Forum Klix.ba

Akademik prof. dr. Muhamed Filipović, u povodu nedavno promovirane njegove knjige >BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM<:


"DODIRNUO SAM U OSINJE GNIJEZDO GLAVNIH NEPRIJATELJA NAŠE ZEMLJE I NAS BOŠNJAKA"!


Intervju sa mojim sugrađaninom, akademikom prof. dr. Muhamedom Filipovićem je objavljen na nekim web. sajtovima, dok još nije objavljen u NUR-u, koji je izvorni naručilac istoga. I, dok je sljedeći broj NUR-a bio u svojoj zamašnoj pripremi, desila se promocija knjige profesora Filipovića u Sarajevu, pod naslovom BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM.

Redakcija tog časopisa mi se obratila sa željom da akademiku Filipoviću postavim dodatno pitanje upravo povodom promocije njegove knjige. Ispunio sam im želju, a profesor Filipović ljubazno, baš onako - banjalučki, i odgovorio.

Napominjem da se NUR složio sa objavom integralnog teksta intervjua i u drugim medijima prije nego ga oni objave.

Slijedi najprije uvodno obraćanje gospodina Filipovića meni, potom moje pitanje te njegov odgovor.

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ




Dragi moj Bedrudine,

Kako vidiš, samnom nema kraja razgovoru. Ali da idemo redom. Prvo, hvala Ti na ekspeditivnosti i poslanom otisku teksta.

Drugo, vidio si šta je bilo na promociji moje nove knjige. Reakcije na promociju i posebno na tekst su burne, jer sam dirnuo u osinje gnijezdo glavnih neprijatelja naše zemlje i nas Bošnjaka, one koje smo do sada držali kao guju u njedrima i koji i danas na našim jaslama dobro sijeno jedu i čistu vodu piju. Međutim, šta im ja mogu. Naše je pravo, a i dužnost, da govorimo istinu o našoj zemlji i narodu i to ću ja i svi moji sinovi i učenici kojih je sve više, činiti do zadnjeg daha. S time se ne može trgovati kao što to rade neki naši političari.

Uputio si mi dodatno pitanje za Intervju koji već izlazi, a inspiriran onim što je Nijaz Duraković kazao o mojoj knjizi.

Pitanje glasi :
Koliko smo, zaista, mi sami krivi za vlastitu sudbinu koja nas je strefila u posljednjih pola stoljeća, što je i jedna od poruka u samoj knjizi?

Odgovor:
Naravno da mi nismo u cjelosti krivi za svoju sudbinu, jer su na njoj radile mnoge veće i manje sile i to već dugo vremena. Ono u čemu smo mi neosporno krivi i što mora biti polazište našeg razmišljanja koje dolazi nakon tragedije koju smo doživjeli, sastoji se u svijesti da smo morali znati s kim imamo posla i šta i kako o nama misle i šta planiraju, politički, vojno, psihološki i kulturno i, naravno, obavještajno i propagandno, oni sa kojima smo živjeli, koji su nas i našu zemlju ostavili prije circa 150 godina, sebi izabrali novu naciju i uzeli kao ideal i težnju nove države – Srbiju i Hrvatsku.

Tu je zakazala naša inteligencija i naša politika, te se gotovo nikome od naših najistaknutijih intelektualaca i posebno političara, koji su sami i svojom voljom na sebe uzeli ulogu da misle o našem interesu i da ga brane, ne može oprostiti nekompetencija, neznanje, naivnost i nedosljednost u mišljenju i postupanju.

Tome treba dodati i uobičajenu aroganciju moći, koja sa nama muslimanima veoma brzo ovladava, a koja nas navodi da ne uzimamo ozbiljno svoje pametne ljude i ne držimo do njih i njihovih mišljenja.

