#1 IMAJU LI LJUDI PRAVO DA PROSUDJUJU?
Posted: 15/12/2006 04:47
Imamo li, kao ljudi, pravo da kazemo "ta i ta je dobra osoba" ili "ta i ta je losa osoba"?
Da li je realno prosudjivati OSOBU umjesto DJELA ili RIJECI te osobe?
Ako neko radi nesto sto "ne valja", realno je reci "to sto ta osoba radi nije dobro" a ne "ta osoba nije dobra".
Ako je neko rekao nesto ruzno i neuljudno, realno je reci "to sto je ta osoba rekla je neuljudno" a ne "ta osoba je neuljudna".
Roditelji cesto prave tu gresku kada svojoj djeci, kada urade nesto sto nije dopusteno ili nesto nevaljalo kazu "nevaljalce jedan!" (time obiljezavaju OSOBU djeteta a ne CIN) umjesto "to sto si uradio ne valja, tako dobro dijete a tako nesto nevaljalo da uradi, c,c,c..."
Ili djetetu reci "glupane jedan!" umjesto "pa kako to moje pametno dijete da uradi nesto tako glupo, pametna djeca tako ne rade..." i slicno.
Ako djecu udaramo - naucice da se udaranjem postize zeljeni ishod. Ako oni drugo dijete udare - ruzimo ih, i time zbunjujemo, jer smo im svojim primjerom pokazali da je udaranje prihvatljivo.
Ako samo malo vremena odvojimo da djeci objasnimo ZASTO nesto nije dobro - bicemo prijatno iznenadjeni njihovom sposobnoscu shvatanja.
To samo ako imamo "ujednacen" pristup, a ne nekad ovako a nekad onako.
Koliko se roditelja izvini djetetu kada je na njega "buknuo" za malu stvar, dok je u stvari dosao kuci pretrpan problemima izvana, pa mu je to nesto malo "prelilo casu"? Koliko se roditelja izvini djeci kada su pretjerali u disciplinovanju? Koliko se muzeva ii zena izvinu jedni drugima kada shvate da su u krivu? Zasto neki smatraju da se prema "svojima" moze ponasati i grubo, i osoro i neuljudno itd. zar SVI ne zasluzuju da ih se tretira lijepo? Ako nam Bog kaze da budemo prema vjernicima blagi, zar to ne ubraja nase najblize?
(Sulejman Bugari pominje nesto slicno,tj. kako se odnosio prema svojoj zeni prije a kako kasnije kada je shvatio da se svi trebaju tretirati lijepo. Samo sto je on jedan od rijetkih koji je to i javno priznao jer je vazno sta Bog zna a ne sta narod "misli".)
Nazalost, "ponos" i samoljublje mnoge preventira da tako nesto ucine (tj. izvinu se, traze "halala"), iako ih grize savjest... PONOS je samo sifat Boga, ljudi jedino mogu da budu "ponosni i zahvalni" sto im je podario da vjeruju i da su Ga svjesni...
Kada se djeci ponavlja da je "glup", "nevaljao", "neposlusan", "nasilan" itd. njihova se OSOBA obiljezava a ne njihovo ponasanje, a posto djeca potsvjesno znaju da "roditelji bolje znaju" oni pocnu da vjeruju da su takvi kakvima ih nazivaju i u skladu sa tim "osobinama" se i ponasaju dalje.
Sto je najtuznije, takva djeca odrastu da OSOBINE LICNOSTI svoje djece obiljezavaju umjesto OSOBINE DJELATNOSTI djece.
I tako se ciklus ponavlja. Ali NE MORA da se ponavlja. Malo informacije o ljudskoj psihi, onako samo opcenito, moze da pomogne da mnogo jasnije vidimo ako su, i u cemu, nasi roditelji pogrijesili (svaki roditelj radi kako najbolje ZNA) i da se sto vise informisemo da bismo bolje znali sa svojom djecom kao i sa ljudima oko nas.
Za ovo nisu potrebne studije psihologije, ima mnogo raznih objavljenih knjiga o podizanju djece, odnosu prema sebi i drugima, koje su napisane bas za svakodnevne, prosjecne, ljude koji nemaju vremena ni interesa studirati psihologiju, a napisane od strane onih koji su skoro cijeli zivot posvetili izucavanju ljudske psihe.
