#1 Zašto je Dženeta Džukljan otišla od roditelja
Posted: 29/12/2006 22:46
Zašto je Dženeta Džukljan otišla od roditelja
Otac mi je prijetio smrću zbog mahrame
Kad bi se prešutjela činjenica da su moji roditelji, Mujesira i Šaban Džukljan, tokom septembra ove godine bili u stanju da me upotrebom sile najprije otkriju, te kao takvu prošetaju pljevaljskom čaršijom, da bi me mjesec dana kasnije ne samo gologlavu već u kupaćem kostimu natjerali da se sunčam na sutomorskoj plaži, njihovo svjedočanstvo od prošle sedmice bi možda i moglo potresti srca bh. javnosti. Međutim, imajući u vidu navedenu konfuziju, kao i nimalo prihvatljiv način na koji su moji roditelji iznijeli svoju priču, postoji potreba da se oglasi i druga strana
Razgovarao: Kemal Baković
Nakon silnih prošlomjesečnih izmišljanja vehabija te podmetanja Islamskoj zajednici i bosanskim muslimanima, kao šlag na tortu neprofesionalnim novinarima došla je priča o porodici Džukljan. Federalna televizija i jedan sedmični magazin su, po ko zna koji put, obmanuli svoje gledatelje i čitatelje. Pod svaku cijenu želeći napraviti šokantnu i senzacionalnu priču, a ne držeći se osnovnog pravila da se čuje druga strana, nanijeta je šteta jednoj djevojci, ali i njezinoj porodici.
Tako neprofesionalna novinarka piše: ''Dženeta Džukljan se prošlog ljeta odrekla svoje porodice: majka, otac i brat su skoro tri mjeseca pokušavali da je vrate kući. Ona se odlučila za nikab i život u vehabijskoj zajednici.'' Znajući da ništa od toga nije istina, kontaktirali smo Dženetu do koje nije bilo teško doći i razgovarali s njom o stvarnim razlozima napuštanja roditeljskog doma.
Recite nam, prije svega, kad ste odlučili da se potpuno posvetite islamu i koji su bili razlozi?
Džukljan: Allah, dž.š., upućuje onoga koga On hoće. Zašto, kada i u kolikoj mjeri je, također, Njegova volja, tako da se ne sjećam da sam se jednog dana "odlučila" za to da se "potpuno" posvetim islamu. To je sve teklo postepeno. Još prije više od godinu dana počela sam razmišljati o tome kako bih voljela da se pokrijem. Tome je prethodio već duži period u kojem sam klanjala i pokušavala da saznam više o islamu. Na početku nisam puno pričala o tome kako bih jednog dana sebe voljela vidjeti pokrivenu, jer se još nisam bila čvrsto odlučila za taj korak. Prijatelji koji su me bolje poznavali, međutim, nisu mogli a da ne primijete simpatije koje sam gajila prema mahrami. Kolebala sam se da li da prvo završim fakultet ili da se pokrijem istog trena. Vremenom sam se sve više informisala o tome zašto i kako jedna muslimanka treba da bude pokrivena, kako putem knjiga i interneta, tako i druženjem sa djevojkama koje su se već pokrile. Povremeno sam se i pokrivala, prilikom odlaska u džamiju ili na vjerska predavanja, najprije na Vratniku, a kasnije, nakon što sam poslije trinaest godina opet vidjela svoju rodicu Dinu Talić, i na predavanjima koja su se održavala na Vojničkom Polju. Svaki put sam, kad bih pokrivena izišla iz kuće, zamišljala šta bi bilo da se jednostavno više ne otkrijem. Sve što sam pročitala ili čula na predavanjima mogla sam prenijeti svojim roditeljima, ali sam izbjegavala temu pokrivanja. Plašila sam se njihove reakcije. Pretpostavljala sam da će biti negativna, mada mi nisu branili posjećivanje spomenutih vjerskih skupova, kao ni da s vremena na vrijeme nosim mahramu. Razlog tome je što možda nisu uvidjeli da uopće imam toliku želju da se pokrijem, a kamoli u bližoj budućnosti, što je začuđujuće nakon gore navedenog. Kako je prolazilo vrijeme, mene je sve više i više grizla savjest što nisam pokrivena, a dobro znam da mi je to dužnost koju obavezno moram ispuniti. Dana 22. januara ove godine, preslušavši kod kuće jedno predavanje koje je o tome govorilo, konačno sam spoznala da nijedan izgovor