1. Analiza općine Prijedor, predjela u sjeverozapadnoj Bosni:navodni genocid i masovna kršenja temeljnih zahtjeva čovječnosti.
Općina Prijedor je okrug u sjeverozapadnoj Bosni na području koje je dio Bosanske krajine.Smještena je između gradova Sanski most na jugu, graničnih gradova između Bosne i Hercegovine-Bosanskog Novog na zapadu i Bosanske Dubice na sjeveru, te regionalnog glavnog grada Banja Luke na istoku.Osim područja Sanski Most, prije početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, u preostalim susjednim područjima živjelo je većinsko srpsko stanovništvo.
Prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Prijedor je živjelo ukupno 112.470 stanovnika, od toga su 44% bili Muslimani, 42,5% Srbi, 5,6% Hrvati, 5,7 ''Jugoslaveni'' i 2,2% ostali (Ukrajinci,Rusini i Talijani)
Na početku aprila 1992. ukupan broj stanovnika mogao je iznositi približno 120 000 ljudi, a taj je broj povećan, i zbog protjecanja ljudi koji su pobjegli iz svojih porušenih sela na područja zapadno od općine Prijedor.
------------------------------------------------------------------------------------------------
Nacionalnost 1991. 1993. Smanjenje Pridošlice
Srbi 47.745 53.637 5.892
Muslimani 49.454 6.124 43.330
Hrvati 6.300 3.169 3.131
Ostali 8.971 2.621 6.350
-------------------------------------------------------------------------------------
Usporedbom brojki iz popisa stanovništva iz 1991. i rezultata popisa stanovništva u junu 1993., koji su objavili mediji pod kontrolom Srba, dobili smo gore navedenu tabelu.
Prema tome, od juna 1993 ubijeno je i protjerano ukupno 52. 811 osoba (uključujući ograničen broj izbjeglica i nestalih).Otada je broj nesrba u ovom području neprekidno opadao.O žestokim progonima nesrba i njihovoj gotovo potpunoj nezaštićenosti govori i činjenica da su u martu 1994. ICRC i UNHCR od Srba zatražili dopuštenje da iz općine Prijedor evakuiraju sve preostale nesrbe.
Sljedeći činjenični nalazi , temelje se na 300 do 400 izjava preživjelih žrtava događaja iz općine Prijedor koji trenutno žive u različitim zemljama, na izvještajima lokalnih srpskih medija o ovim događajima i na istraživanju konteksta ovih događaja.
2.Srbi preuzimaju vlast 30. aprila .
Prema '' Kozarskom vjesniku'' od 9. aprila 1993. , novini koja izlazi u općini Prijedor i koju kontroliraju Srbi:
''Čovjek (Simo Drljača), kojeg je SDS u opštini Prijedor zadužila da, poslije pola godine ilegalnog rada, formira srpsku policiju, tako je dobro obavio zadaću da je u 13 policijskih stanica 1. 775 dobro naoružanih ljudi čekalo da se primi svake teške zadaće u nadolazećem vremenu.U noći između 29. i 30. aprila 1992. on je vodio akciju preuzimanja vlasti(od strane Srba), koja je uspješno završena za samo 30 minuta, bez ijednog ispaljenog metka.Skupština ''Srpske opštine Prijedor'' imenovala ga je koncem marta 1992. sekretarom Stanice javne sigurnosti (tj. stavljen je na čelo tajne policije).Ovu službu obavljao je u najzahtijevnijem vremenu, ostavši na tom položaju do januara 1993.Kasnije je u Bijeljini , imenovan u zamjenika ministra unutarnjih poslova Srpske Republike.
Više od 6 mjeseci prije nego što je došlo do preuzimanja vlasti(1992), Srbi su počeli stvarati vlastitu upravu, paralelnu zakonitoj vlasti u općini Prijedor, koju su oni nazvali srpskom opštinom Prijedor.
Između ostalog, to je značilo da su ustanovili čiste srpske policijske snage koje su obavljale funkcije tajne službe.Zakonite vlasti u općini Prijedor bile su zakonito izabrane i skupština grada Prijedora je odražavala etnički sastav stanovništva koje je živjelo u ovom okrugu.
