Forum Klix.ba

web site je http://www.kns.ba

pogledajte mozda vam bude interesantno te odlucite posjetiti prostorije udruzenja..postati novi clan..i sl.
dole mozete procitati dio sa te stranice..za dalje informacije naravno-posjetite stranicu...

hvala..


''Udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo
OP©TE ODREDBE…
… udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo je kulturno-umjetnička organizacija sa kulturno-umjetničkim programom i ciljem zasnovanim na Programu i Statutu udruľenja.
.... skraćeni naziv Udruľenja je: KNS.
… udruľenje ima svojstvo pravnog lica i upisan je u registar Viąeg suda u Sarajevu.
…rad urduľenja je javan
CILJEVI I NAČELA...
…zadaci i ciljevi Udruľenja utvrđeni su u Programu udruľenja sa naročitom naznakom na slijedećem:
-zalaganje za reafirmaciju i prezentaciju umjetnosti, kulture i svih oblika umjetničkog stvaralaątva ,
-praćenje kulturno-umjetničkih tokova,
-stvaranje pozitivne klime za sve oblike umjetničkog stvaralaątva,
-stvaranje uvjeta za razne oblike povezivanja i suradnje umjetnika,
-zalaganje za ąto adekvatnije i ąire reprezentovanje kulture i umjetnosti. ......''

Dobra ideja.

RIJEČI U VREMENU2007



TREBA PROĆI KROZ VATRU
Predgovor: Admiral Mahić-književnik

"Treba proći kroz vatru", zapisao je nekad davno, Crnjanski. Ali - isto tako, nekad davno - imali smo desetak književnih klubova u Sarajevu. Zapisivali smo sebe i svoje ljubavi. Po Paskalu, bili smo naivna čeljad -"trske koje misle" samo kada pišu pjesme. Ispisivali smo riječi slobode i lirske parole - živjela, ljubav na prvi pogled...- bili smo zaljubljenici poezije - "kosmičke ukorije-njenosti i zaštićenosti"...Govorili smo stihove jedni drugima, u bašelardovskim "zonama jakezaštite", u zonama stvarnog prijateljstva, kao i što smo ostali prijatelji u ratnim skloništima. Pjesnici su jedni drugima prijatelji, ali u samom činu stvraralaštva, treba ići samo svojom stazom, ili si izgubljen. Dozvoljen je "odabir" riječi - a sve drugo mora biti autentično. To je ta stvaralačka tačka slo-bode, proći kroz vatru, kroz sebe. Dakle, i ova - zajednička zbirka pjesama i proze, čiji su autori, vrijedni članovi književnog kruga - KNS "Riječi u vremenu"- sama je po sebi i realno i nadrealno, hazarderski otvorena...Ova poetička gibanja su samosvojna i azilantna. Autori su SVOJI i SAMO SVOJI autori. U njima je domovina, kao pribježište u poeziju. I njihove pjesme ili kratke priče su u realitetu, potresne monodrame - ali su i ples "riječi u vre-menu", neka vrsta zaplesanosti žestine želje, za PROTESTOM i u nadrealnom prostoru. Kao da riječi neće više da budu riječi, neposlušne su pred silinom nježnosti. Stihovi su doživljeni, ako je prisutna lirska koncentracija. Ali i neki stihovi su samo ukras, bez duhovnog plesa. JER SVI ĆE PISATI POEZIJU I SVAKI ČOVJEK ĆE BITI UMJETNIK. SVAKO BIĆE U SEBI IMA OZRA-ČJE LIRIKE. Pjesnike budi ljubav. Doista, Ibrahima, Aminu, Ivonu, SAMERIS, Ermina, Elvina, Sanelu, Merimu i Bojana - budi ljubav, kipti to BUĐENJE u ovim lirskim i proznim zapisima. Kipti mladost kao pelud! Kipte riječi kao vodopadne vodene kapi koje otvaraju svoju zatvorenost! Kipti stvara-lački uzlet i ushit! Kipti to lirsko SVEPROLAŽENJE kroz SEBE, kroz vatru, kroz javu i snoviđenje! No, poezija je pravi put ka SEBI. Ka "biću u svijetu", ka zbilji SEBE. Dakako, bilo bi poželjno izbjeći "konkretiziranje" OSJEĆA-NJA, ako ono nije PROŽIVLJENO. Iščitavajući ovaj zbornik lirike i proze, došao sam do zaključka - da ovi mladi pisci, zaista, uz potporu volje logike - imaju smisleni dar za pisanjem, onaj posebni "lirski smisao" ili lirski TRZAJ, koji može da "ulovi" osovljenje izoštrenog nadahnjuća...Istina, u ovom elipsa-stom zborniku - prozni radovi su, osobito u dijaloškom činu, duboko čitljivi i duboko proživljeni. Proza je igrokazna i zdušno se priklanja filozofičnosti "igre" između mladosti i starosti.
No, svakako, prisustvo ovog cjelokupnog rukopisa lirike i proze, romantično - buntovnog zbornika, vraća me želji - i ako više nisam tako mlad i tako lijep - da se, barem u mislima ZAMISLIM kao član, književnog kluba: "Riječi u vremenu" - da se vratim KUĆI ROMANTIZMA, tj. izvornoj poetičnosti liri-ke... Da iznova PROĐEM KROZ VATRU, poetskih slika...
Dakle, potpisujem ZRELOST ove zajedničke zbirke pjesama i proze, uz prija-teljsku napomenu - da se ova ZBIRKA, još jednom i s k r i s t a l i š e - i preporučujem je IZDAVAČU ...! SVESRDNO JE PREPORUČUJEM!

[/b]Admiral Mahić


I) U IME POEZIJE

Pjesme:
1. Dani naše poezije - I. Osmanbašić
2. Duša u plamenu - Mersida Sadiković-SameriS
3. Isforsirana inspiracija - Ibmer
4. Mrak - Elvin Druško
5. Nekako te više ne tražim... - Ivona Jukić
6. A: Šta?, B: Još! - Amina Zimić
7. Šta se to noćas desilo kod Denze? - Elvin Druško
8. Jeseni u meni - Sanela Muharemović
9. Lavina je krenula - Mersida Sadiković-SameriS
10. Zašto neću reći neke činjenice? - I. Osmanbašić
11. Ugasiću televizor da u sobu uđe mrak - Ibmer
12. Svjedok - I. Osmanbašić

Priče:
1.Ofinger za svečano odjelo lidera budućnosti - SameriS
2. Mačka i miš - Ibmer


Naši dani poezije


Ima puno toga da se kaže
za dane ove koje živimo
i godine – što beščujno klize,
a šutimo – misleći da govorimo.
( A šta je s poezijom?)

Vjerujemo da je izlišno balzamovanje
ovog ovdje što nas muklo steže,
a stvari se kotrljaju kroz vrijeme
i poprimaju neko novo određenje.
( A šta je s poezijom?)

Stećci događaja urezuju
dubok trag u dušama
i kao da su riječi suvišne
nakon uzdaha.
( A šta je s poezijom?)


Ima puno toga da se napiše
o ovim danima kroz koje tumaramo,
a napisano neće biti uvjerljivo
i kao da će najbitnije iscuriti
kroz ambise međuredova i ponore između riječi,
te, izbrušen smisao više će zbunjivati
nego što će objašnjavati –
i kako će poruke biti shvaćene?
( Poetika – da li sa nama blijedi?!!)

A ko još ima volje za shvatanja?
Šta ko više – traži i želi da razumije?
Preliveno je nerazumijevanje.
Previše je svega – pa i tog samog – previše!
Gdje su mjere? ( Odumire li u nama poetika?)
Gdje su orijentiri?
( Lutamo li mi ili poezija,
ili ona s nama ili mi u njoj?)
Da li vraćanjem treba ići naprijed?
Kuda vodi to naprijed
kad se vraća u budućnost?