Naime, bilo je ljudi koji su mislili ispravno i predviđali stvari, ali ih niko nije slušao. Nije ih slušala politika, zbog toga što je moć udarila u glavu tim ljudima pa su mislili da im količina zadobijene moći daje i adekvatnu količinu pameti, što nažalost nikada nije slučaj. Pamet daju Bog i ljudski napor da usavrši Božji dar, a ne moć i položaj u ljudskim odnosima. Nisu ih slušali ni naši tobožnji intelektualci, koji su se svrstavali u političke koterije i posrednike, odnosno epigone političara i služili za to da daju saglasnost i predstavljaju dokaz da politika naših političara, na koju sami ti intelektualci nisu imali utjecaja, ima podršku naše inteligencije.

U tom su cilju ti ljudi stvarali i razne organizacije (Kongres intelektualaca, Preporod itd.) koje pretendiraju da zastupaju našu muslimansku pamet, a zastupaju samo našu nesposobnost za samostalno i odgovorno mišljenje. Ti ljudi su samo nastavili ono što su intelektualci radili u vrijeme komunizma, tj. nastavili su da budu prirepak i ukras politike. Ako se neko pojavljivao ko je samostalno i odgovorno, a to znači i kritički mislio, taj je bio napadan i ekskomuniciran i u tome smo isti kao i drugi i još gori, jer smo slabiji od njih pa smo zbog toga i rigorozniji prema svojim ljudima, ako već ne možemo biti prema drugima.

Dakle, kratko rečeno, mi smo odgovorni u sferi mišljenja, onog što nam je dato kao najvažnije i najmoćnije sredstvo obrane naših interesa. Ako nismo imali sile i moći, ako nismo imali nafte i dolara (koje su inače naši političari pokrali- ako je tačna izjava rahmetli Alije Izetbegovića da je muslimanski novac-dobiven od muslimana svijeta- povjeren na upravljanje Hasanu Čengiću, mada mi muslimani ne znamo ko je novac dao, koliko ga je dao i ko je taj ko je sebi uzeo pravo da u naše ime taj novac povjeri jednom čovjeku, a mi od njega nemamo nikave hasne) imali smo pameti i to dosta, ali je nismo uvažavali i progonili smo one koji su se ponašali u skladu sa principima koje um mora poštovati, a to su istinitost, moralni stav i dosljednost u postupanju i mišljenju, odnosno odbijanje da se služi ikome osim istini.

Mahsuz selam i najbolje želje

Tvoj zemljak iz Stupnice

Muhamed Filipović

26.11.2006.



Zamolio bih posjetioce da ukoliko neko zna za e-mail adrese Muhameda Filipovica i Nijaza Durakovica da ih postiraju na ovaj topik.

Akademice dragi....... zar samnom.... ?????

Pa, kako treba? Samnom je pravopisno ispravno.
Nije ni važno to što akademik M.F. pogriješi u pravopisu ili kada upotrijebi pogrešnu frazu: Često puta...Šta ima veze, on je institucija.

Meni je ovog Tunje puna pipa.

PipiDugaDevetka wrote:Pa, kako treba? Samnom je pravopisno ispravno.

Po kojem pravopisu?

kub lajkan wrote:

PipiDugaDevetka wrote:Pa, kako treba? Samnom je pravopisno ispravno.

Po kojem pravopisu?

Bosanskog jezika koji se zvao sh. kada sam ga učio.
Ma, to nije ni važno. Važno je da akademik M.F. zna znanje.

PipiDugaDevetka wrote:

kub lajkan wrote:

PipiDugaDevetka wrote:Pa, kako treba? Samnom je pravopisno ispravno.

Po kojem pravopisu?

Bosanskog jezika koji se zvao sh. kada sam ga učio.
Ma, to nije ni važno. Važno je da akademik M.F. zna znanje.

Slazem se da nije vazno. Ali se ne sjecam da je pravopis nekog jezika s nasih terena imao to pravilo...

