#1 Zapad i Islam, od stoljeća sedmog
Posted: 29/06/2004 00:59
DODIR SVJETOVA: UZ KNJIGU PAULA LUNDEA "ISLAM - VJERA, KULTURA, POVIJEST" TE AKTUALNI RATNI SUKOB U IRAKU
http://www.slobodnadalmacija.hr/20030326/forum02.asp
Premda pažljivo građena mistifikacija širenja Kurana ognjem i mačem stvara mit o cijeloj civilizaciji islama kao izrazito nasilničkoj i nesklonoj umjetnosti – islam je svijetu ostavio izuzetno bogato kulturno naslijeđe, od Španjolske do Indonezije. Priča o odnosu islama i zapadne civilizacije, kojima su sudbine povezane od 7. stoljeća, nije nimalo crno-bijela, a rat koji upravo uništava Irak pod ciničnim motom "oslobađanja" nije jednostavan sukob sila dobra protiv sila zla
Shvatiti islam i njegove razloge nije jednostavno, ali nužno je barem pokušati razumjeti njegove povijesne silnice i steći uvid u osnovna dostignuća civilizacije koja je svijetu ostavila neke od najljepših spomenika svjetske arhitekture, književnosti i kulture, piše JASEN BOKO
Na moćnim krilima američke propagande islam se već duže vrijeme, a posebno u posljednju godinu i pol, predstavlja u krajnje nepovoljnim tonovima, kao vjera i kultura fanatizma i terorizma, kao civilizacija primitivizma u kojoj žene nemaju nikakva prava, kao crna rupa čovječanstva, osovina iz koje može izići samo zlo, uopće mračna sila koju vojske svjetla trebaju zatrti. Ili je barem učiniti potpuno podložnom i ovisnom o "dobru" koje dolazi sa Zapada. O tome je li uništavanje Iraka koje uživo pratimo preko američkih i engleskih medija, čiji su novinari jedini pripušteni na lice mjesta, rat za naftu ili novi križarski pohod spore se najučenije glave, ali o činjenici da je svijet ponovno podijeljen, baš kao u vrijeme križarskih ratova – samo s manje jedinstva na obje strane – nitko nema dvojbi.
Knjiga Paula Lundea Islam, objavljena u Londonu 2002., koja je sad u prijevodu Nede Jeny i izdanju Znanja došla i do nas, govori o ovoj religiji i kulturi na malo drugačiji način, pokušavajući je objektivno rasvijetliti i pojasniti iz povijesnih činjenica i izbjegavajući svaki pristran komentar.
Knjiga još jednom podsjeća na to da islam i Zapad imaju zajedničku povijest i da su im sudbine povezane od 7. stoljeća, vremena nastanka i širenja islama. Kako Lunde podsjeća, "srednjovjekovna se europska civilizacija uobličila u sjeni moćnih islamskih carstava, a islamski je svijet u suvremeno doba ušao u sjeni golemih europskih imperija".
Obilježeni naftom
Od 5,7 milijardi ljudi koji žive na Zemlji, čak 1,7 milijardi ili nešto manje od trećine su muslimani, u Europi ih ima između 5 i 6 milijuna, u Americi gotovo osam milijuna. U 44 zemlje svijeta živi većinsko muslimansko stanovništvo, a standard tih zemalja jednako je raznolik kao i njihova društvena uređenja ili vojna moć. Neke od najbogatijih zemalja svijeta pripadaju islamu, baš kao što on obilježava i neke od najsiromašnijih. Sultanat Brunej svjetski je rekorder po broju automobila po glavi stanovnika (497 automobila na svakih 1000 stanovnika), a Bangladeš i Somalija s 1 automobilom na 1000 stanovnika na samom su dnu svjetskog standarda.
Shvatiti islam i njegove razloge nije jednostavno, ali nužno je barem pokušati razumjeti njegove povijesne silnice i steći uvid u osnovna dostignuća civilizacije koja je svijetu u naslijeđe ostavila neke od najljepših spomenika svjetske arhitekture, književnosti i kulture. Bitno obilježen bogatim izvorima nafte – koji su umjesto izvora blagostanja u svijetu koji ovisi o tom energentu zapravo postali uzrok mnogim nesrećama koje prate muslimanske zemlje Srednjeg istoka – islam je dospio u centar interesa svjetske javnosti kao stalno žarište sukoba, najčešće orkestriranoga izvana, a bez pokušaja da se istraže pravi uzroci takve situacije.
