Forum Klix.ba

Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak


Piše: Boris Dežulović




Borisu Dežuloviću 2005. liječnici su otkrili rak. Gledao je u liječnikovo lice i prvo što mu je palo na pamet bio je vic. Očajnički se glupirao u pokušaju da sakrije strah. Uslijedile su dvije operacije i kemoterapija. Imao je sreće. Preživio je.


Njegovana starica u skupoj bundi ušla je u ured predsjednika uprave Chase Manhattan Banke i ponudila mu okladu: stotinu tisuća dolara da ima kockasta jaja. Ovaj je, naravno, pomislio da je baba luda, ali je ipak prihvatio okladu. Sto tisuća je sto tisuća.

Da - rekla je bakica - zato ćete razumjeti zašto bih ja to ipak ovjerila u prisutnosti advokata. Prilično siguran u jajolikost vlastitih jaja, mister predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika banke zatražila da skine hlače, kako bi se osobno uvjerila u oblik njegovih testisa. Ugledni je bankar zaključao ured i skinuo hlače, a starica je spremno uzela njegova prilično jajolika muda u ruke. Predsjednik banke zbunjeno se smješkao: najzad, čak ni on nikad lakše nije zaradio sto somova. Bakinom odvjetniku, međutim, stvar nije bila smiješna. Čovjek je ublijedio i zaljuljao se. A što je njemu? - pitao je bankar staricu navlačeći hlače. Ah, to - odmahnula je ona predajući mu ček na sto tisuća - kladila sam se s njim u milijun dolara da ću predsjednika uprave Chase Manhattan Banke držati za jaja.

Treba hitno operirati

Ta mi je anegdota pala na pamet dok mi je doktor Ivanišević u svojoj ordinaciji rukama prevrtao jaja. Zapravo sam premro od straha i htio sam je ispričati doktoru kako bih odagnao vlastite crne slutnje. Nijednom do tada, niti jedan put u svih šest-sedam mjeseci otkako me prvi put na dodir zabolio lijevi testis, nisam pomislio da to može biti išta ozbiljnije od nekakve upale. Sve do trenutka kad sam skinuo hlače. Gledao sam doktorovo ozbiljno lice, i anegdotom o bakici dječjim sam se refleksom htio valjda sakriti od loših vijesti. Prije nego sam išta izustio, doktor je rekao samo: "To je to. Treba hitno operirati".

Doktor Ivanišević nijednom nije spomenuo riječ "rak". Doktori to zapravo rade samo u američkim filmovima. U Hrvatskoj, to vam stavljaju do znanja smrknutim pogledom i pitanjima poput "Bavite li se body-buildingom?". "Nema potrebe da mi laskate", nastavio sam se očajnički glupirati pred smrtno ozbiljnim doktorom, a on je hladno objasnio: "Znate, to se zna dogoditi kod bildera, od onih steroida i kemikalija." TO je znači TO, TO se događa drugima, naravno, TO se, eto događa bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo čak i za šahista - tonuo sam sve dublje, dok je doktor, ne obazirući se na moje pošalice, ispunjavao uputnicu za urologa na kojoj je nerazumljivim rukopisom, službenim jezikom hrvatskih liječnika, pisalo: nešto nešto bla bla nešto nešto nešto klinički suspektno na tum.

Tako to, dakle, izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "tum.", blijed poput onog advokata s početka priče, makar dvjesto kuna za pregled testisa i nije neka lova prema onoj što ju je on izgubio. Onda shvatiš da je taj komad papira samo uputnica za pregled, da će TO operirati, znači izlječivo je, pa da - hvataš se sad za svaku riječ - ne bi doktor rekao da treba operirati da nije izlječivo, neće hrvatsko zdravstvo plaćati uzaludne operacije, da je stvar tako, hm, smrtno ozbiljna rekao bi, što ja znam, "imate još toliko i toliko mjeseci života, iskoristite ih najbolje što možete", kako to već govore u američkim filmovima, "uplatite krstarenje oko svijeta karticom ili čekovima s odgodom plaćanja", tako bi valjda rekao doktor da je TO zaista tako zajebano.

Najzad, pomislio sam, to "tum." ne mora značiti "tumor". Da je to tumor, razmišljao sam putem do kuće, doktor ne bi za riječ od pet slova pisao skraćenicu, već bi valjda nadopisao još ta jebena dva slova. Mislim, kakvog smisla ima, recimo, "otorinolaringologija" pisati "otorinolaringologi."? Da je tako škrt na kemijskoj olovci i da je zaista riječ o karcinomu, s tri slova mogao je napisati i "rak". Vjerojatno postoji neki tumitis, nekakva tumberkuloza testisa, razmišljao sam grozničavo.

Kući sam otvorio Anićev Rječnik stranih riječi. Istina, na tum- kod Anića postoje samo dvije dijagnoze. Jedna je "tumor", a druga "tumplek - žarg. osoba malih mogućnosti shvaćanja, do gluposti naivna osoba". Odabrao sam, jasno, ovu drugu: nekako bih radije bio neizlječivo naivan tumplek, nego bolovao od izlječivog tumora. Da je, međutim, Anić imao prostora, vjerojatno bi definicija tumpleka bila šira, i glasila bi otprilike ovako: "osoba malih mogućnosti shvaćanja, toliko naivna da radije vjeruje kako 'tum.' na uputnici znači 'tumplek' nego 'tumor'."

Danas zvuči kao naknadna zajebancija, ali vjerujte, čovjek kojemu su upravo mrtvo ozbiljnim rukopisom napisali da ima "tum." toliko je malih mogućnosti shvaćanja da se hvata za svaku, do gluposti naivnu nadu. Kada se napokon, u dva iza ponoći, sjetite da postoje i dobroćudni tumori, već ste toliko dobroćudan tumplek da vam i uputnica "klinički suspektna na tum." zvuči kao uputnica za zubara.

Nakon Anića konzultirao sam i Google: TO je dakle najčešće seminomski tumor koji se u ranoj fazi uspješno liječi i napada muškarce između 15 i 45 godina. Dobro je, rekao sam ženi, uhvatio sam ga u zadnji čas. To je bilo sve što me zanimalo. Od tada do danas niti jednom više na Google nisam ukucao "tumor".

Je li tumor dobromudan?

Sutradan sam tako dobre volje - koliko već dobre volje može biti tumplek s tumorom - otišao na pregled u bolnicu na Križinama, spreman na sve što će mi reći doktor. Naposljetku, bio je petak, 13., i tumor nije bila najgora stvar koja se čovjeku na taj dan može dogoditi. Doktor Surjan je rekao riječ "rak", ali ja sam već bio spreman na nju. Ultrazvuk i tumorski markeri nedvojbeno su potvrdili "kliničku suspekciju" i mi smo ležerno, kao da razgovaramo o vađenju zuba, dogovorili operaciju. Po mene je došao sestrin muž, splitski hrvački trener Hrvoje Karninčić, koji je toga dana, nakon dugogodišnjeg čekanja i volontiranja, konačno dobio posao na fakultetu. Otišli smo zato ravno kod mojih roditelja i s vrata im priopćili da imamo dobru i lošu vijest.

PRVA OPERACIJA U SPLITSKOJ BOLNICI

Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet, umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktora koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. ‘Doktore’, bilo je zadnje što sam rekao, ‘pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša.’
Danas kad me pitaju jesam li se svjesno protiv raka odlučio boriti zajebancijom, humorom protiv tumora, ili sam samo - što bi rekli moji prijatelji - kreten (hrv. tumplek), znam da ni jedno ni drugo nije do kraja netočno. Koliko god to, međutim, s jedne strane bila svjesna odluka, a s druge strane i crta mog karaktera, u oba slučaja bila je zapravo riječ o reakciji organizma na strah. Protiv straha ja se, kao i protiv političkih režima, znam boriti samo zajebancijom. Po horoskopu sam, uostalom, optimist: kad mi uklone lijevi testis, moje mošnje neće biti napola prazne, već napola pune.

Problem je što okolina ponekad nema takav osebujan smisao za tumor. Moja majka, recimo - navikla na kojekakve glupe šale od zeta i mene - cijeli je taj dan mislila da se zajebavamo s njom. Nije vjerovala niti da ja imam rak, niti da je Karna dobio posao. Kasnije smo joj dozirali informacije i držali je u uvjerenju da je karcinom testisa zapravo uobičajena muška bolest. Za rak na jajima treba imati muda, rekao bih ja, a ona bi, oduzeta od straha, vjerojatno mislila da čak ni ja ne mogu biti takav kreten da zbijam šale s nečim čime nema šale, pa je valjda taj tumor zaista tako, hm, dobromudan.