kojim sam dotad odgađala taj korak ne vrijedi i da ne želim više biti otkrivena van kuće. Sretna što sam napokon u sebi prelomila svaku barijeru koja me je kočila, svaki strah od toga šta će reći moja porodica, prijatelji, profesori ili komšije, stala sam pred svoju majku i obavijestila je o odluci koju sam upravo donijela. Ona se odmah uznemirila, zabranila mi da to sprovedem u djelo i zaprijetila da će me reći ocu, što je, nakon što je nisam htjela poslušati, i uradila. Očeva reakcija bila je gora. Počeo je galamiti, šutati stvari ispred sebe. Zabranio mi je da to uradim riječima: "Dok si pod mojim krovom, nećeš se pokrivati!" Dotad sam mogla samo pretpostaviti da me neće podržati. Toga dana sam se ubijedila. Toliku odbojnost ipak nisam očekivala. Uplašili su me. Nisam se pokrila. Trebalo je da se strpim, uz raznorazne zabrane koje su nakon toga uslijedile. Odavši naizgled sliku da sam odustala od pokrivanja, postigla sam da i dalje smijem posjećivati predavanja na kojima se govori o vjeri. Odlučila sam da se pokrijem kad završim fakultet, želeći izbjeći da roditelji pomisle kako će moja mahrama utjecati na moje ocjene, ili razmišljati slično tome.
Oprostite što vam postavljam ovakvo pitanje ali priča o vašoj porodici već je objavljena u javnosti, molim Vas da objasnite zašto ste morali otići od kuće, napustiti roditelje?
Džukljan: Devetog juna ove godine diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Taj događaj ću pamtiti kao jedan od najsretnijih u svom životu. Sigurna sam i moji roditelji, jer sam time ispunila njihovo pravo nakon što su me toliko godina finansirali i ulagali u mene. Istog dana sam se i pokrila, to jest nakon nekoliko mjeseci čekanja uzela sebi slobodu da ispunim pravo kojim me je obavezao Allah, dž.š., moj i njihov Stvoritelj, Čije je zadovoljstvo preče od zadovoljstva Njegovih stvorenja. Ništa neobično, moglo bi se reći. Jedna od mnogih muslimanki u Sarajevu koja se odlučila da nosi propisanu islamsku nošnju. Nažalost, taj čin za moje roditelje nije predstavljao nešto što je pohvalno. Nisu bili u stanju da sa mnom podijele sreću koju sam toga dana osjetila nakon što sam se napokon pokorila svome Gospodaru.
Svoje roditelje nisam "napustila", kao što su neki znali reći. Međutim, morala sam otići od kuće. Bojeći se neželjenih posljedica, 9. juna navečer sam iz bratovog stana svojoj majci preko telefona saopćila da ću se iste noći pokriti, na što mi je odgovorila: "E bogami nećeš!", a zatim spustila slušalicu. Na to sam se uputila ka jednoj prijateljici kod koje sam sakrila haljinu i mahramu, jer ih kod kuće nisam smjela ostaviti. Pokrila sam se i vratila kod brata, nestrpljivo iščekujući da mi javi kako je reagovao moj otac, jer smo se dogovorili da on njega obavijesti. Brat me je već duže podržavao u tome da se pokrijem. Dva dana prije nego što ću se pokriti povjerila sam mu da to želim uraditi, pa makar se naši roditelji i ne slagali s tim.
Postavlja se pitanje: Kako mogu tvrditi da me je neko pokrio i da su to naknadno saznali, kad je njihova reakcija bila uzrokom da sam u jedan sat navečer iz straha od oca koji se u srdžbi zajedno sa mojim bratom uputio ka meni, morala pobjeći u gusti mrak. Čim sam čula da su krenuli, odmah sam se spremila i istrčala na ulicu. Žurila sam da bih se što prije sklonila sa osvijetljenih ulica. Išla sam između zgrada sve do Vojničkog Polja, kako me moj otac ne bi vidio iz auta. Pretpostavljala sam da će me odmah tražiti da bi ispunio prijetnje kojima me je prethodno, ali i dok sam bježala, strašio. Prijetio mi je da će me ubiti ako me se samo dočepa. Nazvala sam rodicu koja mi je istog trena krenula u susret. Tog devetog juna počinje moja borba, a sve kako bih mogla ostati pokrivena i kao takva biti prihvaćena od strane svojih roditelja.