Islam je rođen u srcu Arabijskog poluotoka velikog kao tri Francuske čija je pustinjska unutrašnjost bila donedavno terra incognita. Prva precizna karta regije izrađena je tek pedesetih godina 20. stoljeća! Među nomadskim stočarima koji govore arapski i štuju poganske bogove, s tek ponekim otokom kršćanstva ili judaizma, 570. godine u Meki se rodio Muhamed ibn Abdulah, čovjek koji će postati Prorok islama. Iz njegova se života prije nego što je primio prvu objavu Kur’ana u četrdesetoj godini ne zna gotovo ništa, premda je, kao i u Isusovu slučaju, dobar dio života rekonstruiran (s više književne mašte nego činjenica) u kasnijim tekstovima. Kao 25-godišnjak oženio se bogatom udovicom Hadidžom, a prva se objava Muhamedu dogodila 610. na planini Hiri pokraj Meke, gdje mu se ukazao anđeo Gabrijel (Džibril), zapovjedivši mu da pročita svitak koji mu je donio. U njemu je stajalo ono što je danas prvih pet stavaka 96. poglavlja Kur’ana: Čitaj, u ime gospodara tvoga koji stvara/ stvara čovjeka od ugruška!/ Čitaj, plemenit je gospodar tvoj / koji poučava peru / koji čovjeka poučava onome što ne zna.
Od Atlantika do Inda
Tri godine nakon prve objave Muhamed je počeo s poučavanjem onoga što mu je objavljeno, a islam je uhvatio prve korijene u Arabiji. Godine 622. progonjeni Muhamed s uskim krugom sljedbenika bježi na hidžru (seobu), sklanjajući se iz Meke, čime se događa preokret od progonjene manjinske religije u organiziranu samostalnu islamsku zajednicu, pa se ta godina uzima kao prva godina muslimanskoga mjesečeva kalendara. Sedam godina poslije Muhamed se vraća i osvaja Meku, gdje i umire 8. lipnja 632. godine.
U samo osamdeset godina od Prorokove smrti islam će osvojiti cijeli bliski i srednji istok, sjever Afrike i Španjolsku, i islamsko carstvo će se protezati od Atlantika do rijeke Ind, što je jedna od najbržih vjerskih ekspanzija u povijesti. U 12 stoljeća koji slijede islam će stalno biti prisutan na rubovima Europe, na Pirenejima i Balkanu, kao stalna prijetnja europskim carstvima, a čak dva puta ugrozit će i sam centar Europe – Beč. Danas, s manje-više dovršenom svjetskom podjelom – barem što se religijskog širenja tiče – islam dominira u velikom dijelu svijeta, od Atlantika do Pacifika, a vidljivo je prisutan i u Europi.
Premda u mnogim dijelovima Balkana uspomene na prolazak Muhamedovih ratnika nisu baš najljepše (nisu, istina, ništa gore od sjećanja na pohode križara među narodima koji štuju Proroka dalje na istoku), onaj dio islamskog prodora u Europu koji se odvijao na Pirenejskom poluotoku priča drugačiju priču.
Andaluzija (Al andaluz je arapski naziv za maursku Španjolsku), koju su Arapi zajedno s ostatkom Španjolske osvojili još u osmom stoljeću i zatim njome vladali gotovo osam stoljeća, i danas posvuda otkriva tragove islama. Čak i flamenco, najšpanjolskiji od svih plesova, ima u sebi arapsku dušu, a po legendi ga je na europsko tlo donio pjevač Zyriab, koji je iz Bagdada u davna vremena došao u tadašnju Cordobu.
Još 711. godine je Tarik, berberski ratnik, pokrenuo osvajanje Iberijskoga poluotoka prešavši s vojskom iz Maroka na europski kontinent. Posljednji je arapski ratnik istjeran s poluotoka 1492., neposredno prije Kolumbove plovidbe prema Americi, do koje je, uostalom, i došlo u potrazi za zapadnim prolazom za Indiju jer su istok kontrolirali Arapi. Stoljećima poslije u arapskoj će se poeziji termin al Andaluz koristiti kao sinonim za izgubljeni raj.
Spoj kultura u kojemu minaret počinje skladno preuzimati ulogu tornja katedrale izgrađene na mjestu srušene džamije u Sevilli, i u kojem čuvena mezquita (džamija) u Cordobi u svom srcu sadrži poslije ugrađenu kršćansku katedralu, obilježava Andaluziju prožetu skladom različitosti.