Početkom 1992., jedna brojem malena paravojna skupina, zauzela je televizijski odašiljač na planini Kozara u općini Prijedor i zbog toga stanovništvo ovog područja više nije moglo pratiti televizijske programe ni iz Sarajeva, ni iz Zagreba, već samo iz Beograda, i kasnije iz Banja Luke.Program beogradske televizije je insinuirao da nesrbi žele rat i prijete Srbima.
Prije preuzimanja vlasti, 30. marta 1992., Srbi su tajno naoružali druge Srbe u području.Početkom 1992. iz Hrvatske se u sjeverozapadnu Bosnu povuklo mnoštvo vojnika JNA.Umjesto da demobiliziraju one koji su se vratili u općinu Prijedor, legitimne vlasti su bile prisiljene da ih pregrupiraju kako bi, zajedno sa policijom i snagama teritorijalne odbrane(TO) mogli kontrolirati sve ulaze i izlaze iz okruzenja.
Pritisak o kojem je riječ, bio je pravi ultimatum.Legitimne vlasti bile su pozvane na razgledanje dva hrvatska sela sjeverno od Bosanske Gradiške koja su ranije razorena i u kojima niko više nije živio.Poruka je bila u tome da će Prijedor doživjeti istu sudbinu ako ne udovolji ultimatumu.Ultimatum je bio prihvaćen.
3. Direktne posljedice srpskog preuzimanja vlasti
Direktna posljedica srpskog preuzimanja vlasti, ogledala se u prekidu komunikacija između opštine Prijedor i vanjskoga svijeta.Bilo je teže putovati i telefonski sistem nije djelovao u potpunosti. U Prijedoru, glavnom gradu područja , uveden je policijski sat, a u mnogim područjima nije se moglo putovati bez putne dozvole, pa čak niti u lokalna sela.Ukinute su autobuske linije.
Uoči preuzimanja vlasti većina nesrba je otpuštena s posla, u policiji, javnim službama, pa čak i fizički radnici.Sve ključne položaje, posebno u policiji i lokalnoj upravi preuzeli su Srbi.
Čak i prije 30. aprila 1992. Srbi su počeli posjećivati nesrbe koji su imali dozvolu za nošenje oružja i tražili da im predaju oružje.Proces je pojačan nakon preuzimanja vlasti i kombiniran s akcijom u kojoj je od policajaca i pripadnika snaga teritorijalne zaštite koji nisu bili Srbi, zatraženo da predaju oružje, a kuće i sela u kojima nisu živjeli Srbi, pretraživane su u nastojanju da se pronađe oružje.
Propagandi protiv nesrba pridružili su se i lokalni mediji, ''Radio Prijedor '' i ''Kozarski vjesnik''.Mediji su klevetali prijašnje prvake, nesrbe, prigovarajući im zbog navodne nesposobnosti, pa čak i zbog pojedinosti iz njihovog privatnog života.Mediji su pronosili vijesti da se u blizini nalaze muslimanski ekstremisti koji pripremaju genocid protiv Srba.
4. Značajnije srpske vojne operacije u dotičnom području.
Nakon incidenta u kojem je , pod nerazjašnjenim okolnostima pobijena nekolicina srpskih vojnika, selu Hambarine dat je ultimatum da im se izruči policajac koji je živio na mjestu gdje je došlo do pucnjave.S obzirom da ultimatumu nije udovoljeno 23. maja 1992., selo je nekoliko sati bilo izloženo artiljerijskoj vatri.Granate su ispaljivane s aerodroma Urije koji se nalazi odmah uz grad Prijedor.Nakon završetka bombardiranja pješadija, uključujući i paravojne jedinice, je zauzelo selo na juriš, pretresajući svaku kuću u potrazi za stanovnicima.U selu Hambarine godine 1991. živjelo je 2.499 stanovnika.