Da li Vas je na odlazak od porodice prisilio neko od prijatelja ili neko od onih koji su Vas podučavali vjerskim propisima?
Džukljan: Uputa je od Allaha, dž.š., i neka Mu je hvala na tome! Niko me nikad nije prisilio na slijeđenje bilo kojeg od vjerskih propisa. Prema tome, na moj prvi odlazak niko me nije prisilio, kao što sam već objasnila, kao ni na drugi. Vrijeme od mog povratka, pa sve do 17. novembra, pamtit ću po raznoraznim prijetnjama i psovkama od strane svojih roditelja, kao i po fizičkom nasilju koje sam doživjela od svog oca – najviše na dan kada me je otkrio. Kako sam u tom periodu mogla imati bilo kakve planove, kad gotovo da nije bilo dana a da me nisu omalovažavali – samim tim što su me otkrili -pokušavajući da mi ubiju svaki smisao za životom koji bi bio u okvirima islama?! Koji otac koji prihvata pridržavanje tradicionalnog bosanskog islama može svoju kćerku tokom mjeseca ramazana natjerati da doručkuje, a zatim joj zabraniti namaz, učenje Kur'ana, jednostavno rečeno – da bude vjernik?!
Nedavno Vas je primio i reisul-ulema. Možete li nam reći šta ste razgovarali i da li se imalo popravilo stanje u porodici nakon toga?
Džukljan: Prvo me je zamolio da ispričam svoju stranu. Pokušala sam da spomenem ono što bi bilo značajno i što su moji roditelji izostavili. Reisul-ulema je priznao da ga je potresla priča mojih roditelja, kao i većinu koja nije imala priliku da čuje moju. Međutim, saslušavši ono što sam ja imala da kažem, njegov utisak o svemu se promijenio, kako je i sam priznao. Nakon toga pokušali smo zajedno pronaći ono što bi bilo najbolje preduzeti po pitanju moje porodične situacije. Poslije toga sam uradila onako kako me je savjetovao, tj. javila sam se svojim roditeljima preko maila, a nekoliko dana kasnije pozvala sam ih telefonom. Javio se moj otac. Dao mi je do znanja da ne želi pričati sa mnom i kad sam rekla da im se javljam kako se ne bi sekirali, kazao je: "Što zoveš? Ne moraš nam se javljati." Ne znam koliko se stanje u mojoj porodici popravilo. Znam samo da ne mogu tvrditi da me je neko kidnapovao ili slično. Treba se suočiti sa stvarnošću u kojoj ne vrijede tvrdnje poput one da sam "nestala" i da 85 dana nisu ništa znali za mene. Kako onda objasniti telefonske razgovore koje smo u tom periodu imali, pa sve do 4. septembra, kada sam pristala otići da vidim svoju bolesnu nanu. Istina, tada smo se prvi put vidjeli poslije 85 dana, mada je značajno napomenuti da sam otprilike 40 dana nakon svog odlaska, želeći dijalog oči u oči, svojoj majci pokucala na vrata, naravno pokrivena. Taj susret je mogao značiti kraj roditeljske istrage, da me nije odbila primiti u stan, i to riječima: "Skini to!"
Kako komentirate televizijske emisije i novinske tekstove od prošle sedmice u kojima se o Vama i Vašim prijateljima nije pisalo i govorilo na lijep način?