Muhammed a.s. je bio, pored ostalog, i odlican poznavalac ljudske psihe, jer je on uz Objavu znao i kako da Objavu prenese, zato i jeste uspio u tome, jer je od rane mladosti shvatio da se prema svima treba odnositi lijepo ako ocekujem da lijepo i postignemo. Bog mu se obraca u Qur'anu takodje: "kada bi se ti prema njima grubo odnosio, vidio bi da bi se od tebe razbjezali"....
Neke ljude tezak zivot nauci velikim mudrostima, a neke samo ucini "ogorcenim i zavidnim" ljudima...
Isto je sa drugim naukama, sve je vise kratkih i jednostavnih tekstova kao i slika, koje objasnjavaju tjelesne funkcije, svemir i dostignuca u astronomiji, biologiju u najljepsim njenim otkricima, zoologiju u kratkim knjigama sa slikama ili dokumentarnim filmovima. Sve nam ovo pomaze da bolje shvatamo i Boziju Rijec i da se sve vise divimo Njegovom stvaranju.
Samo je potrebno malo volje da sagledamo ne samo svijet OKO nas nego i svijet U NAMA. - "oni imaju dokaze u onome sto On stvara a i u njima samima"..-Qur'an
Potrebna je spoznaja da nismo ni savrseni a ni nepromjenljivi ("takav mi je karakter, sta ces" - netacno) i da imamo zelju da budemo sto kompletniji i sto bolji ljudi a uz to i spremni da nauceno primjenimo.
Koristicemo ne samo sebi - nego i onima oko nas, a narocito nasoj djeci.
Prosudjujmo kao "dobre" ili "lose", "pozitivne" ili "negativne" DJELATNOSTI, IZRAZAVANJE i PONASANJE drugih a ne njihovu kompletnu LICNOST, jer to samo Bog moze i zna.
"Bog zna ono sto pokazujete a i ono sto krijete, i On je Sveznajuci"...-Q.
"Samo On zna srca.." -Q,
"On srca ljudi drzi u Svojem stegu (bukvalno: "izmedju dva prsta") - Q.
Da li je realno prosudjivati OSOBU umjesto DJELA ili RIJECI te osobe?
Ako neko radi nesto sto "ne valja", realno je reci "to sto ta osoba radi nije dobro" a ne "ta osoba nije dobra".
Ako je neko rekao nesto ruzno i neuljudno, realno je reci "to sto je ta osoba rekla je neuljudno" a ne "ta osoba je neuljudna".
Roditelji cesto prave tu gresku kada svojoj djeci, kada urade nesto sto nije dopusteno ili nesto nevaljalo kazu "nevaljalce jedan!" (time obiljezavaju OSOBU djeteta a ne CIN) umjesto "to sto si uradio ne valja, tako dobro dijete a tako nesto nevaljalo da uradi, c,c,c..."
Ili djetetu reci "glupane jedan!" umjesto "pa kako to moje pametno dijete da uradi nesto tako glupo, pametna djeca tako ne rade..." i slicno.
Ako djecu udaramo - naucice da se udaranjem postize zeljeni ishod. Ako oni drugo dijete udare - ruzimo ih, i time zbunjujemo, jer smo im svojim primjerom pokazali da je udaranje prihvatljivo.
Ako samo malo vremena odvojimo da djeci objasnimo ZASTO nesto nije dobro - bicemo prijatno iznenadjeni njihovom sposobnoscu shvatanja.
To samo ako imamo "ujednacen" pristup, a ne nekad ovako a nekad onako.
Koliko se roditelja izvini djetetu kada je na njega "buknuo" za malu stvar, dok je u stvari dosao kuci pretrpan problemima izvana, pa mu je to nesto malo "prelilo casu"? Koliko se roditelja izvini djeci kada su pretjerali u disciplinovanju? Koliko se muzeva ii zena izvinu jedni drugima kada shvate da su u krivu? Zasto neki smatraju da se prema "svojima" moze ponasati i grubo, i osoro i neuljudno itd. zar SVI ne zasluzuju da ih se tretira lijepo? Ako nam Bog kaze da budemo prema vjernicima blagi, zar to ne ubraja nase najblize?