Idućeg dana shvatio sam da će slijediti brojni pozivi i zapitkivanja, i da poštedim obitelj telefonskog maltretiranja, a prijatelje neugodnog okolišanja, sjeo sam za kompjuter, napisao Izvještaj liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore, i poslao ga na e-mail adrese svih prijatelja. Izvještaj je započinjao riječima: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, svim narodima i narodnostima - najvećem sinu Ive i Nevenke Dežulović, drugu Borisu Dežuloviću Bori, danas je dijagnosticiran zloćudni karcinom lijevog testisa, čime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda."

Efekt je, naravno, bio posve suprotan: telefon je zvonio cijelu večer, do dugo u noć, i ja sam svakome pojedinačno morao objasniti da nije zajebancija, to jest da jest zajebancija, ali da nije.

Operiran sam u splitskoj bolnici nekoliko dana kasnije. Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet - evo i sad se naježim kad to spomenem - umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam - baš poput Olivera - i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Nešto, doduše, pomogne i kad shvatiš koliko je u stvari duboko besmislen strah da ne ozlijediš jaje koje će ti za sat-dva ionako otfikariti.

Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktor koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. "Doktore", bilo je zadnje što sam rekao, "pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša." Onda sam zaspao.

Glas kaže da ne dišem

Operacija je uspjela, ali to - dobro, to i pobjeda Liverpoola u finalu Lige prvaka - bilo je jedino dobro u danima što će uslijediti. Histološki nalazi pokazali su da se radi o zloćudnom neseminomskom tumoru u uznapredovanoj fazi, pa su me poslali na CT.

Ušao sam u sobu i legao na stol. Glas iz zvučnika rekao je da ne dišem, i onaj golemi prsten dva puta mi je prešao preko trbuha i međunožja. Glas je rekao da sad mogu disati, a onda je, nakon predugih pet minuta, mašina opet krenula. Ovaj put produžila je preko prsiju, sve do glave. Nikad prije i nikad poslije nisam se tako preplašio. Zašto prsi? Glas je rekao da mogu disati, ali ja nisam disao. Sve je u meni premrlo od straha.

Čekao sam nalaz pola sata. Šta kaže mašina? - pitao sam hineći dobro raspoloženje, iako sam tupava, iskrivljena osmijeha morao izgledati kao lik iz hrvatskih sapunica. Doktor nije ništa rekao, samo mi je dao nekakvu omotnicu. Bez odgovora, bez objašnjenja. Doktori to rade valjda jedino u američkim filmovima. U Hrvatskoj, samo vam daju kuvertu i kažu "do viđenja". Omotnicu sam, naravno, odmah otvorio i pročitao onim poznatim rukopisom ispisano: nešto nešto metastaze nešto nešto pluća.

Noge su mi se odsjekle. Lutao sam neko vrijeme bolničkim hodnicima. Tumplek u meni pokušao je na svoj način protumačiti te dvije riječi, ali ovaj put nije bilo drugih objašnjenja. Čak i za njegove male mogućnosti shvaćanja sve je bilo potpuno jasno. Moj je rak metastazirao na limfne čvorove i pluća.

Tako to, dakle izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "metastaze na plućima", blijed poput onog advokata s početka priče, i prvi put ozbiljno misliš da si ozbiljno bolestan čovjek. Stvar je tako čak i meni sad izgledala ozbiljno, ali nije se više moglo natrag. Sjeo sam za kompjuter i napisao redovni, deseti Izvještaj o zdravstvenom stanju druga Bore. Radni ljudi i građani obaviješteni su o zlokobnim rezultatima spiralne tomografije, predstojećem liječenju i "potrebama za donacijom dva tipa kose: jedne smeđe, ravne do umjereno valovite, ispucale na vrhovima i dužine od 40-50 cm, te druge - crne i razuzdano kovrčave, ne duže od 4 cm".

Kad ih danas čitam, bilo je u tim svakodnevnim Izvještajima baš onako istinski budalastih dosjetki i pošalica, od dvoumljenja liječničkog konzilija između jugoslavenskog i kubanskog modela liječenja, dakle titoizacije ili kastracije, preko parola "Jajce mora pasti!" i "Bolje rak nego pakt!", do pjesmica poput "Moja snaja umrla od straja - u me više očiju neg jaja". Bilo je, kažem, tu svakojakih neukusnih šala, ali meni je osobno najdraža bila ona kad sam, zaveden reputacijom zagrebačkog zdravstva, prihvatio poziv prijatelja iz metropole da se liječim u Kliničkoj bolnici Rebro.

Kad je, naime, nešto kasnije Nacional birao najbolje klinike u Hrvatskoj, između njih dvadesetak iz svakog područja - od kardiologije i neurokirurgije do ortopedije i pedijatrije - sve su najbolje hrvatske klinike bile u Zagrebu, sve osim jedne: to je bila onkologija splitske bolnice Firule.

Svatko ima tetku...

To, dakle, da netko iz Splita, gdje se nalazi najbolja hrvatska onkologija, i gdje je onkologija zapravo jedina pristojna klinika, ide liječiti karcinom u Zagreb, gdje se nalaze sve najbolje hrvatske klinike osim one za karcinome, to je - ako mene pitate - mogao napraviti samo tumplek male mogućnosti shvaćanja. Valjda je samo takav nerazuman tip i mogao pristati na tu, kako se zove - kemoterapiju.

Kako sam došao do toga? Od prvog Izvještaja liječničkog konzilija, od prvog glasa koji je krenuo o mojoj bolesti, počela je široka društvena akcija neslućenih razmjera. Deseci poznatih i nepoznatih ljudi, dragih prijatelja i dalekih poznanika, hvalili su moj entuzijazam u borbi protiv opake bolesti zdravom zajebancijom, upozoravajući me da karcinom ipak nije zajebancija. Dobronamjerno, svaki od njih s nekim iskustvom iz druge ili treće ruke - a znate već kako svatko ima tetku čije svekrve nećak ima prijatelja kojemu je babi neki tip iz Temišvara tumor izliječio telefonom - preporučali su mi ozbiljnije, provjerene metode: terapiju kristalima, homeopatiju, oomantiju, meditaciju, astralnu transmisiju, bezmesnu dijetu, bioenergiju, pranoterapiju, zonsku prehranu, ruske magnete, tahićanski noni, filipinske goloruke kirurge, uklanjanje sihira Kur'anom, matičnu mliječ, izgladnjivanje, rebirthing, tianshi, yantru, reiki, ljekovite trave, talismane, hodočašće Gospi Međugorskoj i spavanje u Keopsovoj piramidi.

Dok nisam i sam obolio od raka, ja - vjerujte mi - nikad ne bih ni doznao koliko je medicina u stvari napredovala, i koliko danas postoji lijekova za tu nekad neizlječivu bolest.

Kako sam ja, međutim, tumplek s kliničkom dijagnozom i malom mogućnošću shvaćanja, bilo je previše očekivati da poslušam zdrav razum i prepustim se provjerenim filipinskim stručnjacima koji ručno vade tumore, indijskim ekspertima sa šarenim kamenčićima ili najboljim majstorima reikija u kvartu. U očaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinovića, starog zagrebačkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji tečaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu. Taj čovjek, rekao mi je Ivo, ima najviši iscjeliteljski stupanj, takozvani doktorat medicinskih znanosti, i tumore liječi nekakvom - ne znam jesam li dobro zapamtio - kemoterapijom.

Kolike su mi šanse?

Odlučio sam stoga svoje zdravlje povjeriti u ruke tajanstvenoj sekti ljudi u bijelom, potpuno zaveden pričama mog prijatelja kojemu su ti takozvani "doktori" navodno pomoću običnog gipsa izliječili slomljeno rame. Riješio sam tako za početak dati šansu službenoj medicini.

A da mi na kemoterapiji ne bude dosadno, par dana prije puta u Zagreb nazvao me urednik kulture Jutarnjeg lista i naručio od mene roman za ljetnu kiosk-ediciju. Imao sam u laptopu jednu staru skicu, pa sam pristao. Na koncu, ima li za pisanje humorističnog romana inspirativnijeg i prikladnijeg mjesta od tihe izolacije sobe na onkološkom odjelu Rebra, s iglama zabodenim u podlaktice, osam sati dnevno priključen cjevčicama na bočice citostatika i fizioloških otopina koje kapaju tako beznadno sporo da sam - sad mogu priznati - nekoliko puta odvrnuo onaj regulator da mi vene malo potegnu na eks?

Kemoterapiju je vodio dr. Mislav Grgić, kojega su mi predstavili kao jednog od vodećih europskih autoriteta za karcinome testisa. Doktor Grgić bio je prvi koji je ponudio da sjednem, te ženi i meni strpljivo - kao u američkim filmovima - objasnio kakva je, zapravo, ta moja bolest. Tumpleka u meni to je ohrabrilo da postavi onu znamenitu rečenicu iz tih filmova: "Doktore, recite mi iskreno: kolike su moje šanse?" Dr. Grgić je odgovorio: "Jako dobre, ja bih rekao između 75 i 85 posto."