Džukljan: Kad bi se prešutjela činjenica da su moji roditelji, Mujesira i Šaban Džukljan, tokom septembra ove godine bili u stanju da me upotrebom sile najprije otkriju, te kao takvu prošetaju pljevaljskom čaršijom, da bi me mjesec dana kasnije ne samo gologlavu već u kupaćem kostimu natjerali da se sunčam na sutomorskoj plaži, njihovo svjedočanstvo od prošle sedmice bi možda i moglo potresti srca bh. javnosti. Međutim, imajući u vidu navedenu konfuziju, kao i nimalo prihvatljiv način na koji su moji roditelji iznijeli svoju priču, postoji potreba da se oglasi i druga strana.
Gdje sada živite i namjeravate li se vratiti kući?
Džukljan: Naravno, ne mogu reći gdje sada živim. To i nije toliko bitno, koliko je od važnosti da sam opet u mogućnosti da klanjam, učim Kur'an i obavljam druge ibadete. Kad su moji roditelji saznali gdje sam bila kada sam otišla prvi put, mada im to uopće nisam htjela reći, oni su svu srdžbu koju su osjećali tokom 85 dana mog odsustva preusmjerili na osobu kod koje sam bila, kao i na njenu kompletnu porodicu. Na osnovu onoga što sam napisala može se zaključiti koliko je to opravdano – nimalo! Naše porodične probleme ne bismo trebali rješavati preko medija. Žalosno je što su se moji roditelji odlučili na to. Međutim, kad su se već odlučili na taj korak, ni meni ne preostaje drugi put osim ovaj. Namjera mi je da ukažem na istinu. Moji roditelji sebi uzimaju za pravo da govore o nekoj djeci koja stradaju, a pri tome izostavljaju stradanja koja su priredili svom djetetu. Očito je da nemaju razloga za ovakvo pretjerano alarmiranje bh. javnosti kad su oni ti koji snose dobar dio krivice za ono što se dogodilo. Svoju krivicu ne mogu odstraniti suludim optužbama poput one da sam svojoj majci nešto podvalila da bi spavala ili praznim pričama o ljudima koji se samo pridržavaju Allahovih, dž.š., propisa.
Ja se nisam odrekla svoje porodice, niti moja porodica ima razloga da se odriče mene. Molim ih da me prihvate onakvu kakva jesam, jer sam ja tako sretna. U protivnom im se ne želim vratiti.
SAFF 29.12.2006
Otac mi je prijetio smrću zbog mahrame
Kad bi se prešutjela činjenica da su moji roditelji, Mujesira i Šaban Džukljan, tokom septembra ove godine bili u stanju da me upotrebom sile najprije otkriju, te kao takvu prošetaju pljevaljskom čaršijom, da bi me mjesec dana kasnije ne samo gologlavu već u kupaćem kostimu natjerali da se sunčam na sutomorskoj plaži, njihovo svjedočanstvo od prošle sedmice bi možda i moglo potresti srca bh. javnosti. Međutim, imajući u vidu navedenu konfuziju, kao i nimalo prihvatljiv način na koji su moji roditelji iznijeli svoju priču, postoji potreba da se oglasi i druga strana
Razgovarao: Kemal Baković
Nakon silnih prošlomjesečnih izmišljanja vehabija te podmetanja Islamskoj zajednici i bosanskim muslimanima, kao šlag na tortu neprofesionalnim novinarima došla je priča o porodici Džukljan. Federalna televizija i jedan sedmični magazin su, po ko zna koji put, obmanuli svoje gledatelje i čitatelje. Pod svaku cijenu želeći napraviti šokantnu i senzacionalnu priču, a ne držeći se osnovnog pravila da se čuje druga strana, nanijeta je šteta jednoj djevojci, ali i njezinoj porodici.
Tako neprofesionalna novinarka piše: ''Dženeta Džukljan se prošlog ljeta odrekla svoje porodice: majka, otac i brat su skoro tri mjeseca pokušavali da je vrate kući. Ona se odlučila za nikab i život u vehabijskoj zajednici.'' Znajući da ništa od toga nije istina, kontaktirali smo Dženetu do koje nije bilo teško doći i razgovarali s njom o stvarnim razlozima napuštanja roditeljskog doma.
Recite nam, prije svega, kad ste odlučili da se potpuno posvetite islamu i koji su bili razlozi?
