Forum Klix.ba

Neka istrazivanja govore da 70% ljudi koji dodju do novca iznenadno - isti i potrose u minimalnom vremenskom periodu, nikad ga ne iskoristivsi ni za kakvu investiciju, vracajuci se u prvobitno ili gore nego prvobitno siromasno stanje sa jos dadno popratnim problemima i poremecajima u svim ljudskim i prijateljskim i familijarnim odnosima sa znanim i ne znananim ljudima. Kao iznenadni izvori novca navode se preko noci uspjesne internet kompanije, lutrija ili iznenadno nasljedstvo.

I povezujuci se na ovu pricu neki reditelj odlucio da izvrsi mali socijalni eksperiment. Prvo je u novine stavio da traze homeless za neko istrazivanje, sve ih uredno pregledao i izabrao jednog. Pregled je bio tu da se odvoje oni sa psiholoskim bolestima i ovisnici o drogi il' kroneri - iz mase drugih - beskucnika koji su medicinski - relativno normalni i zdravi ljudi al' u teskoj materijalno/finansijskoj situaciji. Onda su ispitali tog jadnika cim se bavi - pa kad su saznali da skupja prazne boce radi kaucije po kontenjerima - odlucili da ubace torbu sa $100.000 u jednu regularno posjecenu kantu i da ga snimaju. I odatle pocinje prica... Film koji se zove Reversal of Fortune....

Epilog filma je - da je beskucnik spickao $100.000 i jos se na konto tih 100.000 uvalio u dug, preko nekih kreditnih kartica za koje prije nije bio odobren.

Na sta je pare potrosio? Kupio kamionet od $34.000, popravio zube, kupio jos jedan auto polovan kolegi beskucniku, otisao posjetiti familiju u Sakramento gdje je druge izvlacio iz duga i kupovao namjestaj, te na kraju spavao u motelu do zadnjeg dollara. U medjuvremenu je prokockao par sansi da se zaposli i ozenio se, nakon sto je dekintiran zena ga je ostavila, familija je isto tako - vratila se na prvobitnu poziciju - a ta je bila da je nepozeljen, beskoristan, ulicar i luzer a on se je opet vratio iz Sacramenta u ghetto LA-a, i tu nastavio da biciklom rovi kante i vadi iz njih boce i konzerve za koje moze dobiti nazad 10 cenata po komadu... max. $20 dnevno skupi, dok je lovu potrosio i podjelio ljudima za koje kaze da od njih ne moze dobiti $5 nazad danas kad bi mu za ljeka da zivot spasi trebalo...

I sad namece se meni par pitanja tu.

Normalno je da niko ne zeli biti beskucnikom niti zeli biti siromasan, al' primjera je jako mnogo gdje ljudima se dadne sansa - da bi je oni prokockali. Kako to ovaj beskucnik kaze - ja sam odavno se pomiro s tim da od mene nece biti nista, jer imam problema sa autoritetom, koji me sprijecava da radim pod icijom kontrolom iole duzi period, mogu jedino raditi posao u kojem ja sam sebi diktiram tempo al' jedini takav koji sam nasao je skupljanje konzervi. Covjek je bio prije toga i u zatvoru, u kojem je proveo dobar dio svojih 20-tih, kad je izasao sa istorijom felon-a, tj. optuzenog za teski kriminalni akt, poslova je bilo jako malo na kojima je mogao raditi a ti su bili slabo placeni i uz to robovlasnickog karaktera jer vecina kapitalista zna - da ovakvim ljudima mogu zavrtati ruke jer oni tesko da imaju "kud.." I bas kad bi covjek pomislio - da se je opametio i da ga je zivot "naucio" - kao skola - da je valjda dovoljno noci proveo spavajuci na kartonu u nekom sahtu i kanalu - beskucnik je dokazao da je on, pored svih drugih, ipak sam svoja zrtva, a ne zrtva sistema i da je tu gdje jeste zahvaljujuci samom sebi prvo, pa tek onda svim drugima uprkos svemu...

Sta mislite vi, koliko % ljudi zivi u siromastvu - jer sami ne znaju ili ne zele bolje, kad kazem zele i znaju - ne govorim o ispraznom vazu nego o konkretno ucinjenom - da se pronadje rijesenje i da se krene naprijed ma kako tesko bilo?

I sta mislite - da npr. u BIH - nekome slicnom dadnu 50.000KM, da li bi prica imala slican epilog? Il' je ovo samo moguce u Americi?

Evo jedan komentar:

The Power of Personality: What Happens When You Give a Homeless Man $100k?
Bryan Caplan

The homeless are different from you and me, and it's not because they have less money. It's because they are extraordinarily low in what personality psychologists call conscientiousness. That's my theory, anyway. A quite watchable documentary on Showtime (and that's high praise from me, I strongly prefer fiction) puts my theory to the test. It's called "Reversal of Fortune," and it's got a simple set-up: The film-makers picked Ted, a homeless man in Pasadena, gave him $100,000, and filmed the results.

We initially see Ted's life on the streets. He sleeps under a bridge and does enough recycling to pay for beer, cigarettes, and a little food. He is surprisingly articulate - low IQ is not his problem. It would be easy for someone to argue that Ted has simply been unlucky, and that his drinking is "just a response to the hopelessness of his situation."

Then he gets $100k. He starts off with some reasonable purchases: He gets a new bike with a trailer for transportation, checks into a motel, and gets cleaned up. But that's as far as it goes. Once he's got his basic needs taken care of, Ted starts blowing through his fortune at high speed: A brand new truck, extravagant gifts, and daily carousing at the bar with fair-weather girlfriends. So much for drinking being a response to hopelessness!

Ted keeps muttering about how he should get his (horrifying) teeth fixed, but doesn't even schedule a dental appointment. Family members nag him to be more prudent, but he stubbornly declares that he lives day by day. After six months, he apparently stops cooperating with the film crew - they can only guess that he's just about broke.

Frankly, I think Ted did better than most homeless people would have. But his story helps explain why there is so much redistribution in kind. If Ted were just given vouchers for a modest apartment and a daily buffet meal, $100,000 could have lasted a decade. Well, that's optimistic: He probably would have traded access to food and shelter for liquor, and gotten evicted once the neighbors started to complain.

Libertarians have occasionally offered their critics the following deal: We'll support a one-time Equalization of Wealth, if you agree to abolish the welfare state. I'm not surprised that no one has taken the bait. Most poor people aren't as dysfunctional as Ted. But deep down even bleeding hearts subscribe to my insensitive theory that - at least in the First World - ordinary prudence is enough to keep almost anyone out of poverty.

habits. navika. njegovo ponasanje je u skladu sa sredinom u kojoj zivi. i nije potrebno eksperimentisati na beskucnicima, pogledaj samo koji je broj sportista i muzicara koji su se obogatili preko noci zavrsio na ulici zato sto nisu znali vladati parama. na zapadu nista novo. ovaj tip u prici je barem ostao vjeran svojim principima a tome u prilog ide i nacin na koji je spickao lovu.

nosferatu, pogledaj ovo, for a change
http://www.enronmovie.com/