(Sulejman Bugari pominje nesto slicno,tj. kako se odnosio prema svojoj zeni prije a kako kasnije kada je shvatio da se svi trebaju tretirati lijepo. Samo sto je on jedan od rijetkih koji je to i javno priznao jer je vazno sta Bog zna a ne sta narod "misli".)
Nazalost, "ponos" i samoljublje mnoge preventira da tako nesto ucine (tj. izvinu se, traze "halala"), iako ih grize savjest... PONOS je samo sifat Boga, ljudi jedino mogu da budu "ponosni i zahvalni" sto im je podario da vjeruju i da su Ga svjesni...
Kada se djeci ponavlja da je "glup", "nevaljao", "neposlusan", "nasilan" itd. njihova se OSOBA obiljezava a ne njihovo ponasanje, a posto djeca potsvjesno znaju da "roditelji bolje znaju" oni pocnu da vjeruju da su takvi kakvima ih nazivaju i u skladu sa tim "osobinama" se i ponasaju dalje.
Sto je najtuznije, takva djeca odrastu da OSOBINE LICNOSTI svoje djece obiljezavaju umjesto OSOBINE DJELATNOSTI djece.
I tako se ciklus ponavlja. Ali NE MORA da se ponavlja. Malo informacije o ljudskoj psihi, onako samo opcenito, moze da pomogne da mnogo jasnije vidimo ako su, i u cemu, nasi roditelji pogrijesili (svaki roditelj radi kako najbolje ZNA) i da se sto vise informisemo da bismo bolje znali sa svojom djecom kao i sa ljudima oko nas.
Za ovo nisu potrebne studije psihologije, ima mnogo raznih objavljenih knjiga o podizanju djece, odnosu prema sebi i drugima, koje su napisane bas za svakodnevne, prosjecne, ljude koji nemaju vremena ni interesa studirati psihologiju, a napisane od strane onih koji su skoro cijeli zivot posvetili izucavanju ljudske psihe.
Muhammed a.s. je bio, pored ostalog, i odlican poznavalac ljudske psihe, jer je on uz Objavu znao i kako da Objavu prenese, zato i jeste uspio u tome, jer je od rane mladosti shvatio da se prema svima treba odnositi lijepo ako ocekujem da lijepo i postignemo. Bog mu se obraca u Qur'anu takodje: "kada bi se ti prema njima grubo odnosio, vidio bi da bi se od tebe razbjezali"....
Neke ljude tezak zivot nauci velikim mudrostima, a neke samo ucini "ogorcenim i zavidnim" ljudima...
Isto je sa drugim naukama, sve je vise kratkih i jednostavnih tekstova kao i slika, koje objasnjavaju tjelesne funkcije, svemir i dostignuca u astronomiji, biologiju u najljepsim njenim otkricima, zoologiju u kratkim knjigama sa slikama ili dokumentarnim filmovima. Sve nam ovo pomaze da bolje shvatamo i Boziju Rijec i da se sve vise divimo Njegovom stvaranju.
Samo je potrebno malo volje da sagledamo ne samo svijet OKO nas nego i svijet U NAMA. - "oni imaju dokaze u onome sto On stvara a i u njima samima"..-Qur'an
Potrebna je spoznaja da nismo ni savrseni a ni nepromjenljivi ("takav mi je karakter, sta ces" - netacno) i da imamo zelju da budemo sto kompletniji i sto bolji ljudi a uz to i spremni da nauceno primjenimo.
Koristicemo ne samo sebi - nego i onima oko nas, a narocito nasoj djeci.
Prosudjujmo kao "dobre" ili "lose", "pozitivne" ili "negativne" DJELATNOSTI, IZRAZAVANJE i PONASANJE drugih a ne njihovu kompletnu LICNOST, jer to samo Bog moze i zna.
"Bog zna ono sto pokazujete a i ono sto krijete, i On je Sveznajuci"...-Q.
"Samo On zna srca.." -Q,
"On srca ljudi drzi u Svojem stegu (bukvalno: "izmedju dva prsta") - Q.