Moje su šanse dakle jako dobre. Koliko sam shvatio, kod karcinoma testisa stopa uspješnosti liječenja je između 50 i 95 posto, ovisno o tome jeste li liječniku otišli prvi dan kad ste ispod tuša napipali kvrgavo jaje, ili godinu dana kasnije. Meni, tumpleku, trebalo je više od pola godine, pa se u mom slučaju ta donja granica sa 50 popela do 75. Prije samo tridesetak godina s istom dijagnozom ostajalo je nekoliko mjeseci života. Kemoterapija je upravo kod ove bolesti pokazala najspektakularniji napredak, pa se može reći da je rak testisa lutrija među rakovima.

Vijesti su bile dobre, ali ja sam pomislio isto što i vi - što je s onih 15 do 25 posto? Jebi ga, netko mora i u taj postotak. Sedamdeset pet posto je lijepa brojka, dovoljna da se i Ustav promijeni, ali uvijek ima tih 15 do 25 posto opozicije što vam radi o glavi. Kemoterapiju, dakle, ne preživi svaki peti. Vratio sam u glavi film i brojao ljude u čekaonici.

"Naravno", prekinuo me dr. Grgić u razmišljanju, "morate razmišljati pozitivno, vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi." Klimao sam glavom, a onih pola izlječenja u njoj lupalo mi je iznutra o sljepoočnice. "Ja ću, sa svoje strane, napraviti sve što se tiče moje polovice posla, a vi ćete morati dati sve što se tiče vaše", nastavio je doktor. "Zapamtite, pola uspjeha terapije je u vašoj glavi."

Ha, pomislio sam, moja glava i nije nešto na što bi se suvremena medicina trebala oslanjati. U ogledalu bolničkog zahoda gledao sam tu debelu, zbunjenu njušku. Pola uspjeha? Ovako odoka, ja joj ne bih povjerio više od desetine.

Nakon prvog tjednog ciklusa kemoterapije žena i sestra su mi obrijale glavu. Svidio mi se novi imidž. Od sredovječnog rockera pretvorio sam se u rabijatnog stokilaša. Dva klinca na motoru što su maltretirala jedan stari bračni par na Bačvicama pobjegla su čim sam im prišao, i shvatio sam moć stajlinga. Nakon drugog ciklusa počela mi je zaudarati hrana, nakon trećeg ni cigarete u bolničkom zahodu nisu prijale. Nakon petog više nisam bio tako oran za zajebanciju.

Humor na mozgu

Što je od one polovice bilo u mojoj glavi, bilo je - ne znam kakav su posao citostatici napravili s tumorom tamo dolje, ali humor na mozgu bio je gotovo savladan. Tek pokoja šala o dobrim stranama kemoterapije - "Kemoterapijom protiv peruti" - i beskrupulozno manipuliranje sažaljenjem obitelji: daljinski upravljač je samo tvoj, i nitko se ne buni kad pustiš Toma Waitsa. Većinu vremena, međutim, gutao sam skupe američke tablete protiv mučnine, povraćao u zahodsku školjku i grmlje oko bolnice, i čekao Dan D. Zapravo, Dan CT: tomografija na radiološkom odjelu Rebra pokazat će rezultate četveromjesečne kemoterapije.

DRUGA OPERACIJA U ZAGREBU NA REBRU

Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. ‘Drugovi, bit ću otvoren’, rekao sam i spokojno pao u besvijest. Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela. Tumor je bio mrtav
Tih petnaestak minuta u čekaonici pred CT-om možda nisu najdulje u mom životu - dulje je bilo, recimo, onih pet minuta sudačke nadoknade utakmice Olimpija-Partizan 1976. - ali meni je izgledalo da nalaze CT-a čekam cijelu vječnost, činilo mi se da ih čekam toliko dugo da sam, bez obzira kakvi bili, zapravo već lijepo i poživio.

Nije, istina, bio bogzna kakav život, tu u hodnicima Rebra - poput onoga nesretnog Karimija što je 15 godina živio na pariškom aerodromu, pa je po njemu Spileberg snimio film - ali obzirom na okolnosti, 15 godina u čekaonici s Ferićevim romanom s trafike nije izgledalo kao nešto na što se čovjek smije žaliti.

Onda je koncem 2020. godine konačno izašla doktorica Jasna Marinić, prekrasna i uvijek vesela gospođa, tako draga i nasmijana da mi njen osmijeh na vratima nije ništa značio. Meni, naime, ona izgleda kao osoba koja se smije i dok spava. Nisam bio posve u krivu: kemoterapija je potpuno uništila metastaze na plućima, ali male mrlje na limfnim čvorovima još su bile tu. Sitne, možda čak i manje nego na početku, ali još uvijek tu. Ti su ostaci mog raka najvjerojatnije mrtvi, no doktor Grgić je htio biti siguran. To je značilo još jednu operaciju.

Ipak, dobri nalazi CT-a napunili su mi baterije. Glava je opet bila puna i spremna, i optimizam je narastao do te mjere da sam doktoru Grgiću htio reći: "Doktore, samo da vam kažem da ja sad preuzimam tri četvrtine. Što se mene tiče, može i sto posto, ali morate i vi zaraditi plaću." Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. "Drugovi, bit ću otvoren", rekao sam i spokojno pao u besvijest.

Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Laparaskopska operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela, i histološki nalazi s patologije pokazali su da je tumor mrtav.

Ako me danas, desetak mjeseci kasnije, pitate vjerujem li zaista da sam zajebancijom pobijedio rak, reći ću vam - da. Dobro, nešto su malo pomogle i nekonvencionalne metode neobične sekte ljudi u bijelom s Rebra. Znam da je ljudima teško povjerovati, ali ja sam svim filipinskim i indonezijskim skepticima, majstorima kristala, kašika, voodoooa i bijele magije, skidačima uroka i guruima vegetarijanstva spreman staviti na uvid cjelokupnu dokumentaciju.

Pola je na mojoj glavi

Moj se život od tada posve promijenio: živim po pravilima te, kako se zove, medicine, ljudi u bijelom svaka tri mjeseca snimaju me nekim čudotvornim spravama, za svaku zubobolju ili visoku temperaturu dobivam nekakve šarene bombončiće, i danas sam novi čovjek. Naumio sam bio čak se i sasvim povući u ženinu vikendicu na Braču, i napisati nekakav medicinski priručnik, ali moj majstor doktor kaže da u svijetu već postoji nekoliko takvih knjiga.

Jednu stvar sam zapamtio. "Morate razmišljati pozitivno", čujem i danas majstorov glas, "vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi."

I ako vam se ujutro, dok se gledate u ogledalu, učini da ne bi toj glavi povjerili toliko, nemojte podcjenjivati njene goleme iscjeliteljske potencijale. Pola uspješnog izlječenja je u njoj, a priznat ćete da to nije mala stvar: s jedne strane pet tisuća godina povijesti medicine, od prvih sumerskih operacija do hi-tech spirale DNK, napori stotina tisuća vračeva, druida, alkemičara, dijagnostičara, epidemiologa i kirurga, milijuni godina njihovih studija, milijarde dolara uložene u laboratorije i bolnice, cijele kongresne biblioteke medicinske literature, sve to s jedne strane - a s druge tek vaša neispavana, neumivena glava s četiri razreda srednje građevinske škole. Nije loše, zar ne?

Kako bilo, za rano dijagnosticiranje “tum. testisa” učinio sam dovoljno za titulu prvaka Lige za borbu protiv raka. Stotine prijatelja i poznanika već mjesecima se kod tuširanja ustrajno pipa između nogu. Napipate li stoga nakon ove priče nešto sumnjivo u gaćama, zapamtite da je tum. testisa čista zajebancija ako se liječi na vrijeme. Sačuvajte hladnu glavu - jer u njoj je, podsjećam, pola uspjeha, a on se čuva na hladnom, suhom i mračnom mjestu - i okladite se sa ženom u dvjesto kuna da će vam doktor Ivanišević držati jaja u rukama.

Njegova borba je zaista bila fascinantna. Zanimljiv je ovaj posljednji dio, njegov crni humor. Hvala na tekstu, Orhanowski.

My man!

Tekst napisan i objavljen 1999. nekoliko dana prije bombardovanja Srbije. Nisam uspio da ga pronadjem na hrvatskom, samo na engleskom i francuskom, pa ako ga neko ima na hrvatskom neka i postavi.



IMAGINE that NATO holds Belgrade encircled and that nobody can neither enter there nor to leave there.
IMAGINE that with the periphery of Belgrade, the snipers of NATO, top of the skyscrapers, shoot at the women and the children.
IMAGINE, in Belgrade, eight thousand died among the children of less than 18 years
IMAGINE commandos of NATO making leave all the casualties the military hospital to carry out them, in Zvezdara, admit.
IMAGINE that the soldiers of NATO make leave ALL the men Belgrade and massacre them with blows of knives or gusts.
IMAGINE that the planes of NATO randomly launch bombs on the city.
IMAGINE that commandos of NATO emerge in your houses and violent one your daughters.
IMAGINE that they shoot at you whereas you make the tail for water or the bread.
IMAGINE that soldiers of drink NATO taken, destroy your monasteries history to laugh (REALLY destroy them), and then affirm in the whole world that it is you who did it.