A sto se Tunje tice, on je malo slozenija figura. Nacitan i obrazovan u enormnim kolicinama. Ali ima i maHAna, koje uopste nisu zanemarljive, narocito u ovom kontekstu u kojem se nalaze njegove rijeci...

Kratko receno, prikazuje stvari tako da se u nekim detaljima ne slazu s istinom...

Dje mu je ahbab Kilibarda?

Pogledah u Pravopis sh. jezika, kad ja tamo, a ono, međutim, stvarno treba da stoji sa mnom. Ugrizoh se za daktiloskopske pore.
Važnije je to, da je on naučnu istinu obznanio 1966./1967. kada su svi onovremeni bili u prezentu. Oni prođoše, a on i danas traje. Zmaj od Bosne II !

PipiDugaDevetka wrote:Pogledah u Pravopis sh. jezika, kad ja tamo, a ono, međutim, stvarno treba da stoji sa mnom. Ugrizoh se za daktiloskopske pore.
Važnije je to, da je on naučnu istinu obznanio 1966./1967. kada su svi onovremeni bili u prezentu. Oni prođoše, a on i danas traje. Zmaj od Bosne II !

Ma pravila i postoje da bi se krsila...

A Tunjo uopste nije cvjecka. Jest on jedan drag lik, cesto i vrlo zanimljiv kad divani, ali...

kub lajkan wrote:A Tunjo uopste nije cvjecka.

ne da nije cvijecka nego po meni nije ni autoritet kojem bi se tako slijepo vjerovalo. pa skoro ga je iskoristio avaz da u nekoliko nastavaka pise protiv tihica, a u korist silajdzica, pod navodnom odbranom reisa. koje smece taj tekst. a i avaz. i to sebi da dopusti akademik. da ne govorimo o napadima na marka veshovica na studiju 99 i od strane jednog od svojih dobro uhljebljenih sinova. covjek jednostavno ima previse gafova da bi ga se smatralo autoritetom. to je moje osobno misljenje

Samnom ili sa mnom (naravno da je ovo drugo pravopisno ispravno), ali ipak je pomalo bezveze akademika opanjkavati zbog nesretnog prijepisa njegovog pisma (mozda je typewriter-ica profulila "space"). Zato, mozda bi bilo bolje drzati se smisla teksta i poruke koju on nosi...

Real Khan wrote:Samnom ili sa mnom (naravno da je ovo drugo pravopisno ispravno), ali ipak je pomalo bezveze akademika opanjkavati zbog nesretnog prijepisa njegovog pisma (mozda je typewriter-ica profulila "space"). Zato, mozda bi bilo bolje drzati se smisla teksta i poruke koju on nosi...

A sam tekst nosi tezinu. Zalosno je sto je tako, ali sve napisano upravo odrazava stanje u kojem smo sada i u kojem smo bili vec duze vremena...

Dobar je Tunjo, mnogi bi imali puno toga nauciti od njega. Posebno je interesantna opservacija o pameti i moci...

Real Khan wrote:Samnom ili sa mnom (naravno da je ovo drugo pravopisno ispravno), ali ipak je pomalo bezveze akademika opanjkavati zbog nesretnog prijepisa njegovog pisma (mozda je typewriter-ica profulila "space"). Zato, mozda bi bilo bolje drzati se smisla teksta i poruke koju on nosi...

Yebiga, Akademikov tekst i poruka (a nije rekao nista sto vec nismo znali) je za "nas muslimane i nasu muslimansku pamet", pa mu samo mogu traziti smisao u gramaticko-pravopisnim bravurama....