( Gdje se budi
nadahnuće pjesme?!)
Ima puno toga oko nas – sad i ovdje,
a možda i previše – da bi ga sami odmotali,
pa, čak, i u ime poezije.

Ibrahim Osmanbašić






Duša u plamenu


Gorjela je duša u noćnim satima,
tražila mir sa svitanjem zore
i nije našla spokoj ni tada,
a htjela je na dlan nekom da sniva.

Gorjele su noći sa plamenom snova
žudnjom za rječju što jedino razgalit' može
ovo krhko tijelo željno slobode
kliktaja kroz magle duge i bolne.

Buktinju ugasiti samo srce može
koje pjevati zna glasom slavuja
nježno i sneno prekriveno bojama duge
iza horizonta da odagna stoljećne more.

Evo ti pjesma, dubina duše
tebi za sutra, meni za juče
i neka te nosi sretnog bez tuge
meni - za moje zaleđene usne.

I zapleši ritmom srca ustreptalog,
ne plaši se snage iz očiju sjetnih
što skrivene bjehu godina dugih
iza vela tajni, a tebi sad dostupnih.

Vidimo se, jednom, u galeriji sjenki.

SameriS







Isforsirana inspiracija


Hoću da pišem – ploveći niz rijeku
da se igram riječima – valovima snoviđenja
i skrijem se od pogleda
što mi snove u pepeo tvore.

Hoću da glas pustim
što nečujan lebdi visinama čežnje
koje može razumjeti samo neko
kome srce nije skamenjeno.

Hoću da se inspiracija gnijezdi u vrtovima moje duše
da joj osjetim dah u svojim njedrima
da je dozovem kada me čeljusti mraka ugrizu
i vitlati stanu kroz maglovito jutro
dok riječi jecaju u tmini
kao orlići u gnijezdu što klikte gladni
željni topline zagrljaja.

Hoću, ali moje htjenje nema tlo pod nogama
hoću putem
a tek put treba da se rodi.

Ibmer









Mrak


Mrak je moj znak,
kroz iluzije buđenja,
kao prvi dan kad poteče
sok nemira...
i razlije se čar po ulici
plemenito dijeleći osmijehe grubih lica
ne prepoznajući sadržaj ženskih pramenova
utonulih u lađanske daljine.

Prekrivajući čar tračkom tmine
nehotice, pogledom - traje taj dar,
koji zgasne u sobnom kutku
ljudi - ukradenog sadržaja,
i vraćanja - na tuđe nebo i kosti.

U mahu prizvuka savijaju se noći
pod budnim okom nedoličnih,
neljudskih...
i nastavlja se krug spoticati o uzdahe,
obojene kišom šutnje,
što prelazi u zadah neiskrenosti.

Poziv na varku - u sobnu tamu,
pristajem ići nevoljko,
ali mi duh ugađa našim mladim zracima
da se otisnemo u partiju zaborava.


Elvin Druško - Čipe






Selidba


Nekako te više ne tražim
jer sam te otkrila u sopstvenim kostima.
Jutros je zazvonio sat,
navijen za odlazak.
Začuđeno sam pogledala
i primjetila da su zidovi crveni.
Neko je odnio sve knjige iz stana,
u kartonskim kutijama
i ostavio ih na kiši
ispred zgrade.
Stala sam na tišinu,
glasno je zaječala.
Moj lažni viteže!
Naučio si me svemu
što mi nikada neće trebati.
A sada je opet sve spremno
za selidbu,
kao toliko puta do sada.
Ovog puta umjesto crvenog kišobrana
nosim sa sobom samo žutu kabanicu.
I od onih knjiga spasiću samo jednu,
prvu koju dohvatim u prolazu.

Ivona Jukić




prirodA : Šta?
osoBa : Još!

Zima je ona koja
Kupi suze u dijamante od leda
Ona ista koja šalje misli
Daleko od svega.

Tad ne osjećam se lagodno
Ne mogu pružat korak slobodno
A hoću da pružam pogled daleko
I kad hodam s nekom panikom.

Sad polako kupim slane dijamante
Vijenac kanim napraviti
Al' dok nađem sunce svoje
Vijenac će se otopiti.

Pokazat' vama vijenac ne želim
Tamničari, noćne more
Sa vama neću ništa da dijelim
Sad plovim, letim, ronim gore.

Sunce gore peče, prži
Volim ga opet turobnom snagom
Vi ne znate dole ko vam je mrži
Dijeliti tužne dane teško je vagom.

Letim iznad sivila tamnog
Sletjeti neću, neću da ležim
Ne možeš leći pogleda praznog
Ka visinama idem, letim i težim.

Kako vam je draži tuđi jad
Od smijeha glasnog
Nekad i sad
Kako vam je draži lešinar tuđi
Svaki vaš zahtjev je luđi i luđi.
....................................................
....vijenac od suza pravit je teško
Ipak će uspjeti
S prirodnom greškom.

Vijenac od sreće
Uspjeti neće
Priroda ne da
Više od svega.


Amina Zimić




Šta se danas desilo kod Denze?

U poslijepodnevna svitanja
teški koraci laganih patika
hitaju ka svom nepoznatom drugu
sa teretom u ruci težim od bola
mlađahni i ljuti kreću se ka krugu.
Šta se to danas desilo kod Denze?

Historijski tok kuži um
preplićući glasove unaokolo
bijesnom šutnjom sve su rekli
dajući ritmu novu snagu
stavljajući zanose i snove na vagu.
Šta se to danas desilo kod Denze?

I dok dijagnoze urlaju na sceni
reže psihe od jedne do druge
tonove i žice nema ko da zamijeni
nedorečene poglede držeći po strani
odluke padaju životom ishitrene.
Šta se to danas desilo kod Denze?

Škrt je dan, a škrta je i noć
vruć asfalt liječi mlade tragove
podsjeća na skorašnje padove
što će doći...,
a i buduće uspomene koje stižu:
Sačekaj...gledaj u binu bližu.
To se danas desilo kod Denze!

Elvin Druško - Čipe





Jeseni u meni


Sve sive jeseni u meni počivaju,
u mojim se tužnim snovima skrivaju
i nečije tople prijateljske ruke
zajedno sa mnom u tihe zore snivaju.

Sve kiše spavaju ispod mojih trepavica,
blistaju tamo vječne, poput zvjezdica;
tek poneka smjela kapljica vrela
umirući sklizne na dno moga lica.

Svi su vjetrovi usred studeni
u mome srcu okovani, zarobljeni;
s vremena na vrijeme ipak zabole
kroz ove silne jeseni u meni.

Svo sam lišće bez kapi zelenila
u svoje zjenice zauvijek skrivala,
da bi u svojoj djetinjoj duši
čuvala šuštaj zlatokosih vila.


Sanela Muharemović








Lavina je krenula


Čujem bat odmjerenih koraka
kako marširaju stazom snoviđenja
odzvanjajućih mekih tonova otkucaja srca.
Krenula je povorka smjelih uzdaha
kroz maglu opojnu od sna
i klikom slavuja pjeva pjesmu:
Lavina je krenula,
lavina odvažnih pjesnika
korakom lahkim kroz riječi i vrijeme
što se topi u san.

Krećem s njima i ja
hvatam korak do sna
upijajući riječi uzdaha,
melodičnih tonova
što mi dušu razgaljuje
otvarajući oči dugo prekrivene, snene.

Čujem bat svojih koraka.

SameriS




Zašto neću reći neke činjenice?