U Španjolskoj je stvoreno jedinstvo iz različitosti: arapskom žičanom instrumentu dodana je šesta žica i nastala je europska gitara, arapskoj pjesmi dodani su ciganski i španjolski elementi i rodio se flamenco, gola erupcija tjelesne i svake druge strasti uobličena je u umjetnost, a u rižu donesenu s Bliskog istoka ubačeni su španjolski sastojci i nastala je paella.
“Dobre” i “loše” vjere
Tko vidi arapsku arhitekturu i kulturu Andaluzije i doživi neobičan sklad islama i kršćanstva, nužno posumnja u jednu od onih egzaktnih povijesnih tvrdnji koja kaže kako je vojskovođa Charles Martel spasio europsku civilizaciju zaustaviši
napredovanje Maura kod Poitiersa i Toursa u Francuskoj početkom osmog stoljeća. Spasio od čega? Od civilizacije koja je napravila vrtove i arhitekturu Alhambre, izgradila čuda ljepote po Andaluziji i znala uživati u hladu skladnih palača uz zvukove vodoskoka i glazbe?
Priča o dobrim i lošim vjerama, posebno popularna nakon 11. rujna, baš u Andaluziji, i ne samo u njoj naravno, pada u vodu. Godine arapske vlasti na Pirenejskom poluotoku značile su suživot triju velikih religija i njihovo međusobno prožimanje, što se ne bi moglo reći da je bio slučaj nakon reconquiste, ponovnog povratka Iberijskog poluotoka u ruke kršćanskih vladara.
Omiljena fraza o “mračnom srednjem vijeku” i dalje se uči u školama. A mračan je, kažu, bio zbog prodora osvajača u Europu, barbara, među koje će onda ubrojiti i Arape, koji su uništili antičku civilizaciju Europe. “Mračni srednji vijek”, čak i u Europi, jako je relativna stvar, jer je Cordoba u desetom stoljeću bila prvi europski kozmopolitski grad i glavni kulturni centar, ulice su bile popločane i osvijetljene noću, u njoj je bilo 80.000 radionica i dućana, 300 javnih kupelji, 50 bolnica i 80 škola, 17 koledža i sveučilišta te 20 javnih knjižnica. Sa svojih gotovo milijun stanovnika u tom razdoblju (Pariz je imao 38.000) Cordoba sigurno nije pokazivala ni traga mračnoga srednjeg vijeka. U vrijeme kad su Pariz, London i Rim bili blatnjave palanke, Cordoba je uz Bagdad i Konstatinopol bila glavni svjetski centar.
Dar Božji
Bagdad - za koji je teško reći kako će izgledati nakon “oslobađanja”, ali nema sumnje da će ga Amerikanci izgraditi starijega i ljepšega – utemeljen je 763., a na perzijskom znači Dar Božji. Bio je jedan od najvećih, najrazvijenijih i najkulturnijih gradova, slavniji i od Konstatinopola i kineskog Xiana, a dobio je i ime grad mira, što danas ima sasvim ciničan prizvuk. Njegove knjižnice, sveučilište (upravo uništeno u američkom bombardiranju), znanstvena dostignuća u matematici i astronomiji te arhitektura opjevani su, a kovani novac postao je uzor kasnijim europskim kovanicama i pronađen je čak u Skandinaviji dokle su sezale trgovačke veze. Iz Bagdada u Europu u 11. stoljeću ponovno ulaze zaboravljena antička djela i dostignuća grčke znanosti.
Kulturna dostignuća Mogula na sjeveru Indije također spadaju u vrhunce umjetničkog izraza čovječanstva, a – premda pažljivo građena mistifikacija širenja Kur’ana ognjem i mačem stvara mit o cijeloj civilizaciji islama kao izrazito nasilničkoj i nesklonoj umjetnosti – islam je svijetu ostavio izuzetno bogato kulturno naslijeđe, od Španjolske do Indonezije.
Priča o odnosu islama i suvremene zapadne civilizacije nije nimalo crno-bijela, a rat koji upravo uništava Irak pod ciničnim motom “oslobađanja” nije jednostavan sukob sila dobra protiv sila zla, o čemu, posredno, govori i Lundeova knjiga o velikoj svjetskoj religiji i načinu života sotoniziranom u dijelu Zapada.