Petar Kočić:

Bošnjakluk

Kočićev osvrt povodom brošure Vladimira Ćorovića o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku štampan je takođe u prvom broju sarajevske Otadžbine, a zatim i u posebnoj knjizi Kočićevih tekstova iz "Otadžbine" (Sarajevo, 1912). Stavovi izneseni u ovom tekstu karakteristični su za Kočićeva politička gledišta. Međutim, današnja književna istoriografija ocjenjuje rad ovog muslimanskog kulturnog radnika i u njegovim pozitivnim prosvjetiteljskim aspektima.
__
U izdanju "Instituta za proučavanje Balkana" izašla je književna slika Mehmed-beg Kapetanović, koju je napisao g. dr Vladimir Ćorović. Štampana je latinicom "iz mnogo razloga, a glavni je taj, što je on (Kapetanović) svm većinu svojih djela objavio tim pismom iako se inače služio u životu bosanskom (!) ćirilicom".

U ovoj maloj knjižici od 37 strana dao nam je trudoljubivi g. Ćorović sliku javnog rada i života jednog uglednog Muslimana, uglednog više po svome porijeklu, po častima koje je zauzimao i po ordenima koje je nosio, nego po svojoj istinskoj književnoj vrijednosti i javnom radu. Strogo uzevši, Mehmed-beg Kapetanović nema nikakve veze sa pravom književnošću. Sav njegov književni rad kretao se je u skupljanju i objavljivanju narodnih umotvorina, u prevođenju s istočnih jezika i izdavanju tuđih stvari. Ono što je originalno dao stoji van književnosti. Njegove političke brošire i polemički članci daju utisak, da ih je "pisao" čovjek koji je uvijek voljan i raspoložen da potpiše što drugi napiše. "Prema tome, njegov književni značaj i nije u književnosti", kao što tačno veli g. pisac.

Pa u čemu je njegov značaj? Ili, da određeniji budemo, u čem je značaj ove knjižice g. Ćorovića?

Sa jednom vanrednom savjesnošću, koja ne dopušta da se stvari drukčije zovu nego svojim pravim imenom, dao nam je g. Ćorović mjesto književne slike i nehotice sliku života i političkog rada jednog bosanskog feudalca. Iako je Mehmed-beg Kapetanović Hercegovac, iz Vitine kod Ljubuškog, ipak iz njegove cjelokupne ličnosti odudara onaj sebični i uski bošnjakluk, sa svom svojom odvratnom nacionalnom bezbojnošću i bezdanom, feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja, časti i titula. Iz cijelog njegovog rada i života ne vidi se ni jedna jedina crta ljubavi prema otadžbini i narodu iz koga je ponikao, ne samo prema onom dijelu naroda koji je od njega vjerom odvojen, nego ni prema onom s kojim je vezan vjerom i dugim tradicijama. Potpuno odsustvo svake intimnije i uzvišenije ljubavi prema cjelokupnoj otadžbini, osnovno je obilježje feudalne duše bosanske. Feudalno rodoljublje bosansko niti je prelazilo niti prelazi granice posjeda koje su označene u tapijama i udutnamama. U vrijeme velikih nesreća koje su snalazile otadžbinu, služili su bosanski feudalci i Dubrovčanima i madžarskim krajevima i Turcima i svakome ko bi im samo zajamčio i eventualno proširio njihove posjede. Mentalitet agrarne aristokratije bosanske prošao je kroz raznovrsne faze, ali je u suštini ostao isti. Ograničen je, nesposoban je da se razvije i obrazuje za više ciljeve ljudskog života; sve se vrti oko posjeda i teferiča. Ni kroz dugi istorijski život pod bosanskim kraljevima, ni za vrijeme duge turske vladavine, a najmanje pod novom upravom taj red ljudi sa silnim posjedima i bogatstvom nikad ništa nije stvorio ni u kulturnom ni u političkom životu što bi se moglo s priznanjem pomenuti i zabilježiti. Lijen, trom u duši svojoj do skrajnjih granica, stvoren jedino da živi od tuđe muke, izdavao je otadžbinu i mijenjao najintimnija uvjerenja samo da se održi u posjedu svojih imanja koja su mu garantovala bezbrižan i raskošan život. Primivši islam, primio je sa nevjerovatnom lakoćom u se nešto tako tuđe, tako daleko, tako azijsko i nesvojstveno slovenskoj duši i bogomilskim poimanjima koje je do tada tvrdoglavo ispovijedao! Čitav jedan viši stalež krenuo je vjerom - jedinstven primjer u istoriji! - i bez i najmanje griže savjesti počeo je mjesto hrišćanskog kralja da služi turskog sultana. Prošlo je i davno minulo doba trgovanja vjerom, a možda bi on to i danas učinio, jer je feudalni bošnjakluk stvorio iza okupacije poznatu ciničku mudrost: "Ako što bude - krst na se, a prase preda se!"