Džukljan: Allah, dž.š., upućuje onoga koga On hoće. Zašto, kada i u kolikoj mjeri je, također, Njegova volja, tako da se ne sjećam da sam se jednog dana "odlučila" za to da se "potpuno" posvetim islamu. To je sve teklo postepeno. Još prije više od godinu dana počela sam razmišljati o tome kako bih voljela da se pokrijem. Tome je prethodio već duži period u kojem sam klanjala i pokušavala da saznam više o islamu. Na početku nisam puno pričala o tome kako bih jednog dana sebe voljela vidjeti pokrivenu, jer se još nisam bila čvrsto odlučila za taj korak. Prijatelji koji su me bolje poznavali, međutim, nisu mogli a da ne primijete simpatije koje sam gajila prema mahrami. Kolebala sam se da li da prvo završim fakultet ili da se pokrijem istog trena. Vremenom sam se sve više informisala o tome zašto i kako jedna muslimanka treba da bude pokrivena, kako putem knjiga i interneta, tako i druženjem sa djevojkama koje su se već pokrile. Povremeno sam se i pokrivala, prilikom odlaska u džamiju ili na vjerska predavanja, najprije na Vratniku, a kasnije, nakon što sam poslije trinaest godina opet vidjela svoju rodicu Dinu Talić, i na predavanjima koja su se održavala na Vojničkom Polju. Svaki put sam, kad bih pokrivena izišla iz kuće, zamišljala šta bi bilo da se jednostavno više ne otkrijem. Sve što sam pročitala ili čula na predavanjima mogla sam prenijeti svojim roditeljima, ali sam izbjegavala temu pokrivanja. Plašila sam se njihove reakcije. Pretpostavljala sam da će biti negativna, mada mi nisu branili posjećivanje spomenutih vjerskih skupova, kao ni da s vremena na vrijeme nosim mahramu. Razlog tome je što možda nisu uvidjeli da uopće imam toliku želju da se pokrijem, a kamoli u bližoj budućnosti, što je začuđujuće nakon gore navedenog. Kako je prolazilo vrijeme, mene je sve više i više grizla savjest što nisam pokrivena, a dobro znam da mi je to dužnost koju obavezno moram ispuniti. Dana 22. januara ove godine, preslušavši kod kuće jedno predavanje koje je o tome govorilo, konačno sam spoznala da nijedan izgovor kojim sam dotad odgađala taj korak ne vrijedi i da ne želim više biti otkrivena van kuće. Sretna što sam napokon u sebi prelomila svaku barijeru koja me je kočila, svaki strah od toga šta će reći moja porodica, prijatelji, profesori ili komšije, stala sam pred svoju majku i obavijestila je o odluci koju sam upravo donijela. Ona se odmah uznemirila, zabranila mi da to sprovedem u djelo i zaprijetila da će me reći ocu, što je, nakon što je nisam htjela poslušati, i uradila. Očeva reakcija bila je gora. Počeo je galamiti, šutati stvari ispred sebe. Zabranio mi je da to uradim riječima: "Dok si pod mojim krovom, nećeš se pokrivati!" Dotad sam mogla samo pretpostaviti da me neće podržati. Toga dana sam se ubijedila. Toliku odbojnost ipak nisam očekivala. Uplašili su me. Nisam se pokrila. Trebalo je da se strpim, uz raznorazne zabrane koje su nakon toga uslijedile. Odavši naizgled sliku da sam odustala od pokrivanja, postigla sam da i dalje smijem posjećivati predavanja na kojima se govori o vjeri. Odlučila sam da se pokrijem kad završim fakultet, želeći izbjeći da roditelji pomisle kako će moja mahrama utjecati na moje ocjene, ili razmišljati slično tome.
Oprostite što vam postavljam ovakvo pitanje ali priča o vašoj porodici već je objavljena u javnosti, molim Vas da objasnite zašto ste morali otići od kuće, napustiti roditelje?