Šutim – jer mislim da je tako bolje
a ne mora značiti da sam u pravu
i, eto, prihvatam i krivicu -
priznajem, ispod Sunca i Mjeseca - kriv sam,
sudite mi – javno i tajno,
a neću, ipak, reći neke stvari - činjenice!
I neću krunu od lovorika – stihova odati!
Gdje?!
pogledi upitno sijeku
a ja šutim –
glupo ili mudro –
to nije bitno u noći i danu
u subotu ili utorak
na ulici ili u trolejbusu ili čekaonici.
Ne, ja vam neću reći – šta vam ne govorim,
ni zašto šutim
ta, možda time nešto mutim ali...
Nije to kriminalna radnja –
jer to je sfera osjećaja, a ne pameti.
To je nešto kao nijemi zavjet ćutanja:
SJENA PJESME!
Šuma sjenki – refleksije događaja – rijeka sjećanja,
sudite mi, osudite me – jer to tako ide,
a imajte u vidu da priznajem krivicu –
i da se ne kajem.
Kriv sam.

Ibrahim Osmanbašić




Ugasiću televizor da u sobu uđe mrak

Pokrivam se tamom noći snene
što mi tijelo pokreće sjećanjem
da krik ne zaluta do zvijezda
i ne oda tajne skrivene pod velom.
Pokrivam se tamom noći snene.

Ugasiću televizor da u sobu uđe mrak
i odagna misteriju svjetlosti što me tjera da mislim
da ne ugasnu mašte i snovi iskonski
da ne lutam svemirom bez cilja.
Ugasiću televizor da u sobu uđe mrak.

Pokriću se tamom svjetlosti snoviđenja
i nestaću utopljena u slike boja čudesnih,
dopuštajući da me opije miris neisanjanih snova
i sidro sudbine da obuzda strasti.
Pokriću se tamom svjetlosti snoviđenja.

Dolazeći mrak svjetlosti donosi mir
unosi mojoj duši spokoj što lebdi
kreće se i nastaje na papiru svijet
kome vapim da uklešem poentu vječnu.
Dolazeći mrak svjetlosti donosi mir.

Ibmer



Svjedok


Gledam nit genijalnosti kako se njiše
kako se zavodljivo njiše na milenijskim usudima
Oni govore – a ne razumiju
ono o čemu je govorio punjeni paun
koji leti...tamo gdje oni ni u slutnji ne dolaze
Oni govore o ptici toj misionarskoj
koju su gledali – a nisu vidjeli,
koju su slušali – a nisu čuli,
o kojoj su razmišljali – sebe radi
i uzeli iz konteksta – šta im i kako odgovara
u odnosu na druge, naravno, sebe radi,
a poruka je stav – ličnost, koja im nedostaje
te, bave se prepariranjem – kao furka elitizma,
a mrtvi paun je pjevao...
i stihovi mu se lome kroz kanjone svijesti
a eho decenija čežnjom boji smisao
paun je svirao...
i zvuci režu prostor monotonije,
još uvijek, isti onako, kao nekad
..paun je prepariran sa svojim rađanjem
baš zbog takvih koji nešto kliču
u podnožju duhovnog monumenta
samo još da izliju zlatnog pauna
i ubiju r'n'r',
ali želja ta pusta je.
Ne, oni ljube sebe,
i ne vole ptice!
Trofejni karijerizam!- plamteća cinoreksija.
Vrijeme svjedok je nepotkupljivi na sudu vječnosti:
ikonizacija manipulacije radi –
debilizirani elitizam:
IMITACIJA leta suštinom
Sterilni formalizam:
a traži se paun – živ ili prepariran,
a živog, takvi, svakako – trofejno prepariraće,

a to im je rečeno – a oni ne shvataju da ne shvataju:
ZNAK.
A vezivanjem dobrim namjerama
može se opasati užetima pakla!
Jedno je komad
a drugo je lik,
jedno je misija
a drugo misionar,
a to ide u paketu, na neki način,
i ima neke sličnosti – jedno s drugim,
ali nije identično –
jer ne bi bilo razdvojeno na posebno
da je isto!

Paun – može biti i fazan, ali i noj:
samo je bitno - da je ptica,
koja svira r'n'r'
i pjesmom boji kosmos!

Ibrahim Osmanbašić





Ofinger za svečano odijelo lidera budućnosti


Obišla sam Evropu tražeći nešto na čemu ljudi, budući predstavnici nečega i nekoga, mogu okačiti odijelo prije i nakon ceremonije. Tražeći, pode-rala sam par cipela, pa sam kasnije morala nove kupovati, nešto jače da bih mogla nastaviti potragu.
I tako, tragajući za tom spravicom, morala sam u detalje objašnjavati kako bi ona trebala izgledati, koje boje i veličine, širine i dužine. Ništa ni nalik ljudi nisu vidjeli niti čuli, govoreći da pogledam u susjednoj radnji. Neki su predlagali da odem u fabrike, da naručim takav model, možda mi neko i izađe u susret.
Posjetila sam nekoliko fabrika i objašnjavala kakav bi trebao biti ofi-nger, koje veličine, ali nisam nikako mogla objasniti, kakav je taj budući lider koji će okačiti svoje odijelo. Trebalo je da opišem boju kose, visinu, težinu, što naravno i pored sve moje volje i upornosti, nisu uspjeli da naprave skicu čovjeka koji će nositi takvo odijelo i ofinger, na koji će se moći okačiti. Neki su me čak pitali, kakva bi trebala biti ta budućnost, da bi lakše mogli napraviti skicu čovjeka, a onda naravno i skicu ofingera. Graške znoja su kvasile lice, pričajući o budućnosti, odijelima, ofingerima. Ljudi bi iskolačili oči, zurili u moja usta da bolje razumiju svaku riječ, ali bezuspješno.
Vratim se lijepo u Bosnu, jer vidim da Evropa ne zna kakvu želi budućnost, u želji da moj narod shvati šta hoće. Posjetila sam gradove, veće i manje, po cijeloj našoj lijepoj domovini, ali bezuspješno.
Put me dovede u Visoko. Umorna od potrage, svratim na Visočicu, ugledam maglovite konture piramide i spoznam kakav treba biti taj ofinger. Odem do stolara na čaršiji i napravi mi ofinger u obliku piramide.
Još samo čekam faraona da mu okačim svečano odijelo.


SameriS




Mačka i miš


- Da te neko upita kakvu državu želiš, dal' onu iz koje možeš izaći slobodno bez vize ili onu u granicama vanjskim i još nekoliko unutrašnjih, šta bi odabrao?-upita mačka.
- Hm, pa onu bez granica! - oprezno odgovori miš.
- Što ne gradiš takvu državu? - zapita mačka.
- Ne znam dobro lagati - ironično će miš.
- Znaš, nego se bojiš, mišu! - doskoči mu mačka.
- Ne bojim se ja ničega! - brani se miš.
- Dokaži. Digni glas! - provocira i dalje mačka.
- A što ti ne digneš glas? Što si se mene nadovezala? - jadno će miš.
- Pa ti kažeš da ti je dosta svega. Ne možeš više da se kriješ po rupama! - podrugljivo će mačka.
- A ti kažeš da ti je dosta lova - nadmudruje se miš.
- Jeste. Neću da lovim, niti da razmišljam o slabićima, kao što si ti! - ponosno će mačka.
- Ja slabić? S tobom sjedim i pričam i ja slabić. Ni od tebe ne bježim više! - odvažno će miš.
- A od čega bježiš? - upita mačka.
- Ne znam! Dosadilo mi i da bježim. Nema smisla. Hoću da budem slobodan, da jedem sir u toplom, da se osjećam ravnopravan s tobom - izbifla miš.
- Dobar pokušaj. Sjediš sa mnom, ali nisi još ravnopravan! - mjereći ga mačka reče, gladeći brkove.
- Kako nisam? Još me nisi pojela! Pričamo već satima, a ti ni repom ne mrdaš. Izgleda ja jači od tebe! - argumentovano će miš.
- Neću da te pojedem, jer hoću da čujem o čemu razmišljaš - demokra-tski će mačka.
- O slobodi i ravnopravnosti spolova! - obznani miš.
- Ja trebam da razmišljam o ravnopravnosti spolova. Ti si muško, a ja žensko. Ja sam ovdje ugrožena! - skoči mačka.
- E vidi sada!? Ja sam ugrožen! Ja sam mali, bespomoćan miš! - skoči i miš.
- Ja sam žena, i krupnija sam od tebe, ali mi ne daješ pravo glasa! Ti mali, oholi stvore - zamjauka mačka.
- Sad sam i ohol? Pričam s tobom gluposti i gubim vrijeme, umjesto da razmišljam kako da dodjem do komada sira i da ga mezim u toplom kutku - zacikta miš.
- Idi, ostavi me samu. Razmisi dobro! Nemoj mi dolaziti na oči dok ne razbistriš mozak - mačka se nakostriješi.
- O čemu da razmislim? - prijeteći će miš.
- Da me uvažavaš kao ravnopravnog člana društva - mačka tužno prozbori.
- Pa jesi ravnopravna. Ko kaže da nisi? Evo ja ti dajem za pravo da budeš ravnopravna - miš će uzrujano.
- Ko si ti da mi daješ neko pravo? - ljutito se mačka unese u mišiji brk.
- Šta je sada? - isprsi se miš i udari brk na brk.
Mjauk, cijuk i pade sva šuplja o ravnopravnosti.