Dana 24. maja 1992. cijelo područje Kozarca, istočno od grada Prijedora pod planinom Kozarom, napadnuto je sa svih strana artiljerijom, tenkovima i pješadijskim oruzjem.Bombardiranje je potrajalo više od 24 sata, a nakon toga su pješadija i paravojne skupine na juriš zauzele Kozarac i susjedna sela, pretražujući svaku zgradu u potrazi za ukućanima.Na napadnutom području živjelo je skoro 27. 000 stanovnika.
Dana 30. maja 1992. skupina u kojoj je bilo najviše 150 nesrba probijala se prema starom dijelu grada Prijedora, kako bi ponovo preuzela kontrolu nad gradom.Bili su poraženi, a stari dio grada sravnjen je sa zemljom.U središnjim dijelovima grada Prijedora svi su nesrbi bili prisiljeni napustiti svoje kuće, dok su srpske vojne, paravojne i policijske snage, kao i civili, uz pomoć tenkova i lakog pješadijskog oružja zauzimali ulicu za ulicom.Preko radio programa nesrbima je bilo poručeno da u znak predaje izvjese komad bijelog platna.
Dana 20. juna 1992. široko područje na lijevoj obali rijeke Save( područje Hambarine-Ljubija) sa selima nastanjenim većinom nesrpskim stanovništvom, bilo je napadnuto na sličan način kao i područja Kozarca.Međutim, u ovom slučaju uništavanja sela najviše su udjela imali pješadija i paravojne skupine.U vrijeme napada na ovim je područjima živjelo skoro 20. 000 ljudi, među kojima je bilo i onih koji su tu potražili sklonište, nakon što su porušena sela zapadno od Prijedora.
Godine 1994, bivši domovi od gotovo 47. 000 ljudi sa tog područja Kozarca i Hambarine-Ljubije, su bili prazni i uništeni.Neki su bili pogođeni artiljerijaskim granatama, a neki su zapaljeni pri prvom napadu.Sve su kuće poslije opljačkane, a veliki dio ih je dignut u zrak, i to jedna po jedna iznutra, tako da su posebno uništeni unutrašnjost i krovovi.Većina artiljerijskog oružja koja se koristila u ovim napadima postavljena je na položaje nešto prije nego što su Srbi preuzeli vlast 30. aprila 1992.
5. Koncentracijski logori i protjerivanja
Kad su nesrbi bili napadnuti u selima i gradu Prijedoru, stotine, možda i hiljade ljudi, ubijeni su u okruženju svojih domova, često nakon zlostavljanja.Preživjeli, koji su privremeno uspjeli pobjeći ili se sakriti, bili su podijeljeni.Žene, dječaci ispod 16 godina( nekad je dobna granica bila i niža) i stariji muškarci (iznad 60 ili 65) činili su jednu skupinu, dok su preostali muškarci činili drugu skupinu.
Druga je skupina muškaraca odvedena u , na brzinu otvorene, koncentracijske logore u ''Karatermu'', tvornici keramičkih pločica, u blizini Prijedora, i na područje rudnika zlata i prerađivačkog postrojenja u Omarskoj.Masakri , mučenja i teški životni uvjeti brzo su iscrpili zatočenike.
U intervjuu objavljanom u ''Kozarskom vjesniku'' od 9. aprila 1993., Simo Drljača je izjavio:
'' U sabirnim centrima ''Omarska'', ''Karaterm'', ''Trnopolje'' održano je više od 6. 000 informativnih razgovora.Od ovog broja 1. 503 Muslimana i Hrvata je poslano u logor ''Manjača'', na temelju solidne dokumentacije o aktivnom sudjelovanju u borbi protiv Republike Srpske, kao i u genocidu protiv srpskog naroda.Umjesto da dopuste da ove ljude stigne zaslužena kazna, svjetski moćnici su, izražavajući prezir, nas prisilili da ih sve pustimo iz Manjače.''
Budući da su se ''informativni razgovori'' uglavnom vodili u logorima Omarska i Karaterm, može se zaključiti da je više od 6.000 odraslih muškaraca dovedeno u ove koncentracijske logore u kratkom razdoblju u kojem su postojali( od kraja maja do početka avgusta 1992.)
