na sjeveru Bosne. Volim ga onoliko koliko sin voli oca, i jos se nisam navikao na osjecaj da ga vise nema. Odgodio sam susret sa njegovom smrcu i, sada, kada mislim o ocu - u mojoj svjesti je javljaju vedre i tuzne, zapravo bezazlene slike.
Rijetko je bolovao, npr. dobio je gnojnu anginui - vidim ga kako krivi beonjace da u ogledalu ima potpuni pregled dok mu - prema njegovim uputama- kroz plasticnu slamkuza sok pusem nisador prah na upaljene krajnike. Ta slika spada u moja prva sjecanja, i svaki put kad je se sjetim, na lice mi istjera smijesak.
I to me stiti od napada melankolije. Drzi me u ravnotezi.
Bio je rudar, i posjedovao je savrsenu jednostavnost u pokazivanju svojih osjecanja. On nije pripadao jakim. Tako lako je otkrivao svoje slabosti, da sam najcesce osjecao potrebu da ga zagrlim. Recimo veoma rano sam poceo kupovati cigarete. Sutradan vec, i on je poceo da ih kupuje:licio je na nekoga ko je povjerovao da je nesto propustio i sada zuri da to nadoknadi:na nekoga ko rastom svoga djeteta mjeri godine.
O njemu takom sada se ne usudim misliti, iz straha da bi me te slike sasvim opustosile. Rat je u meni stvorio dvostruku sebicnost; potresa me smrt koja se dogodila tako daleko odavdje, a toliko je smrti u ovom tupom gradu koji me ispunjava tupom jezom. Druga je sebicnost u tome sto odgadam susret sa ocevom smrcu, bas kao sto sam, jucer, izbjegao da mu kazem, nesto sto sam znao da moram da mu kazem, a uporno je ostalo nedoreceno. A to neizreceno me potresa, i zbog toga u svijest prizivam slile obicne vedrine.
Ostrim makazama za vocke otac sijece suhe grane u toplo aprilsko podne i pjeva Haj ja zagrizo sareniku jabuku.
* * * *
Zvoni sve dok me ne probudi
A kad ude gleda papire na stolu,
Ne ide inspiracij? pita otac.
Vidi -kaze- jezero je zaledilo toliko
Da mogu preci teski kamioni
Ako imaju lance na zimskim gumama.
On govori sve dok me ne uvjeri
U obrnutu perspektivu svijeta
I vidim ljude sto po jezeru koracaju
Svaki sa udicom na usni.
Pitam se
Ko ce od nas dvojice umrijeti prvi?
Tek tada skida sako
A na ramenima bijele kosulje
Dva ugriza stipalji za rublje. (1990)
M A Q[/i]