Ibmer

Ko odustaje, ne pobjeđuje


I ova školska godina počela je i više nego uobičajeno: nove lekcije, ponavljanja, testovi, ispitivanja i naravno meni najdraži literarni radovi. Tema za temom, neprestano se smjenjuju. Taman jedna završena, a druga dolazi, tako je i ovaj put... Na prvi pogled opet neka teška, zanimljiva i vrlo interesantna tema. Da li odustati? Najvjerovatnije ne ... neka ide svojim putem pa gdje god dospjela - čak ako treba i u koš (mada ja lično u to ne vjerujem). Nešto rezmišljam i pitam se da li da ˝nabacam˝ ovako nekih dosadnih rečenica i da na kraju samo kažem da nisam odustao od pisanja, i da sam ustvari pobijedio ili da ˝nabacam˝ (kako ja to volim reći) malo pametnih rečenica vezanih za one istinske pobjednike. Neću vam otkriti, ali ću početi...
Mnogi pamte 01. mart 1992. godine. Taj datum zlatnim slovima upisan je u našu historiju, kad je hrlio ˝cijeli svijet˝ da svoju riječ postavi kao cvijet na papir, u ljubavi za jedinstvenu, nezavisnu BH domovinu. Nisam znao da pohlepa je Onih ljudi nastojala da pocijepa to jedinstvo zemlje moje, to jedinstvo moga JA, našeg JA. Iako sam tad bio mali, vrlo mali, za mene taj datum označava rođenje. Rođenje nove, male, ali za mene izrazito lijepe i drage moje Bosne i Hercegovine. Otimala se i opirala ova naša Bosna i Hercegovina. Željela je jedno, a dobila drugo, ali nije odustajala. Ova naša Bosna i Hercegovina ima ime; ima ljude, koji je vole, odnosno koji bi trebali da je vole; ima prošlost; ima sadašnjost; ima budućnost. Jeste li zaboravili rat koji je bio dug, predug? Ili borce koji su dali svoje živote? A majke i sestre koje su nas hranile, jeste li njih zaboravili? ... Niste? Zašto ih onda ponižavate? Zašto im ne dozvoljavate da žive i slave svoju pobjedu? Da žive i slave svoju pobjedu - svoj 01. mart! Možda nekad i budemo Ga slavili kao zajednica ljudi i naroda, a možda, možda i kao pojedinci koji znaju da naša Bosna i Hercegovina nije i neće odustajati, da je uvijek bila i da će biti naš istinski i naš najveći pobjednik, jer zaista ona i jeste pobjednik...

Da je odustala ne bi bila pobjednik, kao što je danas. Isto kao što i ja ne bih bio pobjednik, da sam odustao od pisanja. Neće ova moja priča završiti u košu (hehe... baš kao što sam se i nadao) i neće ova moja priča ostati neispričana. Ona se već nalazi na ovom papiru, ali vječno ostaje (kao i sve druge) barem u mom srcu i u mojoj glavi...

EMIR USTAVDIĆ (III razred srednje škole)
-------------------------------






Moja besmrtnost


Pitam se da li uopšte postoji,
Taj vječni sjaj koji te čuva
Od vjetrova i kiša

Moja besmrtnost
Živi u mojim mislima,
Koje će me držati u životu
I kad ne budem tu

Bar jedna rečenica da ne izblijedi

Bar ona da me čuva u sjećanju.

ANITA RISONJIĆ (Književni klub „Prvi koraci“)
--------





Sjeti se Sarajeva i mene


Još samo malo si tu,
a onda odlaziš u daljinu.
Hajde, šetaj sa mnom
po Sarajevu.
Napij se vode sa Baščaršije,
nek' ti sarajevska voda
proteče kroz vene,
kada odeš mili,
da se sjetiš
i Sarajeva, i mene!

Kada pođeš,
ponesi miris Sarajeva,
kojeg nigdje u svijetu nema,
ponesi i pečat mojih usana,
neka ti duša o meni i Sarajevu sanja,
da ti nikad nije dosta
ni mene, ni Sarajeva!

ARNELA KORDIĆ (1991)









* * *

Nema prošlosti,
samo mi...

Uništili smo svijet...
Sada smo sami sa sobom...
Drugačiji ili isti sa drugim okruženjem...

Ja nisam slabić...

Samo mi se igrate sa glavom...

Ovaj put će biti u redu...

Ostat ćemo samo mi...
Drugačiji ili isti...

Ne bi mogli povrijediti ni muhu,
o djeco cvijeća igrajte se...

Ne dirajte nas zaboga...
Mi smo djeca cvijeća i igramo se...

Nisu nas uništili,
ostali smo isti,
drugačiji...

Nestvarno...

ARMAN ALATOVIĆ (Književni klub „Prvi koraci“)

__________________________________________________________________



Teatar vatre


Izgorjela je vještica
Mirisalo je meso
A poruke nema
Izgubljen je smisao

Pjevaj.
Ovo je moja noć
Pleši.
Ovo su daske života
Bježi.
Ove će daske noćas da gore

Uništena je sveta umjetnost
Ovo je tek pusti hram
Gori, teatar vatre
Sve je samo prah

AMILA SELIMOVIĆ (Književni klub „Prvi koraci“)
__________________________________________________________








Vjeruj u nas


Daleko si,
a blizu.
Od tebe dijeli me jedan korak.
Samo korak, pa u mrak,
i past ću u jaz,
provaliju što vrijeme stvori između nas.
Zakoračim.
Moja ljubav veća je nego tvoj strah.
Sad oko mene mukla tama,
pjesmom o tebi srce mi slama.
Ne vidim te,
al` osjećam, tu si.
Tišinom se prolamaju sad odjeka dva.
A ne!
Nije to srce tvoje,
tek eho mom srcu odgovara.
Odjednom,
plamičak primjetim u tami,
opet ista sila k tebi me mami.
Priziva,
Obećanja, sva lažna, daje.
Ne vidim izlaz, ne znam gdje prestaje.
Otišao si,
Ostavio samo nadu,
što k`o svijeća dogorjeva i danas-dan,
ne dam da se ugasi i živim za naš san.
Rekao si:“Vjeruj u nas!“,
i ja još uvijek vjerujem,
molim sudbinu da opet, bar za čas,
milujem ti kosu i slušam tvoj glas.
Nikad!
Ti ne voliš me više,
riječi su suvišne,
u očima ti piše.
Svijeća gori.
Taj plamen si mi ostavio,
za tebe mu dajem snagu
jer tako si nekad htio.
U mraku nešto sijevnu.
Pomislih,
ipak u tebi ima vjere mrva,
možda opet budem do srca ti prva.
Ali ne,
ne sjaje to tvoje oči.
Tinjajuća svijeća moja u njima se ogleda,
odbija se jer sada su građene od leda.