Kako je samo 1.503 ljudi, prema riječima g. Drljače, premješteno u Manjaču, ograničen broj u Trnopolje i niko nije pušten, može se pretpostaviti da je bilo mnogo mrtvih.Prostorije konc-logora su nekad bile tako prepunjene da pridošlice nisu mogli primiti.Ovo je , navodno, barem jednom prilikom, dovelo do toga da je pun autobus kasnije uhvaćenih ljudi bio ubijen ''en mase''.Oko 37 žena je bilo zatočeno u Omarskoj, dok ih u Karatermu nije bilo.
Žene su obično odvodili u logor Trnopolje.U Trnopolju je režim bio mnogo bolji nego u Omarskoj i Keratermu.Ipak, zlostavljanja i loša ishrana bili su problem za sve zarobljenike.Silovanja, batinjanja i druge vrste mučenja, čak i ubistva, nisu bili rijetki.Neke su od ovih zarobljenih žena bile puštene na slobodu nakon nekoliko dana, jer ni u logoru Trnopolje nije bilo mjesta.
Na putu u koncentracijske logore neki su zarobljenici na kratko bili zarobljeni u improviziranim pritvorskim objektima, kao što su sportske dvorane u školama ili stadioni( npr. u predgrađu Prijedora u Tukovima ili u Ljubiji).
Čim su Srbi uhvatili prvu skupinu nesrba, započela su masovna protjerivanja žena.Neke su protjerane direktno iz improviziranih zarobljeničkih objekata, a većina iz logora Trnopolje.Većina protjeranih bila je strpana u autobuse ili vojničke kamione i poslana put Travnika.Kamioni i autobusi su ih ostavili na napuštenom području planine Vlašić, od kojeg su morale hodati gotovo 30 km da bi došle do područja u srednjoj Bosni koju kontroliraju nesrbi.Nekoliko ih je bilo protjerano sigurnijim putem prema Bosanskoj Gradiški.
Znatan broj je bio prevezen željeznicom-uglavnom vagonima za stoku- u Travnik.Za vrijeme transporta bilo je i smrtnih slučajeva zbog ljetnih vrućina i velike zagušljivosti u vagonima za stoku i zatvorenim vojnim kamionima, u kojima su žene bile bez hrane i vode.
6. Strategija razaranja
Srbi su preuzeli vlast u općini Prijedor 30. aprila 1992., nakon šest mjeseci pažljivog planiranja.Nakon ovoga, kuće i zajednice nesrba su bile uništene, njihove porodice razdvojene, a oni su ostali bez zaposlenja.Većina nesrba bila je veoma brzo zarobljena, hiljade ih je odvedeno u konc-logore, a veći je broj čak bio i protjeran.Sve ovo se odigralo nakon što su Srbi zatvorili većinu izlaza iz ovoga područja.Nesrbi nisu predstavljali stvarnu prijetnju Srbima pod ovim okolnostima, jer je okrug Prijedora bio u to vrijeme okružen područjima koje su kontrolirali Srbi (nad nesrpskim većinskim stanovništvom u okrugu Sanskog Mosta bila je provođena čistka istovremeno kad i u Prijedoru).
Uprkos nedostatku stvarne prijetnje od strane nesrba, čini se da je glavni cilj koncentracijskih logora, pogotovu ''Omarske'', ali i ''Keraterma'', bilo eliminiranje nesrpskog vodstva.Politički prvaci, službenici suda i administracije, akademici i intelektualci, vjerski prvaci, ključni poslovni ljudi i umjetnici-nosioci muslimanskih i hrvatskih zajednica-bili su uklanjani, očigledno sa namjerom da to uklanjanje bude trajno.
Također se i osoblje policije kao i vojno osoblje našlo na meti uništenja.Ovi ljudi su također predstavljali značajan element za nesrpsku skupinu jer je njihovo uništenje uveliko ostavljalo tu skupinu bez odbrane od napada bilo koje vrste.Drugi značajni tragovi muslimanske i hrvatske kulture i vjere, na primjer džamije i katoličke crkve, bili su uništavani.