Umjetnost i znanost
Da je islamska civilizacija izgradila samo Alhambru u Granadi i Taj Mahal u Agri, ostavila bi dovoljno u povijesti arhitekture da bude upamćena i proučavana. Islamski su arhitekti, međutim, na svim stranama svijeta ostavili niz građevina koje i danas fasciniraju, od Mezquite u Cordobi, preko jeruzalemske Kupole na stijeni, pa do isfahanskog i, donedavno, mostarskoga mosta. Na arapskom, perzijskom i turskom - jezicima kojima se služe djela klasične islamske
književnosti - često prepoznatljivim kaligrafskim umijećem ispisano je niz svjetskih klasika, od kojih je na Zapad vjerojatno najveći utjecaj imala Tisuću i jedna noć. Dekorativne umjetnosti, premda ne prikazuju ljudski lik, ostvarile su zavidnu razinu i ostavile bitna traga i na umjetnosti zapadnoga kruga.
Znanost njegovana u islamu, posebno u "mračnom srednjem vijeku", osim što je i sama unaprjeđivala svjetsku znanost, funkcionirala je i kao poveznica među velikim znanstvenim sustavima vremena kasne antike, posebno grčkim i indijskim, i do određene mjere kineskim. Matematika, astronomija, medicina, logika, područja su ljudskog duha kojima su islamski znanstvenici znatno pridonijeli; algoritam je riječ došla iz islama, baš kao i algebra ili pojam arapskih brojki. Bagdad je u vrijeme dok su europske metropole bile mračna, blatnjava sela imao Kuću mudrosti, svojevrsni znanstveni institut koji je djelovao stoljećima, okupivši najbolje znanstvenike svoga vremena, a u čijemu su radu sudjelovali i brojni kršćani i Židovi. Iz islamskih centara Cordobe, Toleda i Seville europska je znanost stjecala uvid u znanstvena dostignuća o kojima Zapad nije imao pojma, bilo da se radilo o zaboravljenim grčkim dostignućima ili o originalnim otkrićima arapskih znanstvenika.
http://www.slobodnadalmacija.hr/20030326/forum02.asp
Premda pažljivo građena mistifikacija širenja Kurana ognjem i mačem stvara mit o cijeloj civilizaciji islama kao izrazito nasilničkoj i nesklonoj umjetnosti – islam je svijetu ostavio izuzetno bogato kulturno naslijeđe, od Španjolske do Indonezije. Priča o odnosu islama i zapadne civilizacije, kojima su sudbine povezane od 7. stoljeća, nije nimalo crno-bijela, a rat koji upravo uništava Irak pod ciničnim motom "oslobađanja" nije jednostavan sukob sila dobra protiv sila zla
Shvatiti islam i njegove razloge nije jednostavno, ali nužno je barem pokušati razumjeti njegove povijesne silnice i steći uvid u osnovna dostignuća civilizacije koja je svijetu ostavila neke od najljepših spomenika svjetske arhitekture, književnosti i kulture, piše JASEN BOKO
Na moćnim krilima američke propagande islam se već duže vrijeme, a posebno u posljednju godinu i pol, predstavlja u krajnje nepovoljnim tonovima, kao vjera i kultura fanatizma i terorizma, kao civilizacija primitivizma u kojoj žene nemaju nikakva prava, kao crna rupa čovječanstva, osovina iz koje može izići samo zlo, uopće mračna sila koju vojske svjetla trebaju zatrti. Ili je barem učiniti potpuno podložnom i ovisnom o "dobru" koje dolazi sa Zapada. O tome je li uništavanje Iraka koje uživo pratimo preko američkih i engleskih medija, čiji su novinari jedini pripušteni na lice mjesta, rat za naftu ili novi križarski pohod spore se najučenije glave, ali o činjenici da je svijet ponovno podijeljen, baš kao u vrijeme križarskih ratova – samo s manje jedinstva na obje strane – nitko nema dvojbi.
Knjiga Paula Lundea Islam, objavljena u Londonu 2002., koja je sad u prijevodu Nede Jeny i izdanju Znanja došla i do nas, govori o ovoj religiji i kulturi na malo drugačiji način, pokušavajući je objektivno rasvijetliti i pojasniti iz povijesnih činjenica i izbjegavajući svaki pristran komentar.