Džukljan: Devetog juna ove godine diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Taj događaj ću pamtiti kao jedan od najsretnijih u svom životu. Sigurna sam i moji roditelji, jer sam time ispunila njihovo pravo nakon što su me toliko godina finansirali i ulagali u mene. Istog dana sam se i pokrila, to jest nakon nekoliko mjeseci čekanja uzela sebi slobodu da ispunim pravo kojim me je obavezao Allah, dž.š., moj i njihov Stvoritelj, Čije je zadovoljstvo preče od zadovoljstva Njegovih stvorenja. Ništa neobično, moglo bi se reći. Jedna od mnogih muslimanki u Sarajevu koja se odlučila da nosi propisanu islamsku nošnju. Nažalost, taj čin za moje roditelje nije predstavljao nešto što je pohvalno. Nisu bili u stanju da sa mnom podijele sreću koju sam toga dana osjetila nakon što sam se napokon pokorila svome Gospodaru.
Svoje roditelje nisam "napustila", kao što su neki znali reći. Međutim, morala sam otići od kuće. Bojeći se neželjenih posljedica, 9. juna navečer sam iz bratovog stana svojoj majci preko telefona saopćila da ću se iste noći pokriti, na što mi je odgovorila: "E bogami nećeš!", a zatim spustila slušalicu. Na to sam se uputila ka jednoj prijateljici kod koje sam sakrila haljinu i mahramu, jer ih kod kuće nisam smjela ostaviti. Pokrila sam se i vratila kod brata, nestrpljivo iščekujući da mi javi kako je reagovao moj otac, jer smo se dogovorili da on njega obavijesti. Brat me je već duže podržavao u tome da se pokrijem. Dva dana prije nego što ću se pokriti povjerila sam mu da to želim uraditi, pa makar se naši roditelji i ne slagali s tim.
Postavlja se pitanje: Kako mogu tvrditi da me je neko pokrio i da su to naknadno saznali, kad je njihova reakcija bila uzrokom da sam u jedan sat navečer iz straha od oca koji se u srdžbi zajedno sa mojim bratom uputio ka meni, morala pobjeći u gusti mrak. Čim sam čula da su krenuli, odmah sam se spremila i istrčala na ulicu. Žurila sam da bih se što prije sklonila sa osvijetljenih ulica. Išla sam između zgrada sve do Vojničkog Polja, kako me moj otac ne bi vidio iz auta. Pretpostavljala sam da će me odmah tražiti da bi ispunio prijetnje kojima me je prethodno, ali i dok sam bježala, strašio. Prijetio mi je da će me ubiti ako me se samo dočepa. Nazvala sam rodicu koja mi je istog trena krenula u susret. Tog devetog juna počinje moja borba, a sve kako bih mogla ostati pokrivena i kao takva biti prihvaćena od strane svojih roditelja.
Da li Vas je na odlazak od porodice prisilio neko od prijatelja ili neko od onih koji su Vas podučavali vjerskim propisima?
Džukljan: Uputa je od Allaha, dž.š., i neka Mu je hvala na tome! Niko me nikad nije prisilio na slijeđenje bilo kojeg od vjerskih propisa. Prema tome, na moj prvi odlazak niko me nije prisilio, kao što sam već objasnila, kao ni na drugi. Vrijeme od mog povratka, pa sve do 17. novembra, pamtit ću po raznoraznim prijetnjama i psovkama od strane svojih roditelja, kao i po fizičkom nasilju koje sam doživjela od svog oca – najviše na dan kada me je otkrio. Kako sam u tom periodu mogla imati bilo kakve planove, kad gotovo da nije bilo dana a da me nisu omalovažavali – samim tim što su me otkrili -pokušavajući da mi ubiju svaki smisao za životom koji bi bio u okvirima islama?! Koji otac koji prihvata pridržavanje tradicionalnog bosanskog islama može svoju kćerku tokom mjeseca ramazana natjerati da doručkuje, a zatim joj zabraniti namaz, učenje Kur'ana, jednostavno rečeno – da bude vjernik?!
Nedavno Vas je primio i reisul-ulema. Možete li nam reći šta ste razgovarali i da li se imalo popravilo stanje u porodici nakon toga?