Or, then, perhaps:

IMAGINE THAT the ARTILLERISTS DE Karadzic, instead of drawing on the population, drew on the factories and the aerodromes.
IMAGINE that the gunners of Vucurevic excused themselves near the inhabitants of Dubrovnik to have, by error, bombarded their aerodrome.
IMAGINE that the inhabitants of Sarajevo organized each day in the concerts in the streets of the city. IMAGINE that the inhabitants of Srebrenica expressed with sticking "target" on the chest.
IMAGINE that the inhabitants of Sibenik defended their bodies the bridge of Sibenik.
IMAGINE that the inhabitants of Vukovar had shelters. We are here numerous not to greet the planes of NATO with flowers and raki, nothing to have wished you of all that. I however know two people at least - who sit at Dedinje - which have it to you, them, not only wished, but mijoté. I wish you good luck, as for you, meanwhile, try - very small little at least - TO IMAGINE AND MEDITER.
Good luck, and greetings of Split!


Boris Dezulovic

ne znam njegove razloge za razlaz, sa feralom,ali to mu je minus kod mene.

e,ovaj intervju sam citala juce u busu i sve kontam kako cu ga postavit na forum cim se docepam kompa
al me preduhitri

tumberkuloza testisa

U očaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinovića, starog zagrebačkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji tečaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu

legenda

VIva LuDezh!!!

taxi_driver wrote:ne znam njegove razloge za razlaz, sa feralom,ali to mu je minus kod mene.

Sjebace se kad procita za ovaj minus

Valjda je doslo do sukoba izmedju njega i Ivancica. A prica se i to da ga je Miljenko Jergovic nagovorio da ode iz Ferala. Covjek je legenda, bez obzira za koji list pise.

Obozava Sarajevo

Slijedi tekst o tome.

Šta je meni Sarajevo


Godina opasnog življenja



Morate znati da je za to doba - a riječ je o samom početku ljeta 1992. godine, grdom onom vremenu kad je i odlazak u Pakistan bio dobra ideja - to bio sasvim razuman i inteligentan plan: ući, dakle, u opkoljeno Sarajevo kroz - kanalizacijske cijevi. Operacija je isplanirana u čuvenoj Mirovoj trattoriji Stefanel, našem ratnom štabu, zasnovana na sasvim logičnoj pretpostavci da Butmir i Sokolović-Kolonija, odsječena predgrađa do kojih se moglo doći preko Igmana, imaju "kanalizacijsku vezu" sa Sarajevom.

Uostalom, to je bio jedini način koji nam je nakon cijele večeri i desetak boca vina mogao pasti na pamet - zračni most je, naime, bio otvoren samo stranim novinarima.

Kasnije te večeri - više u zoru, zapravo - nas trojica smo u mom tadašnjem podstanarskom stanu plan razradili do detalja, uključujući nekoliko kilometara špaga za slučaj da se izgubimo u kanalizacijskom labirintu, ražnjiće za štakore ukoliko se boravak unutra otegne i ružičastu Volkswagenovu "bubu" ako nas četnici uhvate. Zašto "bubu"? Duga je to priča, ispričat ću vam kasnije. Uostalom, Futy je već bio toliko pijan da je zaspao u mom krevetu, u starim, prljavim "adidaskama".

Mamurni smo oko podne dobauljali do redakcije, ali glavni urednik Slobodne Dalmacije, legendarni Joško Kulušić, nije imao razumijevanja za naš genijalni plan. Fotograf Maganja i ja ostali smo tako u Splitu, dok je Futy spakovao stvari i otišao - fakat, jebote! - s planom da kroz kanalizaciju uđe u Sarajevo. Popili smo kavu u buffetu Radost i pozdravili se. Tada sam zadnji put u životu vidio Futyja.

* * *

Imao sam već nekog iskustva s gradovima u okruženju - bio sam u Vukovaru, Dubrovniku i Mostaru - ali nije to iskustvo bilo od nikakve pomoći. Nije oko Sarajeva postojao nikakav, ni najuži koridor, nekakvo kukuruzište kao u Slavoniji, more kao u Dubrovniku ili barem dva metra ceste, pa makar na nišanu tenkova i snajpera, kao na ulazu u Mostar. Prošla su već gotovo tri mjeseca otkako je Sarajevo pod opsadom, i Maganju i mene više ništa nije zanimalo nego kako ući u taj grad. Frustrirani, svakodnevno smo u Mirovoj trattoriji put Sarajeva ispraćali reportere AP-a i Reutersa, New York Timesa i Le Mondea, Repubblice i BBC-a, šminkere s pancirkama, laptopima i posljednjom japanskom foto-tehnikom, koji su u Splitu presjedali na UNPROFOR-ove "herculese", satelitskim telefonima rezervirali sobe u "Holiday Innu" i Miru plaćali redakcijskim karticama. Naposljetku smo svakodnevnim moljakanjem slomili Kulušića i dopustio nam je da pokušamo.

Prvi pokušaj - preko Sokolović-Kolonije i Butmira - zapeo je na aerodromskoj pisti, odakle su tenkovi tukli Dobrinju i nije bilo šanse niti za noćni prelazak. One večeri kad su Danska i Njemačka igrale finale Europskog nogometnog prvenstva - sjećam se jer smo za danskog fotografa Jorgena cijeli dan tražili akumulator za televizor - na kraju smo, u polupijanu očaju, pitali čak i za kanalizaciju. Uz smijeh su nam objasnili da su tim predgrađima Srbi u Ilidži čak i kanalizaciju presjekli. Pitali smo, jasno, i za Futyja - morali su zapamtiti toga luđaka duge kose i neobičnog slovensko-srpsko-hrvatskog naglaska - ali njega tamo nitko nije vidio. Pamte, doduše, jednog Slovenca, novinara, koji se muvao tuda, ali taj se zvao Ivo Štandeker. Tada još nismo znali da je jedna od granata na Dobrinji, koje smo gledali s tavana u Butmiru, bila i njegova. Izdahnut će nekoliko sati kasnije, jer Srbi nisu dopustili njegov transport do koševske bolnice.

Drugi put smo pokušali dva tjedna kasnije, s druge strane, preko Kiseljaka. Za nas koji smo rat u Bosni i blokadu Sarajeva pratili preko televizije bio je to pravi šok: ne samo da smo u Sarajevo mogli bez problema, već smo na zadnjem punktu HVO-a dobili i pratnju srpske milicije s Ilidže, koja nas je - nakon pića s "braćom Hrvatima" - preko desetak barikada dovela do Stupa, predavši nas opet HVO-u. Tad smo prvi put - a prošla su samo tri mjeseca otkako je počeo rat u BiH - iz prve ruke čuli priče o zajedničkim operacijama protiv "balija" i razmjeni oružja, municije, nafte i hrane između Srba i Hrvata.

Još pod dojmom zajedničke rakije sa četnicima s Ilidže i haveoovcima iz Kiseljaka, našli smo se na Stupu - "samo pravo, samo pravo" - i odjednom je, iz općeg košmara, ispred nas izronio spaljeni kostur zgrade Oslobođenja. To je, dakle, to - pogledali smo se Maganja i ja: uspjeli smo! Urlali smo poput idiota deset minuta, polijevajući se pivom, praćeni pogledima Sarajlija koje nakon stotinu dana opsade zacijelo nije moglo iznenaditi mahnito deranje iz automobila, koliko možda njegova splitska registracija.

* * *

Taj vreli sarajevski srpanj nekako nas je nepovratno promijenio, i iz Sarajeva smo se vratili drukčiji. Kasnije je to Maganja objašnjavao tezom da smo u Sarajevo otišli kao novinari, a vratili se kao ljudska bića. Bilo je nešto u tome: u Sarajevo smo zaista išli vođeni profesionalno-avanturističkim izazovom da budemo prvi "domaći" novinari tamo. Ufurali smo se zaista u tu priču, odlazili na terene overdozirani adrenalinom, vozili planinskim makadamima automobile pune piva, trave i Stevie Ray Vaughana, i naučili sve one filmske fore s falsificiranjem dozvola, tajnim snimanjem u punoj vožnji, prepoznavanjem zvukova granata i skrivanjem filmova u mom konjskom repu: Futy nam je čak bio nabavio i injekcije morfija - to je kao bila nekakva fora među novinarima, za slučaj teškog ranjavanja - zajebavajući se da ne treba baš uvijek čekati da te pogodi granata i pričajući kako se jednom ubo morfijem, za primirja u Pakracu, iz čiste dosade. Kasnije smo čuli da je takvu injekciju sam sebi zabio i nesretni Ivo Štandeker, onoga dana kad smo iz Butmira čeznutljivo gledali obrise Aerodromskog Naselja, očajnički zavidjevši novinarima koji su tamo, preko puta.

Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća - jebo snajper! - strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća. Od tada, bilo mi je gotovo neugodno predstavljati se novinarom: romantična slika ratnog reportera s injekcijom morfija u džepu raspala se upravo u Sarajevu.

Cijeloga tog boravka u Sarajevu nismo se, na primjer, nasmijali - a nije da je nedostajalo smijeha - kao onoga jutra u hotelu "Holiday Inn" kad smo pili kavu s kolegama "ratnim reporterima". U pancirkama i pod šljemovima, ta su arogantna i komična stvorenja s akreditacijama raznih si-en-enova i aj-ti-enova doručkovali svoje ham and eggse i najozbiljnije nas pitali idemo li i mi na Pale. Nismo iz prve shvatili, dok nam nisu pokazali pano na recepciji, neobično sličan onome u lobbyjima dalmatinskih hotela, s plakatima koji pozivaju na izlete na Kornate ili Mljet. Samo što je ovaj pozivao na Pale, s detaljnim programom - "polaskom autobusa UNPROFOR-a u 11,00 h, ručkom na Palama, razgovorom s visokim funkcionerima SDS-a i povratkom u 19 sati".

Tko zna jesu li ti šminkeri - Maganja me molio da ih pitam tko im pegla pancir-košulje - ikad shvatili zašto smo se onako luđački smijali. Kasnije smo ih pitali i jesu li možda vidjeli jednog dugokosog, opičenog fotografa koji se stalno smije - Futy ga zovu - ali nitko nije čuo za njega. Poslije se mislim: jebi ga, u kojemu su to svijetu ovi pit-bull terijeri sa zlatnim American karticama uopće mogli susresti našega Futyja?

U Split smo se jedva vratili: dani u stanu Zlaje Dizdarevića, danas ambasadora BiH u Hrvatskoj - eto, da i ja poznajem jednog ambasadora! - uz pite od riže i kavu od slanutka bili su naše najljepše ratno iskustvo, i najozbiljnije smo Maganja i ja razmišljali da ostanemo u Sarajevu. I da nisam tada s Predragom i Viktorom radio u Slobodnoj podlistak Feral Tribune, ne bih se ja ni vratio u Split: u Sarajevu je bilo bolje. Bilo je, zapravo, poštenije: i na Marijin-Dvoru, i na brdu Žuč, i na Vrbanja mostu, i oklopljenom Kulin-banu, u bjesomučnoj jurnjavi prema Dobrinji, ja sam - za razliku od Splita - uvijek znao odakle dolaze meci.

* * *

U Sarajevo smo otišli još jednom, pet mjeseci kasnije, u prosincu 1992. godine, ovoga puta preko Ilidže i Kasindolske ceste, sada već kao iskusni veterani rata u BiH. Pamtim Sarajevo koje je, za razliku od ljeta, već polako posustajalo i predavalo se ravnodušnosti i apatiji, poput osuđenika na smrt, onako kako se jedne noći predao Ensar Dželmanović, prva žrtva sarajevske ratne zime 1992. Ipak, bilo je još života u tom čudesnom gradu, a svakako više nego u onome iz kojega sam dolazio, a koji nije bio okružen topovima, snajperima i PAM-ovima.

Bilo je to moje posljednje ratno-reportersko iskustvo: kad smo uoči Božića naš iznajmljeni audi "dizelaš" parkirali među one avione- -spomenike na sarajevskom aerodromu i nekakvim čudesnim vezama našli mjesto u "herculesu" - jer se ni preko Stupa ni preko Ilidže više nije moglo - nisam još znao da će za mjesec-dva hadezeovska banda okupirati Slobodnu Dalmaciju, da ćemo Viktor, Predrag i ja opet biti na ulici, zapravo više u Mirovoj trattoriji, i da ću adrenalin prašnjavih i blatnjavih automobila s natpisom "PRESS" na vjetrobranu za koji mjesec zamijeniti adrenalinom Ferala i bitke koja nas je čekala u redakciji koja će pod opsadom biti duže od Sarajeva.

A nisam znao ni to da je baš nekako tih dana, dok smo kod Zlaje pili iz Splita prošvercanu crnu vecchiju i pjevali Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo… - tko zna, možda baš onoga dana kad sam tjerao Zlaju da potegne svoje veze u UNPROFOR-u i sazna što je bilo s Futyjem - među onom sedmoricom nesretnika koje su prozvali u zatvoru u Foči, bio i Alojz Krivograd, luckasti dugokosi fotoreporter kojega su svi u zatvoru zvali Futy, poznat po čudnom slovensko-srpsko-hrvatskom naglasku, glasnom smijehu i zajebanciji da će mu doma u Sloveniji zatvor biti uračunat kao beneficirani radni staž. Kad su mu vezivali ruke i trpali ga u kamion, Futy je, pričaju svjedoci, bio kratko ošišan, navodno zbog buha koje su se pojavile u zatvoru.

Kamion se zaustavio dvadesetak kilometara daleko od Foče. Sedmorica zatvorenika pred uperenim cijevima pješačila su šumom još neko vrijeme, dok nisu došli pred nekakvu jamu oko koje je tlo bilo prekriveno otpalim lišćem i čahurama metaka. Tu su, jebo im pas mater, ubili Futyja.


* * *

Mnogo godina kasnije, početkom 2001., Komisija za traženje nestalih osoba BiH dobit će anonimnu dojavu o masovnoj grobnici u jednoj jami kraj Foče. U lipnju iste godine grobnica je otkrivena u jami Piljak, dvadesetak kilometara daleko od Foče: među osamdesetak tijela, istražitelji Međunarodnog ureda za nestale osobe otkrit će i stare, istruljele "adidaske", iste "adidaske" u kojima je Futy zaspao u mome krevetu one pijane noći kad smo planirali proboj u Sarajevo.

I danas, dok pišem ove retke, točno vidim kockaste stolnjake Mirove trattorije, i čujem onaj nevjerojatan smijeh, tu je negdje, za našim stolom, pije pivo i brzo, nerazgovjetno priča kako se onoga ljeta 1992. godine muvao oko Mostara i onda odlučio ući u okruženo Goražde, i kako su na planini Grebak, u uskom koridoru pred Goraždem, četnici zarobili njega i vodiča, te ih odveli u zatvor u Foču. A onda ga mi zajebavamo da vjerojatno odatle i dolazi prezime Krivograd: umjesto kanalizacijom u Sarajevo, odlučio je otići u Goražde - naprosto je, eto, izabrao krivi grad. Pa se Futy dugo, dugo i glasno smije, onako zarazno kako samo on zna, sve dok više nitko ne može izdržati i dok se cijela Mirova trattorija ne počne tresti od razuzdana smijeha.

Osim, jasno, onoga stola u kutu. Ali u kojemu bi to uopće svijetu ti novinarski šminkeri s vizitkartama u srebrotisku mogli razumjeti našu zajebanciju? Tko bi mogao razumjeti nezaboravnog Alojza Krivograda Futyja, čudaka koji je one noći u Mirovoj trattoriji, kad smo se uz punjene paprike i crno vino ispovijedali jedan drugome, doslovce ovako opisao svoj životni san: nabaviti ružičastu "bubu" i hermetički je zatvoriti da se može ući samo kroz krov, potom je napuniti vodom i raznim ribama, pa sjesti u nju i voziti je s maskom i disalicom na licu. "Jebi ga, Futy, kakav ti je to životni san?", upitao ga je Predrag. Nije to, međutim, bio njegov san - objasnio nam je - već u takvoj vožnji susresti policajca i vidjeti mu lice. "Eto, to ti je moj životni san!"

I tko zna, jebi ga - pomislim koji put - da je Futy toga ljeta 1992. umjesto svog legendarnog, izrešetanog plavog "sunbeama" imao "bubu"… Ako ništa drugo, rekao bi on, vrijedilo bi vidjeti facu tom četniku: "Jebeš mater!"

Piše Boris Dežulović

Što nam je katolički džihad donio osim zla?


...Što su nam, dakle, muslimani novoga donijeli osim zla i neljudskih stvari? – čita s papira studentima regenburškog sveučilišta Joseph Ratzinger, sav u svili i kadifi, zanemarujući za tu prigodu ne samo činjenicu da su mu muslimani donijeli i to što na sebi nosi, i papir s kojeg čita, veći neumoljivu činjenicu da su čak i koncept sveučilišta preko Španjolske u Europu donijeli upravo Arapi...