Knjiga još jednom podsjeća na to da islam i Zapad imaju zajedničku povijest i da su im sudbine povezane od 7. stoljeća, vremena nastanka i širenja islama. Kako Lunde podsjeća, "srednjovjekovna se europska civilizacija uobličila u sjeni moćnih islamskih carstava, a islamski je svijet u suvremeno doba ušao u sjeni golemih europskih imperija".
Obilježeni naftom
Od 5,7 milijardi ljudi koji žive na Zemlji, čak 1,7 milijardi ili nešto manje od trećine su muslimani, u Europi ih ima između 5 i 6 milijuna, u Americi gotovo osam milijuna. U 44 zemlje svijeta živi većinsko muslimansko stanovništvo, a standard tih zemalja jednako je raznolik kao i njihova društvena uređenja ili vojna moć. Neke od najbogatijih zemalja svijeta pripadaju islamu, baš kao što on obilježava i neke od najsiromašnijih. Sultanat Brunej svjetski je rekorder po broju automobila po glavi stanovnika (497 automobila na svakih 1000 stanovnika), a Bangladeš i Somalija s 1 automobilom na 1000 stanovnika na samom su dnu svjetskog standarda.
Shvatiti islam i njegove razloge nije jednostavno, ali nužno je barem pokušati razumjeti njegove povijesne silnice i steći uvid u osnovna dostignuća civilizacije koja je svijetu u naslijeđe ostavila neke od najljepših spomenika svjetske arhitekture, književnosti i kulture. Bitno obilježen bogatim izvorima nafte – koji su umjesto izvora blagostanja u svijetu koji ovisi o tom energentu zapravo postali uzrok mnogim nesrećama koje prate muslimanske zemlje Srednjeg istoka – islam je dospio u centar interesa svjetske javnosti kao stalno žarište sukoba, najčešće orkestriranoga izvana, a bez pokušaja da se istraže pravi uzroci takve situacije.
Islam je rođen u srcu Arabijskog poluotoka velikog kao tri Francuske čija je pustinjska unutrašnjost bila donedavno terra incognita. Prva precizna karta regije izrađena je tek pedesetih godina 20. stoljeća! Među nomadskim stočarima koji govore arapski i štuju poganske bogove, s tek ponekim otokom kršćanstva ili judaizma, 570. godine u Meki se rodio Muhamed ibn Abdulah, čovjek koji će postati Prorok islama. Iz njegova se života prije nego što je primio prvu objavu Kur’ana u četrdesetoj godini ne zna gotovo ništa, premda je, kao i u Isusovu slučaju, dobar dio života rekonstruiran (s više književne mašte nego činjenica) u kasnijim tekstovima. Kao 25-godišnjak oženio se bogatom udovicom Hadidžom, a prva se objava Muhamedu dogodila 610. na planini Hiri pokraj Meke, gdje mu se ukazao anđeo Gabrijel (Džibril), zapovjedivši mu da pročita svitak koji mu je donio. U njemu je stajalo ono što je danas prvih pet stavaka 96. poglavlja Kur’ana: Čitaj, u ime gospodara tvoga koji stvara/ stvara čovjeka od ugruška!/ Čitaj, plemenit je gospodar tvoj / koji poučava peru / koji čovjeka poučava onome što ne zna.
Od Atlantika do Inda
Tri godine nakon prve objave Muhamed je počeo s poučavanjem onoga što mu je objavljeno, a islam je uhvatio prve korijene u Arabiji. Godine 622. progonjeni Muhamed s uskim krugom sljedbenika bježi na hidžru (seobu), sklanjajući se iz Meke, čime se događa preokret od progonjene manjinske religije u organiziranu samostalnu islamsku zajednicu, pa se ta godina uzima kao prva godina muslimanskoga mjesečeva kalendara. Sedam godina poslije Muhamed se vraća i osvaja Meku, gdje i umire 8. lipnja 632. godine.
U samo osamdeset godina od Prorokove smrti islam će osvojiti cijeli bliski i srednji istok, sjever Afrike i Španjolsku, i islamsko carstvo će se protezati od Atlantika do rijeke Ind, što je jedna od najbržih vjerskih ekspanzija u povijesti. U 12 stoljeća koji slijede islam će stalno biti prisutan na rubovima Europe, na Pirenejima i Balkanu, kao stalna prijetnja europskim carstvima, a čak dva puta ugrozit će i sam centar Europe – Beč. Danas, s manje-više dovršenom svjetskom podjelom – barem što se religijskog širenja tiče – islam dominira u velikom dijelu svijeta, od Atlantika do Pacifika, a vidljivo je prisutan i u Europi.