AMELA LERIĆ (IVrazred-SŠ)
______________________________________________________






Pogrešam potez


Potez perom …
Pogrešan potez!

Uzimam ga u ruke…
Zvuk lomljave…
Pogrešan potez!

“Pišem da bi dosegao vječnost!”
Kao da je bilo
Ičeg drugog osim života
Kojeg sam sebično osjećao.

Hoće li mi napisani stih
Produžiti život za minutu?
Neromantično: Ne!!!
Iskustvo čovječanstva: Ne, moguće je
jedino da ga skraćuje za toliko.
Kao što kažu i za cigarete.

MIRZA HERCO (1980)
_____________________________________________________



Tvrđava


Progovori!
Razgoli tajnu.
Barem su tako govorili.
Sramežljivo srce
Pristalo
Nije.

Dal' zbog ponosa
Il' stida,
Prije bi pristalo na
Smrt ili prezir.

Sjećanje mu donosi
Tjeskobu.
Odbija zatvor
Vlastitog tijela.

Uporno je nijemo
Još uvijek šuti.

AJLA BARUČIJA
___________________________________________________



Proljetna noć


Dragi - tugujem sama,
u ovoj tihoj proljetnoj noći,
znam da ti nećeš doći.
Padaju proljetne kiše,
dragi - još moja duša diše.
Moje srce sada za tebe kuca još više.

Znam dragi da me sada mrziš,
znaj da pogrešno o meni sudiš.
Život se sa mnom poigrao.
Ostala sam sama,
kao poslednji list na grani,
pa kažem sama sebi:“O, živote stani!“

Blagi povjetarac poče polako da puše.
Da li sam ja to žena bez duše?
Moja je duša napaćena,
kao cvijet bez vode.
O Bože, kuda me ovi putevi vode?
U ovu proljetnu noć ja ću s tugom poći,
i nadam se da ćeš ti jednog dana meni doći.

EMINA HADŽIĆ (II raz. SŠ)
____________________________________________________








Bila si...


Bila si radost moja, moje proljeće,
Bila si moj osmijeh i tuga snena.
Bila si sve moje.
Sada sam samo sjena
Koja voli tiho, beznadežno, ludo.
Čudno je, kad jednom shvatiš
Da si izgubio drugovanje sa srećom.
Da, bila si,
A sada više nisi.
Sad sam samo tuga što hoda ulicama ,
I zaustavlja se na uglovima,
Gdje je prije radost srela.

Možda ćeš opet biti nečija radost,
Nečije proljeće sa suncem i kišom,
Ali moja sigurno nećeš biti.
Želim samo da tuga moja
I tobom jednom ovlada,
Da samo jednom spustiš glavu na travu i šapneš:
„Bila sam - sad više nisam.“

ALEN MUHAREMOVIĆ (SŠ)
____________________________________________________






U naručju neba

Nosiš me tu, negdje
u svom naručju,
znam to...
Osjetim to.
Ti koji si gore,
tebi se obraćam.
Bila sam krhka djevojčica,
kad su mi te uzeli.
Ali, znam da nosio si me u naručje,
svaki put kad si odlazio.
I baš kao što sam ja,
kao djevojčica
čuvala svoju lutku,
čuvao si i ti mene, izdaleka.
Nosio si me u mislima,
svaki put kad bi mi te odvodili
preko onih žica, bodljikavih.
Ali, tvoje misli su me čuvale, uvijek.
A sad odozgo, gledaš me
I držiš me u naručju, znam,
jer osjećam se sigurnom.
Osjećam i kako me nekad
miluješ po kosi.
Ne, to nije vjetar!
Tvoje ruke su uz mene,
osjećam to i
svakog trenutka
hranim se Nebom,
jer tu me ti čvrsto držiš u
naručju, znam...

ALDINA ROVČANIN (1989)
_____________________________________________






Odrastanje


Šta život nudi a
šta od mene traži?

Šta su životne zamke a
šta njegove draži?

Hiljadu pitanja, milion - zašto
na koje sama želim da nađem - zato!

Sretna sam što već znam
da u potrazi je bit,
ali se bojim da ne izgubim
istinsku životnu nit!

I ne ljutim se
što još uvijek pužem,
već radujem što se
sve sigurnije na noge dižem;

Samo se nadam
kad naučim da letim
da neću da padam…

AJLA KARAJKO (1991)
_________________________________________________



Pjesnik


Čovjek s nadom
za bolje sutra.

Čovjek s osmjehom
za dobra jutra.

Čovjek s duhom nemirnim
i bićem cijelim paklenim.

Čovjek pjesnik,
čovjek zapovjednik.

Zapovjedi olovci
da napiše u bilježnici,
sve ono što oči ne vidješe,
a dušom zamisliše
misli njegove duboke.

Pjesnik zamisli,
ruka na papir zapisa.

Čovjek se zamisli...
da li je doista pjesnik,
na tren ogorčen pomisli.

ŠEHERZADA DELIĆ (1990)
______________________________________________




***
.
Pogledom prelazim preko onog mjesta gdje sam ga prvi put vidjela... I sve je isto... Ona klupa još uvijek tu nepomično stoji kao da niko tu nikada nije disao, niko nikada nije volio, niko nikada tu nije postojao... I zamišljam onaj osmijeh koji sam tada vidjela... Nije mi svejedno... Otišao je bez pozdrava, onako nečujno, kao povjetarac koji se iskrada iza umornih ulica poslije kiše..

Stajao je na uglu naše i susjedne ulice. Kiša je pljuštala, baš kao i danas. Čekao je nekoga. Umornim koracima koračao je gore-dole kao u nekoj slatkoj neizvjesnosti. Ruke je čas pružao, čas ih savijao, okretao se oko sebe kao da je pogledom prizivao nekoga... Gledao je na sat, ubrzano disao, pa se odmicao i opet vraćao na isto mjesto. Nikada u jednom trenutku nisam vidjela toliko nestrpljenje, toliku želju, strepnju i nadanje. Pomjerio bi se nekoliko metara pa opet vraćao tužno na staro mjesto kao vojnik koji se vraća iz bitke koju je izgubio... Lice mu je bilo čas sretno, veselo i nasmijano a onda bi se ona radost gubila i lice bi dobijalo neku čudnu ozbiljnost i gorčinu... Dječački osmijeh postajao je tjeskobni prkos u svom tom isčekivanju. Ja sam stajala preko puta, mokra... Pogledom sam pratila svaki njegov pokret... Nije me primjećivao sve dok nije krenuo prema meni... Gledao je prema meni ali kao da nisam postojala. S onom mržnjom u očima i prezirom prema osobi koju čeka već dobrih 20-tak minuta, krenuo je... Zamalo da udari u mene. „Oprosti“- rekao je tiho... Onako sjetno, nečujno i zamalo prošao kraj mene... Dva-tri koraka naprijed i vratio se... „Poznajemo li se?“ - upitao je... Nasmijao se onako dječački, naivno, kao da je znao da sam ja tu frazu čula već stotinu puta ali je uz to znao da od njega ona i ne zvuči toliko otrcano... Fascinirao me njegov osmijeh, ono lice anđela koje je nastalo od sumornog i sjetnog lica koje je naizgled u sebi nosilo samo prkos i razočarenje. „Poznajemo se... Već čitavih dvadeset minuta... Ja bar tebe poznajem... Gledam te svo vrijeme i nije mi jasno kako neko može biti u isto vrijeme tako nestrpljiv i toliko se nadati...“ Shvatio je da sam ga posmatrala i malo se postidio. Lice mu je dobilo neku rumenu boju pa su mu oči došle do izražaja... Mogla bih pored njega proći svaki dan, ne bih ga nikada primijetila... ali ovako... To je bilo posebno... Pričao mi je o djevojci koju je čekao, o vremenu, o životu i o bolesnoj tetki kod koje je došao. Sjeli smo na klupu pored lipe ispred moje zgrade kojoj je lišće već davno bilo opalo... Kiša je padala po nama ali meni nije smetalo. Bilo mi je lijepo s njim i uspijevao je da me nasmije. Pogledala sam na sat. Bilo je kasno. Morala sam da idem... Ustala sam i rekla mu da ćemo se vidjeti opet, da ću ga zvati... Zapisala sam broj i otišla...
Smrtovnica na vratima našeg ulaza... Njegova tetka je umrla... On je otišao iz grada... Uzela sam telefon i htjela ga nazvati... „Birali ste nepostojeći broj...“ beep... beep... Ponovo sam pokušavala... „nepostojeći broj...“ ...“nepostojeći broj...“... Zašto?
Pogledom prelazim preko onog mjesta gdje sam ga prvi put vidjela... I sve je isto... Ona klupa još uvijek tu nepomično stoji kao da niko tu nikada nije disao, niko nikada nije volio, niko nikada tu nije postojao... I zamišljam onaj osmijeh koji sam tada vidjela... Nije mi svejedno... Otišao je bez pozdrava, onako nečujno, kao povjetarac koji se iskrada iza umornih ulica poslije kiše...