7. Opšta nezaštićenost nesrpskog stanovništva
Kada su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, nesrbi su, zapravo, postali ljudi izvan zakona.Povremeno je nesrbima bilo naređeno da nose bijele trake na rukavima kako bi se mogli identificirati.Bili su izloženi zločinima, dok novi srpski prvaci nisu ni pokušali to spriječiti.
Silovanje je , na primjer, postalo ozbiljan problem mnogih žena koje su ostale same, jer su im muževi bili zarobljeni.Među Srbima je vladalo mišljenje da je bolje da otežaju zivot nesrbima koji će zbog toga tražiti dopuštenje da napuste područje .Prema novim srpskim propisima, oni koji napuste područje moraju prepisati svoja imovinska prava Srbima i prihvatiti da se više nikad neće vratiti, a istodobno se njihova imena brišu sa popisa stanovnika.
8. Odgovornost
Kada su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, odmah su uspostavili Krizni štab Srpske opštine Prijedor.Članovi ovog Kriznog štaba bili su vojni zapovjednici, pukovnik Vladimir Arsić i major Radmilo Zeljaja, i lokalni prvaci, major Slobodan Kuruzović, šef policije Simo Drljača, gradonačelnik Milomir Stakić, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine u Prijedoru, Mićo Kovačević, predsjednik Srpske demokratske stranke u Prijedoru, Simo Mišković i predsjednik Crvenog krsta u Prijedoru, Srđo Srdić.
Vojno razaranje nesrpskih nastambi u općini Prijedor dogodilo se kada je to područje bilo pod zapovjedništvom pukovnika Vladimira Arsića i majora Radmila Zeljaje u bliskoj saradnji s vojnim pretpostavljenima, barem sa onima iz regionalnog glavnog grada Banja Luke.Jedinice stacionirane izvan općine Prijedor su također pomogle pri razaranju, kao i paravojne snage čiji su napadi bili usklađeni sa artiljerijskim napadima i potezima regularnih vojnih jedinica.
U već prije spomenutom intervjuu objavljenom u Kozarskom Vjesniku 9.aprila, Simo Drljača je izjavio:
''Oni (policijske snage, uključujući tajne službe) su izvršili moja naređenja i naređenja Centra javne bezbjednosti Banja Luke i ministra unutrašnjih poslova....
Saradnja je bila odlična s armijom Republike Srpske i oficirima te armije.Saradnja se ogledala u zajedničkoj akciji čišćenja terena od izdajnika, zajedničkom radu na kontrolnim tačkama, zajedničkoj grupi koja intervenira pri remećenju javnog reda i mira i u borbbi protiv terorističkih grupa.''
Ispitivači i stražari koncentracijskih logora su došli iz redova tajne policije i vojne policije.Za neke od najužasnijih mučenja i ubijanja zarobljenika zatražena je pomoć paravojnih jedinica i nekih mještana.Kvazi-vojne jedinice su služile da uđu u trag i uhvate nesrpsko vodstvo.Oni su takoder proizvoljno ubijali zatvorenike pri transportu u logor Manjača i organizirali masovna ubijanja protjeranih zatvorenika na području planine Vlašić.
Ostali su članovi Kriznog štaba upravljali zajednicom u kojoj se sve ovo odvijalo.Oni su sudjelovali u administrativnom donošenju odluka.Plijen, koji je bio rezultat sistematske pljačke nesrpske imovine, bio je podijeljen među mnogim lokalnim Srbima.
Komisija stručnjaka posjeduje imena stotine navodnih prekršitelja zakona različite težine i na različitim područjima.
9.Zaključci
Događaji u općini Prijedor od 30. aprila 1992. se , bez dileme, mogu okarakterizirati kao zločini protiv čovječnosti.Vrlo je vjerovatno da će ovi događaji u zakonskom postupku na sudu biti okarakterizirani kao
genocid