Poslije osvojenja bosanske države za nekoliko vijekova ništa mi ne čujemo o bosanskim feudalcima. Toliko je samo zabilježeno da su svi listom izdali otadžbinu, primili islam, mjesto povelja uzeli berate i stali u službu sultanu. Tek kad je popustila centralna vlast u Carigradu i oslabila snaga Turskog carstva, izbija na površinu feudalni bošnjakluk, raspojasan i razuzdan do krajnjih granica ljudske svireposti.

Kad je u Turskoj pod uticajem evropskih država započela reforma akcija, zavođenju reforama najljuće su se opirali bosanski feudalci. Nije to bio otpor protiv ukidanja ili sužavanja njihovih legitimnih prava, nije to bila ni borba za tobožnju autonomiju Bosne i Hercegovine, kao što to pogrešno stoji zabilježeno u nekim istorijskim djelima. Treba ne znati psihologiju bošnjakluka u suštini njegovoj, pa vjerovati u ovo pogrešno mišljenje. Zar feudalni bošnjakluk sa svojom duhovnom tromošću da se izdigne do te velike ideje? Zar bosanski feudalci, koji niti znaju niti su ikada znali ni subašama svojim da uhvate račune, zar oni da izvojšte i organizuju jednu samostalnu upravnu cjelinu? Njihov otpor protiv reforama nije ništa drugo nego borba jednog praznoglavog elementa nerada i nereda koji se je digao protiv svih zakonitih obaveza prema društvu i državi, koji je oblaporno zinuo da uzme sve i da ništa ne dv.

Izrazit i punokrvan tip onih koji uzimaju sve i ne daju ništa, ocrtao nam je g. dr Ćorović u svojoj knjižici Mehmed-beg Kapetanović. Kroz cio život i rad Mehmed-bega Kapetanovića manifestuje se bošnjakluk u punom cvjetanju i sa svima svojim ružnim osobenostima. Rođen 1839. u selu Vitini kod Ljubuškog na starom dobru bogatih begova Kapetanovića, muselima i kapetana ljubuških, on je za turske uprave bio pokupio gotovo sve časti i položaje što su se uopšte mogli dobiti.

I pored svega toga, bio je, po svom izričitom priznanju, murtat, i radio je protiv interesa Visokog Devleta. Imao je stalno veza sa Austrijom, bio je austrijski čovjek. Kao član turskog parlamenta pisao je iz Carigrada fra Grgi Martiću: "Odavde ne nadam se nikakvom spašenju, ako nam ne bude od komšije (tj. Austrije) spasa, to jedino". Za vrijeme Hadži-Lojine bune morao je kao obilježeni murtat bježati iz Sarajeva. Dok plevaljski muftija desetkuje oko Tuzle Saparijeve redove, dok ljuti Krajišnici izgone austrijske soldate iz baljolučkog grada, stari murtat, krijući se od grma do grma, privlači se u Vrgorac đeneralu Jovanoviću i izjavljuje mu svoju lojalnost. Poslije okupacije, kao jedan od najlojalnijih feudalaca, ostaje stalno na površini i zauzima veoma ugledne položaje, uvijek spreman da predvodi poklonstvene deputacije i da bezobzirno demantuje u novinama i broširama sve one velike nepravde koje su činjene zemlji i narodu. Za to je bogato i raskošno nagrađivan. To je godilo njegovoj feudalnoj taštini, jer je mnogo polagao na činove, titule i počasna zvanja. I kad je svega toga u dovoljnoj mjeri imao, on predaje molbu "da mu se uzme u obzir na porijeklo, činove koje je do sada imao i na njegovo lojalno osjećanje; to mu je sve trebalo radi toga da mogne dobiti austrijsko plemstvo, titulu grofa: da nam se austro-ugarsko viteško plemstvo s naslovom grofa ujedno podijeliti premilostivo udostoji". Ovdje feudalni bošnjakluk dostiže vrhunac svoga cvjetanja.