ALEKSANDRA VEJNOVIĆ (1990)
__________________________________________________





Trag u beskraju


Pišem da ne zaboravim. Kiša pada. Čisti prozore. Kao što čisti prozore čisti i moj um. Pokušava sprati svu prljavštinu. Sve poroke ovog svijeta. Zašto su se ljudi usljed vrtloga sudbine okrenuli porocima? Trebalo bi da se borimo, da ne posustajemo. Nasuprot tome mi već na prvoj prepreci padamo. Sve je trebalo biti bolje, čak možda i drugačije. Ne, sve je otišlo u zaborav. Sve je sada trag u beskraju. Sjedim u sobi sama dok tuga me miluje. Razmišljam o onome što se desilo. Razmišljam šta i kako se trebalo desiti. Pokušavam razumijeti ljude, ali ne mogu. Kako je samo malo potrebno ljudima da bi bili sretni. Svi je traže, svi je žele, a ko je zaslužio? Šta je ona i da li uopće postoji? Kako bismo uopšte mogli definisati pojam sreće? Svakom čovjeku nedostaje nešto pa traži malo sreće kako bi sve bilo dobro. Većina ljudi svoju sreću smatra nestvarnom i svoje nedostatke preuveličavaju. Sreća bi sve to nadopunila. Ja ne vjerujem u sreću. Za mene ona više ne postoji. U suštini i ne znam šta je ona. Ponekad sam vrlo dobro raspoložena bez nekog posebnog razloga. Tada se ja upitam jesam li ja uopšte sretna. To traje samo par trenutaka. Nekad mi se čini da sam sve izgubila, a vi ne znate kako je to. Vi još ne možete znati šta je to razočarati se, šta je to ostati bez ičega, bez iluzija. Svijet je za vas još uvijek pun ljepote i nade. Ja nisam rođena pod sretnom zvijezdom. Vi jeste - u tome i jeste razlika. Pitam se zašto su drugi zaslužili sreću više od mene. Tajno priželjkujem je a savršeno znam da neće doći. I sad se osjećam krivom. Sa druge strane tuga mi je lijek, hrana. Podigla me je iz pepela. Kada mi je bilo potrebno razumijevanje ljudi me nisu razumijeli. Sada je i onako prekasno. Usamljenost nije dječija stvar. Djeca nikada ne bi trebala biti usamljena. To je stvar za odrasle. Ja sam veliki iluzionista. Moj život su moje iluzije. Živim od njih. Želim da pomognem ljudima. Pitam se zašto me ne razumiju? Zašto su ljudi postali takvi? Pored svega što nam se dešavalo oni i dalje žele u ponor. Oni ne vide svjetlo na kraju tunela. Tačnije na kraju tunela njima je još tamnije i mračnije. To ih vodi u smrt. Zar su zaista slijepi i glupi? Zar zaista ne čuju, ne vide i ne razumiju? Vrtlog sudbine koje su nametnuli sebi za mnoge je bio koban. Kako je ljudski život neizvjestan, a sudbina ljudska nepredvidiva? Kako se samo za trenutak rasprše svi naši snovi, želje, čežnje nadanja. I sve se vraća u ništa, u propast."Čovjek, šta je to ustvari čovjek? Duh, fabrički proizvod ili oboje? Jesu li to bića stvorena sa umom da bi škodila sama sebi? Jesu li to religiozna, ili antireligiozna bića? Iskvareni novcem i nasiljem blagodatima vlasti oni su paraziti jer im je život već odavno izgubio onaj osnovni ljudski smisao osim jedine misli i okupacije a to su titule i novac". Novac je uprljan skorjelom, crnom ljudskom krvlju. On ne donosi sreću u životu. Pokušavam izreći sva svoja najintenzivnija uzbuđenja, sva svoja nezadovoljstva, tragičnu viziju svijeta i što mi je stajalo zgusnuto na srcu i duši. Želim poletjeti na krilima mašte - na krilima kojih više nema. Odrasli su slomili dječija krila mašte. I koliko god željeli da nam bude bolje i drugačije ništa se na mijenja. Ovo je moj svijet i ja sam dio njega, ali u njemu ne želim živjeti. Želim pronaći svoj životni put i želim pronaći trag u beskraju. Mislim da sam ga konačno pronašla. To je ljubav. Ljubav je smisao života. Samo male stvari čovjeka mogu učiniti sretnim. A ja sam sretna i ovo se definitivno nije moglo kupiti novcem. I dok se čuju posljednji odjeci tame negdje u daljini ja zamišljam novi život. Neki život koji sam našla u velikom broju pročitanih romana. Ali život nije bajka. San traje samo trenutak. Onda se probudimo i shvatimo da živimo u stvarnosti. Onda nastupi razočarenje. I to je sve a nije ništa. Moj životni put je vrlo trnovit, a želim pronaći sreću u životu.

ELMA ŠATROVIĆ (1991)









DELILA REPUH

Kad dođeš


Kad jednom dođeš jedinstven i promišljen
Pomalo luckast, nespretno umiljat.
Kad jednom dođeš bez ijednog klišea
U rukavu i pružiš mi osmijeh iskreni.
Kad jednom dođeš spontan i siguran
Ko glumac u teatru,
Rijedak ko roker u 21. vijeku,
Tajnovit ko nepromočiva knjiga,
Blažen ko bakin osmijeh
Dok uspavljuje unuka.

U sumrak kad dođeš
Pogled dodirnut ćeš mi
I u najglasnijoj tišini večeri
Znat ćemo da isto želimo mi.
Eol tada poslat će povjetarac lagani
Da češlja nam kosu
A lišće na granama
Pjevat će jesenju serenadu.

Kad jednom dođeš na oblaku od pamuka
Dugine boje pozvat ćeš da stazu
Sreće krase nam u sumrak.
Kad jednom dođeš
Ne budi anđeo
Ni „skidač“ zvijezda
Ti prosto budi srodna mi duša
I ljubavnih talasa najezda.