Premda u mnogim dijelovima Balkana uspomene na prolazak Muhamedovih ratnika nisu baš najljepše (nisu, istina, ništa gore od sjećanja na pohode križara među narodima koji štuju Proroka dalje na istoku), onaj dio islamskog prodora u Europu koji se odvijao na Pirenejskom poluotoku priča drugačiju priču.
Andaluzija (Al andaluz je arapski naziv za maursku Španjolsku), koju su Arapi zajedno s ostatkom Španjolske osvojili još u osmom stoljeću i zatim njome vladali gotovo osam stoljeća, i danas posvuda otkriva tragove islama. Čak i flamenco, najšpanjolskiji od svih plesova, ima u sebi arapsku dušu, a po legendi ga je na europsko tlo donio pjevač Zyriab, koji je iz Bagdada u davna vremena došao u tadašnju Cordobu.
Još 711. godine je Tarik, berberski ratnik, pokrenuo osvajanje Iberijskoga poluotoka prešavši s vojskom iz Maroka na europski kontinent. Posljednji je arapski ratnik istjeran s poluotoka 1492., neposredno prije Kolumbove plovidbe prema Americi, do koje je, uostalom, i došlo u potrazi za zapadnim prolazom za Indiju jer su istok kontrolirali Arapi. Stoljećima poslije u arapskoj će se poeziji termin al Andaluz koristiti kao sinonim za izgubljeni raj.
Spoj kultura u kojemu minaret počinje skladno preuzimati ulogu tornja katedrale izgrađene na mjestu srušene džamije u Sevilli, i u kojem čuvena mezquita (džamija) u Cordobi u svom srcu sadrži poslije ugrađenu kršćansku katedralu, obilježava Andaluziju prožetu skladom različitosti.
U Španjolskoj je stvoreno jedinstvo iz različitosti: arapskom žičanom instrumentu dodana je šesta žica i nastala je europska gitara, arapskoj pjesmi dodani su ciganski i španjolski elementi i rodio se flamenco, gola erupcija tjelesne i svake druge strasti uobličena je u umjetnost, a u rižu donesenu s Bliskog istoka ubačeni su španjolski sastojci i nastala je paella.
“Dobre” i “loše” vjere
Tko vidi arapsku arhitekturu i kulturu Andaluzije i doživi neobičan sklad islama i kršćanstva, nužno posumnja u jednu od onih egzaktnih povijesnih tvrdnji koja kaže kako je vojskovođa Charles Martel spasio europsku civilizaciju zaustaviši
napredovanje Maura kod Poitiersa i Toursa u Francuskoj početkom osmog stoljeća. Spasio od čega? Od civilizacije koja je napravila vrtove i arhitekturu Alhambre, izgradila čuda ljepote po Andaluziji i znala uživati u hladu skladnih palača uz zvukove vodoskoka i glazbe?
Priča o dobrim i lošim vjerama, posebno popularna nakon 11. rujna, baš u Andaluziji, i ne samo u njoj naravno, pada u vodu. Godine arapske vlasti na Pirenejskom poluotoku značile su suživot triju velikih religija i njihovo međusobno prožimanje, što se ne bi moglo reći da je bio slučaj nakon reconquiste, ponovnog povratka Iberijskog poluotoka u ruke kršćanskih vladara.
Omiljena fraza o “mračnom srednjem vijeku” i dalje se uči u školama. A mračan je, kažu, bio zbog prodora osvajača u Europu, barbara, među koje će onda ubrojiti i Arape, koji su uništili antičku civilizaciju Europe. “Mračni srednji vijek”, čak i u Europi, jako je relativna stvar, jer je Cordoba u desetom stoljeću bila prvi europski kozmopolitski grad i glavni kulturni centar, ulice su bile popločane i osvijetljene noću, u njoj je bilo 80.000 radionica i dućana, 300 javnih kupelji, 50 bolnica i 80 škola, 17 koledža i sveučilišta te 20 javnih knjižnica. Sa svojih gotovo milijun stanovnika u tom razdoblju (Pariz je imao 38.000) Cordoba sigurno nije pokazivala ni traga mračnoga srednjeg vijeka. U vrijeme kad su Pariz, London i Rim bili blatnjave palanke, Cordoba je uz Bagdad i Konstatinopol bila glavni svjetski centar.