U onoj legendarnoj sceni iz kultnog „Brianova života“ John Cleese kao Reg, vođa Narodnog Fronta Judeje, gleda u areni borbe gladijatora i retorički se pita što su im to uopće Rimljani dobra donijeli.
„Vodovod“, dobacio je jedan suborac. „I kanalizaciju“, sjetio se drugi.
„Dobro“, nevoljko je priznao Reg, „slažem se da su vodovod i kanalizacije dvije stvari što...“
„I ceste“ dodao je opet prvi. “Da, očito”, promrsio je Reg, “ali osim vodovoda kanalizacije i putova...“
„Medicinu“, prekinuo ga je drugi. „I obrazovanje“
„U redu, dovoljno je“, iznervirao se Reg.
„I melioraciju“, nastavili su drugovi.
„Javna kupatila“
„I vino“
„Da,vino“, kimnuo je onaj prvi, “vino će nam zaista nedostajati kad odu.”
“U redu”, planuo je konačno Reg, “ali osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje, obrazovanja, melioracije, javnih kupatila, vina i zdravstvene zaštite, što su Rimljani ikada učinili za nas?”

Gledam tako na televiziji papu Benedikta XVI. kako s katedre sveučilišta u Regensburgu citira bizantskog cara Manuela II: „Pokažite nam što nam je to novoga donio Muhamed, osim zla i neljudskih stvari, poput zapovijedi da se vjera širi mačem?“
I sve mi se ispod one bjele kapice ukazuje Regovo lice, pa umjesto pape vidim Ivan Cleesea Drugog kako se retorički pita: „Što su nam to uopće muslimani dobra donijeli?“
- Matematiku – dobacit će iznenada student informatike iz zadnjeg reda.
- Decimalni sustav, brojke koje i danas nazivamo arapskim, nepoznanicu ‚x’ i revolucionarnu nulu nakon koje svijet nikad neće biti isti. I trigonometriju i algebru, koja se zove tako po Kitab Al Jabru, djelu čuvenog matematičara Al-Hawarizmija. Po kojemu je, usput, svoj naziv dobio algoritam.
-Dobro – nevoljko će priznati Benedikt XVI. vođa Narodnog Fronta Europe – slažem se da su brojke i algebra dvije stvari što...
- I geografija – sjetit će se treći student.
- I filozofija. Svojim prijevodima u mračnom su nam srednjem vijeku spasili grčku filozofiju. Izradili su prvu kartu svijeta, prvi izračunali opseg Zemlje i otkrili heliocentrični sistem. Sagradili su prvi opservatorij, utemeljili modernu astronomiju i s Istoka nam donijeli kompas. I papir. I rižu.
- U redu, dovoljno je – iznervirat će se Papa.
- I šećer, naranču, limun, breskvu – nastavit će studenti – prešu za ulje, sustav navodnjavanja i uopće modernu poljoprivredu. Pamuk, tekstilnu industriju i modu. Jakna je arapski izum. Konstruirali su prvu cameru obscuru i utemeljili optiku. Onda qitara. Da, gitara. I kava.
- Da, očito – procijedit će Benedikt s katedre – ali osim matematike, geografije, filozofije, astronomije i gitare...
- I farmakologije – dodat će nadobudna studentica. – U vrijeme kad se Europa gušila u smradu i bolestima, Arapi su nam dali sapun i parfem, objasnili da se zaraza širi zagađenom vodom, te donijeli čuveni Qanun Ibn Sine, prvu enciklopediju lijekova i eliksira – pardon, al-iksira. Najzad upravo su arapski alkemičari – alkemija, od al-kimya – očevi moderne kemije. Između ostalog otkrili su lužine i barut, izmislili destilaciju i dobili al-kuhul. Zvuči poznato?
-Da, alkohol. - Kimnut će netko – alkohol će nam zaista nedostajati kad odu.
- U redu – planuo je konačno Benedikt XVI. – ali osim decimalnog sustava, brojeva, algebre, matematike, filozofije, karte svijeta, kompasa, papira, riže, šećera, pamuka, navodnjavanja, camere obscure, optike, jakne, gitare, kave, parfema, sapuna, alkohola, farmacije, higijene i moderne kemije, što su muslimani ikada učinili za nas?
Što su nam, dakle, muslimani novoga donijeli osim zla i neljudskih stvari? – čita s papira studentima regenburškog sveučilišta Joseph Ratzinger, sav u svili i kadifi, zanemarujući za tu prigodu ne samo činjenicu da su mu muslimani donijeli i to što na sebi nosi, i papir s kojeg čita, veći neumoljivu činjenicu da su čak i koncept sveučilišta preko Španjolske u Europu donijeli upravo Arapi.

„Učenjakova tinta svetija je od mučenikove krvi,“ rekao je, nećete vjerovati – strašni Muhamed. 1

A što nam je Muhamed donio osim zapovijedi da se vjera širi mačem? – pita se Benedikt XVI. u govoru o besmislenosti širenja vjere silom, propuštajući prigodu da u tom smislu malo zaore vlastito dvorište, pa podsjeti na katolički džihad. I da se zapita: pokažite mi što je to Isus novoga donio Južnoj Americi, osim zla i neljudskih stvari? Dobro, osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje, obrazovanja, poljoprivrede, zdravstvene zaštite, tehnologije, filozofije, arhitekture, kazališta, umjetnosti i vina?
U redu, i nogometa

Izvor: globus.com.hr,22.09.2006 -

bajdvej, Futy je nedavno identifikovan u jednoj od fočanskih masovnih grobnica pokoj mu dushi

orhane, haj nam pokusaj naci dezulovicevu reportazu o sadarjevskom derbiju. to je jedan od najvboljih novinarskih prica o fudbalu koju sam ja ikad procitao (cini mi se da je objavljena u danima pod nazivom "deset stvari koje morate znati o sarajevskom derbiju" ili slicno)

DonDavudes wrote:bajdvej, Futy je nedavno identifikovan u jednoj od fočanskih masovnih grobnica pokoj mu dushi

orhane, haj nam pokusaj naci dezulovicevu reportazu o sadarjevskom derbiju. to je jedan od najvboljih novinarskih prica o fudbalu koju sam ja ikad procitao (cini mi se da je objavljena u danima pod nazivom "deset stvari koje morate znati o sarajevskom derbiju" ili slicno)

1. ODABERITE STRANU

Svaki ljubitelj nogometa zna da su narodne poslovice tipa "neka pobijedi bolji" najobičnije pizdarije, najčešće tek alibiji za - bez uvrede, molim - nogometne provincijalce. Nitko tko zaista voli nogomet ne može gledati utakmicu kao nezainteresirana strana: za to su zaduženi suci. Pravi ljubitelj nogometa mora za nekoga navijati, jer u protivnom utakmica nema smisla. Navijači su ravnopravni sudionici nogometne igre kao i igrači, treneri i suci, pa je gledanje utakmice bez navijačke nervoze besmisleno otprilike kao UNPROFOR. Tko normalan može gledati utakmicu Brazil - Hrvatska a da mu je svejedno hoće li Brazil pobijediti ili neće?

2. KAKO ODABRATI?

Postoji nekoliko načina za biranje strana na utakmici na kojoj ne igraju "tvoji". Za nekoga, recimo, navijaš jer ti je obilježio navijački pubertet - kao meni Liverpool - ili zato jer je slabiji, jer je autsajder ili ganja dva gola razlike s igračem manje, zato što u tom klubu igra "tvoj" igrač ili naprosto zato što su protivnici Nijemci. Ima i boljih razloga: navijači Sarajeva, primjerice, navijaju za Bordeaux, a Željini za Chelsea i Deportivo samo zbog - boje dresova.

3. ZA KOGA ONDA NAVIJATI?

Na sarajevskom gradskom derbiju vi ćete, recimo, navijati za Želju, i to samo zbog onog kamena u glavu kojega ste ni krivi ni dužni dobili na Koševu davne 1979., slaveći u posljednjem kolu Hajdukovu titulu prvaka. Dobro, dobro, ne samo zbog toga: u Želji igra i onaj mali Huljev, Dalmatinac. Eh, da - to što će vam neki sarajevski tjednik naručiti tekst o tome kako su "zgazili pitare" može biti jednako dobar razlog.

4. KUPITE ŠAL

Sad kad ste odabrali Želju, za desetak konvertibilnih maraka uzet ćete plavi Željin šal, kupiti štampu i sjesti na Čaršiju popiti kavu. Uskoro uočavate grupu navijača Sarajeva, pa još jednu, i nakon pola sata jasno vam je da je Baščaršija neprijateljski teritorij. Pitate se - zašto Baščaršija? Konobar vam odgovara protupitanjem - a zašto baš Željo?

5. VIDI TOČKU 2.

Da, naravno, jasno mu je da je glavni Željin igrač Ivica Huljev Dalmatinac, ali mu nije jasno zašto sakrivate Željin šal. Zato što ste na teritoriju Sarajeva? Ne, vi ste na teritoriju BiH, a ovdje ne važe pravila igre koja ste naučili u Hrvatskoj: to, naime, da navijače protivničkog kluba treba osakatiti, žene im silovati, a djecu poslati u bijelo - ili plavo, crveno, crno-bijelo, koje li već - roblje. U Sarajevu je, naime - koliko god vam to iz hrvatskog kuta izgledalo barbarski - normalno da pijete kavu sa Željinim šalom oko vrata, a da pored vas navijači Sarajeva prolaze potpuno nezainteresirani za vašu klupsku vjeroispovijest! Ukoliko, dakle, vidite Željinog "manijaka" u društvu petorice pripadnika "hordi zla", ne pokušavajte mu pomoći ili ga osloboditi, jer doživjet ćete samo zbunjene poglede domorodaca i sasvim pristojnu javnu blamažu. Oni, naime - vjerovali ili ne! - zajedno idu na utakmicu.