SEAD PAVICA

Zatrpani vremenom

ne mogu više da razmišljam
govorim glasnije i bez prestanka

slijep kao dan

satkani od jedne boje
svi na jednom mjestu

siluete me prolaze
njihova eha se šamaraju
a zatim ljube

bijes je sloboda
koja odlazi u zaborav
nespokoj uvijek prevlada
jači je od same volje




EMINA DŽAFEROVIĆ

Ukradena mladost


osluhnem tu staru pjesmu
i glavom mi prozuji misao
da i ti ćeš biti stari
kao i sve druge sjene

novi je igrač već u džepu
uže u ruci
ja na sedlu
konji upregnuti čekaju

ali...

zar tako je teško?!

tamo gdje treba
tamo dokle treba
tamo u šta treba
na dolazi ta prava misao
to nije bio mjesec
niti period
niti godina
bili su to
rođendani
osmijesi
koncerti
strahovi
pogledi
seanse
zadaci
ljutnje
riječi
noći
suze
ljubav

zar tako je teško?!

iščupati
isjeći
otkinuti
zaklati

ukradena je jedna mladost
uzeta je lukavo i podmuklo
u zamjenu
za svijet na dlanu






NAIDA HRUSTEMOVIĆ

Igra


Svjetlost oslikava daljinu
Oluje tvoga daha
Mrse moju kosu
Užarene ruke, isprepletene
ilustriraju po našoj puti
Livade suncokreta
Smijeh poslije noći
Pomirenje nakon igre
Snažan bljesak munje
Iluzija se sjedinila sa stvarnošću
Ne poznajem te više
Od sutra moja nova uloga
Ostaje mi još samo mladost
Igra
Nedoigrana igra.








ALADIN SINANOVIĆ

Prozor Bez Stakla


Stajala je ispred oka svijeta, pogledom izgubljenim u daljini. Ispred nje, okvir života, koji nije namjenjen njoj. Gledala je samo očima, iako je znala da je to kao da posmatraš nebo kroz ključaonicu na vratima. Smrt kuca na vrata, došla je po laži u koje je sama sebe uvjeravala, a koje su sada blijedile. Duga kosa, ali kojem odbjeglom princu je izbaciti kroz prozor? Osušene suze na kamenju ispod prozora. Sada je željela da su ruže, koje je tako davno posadila, korov koji se penje po tom zidu, pun trnja ako je potrebno. Kamin prazan, i hladan čaj na stolu sa gorkim istopljenim šećerom.
Žute stranice otvorene neispisane knjige vapile su za pozornošću. Par riječi na vrhu stranice koje ni sama ne zna ko i kada je napisao, tako davno je poznavala sebe. U ušima joj odjekuju riječi koje je trebala reći, a nije. Vremena na pretek da se kaje... Okružena praznim mislima, zidovi su šaputali. Demoni su joj svojim dugim kandžama trgali srce iz grudi. Sve što je ostalo je iscurjelo penkalo i rečenica koja nikad nije mogla pronaći svog čitača. Most je ležao srušen u močvari. Bezglavi ekseri virili su van, dočekujući svakog radoznalog avanturistu. Samo je smrt bila stalan gost, svaki put nestrpljiviji. Slike prekrivene prašinom, nakrivljeno su visile na zidu. Na slici kuća na livadi pored jezera na kojem je plovio brod.
Kiša i snijeg su padali u istom trenutku. Nebo prekriveno sivim oblacima i sunce koje viri iza jednog. Nakon toliko vremena, nije mogla vidjeti... Dječaka koji je otvarao prozor, stajao za kormilom... Nije mogla vidjeti pahuljicu što se topila na jezeru, niti kišnu kap zaboravljenu na nebu. Nije marila za penkalo, koje je jedino znalo šta je zaista napisano na onim praznim stranicama. Između korica, i između svake riječi, rijeka suza, i osmijesi radosti...
Još jedna noć pokrivala je svijet, a ona se pozdravljala sa otetim danom. I dok su zvijezde punile nebo ona se vrati svom hladnom čaju i praznim stranicama.







GLAS PROPOVJEDNIKOV


- O Djeco Zemlje!
Kako vidim, ne promijeniste se mnogo od susreta prošlog: očima zakovanim još uvijek mrakom bauljate, okrvavljenim rukama i dalje blijeda lica grebete. Borite se i koprcate, vidim, ali znajte da zalud se opirete, jer ono što dolazi zaustaviti neće ni krv ni suze vaše.
O ljudi moćni, zar vam je kreacija tako bijedna i svjetlost pod kožama duboko zbijena da od vas samo mračne laži nastaju?
Na svakom koraku kojim hodim iluzije kidam, cijepam laži koje stvoriste i nabacaste na hrpu nepreglednu - znate li da sagradiste planinu od mrene što vam horizont krije? Nastavite tako i svijetu će ponestati trnja kojim ste put do istine popločali!
Ne morate govoriti, znam ja dobro da ste kao orlovi što su sa pilićima odgojeni - zvjezdani letači koji ne mogu pojmiti da im nebo granica nije, a vijek dugi provedu valjajući se sa kokoškama u prašini blatnjavoj.
Ti dole!, što se meškoljiš i drhtiš, očima ne gledaš, već sanjaš; znaš li koliko si se srozao? Znaš li šta si nekoć bio? Zaborav je u tebi jak; u svima je vama prošlost od sadašnjosti jača.
I lažni ste, o djeco Istine, lažni ste i laži se klanjate.
U utrobi ste demona zabludničar - vjerujete da izvan njegovog želudca ničega nema, a kada bi samo jedan dah slobode osjetili, kada bi isplivali iz gnojne pogani...
Kako je jasno da će svjetlo naposlijetku obasjati i najmračniji kutak, tako je očigledno da ste zagrlili laž i u nju u srce primili; niklo je drvo iz sjemena koje progutaste U vama cvjeta plod zla sa korijenjem od neistine. Kolo aveta što vam grudima igra i tjera smeteno tijelo na demonski ples sakriti ne možete – zalud znoj trošite.
Ali znajte jedno! Nestvarne su zvijeri što vas muče u neznanju. Laž je vaš stvarni dušmanin, vaše iluzije su od čistih laži istkane. Samo istina može oštrinom mača razderati zid i ukazati stazu koja vodi do stvarnosti, samo istina može osvijetliti aleju do onoga što niste, a možete biti.
To je pravi put do izbavljenja; put do istinske slobode! - grmio je Propovjednik.

Bio je visok i krupan, snažan poput kakvog medvjeda. Njegove plave oči bistro sijevaše ispod duge, prohladnim vjetrom milovane kose gustih uvojaka. Dok je govorio i rukama parao zrak i najhrabrije ptice bi utišale svoj inače raskalašeni pjev.
Stajao je uspravan i čvrst, ponosnih ramena, nogama tlačeći stijenu ispod koje se skupila gomila pogrbljenih silueta. Pokoja lijepa, mnoga ružna, prečesto obična i rijetko neobična lica hipnotisano gledaše u Propovjednika. Potraga za riječju koja bi najbolje opisala čovjeka u kojeg su spodobe fanatično zurile zaustavila bi se na ˝opčinjavajući˝; zračio je on neuhvatljivom harizmom, čak i ovako neugledan, odjeven u oskudnu odjeću skrojenu od grube životinjske kože.

- Sila je tu, na dohvat ruke; u meni i u vama. Njen je puls moćan i on tutnji ušima onih koji slušati znaju.
Divna je ta moć božanska što vam kroji dah, opojna je bujica što vam udove na pokret tjera. Iskoristite je i započnite borbu: ubijte sve laži, nema vam puta drugog.