Dar Božji
Bagdad - za koji je teško reći kako će izgledati nakon “oslobađanja”, ali nema sumnje da će ga Amerikanci izgraditi starijega i ljepšega – utemeljen je 763., a na perzijskom znači Dar Božji. Bio je jedan od najvećih, najrazvijenijih i najkulturnijih gradova, slavniji i od Konstatinopola i kineskog Xiana, a dobio je i ime grad mira, što danas ima sasvim ciničan prizvuk. Njegove knjižnice, sveučilište (upravo uništeno u američkom bombardiranju), znanstvena dostignuća u matematici i astronomiji te arhitektura opjevani su, a kovani novac postao je uzor kasnijim europskim kovanicama i pronađen je čak u Skandinaviji dokle su sezale trgovačke veze. Iz Bagdada u Europu u 11. stoljeću ponovno ulaze zaboravljena antička djela i dostignuća grčke znanosti.
Kulturna dostignuća Mogula na sjeveru Indije također spadaju u vrhunce umjetničkog izraza čovječanstva, a – premda pažljivo građena mistifikacija širenja Kur’ana ognjem i mačem stvara mit o cijeloj civilizaciji islama kao izrazito nasilničkoj i nesklonoj umjetnosti – islam je svijetu ostavio izuzetno bogato kulturno naslijeđe, od Španjolske do Indonezije.
Priča o odnosu islama i suvremene zapadne civilizacije nije nimalo crno-bijela, a rat koji upravo uništava Irak pod ciničnim motom “oslobađanja” nije jednostavan sukob sila dobra protiv sila zla, o čemu, posredno, govori i Lundeova knjiga o velikoj svjetskoj religiji i načinu života sotoniziranom u dijelu Zapada.
Umjetnost i znanost
Da je islamska civilizacija izgradila samo Alhambru u Granadi i Taj Mahal u Agri, ostavila bi dovoljno u povijesti arhitekture da bude upamćena i proučavana. Islamski su arhitekti, međutim, na svim stranama svijeta ostavili niz građevina koje i danas fasciniraju, od Mezquite u Cordobi, preko jeruzalemske Kupole na stijeni, pa do isfahanskog i, donedavno, mostarskoga mosta. Na arapskom, perzijskom i turskom - jezicima kojima se služe djela klasične islamske
književnosti - često prepoznatljivim kaligrafskim umijećem ispisano je niz svjetskih klasika, od kojih je na Zapad vjerojatno najveći utjecaj imala Tisuću i jedna noć. Dekorativne umjetnosti, premda ne prikazuju ljudski lik, ostvarile su zavidnu razinu i ostavile bitna traga i na umjetnosti zapadnoga kruga.
Znanost njegovana u islamu, posebno u "mračnom srednjem vijeku", osim što je i sama unaprjeđivala svjetsku znanost, funkcionirala je i kao poveznica među velikim znanstvenim sustavima vremena kasne antike, posebno grčkim i indijskim, i do određene mjere kineskim. Matematika, astronomija, medicina, logika, područja su ljudskog duha kojima su islamski znanstvenici znatno pridonijeli; algoritam je riječ došla iz islama, baš kao i algebra ili pojam arapskih brojki. Bagdad je u vrijeme dok su europske metropole bile mračna, blatnjava sela imao Kuću mudrosti, svojevrsni znanstveni institut koji je djelovao stoljećima, okupivši najbolje znanstvenike svoga vremena, a u čijemu su radu sudjelovali i brojni kršćani i Židovi. Iz islamskih centara Cordobe, Toleda i Seville europska je znanost stjecala uvid u znanstvena dostignuća o kojima Zapad nije imao pojma, bilo da se radilo o zaboravljenim grčkim dostignućima ili o originalnim otkrićima arapskih znanstvenika.
...ukratko receno "izmislili nulu i ostali na njoj" 
samo 1458X933 pixela 
nigdje veze...
. Sve ustvari i jeste tacno,da su islamske drzave,gradovi i kultura u srednjem vijeku bili neuporedivo razvijeniji u odnosu na drzave zapada. Al eto,vremena se mjenjaju. Sigurno da ce doci vrijeme kad ni zapad nece biti u ovakvom blagostanju.
[/img]
strucnjak molim te... 