6. ALI ZAŠTO???

Torcidin istraživački tim dugo je istraživao ovaj jedinstveni fenomen. Sarajlije, naime, odlikuje naročito osebujno shvaćanje nogometa, po kojemu smisao ove igre nije poubijati što više protivničkih navijača, već - koliko sam shvatio - nešto u vezi sa golovima - navodno, tko da više tih, kako se zovu, golova, taj je pobjednik. Znam da za nekoga sa zapada može izgledati primitivno, ali, vjerujte, može imati nekoga šarma, kao i izuvanje u džamiji ili ćevapčići u Devetki. Ako ništa drugo, gledanje utakmice iz tog kuta potpuno je novo i drugačije iskustvo.

7. IZ KOJEGA KUTA?

U ovom slučaju, sa južnog stajanja. Nakon što ste se pred ulazom na stadion razdvojili - "horde zla" lijevo, "manijaci" desno - ulazite kroz tijesna vrata i uskoro se nalazite na betonskim stepenicama, što izgleda poput ulaska u vremeplov: Željin jug je, naime, najviše što se u putovanju kroz vrijeme možete približiti bivšem legendarnom Hajdukovom istoku sa Staroga placa. Uskoro ćete otkriti da to nije jedino što će vas vratiti u vrijeme Holcera, Jerkovića, Hlevnjaka, Katalinskog, Bukala i Spreče.

8. NEGO ŠTO JOŠ?

Prije svega, sam nogomet. Da, da, ona igra što se nekad igrala, a navodno se i danas igra, na travnatoj ledini između tribina; igra zbog koje je u davna vremena, prema predaji, publika i dolazila na stadione. Ne radi se, međutim, o tome da je ona nešto čudesno lijepa - naprotiv, u cijeloj utakmici vidjet ćete ukupno dvije šanse i jedan gol, te golema travnata prostranstva na bokovima po kojima bi Roberto Carlos jurio slobodno poput afričkih antilopa. Cijela je stvar u tome da navijači to gledaju i da ih, što je najčudnije od svega, to zanima! Ovdje navijanje ima izravne veze s događajima na terenu, pa stranac poput vas može steći dojam da je publici stalo do rezultata te, kako se zove, utakmice.

9. A PROTIVNIČKI NAVIJAČI?!

Nakon svega, a osobito nakon točaka 5. i 6., može izgledati da se ovdje navijači Želje s navijačima Sarajeva slažu gotovo jednako dobro kao sa susjedima s Grbavice što su se vratili s brda. No, nije tako: ovdje se drukeri sa suprotnih strana stadiona časte jednako žestoko kao u vašoj ligi, s tom razlikom da ovdje vrijeđanja nisu pošteđene ni nacionalne svetinje. Dobro, možda primjer s navijačima Hajduka koji viču dinamovcima "Jebemo vam Oscara!" nije najprikladniji, jer je potpuno nezamislivo da neki navijač Dinama, dakle Hrvat, dobije Oscara. Ovdje će skandiranje "Jebemo vam Oscara!" biti tako upućeno Danisu Tanoviću, koji se deklarirao kao navijač Sarajeva, ali nemojte se čuditi ako skandiranje ne naiđe na plebiscitarnu podršku "manijaka", već doživi čak i zvižduke rođenih Željinih navijača. U Sarajevu, naime, koliko god vam to izgledalo primitivno, postoje svetinje zajedničke jednima i drugima. Dapače, ima i bizarnih primjera da je, na primjer, neki igrač Sarajeva neupitno božanstvo čak i za Željine "manijake".

10. SEREŠ!

Ne. Safet Sušić, na primjer. Usporedbe radi, to je kao da na Hajdukovom sjeveru nitko ne da protiv, štajaznam, Cice Kranjčara, jer "šta je je, Cico je bio bog!".

11. FUJ!

Jel' da? A ovdje je Safet Sušić zajednička legenda kao i Danis Tanović!

12. BEZ VEZE

Pa i nije. Usprkos svemu, naime, međusobno vrijeđanje ne prestaje svih devedeset minuta. Vama, pak, kao strancu, dapače Hrvatu, dobro je znati par stvari. Prvo, skandiranje sa sjevera "Ustaše, ustaše!" upućeno je trojici Hrvata u Željinom dresu, a ne vama. Drugo - nije problem ako ste to skandiranje doživjeli osobno, već samo ako ste ga primili kao kompliment.

13. ZNAČI, IPAK IMA ŠORE?

Da, ali samo verbalne. Ovdje, za razliku od hrvatske lige, navijačima nije cilj upasti na teren i prekinuti utakmicu, već je glavni cilj cijelog rituala na kraju utakmice biti u boljem raspoloženju od suparnika. Što, opet, najčešće ima veze s rezultatom utakmice. Kakav je užitak dočekati devedesetu minutu utakmice bez nereda, suzavca, pendreka, bejzbol palica i Hitne kirurške, nemojte niti pokušavati shvatiti. Najdalje što ćete moći shvatiti jest da je po isteku devedesete minute poseban merak - pa makar osvojili Ligu šampiona, a ne prvenstvo BiH - naslađivati se tuzi "pitarskih pičaka".

14. A IZVAN STADIONA?

Ukoliko ste, pak, mislili da je barem nakon utakmice red da se konačno malo i pošajbate, pa ste dohvatili nekog sirotog klinca sa šalom i kapom FK Sarajeva, nećete naići na bog zna kakvo razumijevanje Željinih navijača. Ovdje je, naime, normalno da, čak i nakon derbija koji odlučuje prvenstvo, navijači i jednih i drugih zajedno odu na piće u kafić kraj stadiona. Da, dobro ste čuli: kafić kraj stadiona - to ovdje zaista postoji. I, zamislite, to nitko ne demolira. Nitko da barem zapali kiosk ili razbije izlog! Potpuno je nejasno u čemu je fora, ali izgleda da, iz nekih teško dokučivih razloga, u Sarajevu i nije osobito popularna zabava nakon utakmice srušiti i zapaliti grad.


15. NITI TO?!?

Ne. Ovdje, naime, znaju reći da svaka pizda s brda može zapaliti i srušiti Sarajevo. Samo ga Željo, međutim, može pobijediti.

danke, black

lik je genije (i ovaj tekst o krstaškom džihadu je za kopirat i nosit ljudima da čitaju)

...

Pridruzujem se obozavateljima lika i djela...
Kad smo kod djela, njegov mi je roman "Christkind" sjajan, mada je klasicni dezulovicevski rukopis tu neprepoznatljiv. I to je ono sto me fasciniralo, jer sam se dosad nekoliko puta duboko razocarala u kolumniste i novinare koji hoce biti knjizevnici, pa im roman lici na kolumnu (ili pak kolumna na roman).
"Jebo sad hiljadu dinara" nazalost jos nikad nisam pronasla.

I ja tragam za 'iljadu dinara, ko prvi nađe da kopira, deal?

PS. Christkind dosta jak.

Pjesme iz Lore ipak major kickass.

jebo sad hiljadu dinara sam slucajno naso na nekoj zabacenoj trafici.. mislim da je bila ona edicija jutarnjeg (ili mozda vecernjeg) lista..

meni se nije posebno svidjela iako volim citati dezulovica..

ZAMISLITE da Nato drzi polozaje oko Beograda i da nitko ne moze ni iz grada ni u grad.
ZAMISLITE da sa nebodera na periferiji Beograda Nato-ovi snajperisti pucaju po zenama i djeci.
ZAMISLITE u Beogradu osam tisuca mrtve djece i mladih do 18 godina.
ZAMISLITE da Nato-ovi komandosi izvedu iz VMA sve ranjenike i poubijaju ih na, recimo, Zvezdari.
ZAMISLITE da Nato-ovi vojnici izvedu iz Beograda SVE muskarce i poubijaju ih nozevima i rafalima.
ZAMISLITE da Nato-ovi avioni bacaju bombe nasumice po gradu.
ZAMISLITE da vam Nato-ovi komandosi upadaju po kucama i siluju vase kceri.
ZAMISLITE da pucaju po vama dok cekate kruh i vodu.
ZAMISLITE da vam pijani Nato-ovci iz zajebancije ruse manastire (mislim, STVARNO ruse), i poslije uvjeravaju svijet da ste sami palili gume.