Iz ovoga begova postupka vidi se jasno, kako i sama feudalna gospoda bosanska malo drže do svog tobožnjeg istorijskog plemstva. Njima je draže isprošeno austrougarsko - koga u stvari biće da i nema, već ima posebno austrijsko i posebno ugarsko - nego njihovo istorijsko plemstvo. I ova činjenica baca veoma karakterističnu svjetlost na feudalnu dušu bosansku, koja je podesna, često puta, za krajnje suprotnosti. Bezdana sebičnost, kao osnovna crta njena, čini je vrlo pogodnom da primi u se najsuprotnije elemente mišljenja i osjećanja.

Feudalni bošnjakluk, povučen u mračne kule i čardake koji se sami od sebe ruše i osipaju, bez volje i sposobnosti za rad, bez ljubavi za cjelokupnu zemlju, sa sebičnim moralom, ispaštajući teške grijehe počinjene u prošlosti, i kapajući nad svojim grešnim hakom, koji je tako pakosno podgrizao životne žile jednom velikom carstvu, počeo se je već odavno sam u sebi živ raspadati. Kao prokletstvo, kao kakva nakazna avet iz srednjevjekovnih legenda, on je stegao poda se, u nemoći svojoj, plodne ravnice, doline i brežuljke, sprečavajući pod zaštitom nesuvremenih zakona, zastarjelih privilegija i pisama, da se kroz dragu zemlju našu i vazduh naš ne probiju žive i životvorne sile koje će nas osvježiti i osnažiti za punu borbu i punu pobjedu. Ali uzaman su svi zakoni koji se protive duhu vremena, uzaman su sve privilegije i pisma pored svemoćnog i svesilnog ručnog pisma Njegovog Veličanstva - Vremena.

-----------------------------------------------------------------------------------

Evo još jedan krajišnik, slabo vičan selamanju al' mnim da ima nešto reć' nakon svih ovih godina.

Real Khan wrote:Samnom ili sa mnom (naravno da je ovo drugo pravopisno ispravno), ali ipak je pomalo bezveze akademika opanjkavati zbog nesretnog prijepisa njegovog pisma (mozda je typewriter-ica profulila "space"). Zato, mozda bi bilo bolje drzati se smisla teksta i poruke koju on nosi...

Pa ako obratis paznju na postove valjda ces i primijetiti da tome uopste nije posvecena nikava paznja... To je pomenuto samo uzgred...

Samo da nije Petar.....A penetracija u srz problema je bezvremenska....

Vingo wrote:Samo da nije Petar.....A penetracija u srz problema je bezvremenska....