Džukljan: Prvo me je zamolio da ispričam svoju stranu. Pokušala sam da spomenem ono što bi bilo značajno i što su moji roditelji izostavili. Reisul-ulema je priznao da ga je potresla priča mojih roditelja, kao i većinu koja nije imala priliku da čuje moju. Međutim, saslušavši ono što sam ja imala da kažem, njegov utisak o svemu se promijenio, kako je i sam priznao. Nakon toga pokušali smo zajedno pronaći ono što bi bilo najbolje preduzeti po pitanju moje porodične situacije. Poslije toga sam uradila onako kako me je savjetovao, tj. javila sam se svojim roditeljima preko maila, a nekoliko dana kasnije pozvala sam ih telefonom. Javio se moj otac. Dao mi je do znanja da ne želi pričati sa mnom i kad sam rekla da im se javljam kako se ne bi sekirali, kazao je: "Što zoveš? Ne moraš nam se javljati." Ne znam koliko se stanje u mojoj porodici popravilo. Znam samo da ne mogu tvrditi da me je neko kidnapovao ili slično. Treba se suočiti sa stvarnošću u kojoj ne vrijede tvrdnje poput one da sam "nestala" i da 85 dana nisu ništa znali za mene. Kako onda objasniti telefonske razgovore koje smo u tom periodu imali, pa sve do 4. septembra, kada sam pristala otići da vidim svoju bolesnu nanu. Istina, tada smo se prvi put vidjeli poslije 85 dana, mada je značajno napomenuti da sam otprilike 40 dana nakon svog odlaska, želeći dijalog oči u oči, svojoj majci pokucala na vrata, naravno pokrivena. Taj susret je mogao značiti kraj roditeljske istrage, da me nije odbila primiti u stan, i to riječima: "Skini to!"
Kako komentirate televizijske emisije i novinske tekstove od prošle sedmice u kojima se o Vama i Vašim prijateljima nije pisalo i govorilo na lijep način?
Džukljan: Kad bi se prešutjela činjenica da su moji roditelji, Mujesira i Šaban Džukljan, tokom septembra ove godine bili u stanju da me upotrebom sile najprije otkriju, te kao takvu prošetaju pljevaljskom čaršijom, da bi me mjesec dana kasnije ne samo gologlavu već u kupaćem kostimu natjerali da se sunčam na sutomorskoj plaži, njihovo svjedočanstvo od prošle sedmice bi možda i moglo potresti srca bh. javnosti. Međutim, imajući u vidu navedenu konfuziju, kao i nimalo prihvatljiv način na koji su moji roditelji iznijeli svoju priču, postoji potreba da se oglasi i druga strana.
Gdje sada živite i namjeravate li se vratiti kući?
Džukljan: Naravno, ne mogu reći gdje sada živim. To i nije toliko bitno, koliko je od važnosti da sam opet u mogućnosti da klanjam, učim Kur'an i obavljam druge ibadete. Kad su moji roditelji saznali gdje sam bila kada sam otišla prvi put, mada im to uopće nisam htjela reći, oni su svu srdžbu koju su osjećali tokom 85 dana mog odsustva preusmjerili na osobu kod koje sam bila, kao i na njenu kompletnu porodicu. Na osnovu onoga što sam napisala može se zaključiti koliko je to opravdano – nimalo! Naše porodične probleme ne bismo trebali rješavati preko medija. Žalosno je što su se moji roditelji odlučili na to. Međutim, kad su se već odlučili na taj korak, ni meni ne preostaje drugi put osim ovaj. Namjera mi je da ukažem na istinu. Moji roditelji sebi uzimaju za pravo da govore o nekoj djeci koja stradaju, a pri tome izostavljaju stradanja koja su priredili svom djetetu. Očito je da nemaju razloga za ovakvo pretjerano alarmiranje bh. javnosti kad su oni ti koji snose dobar dio krivice za ono što se dogodilo. Svoju krivicu ne mogu odstraniti suludim optužbama poput one da sam svojoj majci nešto podvalila da bi spavala ili praznim pričama o ljudima koji se samo pridržavaju Allahovih, dž.š., propisa.
Ja se nisam odrekla svoje porodice, niti moja porodica ima razloga da se odriče mene. Molim ih da me prihvate onakvu kakva jesam, jer sam ja tako sretna. U protivnom im se ne želim vratiti.
SAFF 29.12.2006
svaka cast odlicno si pregledala neku noc emisiju nema govora, ako su ti oni likovi pouzdan izvor informacija nemam sta vise reci na tvoje postove.