Ili mozda ovako:
ZAMISLITE da su Karadzicevi artiljerci umjesto ljudi gadjali tvornice i aerodrome.
ZAMISLITE da su se Vucurevicevi topnici izvinjavali Dubrovniku zbog gresaka u gadjanju dubrovackog aerodroma.
ZAMISLITE da su gradjani Sarajeva odrzavali svakodnevne koncerte na gradskim ulicama.
ZAMISLITE da su gradjani Srebrenice demonstrirali s plakatima "Target" na prsima.
ZAMISLITE da su gradjani Sibenika svojim tijelima branili sibenski most.
ZAMISLITE da su gradjani Vukovara imali sklonista.

Ima nas ovdje dosta koji Nato-ove avione ne ispracamo s cvijecem i rakijom, i koji vam ovo nisu zeljeli. Znam, medjutim, barem dvoje ljudi na Dedinju koji su vam ovo ne samo zeljeli, nego i spakovali.

Zelim vam svaku srecu, a vi u medjuvremenu barem na kratko ZAMISLITE.
I RAZMISLITE.

Sretno i pozdrav iz Splita!

Boris Dezulovic

KAKO SE GRADIO SUZIVOT CETNIKA I HVO - A DOK JE RUSENO SARAJEVO
LJETI 1992., POKUSAVAJUCI SE, KAO REPORTERI, PROBITI U OPKOLJENO SARAJEVO, ZATEKLI SMO SE U KISELJAKU, GDJE SU NAS PRIPADNICI HVO-A I SRPSKI VOJNICI PONUDILI SLJIVOM I RAZVEZALI PRICU O SUZIVOTU...

U ljeto 1992.petorica nas - jedan mladi americki novinar, danski reporter Jorgan Hildebrandt, legendarni fotograf Alojz Krivograd Futy, Zeljko Maganjic i ja - naumili smo uci u opkoljeno Sarajevo. Plan da udjemo preko aerodromske piste zbog jakog je granatiranja propao, pa smo se razisli. Danac, Amer i Futy produzili su prema istoku: Jorgan je odande u svijet poslao sokantne fotografije leseva u nabujaloj Drini, mladi Amerikanac od svega vidjenog blago je senuo pamecu, dok su Futyja kraj Gorazda uhapsili cetnici. Desetak godina kasnije njegovi ostaci identificirani su u masovnoj grobnici u jami Piljak kraj Foce.
Maganja i ja, pak, nismo odustali. Obisli smo svaku mogucu adresu i okrenuli svaki telefonski broj bezbroj, sve dok se u srpnju, lutajuci oko Sarajeva kao lesinari oko strvine, nismo nasli u Kiseljaku. Lokalni
su nas HVO-ovci, otprilike kao da smo pitali gdje je najbliza trafika, uputili ulicom do kraja, pa desno, i onda samo ravno.
Tu, u kontejneru na kontrolnom punktu Kobiljaca, na nase zaprepastenje zatekli smo nekoliko vojnika HVO-a kako caskaju s pripadnicima snaga"Srpske republike BiH", kako se tada zvalo ono sto ce mjesec dana kasnije postati Republikom Srpskom. Gotovo da smo, blazeni u svom neznanju, skocili viknuti ljudima"pazite, cetnici!", kad su nas pozvali za stol, ponudili sljivom i razvezali pricu o"suzivotu koji je, eto, moguc kad se ljudi dogovore i ne pucaju jedni na druge".
Jedni na druge Hrvati i Srbi tu zaista nikad zapucali nisu, ali na trece, bogami, jesu. Sokirani, slusali smo pricu o topnickom gnijezdu Teritorijalne obrane BiH na obliznjem brdu, odakle su tjednima gadjani srpski polozaji. Kiseljacki se HVO ponudio"rijesiti problem", ali "nisu imali cime". "Sutradan", pricao nam je srpski vojnik dok su HVO-ovci odobravajuci klimali casicama rakije, "posudili smo Hrvatima pokretni top, takozvanu `pragu`, i stvar je bila rijesena".
Kad se jedan hrvatski borac uskoro svojim automobilom, s oznakama HVO-a, uputio na srpsku stranu "da proda nesto krumpira", srpski mu se kolega upeo da nam objasni ekonomske zakonitosti "slobodnog trzista" - ponudu municije, potraznju nafte i te stvari - te nas na koncu svojim policijskim automobilom preko srpskih barikada odveo na Ilidzu. S papirima HVO-a bez vecih problema prosli smo uobicajenu kontrolu, saslusavsi prijetnje bezbednjaka kako ce "razjuriti svu tu srpsku i hrvatsku vojsku iz kafane", nakon cega su nas prebacili do Stupa, predgradja Sarajeva, i tamo predali lokalnom HVO-u.
TAKO SMO SE, ETO, MAGANJA I JA NASLI U SARAJEVU, LAKSE I SIGURNIJE NEGO DA SMO SE UPUTILI U BEC. MI, BUDALE, POJMA NISMO IMALI. DVA TJEDNA RANIJE SKORO SMO GLAVE POGUBILI ZAPEVSI
PRETRCAVATI PISTU, A SADA NAS JE U GRAD DOVEZAO POLICIJSKI AUTOMOBIL SA SLIKOM SLOBODANA MILOSEVICA NA VJETROBRANSKOM STAKLU I UPALJENIM ROTACIJSKIM SVJETLIMA, KAO DA SMO GLAVAMA BOUTROS I BOUTROS GHALI.
Moja novinska reportaza prosla je, jasno, potpuno nezapazeno, Bosnom su bjesnile Karadziceve horde i malo tko je vjerovao pricama o hrvatsko-srpskom saveznistvu i idili na sarajevskom Stupu, gdje nijednoj
kuci tada nije falio crijep s krova i gdje se, iako po nevjerojatnim cijenama, moglo kupiti i meso i povrce, koje smo onda dijelili sarajevskim prijateljima sto su pred nama plakali kao djeca vidjevsi
vrgave gomolje krumpira.
Nitko nam nije vjerovao kad smo donijeli price poput one kako je Karadzicevoj vojsci ponestalo goriva za oklopna vozila, kad im je cisternama nafte potpomoglo upravo Hrvatsko vijece obrane, ili
kako je za bombardiranja"balijsklih polozaja"stupski HVO navodio srpske avione. Bile su to, naravno, carsijske price, i bile bi posve nevjerojatne da se nismo vlastitim ocima uvjerili u "suzivot" Hrvata i Srba u obrucu oko Sarajeva, obrucu koji se tada i kasnije mogao probiti samo tu, sa zapada, uz podrsku HVO-a, i koji - naravno - tu nikad probijen nije.
"MI SMO S NASIM BALIJAMA ZAVRSILI PRICU", KAZAO MI JE ONAJ SRPSKI VOJNIK S KOBILJACE NA KRAJU RAZGOVORA. "JOS SAMO DA HRVATI ZAVRSE SA SVOJIMA".
Bilo je to, podsjecam, prvog ljeta rata u BiH-mnogo, mnogo prije nego sto ce poceti ono sto suvremena povijest ljupko naziva "sukobom Hrvata i Bosnjaka". Danas, trinaest godina kasnije, Ivica Rajic - preseljen iz hrvatskog u haski program za zastitu svjedoka - Hrvatima otkriva necasnu ulogu HVO-a oko Sarajeva, a ovi zgrozeni podsjecaju da je rijec o ratnom zlocincu i zabranjuju televizijske emisije u kojima se na to makar samo pomislja.
Odlazeci tih dana iz okruzenog grada, htjeli smo cuti i Velimira Marica, zapovjednika HVO-a Stupa. Nismo ni sjeli za stol, kad je unutra poput Terminatora banuo Juka Prazina, izbacio nas iz ureda i sat vremena psovao i urlao na prestravljenog Marica, prijeteci da ce "licno pobiti sve koji suradjuju sa cetnicima", nakon cega je izasao i stalozeno mi izjavio da je "zadovoljan s pregovorima". Kako su kasnije zavrsili i pregovori i Juka Prazina, poznato je iz suvremene povijesti Bosne.
SVE MI JE ISTOGA DANA, PRED KOBILJACOM, FILOZOFSKI OBJASNIO JEDAN MLADI CETNIK-POCETNIK: "ZA SUZIVOT, KAO I ZA LJUBAV, IPAK JE POTREBNO DVOJE: TROJE JE VEC PREVISE."
BOSANSKI JE LJUBAVNI TROKUT, BAS KAO NA ONOJ PLAVO - ZUTOJ ZASTAVI, VEC TADA BIO ZATVOREN.
TKO JE KOGA PREVARIO?
I TKO JE ZADNJI DOZNAO?

...

Nancy Drew wrote:V.B.Z. danas u 17 h u knjižari Zoro u Sarajevu promovira novu knjigu Borisa Dežulovića Poglavnikova bakterija.
Govorit će Ahmed Burić, Ervin Jahić i Dežulović sam.

DZe ova knjizhara ljudi ?

...

Jebaji ga, radim.
Hoće li biti kakvih intervjua?