Ma Rope je ipak najpismeniji pravoslavac svojega vremena, a i šire, a i duže

Ovo sa Petrom Kočićem je stvarno bez veze. Mislim da mi u Bosni odavno imamo jedan stvarni problem i milijardu i pol trivijalnih problemčića. Naravno, ne bih nabrajao onih milijardu i kusur, ali onaj stvarni problem se upravo nazire u tekstu P. Kočića: Sve polazi (a ponekad' i završava) na srpskoj neutemeljenoj premisi da su Bošnjaci, donedavno tzv. "Muslimani", u stvari "poturice" ili izdajice Srpstva. K'o biva, Bošnjaci su prije dolaska Osmanlija bili Srbi, i eto ovi drugi u svim dosadašnjim ratovima i genocidima pokušavaše ih natjerati da se vrate "svojoj prvobitnoj vjeri" ili pod crnu zemlju. Još jedna stvar, Bošnjacima se odavno mnogo toga pakovalo i serviralo (ili prodavalo pod bubrege), a između ostalog i totalno pogrešna, izvitoperena historija (koju su, btw u pravilu pisali Srbi (a ponekad' i Hrvati). Ima tu još mnogo toga za ispričati (npr. o bosanskom jeziku, kojeg nam je bezobzirno ukrao i pođonio Vuk Karadžić i predstavio kao "najčistiju varijantu srpskog jezika") ali stvarno nemam dovoljno vremena da raspravljam o tome. Djeco, čitajte stvarne izvore, pustite Kočiće, Karadžiće i ine... Hoću da kažem da barem studenti historije ne bi trebali bubati na pamet "gotove" udžbenike. A od Filipovića, ako ništa drugo, onda možete naučiti da treba historiju proučavati, a ne štrebati... Eto, sad navalite...

Probaj "odvaditi" sve što se u spornom tekstu tiče toga o čemu pričaš.

Pogledaj ono što ostane.

Pa čik reci da nije tužna istina o ovoj zemlji i njenim ljudima.

I ne pričaj mi o štrebanju. Tunjo je kralj štrebera.

Jimmy_The_Saint wrote:Probaj "odvaditi" sve što se u spornom tekstu tiče toga o čemu pričaš.

Pogledaj ono što ostane.

Pa čik reci da nije tužna istina o ovoj zemlji i njenim ljudima.

I ne pričaj mi o štrebanju. Tunjo je kralj štrebera.

Ti prijatelju stvarno nisi slušao na času... Čitav onaj tekst treba odvaditi jer je pisan na tendenciozno prosrpski i historijski neutemeljen i netačan način. Poenta je u tome da što god neki Bošnjak pametno napiše ili uradi odmah se ismijava, a kada Srbin uradi najveću glupost, onda dođu kojekakvi pametnjakovići i to naučno uokvire i čak naprave čitavu nauku od tog sranja. Istina o Bosni ponosnoj je onoliko tužna koliko njeni državljani i istinski patrioti (bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost) dozvole da je njeni dušmani i bilo kakvi drugi skorojevići blate.

Kao sto je jos tuznija istina da ne bi niko nista imao za odvaditi da se Pero zove Ahmo npr.....

Za text...skidanje šešira i dubok naklon...ne zato što sam Krajišnik

I Kočiću a i gospodinu Saintu

Potpuno pogađanje u suštinu onoga što se danas naziva baliluk

erazmo wrote:Za text...skidanje šešira i dubok naklon...ne zato što sam Krajišnik

I Kočiću a i gospodinu Saintu

Potpuno pogađanje u suštinu onoga što se danas naziva baliluk

Sam termin "baliluk" su izmislili Bošnjaci da bi opisali slabiće i jadove među sobom. Tako da nam nikakvi Kočići nemaju pravo soliti pamet o tome jer smo sami toga bili svjesni i nazvali pravim imenom. Ipak, nema puno koristi od prepucavanja na temu kada i pod kojim okolnostima je neko postao balija ili ponizni slabić. Meni je drago da su današnji Bošnjaci dokazali na djelu (1992 - 1995) da više nikada neće biti balije ni u kom smislu i da su mnogo jači nego ikada (između ostalih zahvaljujući i 5. korpusu i Krajišnicima)

Vingo wrote:Kao sto je jos tuznija istina da ne bi niko nista imao za odvaditi da se Pero zove Ahmo npr.....

Ili, recimo, Meša tj. Mehmed.