Propovjednik - tako su ga zvali, iako se nikada predstavio nije. Od kako se bijeli snijeg povukao, svako malo bi se pojavio nadomak njihove pećine i sa uzvišenja govorio o čudesnim stvarima. Riječi su iz njegovih usta, kao bujne rijeke sa stoljetnog vodopada padale na uši mase, na tupe stijene daleko ispod. Glas se Propovjednikov poput oluje nad njihovim glavama nadvijao: uvijek oštar i gromoglasan.
Niko nije znao ko je uistinu on, odakle dolazi - ništa o njemu nisu znali, a zanimalo ih je više od ičega. Poglavar se jednom prilikom čak i odvažio, pokušavši nešto da upita, ali ga je Propovjednik prostrijelio tako prodornim pogledom da se starac odmah u mjestu ukipio, i ne samo on - svi koji stajaše u njegovoj blizini doskora zdepasto kamenje oponašaše. Od tog događaja, koji se svima kao ožiljak nepovratno u sjećanje urezao, niko nije ni pomišljao da ga bilo šta priupita ili prekine u govoru.
Današnja je propovjed ipak bila specifična, jer Propovjednik biješe nešto oštriji no inače: glasniji i odlučniji, činilo se, nego ikada ranije.

- Zašto blatite kreaciju idealnu, zašto crnite svjetlo božanske umjetnosti? Sve je oko vas tako ispravno, tako savršeno – sve cvjeta na svome mjestu, a gdje ste vi? U gnoju se kupate i opori znoj pećina gutate!

Gomila je bila zbunjena i to uistinu nije bilo ništa novo; bješe takvi svaki put kada bi Propovjednik zborio. Njihove zgužvane uši dobro čuše ono šta je govorio: upijaše pjev kojim ih je zaljevao onako kako kreketava žaba guta slavujevu pjesmu. Magija je tu na djelu, ništa drugo, čarolija uzvišenog govora - mislili su - vradžbina uvježbanih glasnica utkana u melodiju neznanog smisla, govora mnogo ugodnijeg za uši od plemenskog urlanja kojeg oni poznavaše.

- Smjesta prestanite gorjeti u plamenu koji vaše oči ne vide! Napustite tu vatru varljivu kojoj se kao grešni ljubavnici prepuštate!

Slušati njegove mile riječi su mogli vječno; nikada, odista nikada ništa ljepše ne doživiše u svojim životima kratkim.
Dar sa neba su usta Propovjednikova, znali su; podarene su im te usne što skladaju melodije ljepše od vjetra i glasnice obdarene moćima južnih oluja. Da im se posreći život hiljadu godina dugačak, opet zaboravili ne bi ove bajkovite trenutke kada im je teret tegobnog života sa umornih duša letio ka oblacima, kada su na kratko i oni mogli da zategnu čvornata ramena i isprave grbava leđa; podignu stidljive poglede ka nebu dalekom.

- Budite se, ta zar ne osjećate da san rajski mora vam je postao? Ustajte zajedno kao jednaki i zakoračite na stepenicu više, ustajte ljudi, vrijeme vam je!

I kada naiđu novi oblaci vremena, te ih smrtni sustigne čas i ruka neznana ugrabi i pobaca u jamu duboku, svi oni što nekada nagomilani pod stijenom zuriše u visokog moćnika, imaće želju istu - glas Propovjednikov da još jednom čuju.

Ermin Lagumdžija - Eno[/u]

„EUROORJENTACIJE“
Međunarodno književno veče

Organizator:
Književni krug - KNS (BiH)
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Mladinski klub
Društva slovenskih pisateljev (Slovenija)

Vrijeme: 05.04.2008.god. u 18.00 sati

Mjesto: MMC „MAK“ - ul. Alipašina 8
Multimedijalni centar
Biblioteka Grada Sarajeva

UČESNICI:
Slovenija:
Tomo Ravbar
Mitr Komel
Katra Kozak
Glorijana Weber
Andrej Grilc
Harleqnin Činavski
Robert K. Müler
Katja Jezeršek

BiH:
Rusmira Alić
Ermin Lagumdžija
Vanja Vuković
Muhamed Kovačević
Arnela Kordić

Razgovor sa Tomom Ravbar
predsjednikom Mladinskog kluba Društva slovenskih pisateljev


Kada je osnovan Klub mladih pisaca i koje ste aktivnosti do sada radili?
Mladinski klub Društva slovenskih pisateljev osmišljen je krajem 2006 godine, kad su Tomo Ravbar, Katra Kozak i Mirt Komel osnovali klub u sklopu Društva slovenskih pisaca. Društvo polazi iz svog Statuta u kojem je jasno zapisano, da je cilj Mladinskog kluba raditi projekte iz kojih ćemo na dugi rok kroz rad dobiti kvalitetne pisce. Ti pisci bili bi u stanju objaviti nakon određenog vremena neko književno djelo. U tom smislu radili smo povremeno literarne večeri, kroz koje se predstavila mlada generacija pisaca, uglavnom studenti.



Koliko imate članova u Klubu i kako promovišete njihov rad?
Točan podatak članova jeste - 90. Njihov rad promoviše se preko literarnih večeri i objavljivanjem njihovih imena kroz medije: u novinama ili njihovim najavama, kroz naš web site ili sudjelovanjem sa različitim programima, koji imaju interes pratiti naš rad i naše projekte


Da li će realizacija međunarodne književne večeri "EUROORJENTACIJE" dati pozitivan poticaj radu Vašeg kluba?
Realizacija međunarodne književne večeri daće veliki poticaj u radu našeg kluba iz više razloga: prije svega napomenuo bih, da naša organizacija jeste proevropski orijentirana, jer živimo u vrijeme kad granice padaju i u dobi smo globalizacije, iz koje na sreću ili na žalost ne možemo pobijeći. Naš interes je pratiti zbivanja na području kulture i literature na području BIH, jer smo to prije raspada Jugoslavije već imali na nekoj razini, siguran sam i na omladinskoj. Siguran sam, da je plus i to, da i barijera jezika također nije prevelika. U uskom smislu naša saradnja imat će veliki promotivni zamah i u Sloveniji.


Da li će doći do objavljivanje neke dvojezične publikacije, ili knjige, sa radovima mladih pisaca iz Slovenije i BiH?
Mogu se navezati na prošlo pitanje. Neki razgovori o zajedničkom projektu postoje. Mogu optimistički najaviti, da će saradnja između mladih pisaca Slovenije i BIH na kraju rezultirati u zajedničkom radu knige ili publikacije. Ta ideja je već pokrenuta, sad počinjemo razgovore o načinu i metodiki tog projekta. Pozivam sve mlade pjesnike i pisce BIH, da nam pomognu pri realizaciji ovog projekta.


Hoće li se saradnja nastaviti sa KNS-om i u udućnosti - i šta Vi mislite o međunarodnoj kulturnoj saradnji?
KNS vidim kao ozbilnog partnera koji je veoma važan faktor u realizaciji našeg međunarodnog projekta. Želim, da je naša saradnja čvrsta i da pokažemo institucijama Slovenije i BIH, da može kultura više pomoći ka dobroj saradnji, više nego na tone neplodnih razgovora u politici. Želim da naša suradnja generično raste godinama i da ne bude na kraju samo omladinska saradnja, nego saradnja koja bi privukla i ostale narode sa prostora bivše YU i da centar tog surađivanja bude Sarajevo.


Kakvu podršku vaš Klub ima od kulturnih institucija u Sloveniji?
Tu podršku mogao bih podijelti na dvoje: na razini općine je naše surađivanje odlično. Gradske obćine Ljubljana i Zoran Janković jako brinu za razvoj mladih i o njihovoj kulturi. Sa druge strane - državu baš briga za kulturu. Slušamo njihovu staru priču već 3 godine, da nema novaca, a ministarstvo za kulturo djeluje kao privatna tvrtka, koja podržava samo ljudi koji su joj poslušni. Mnogi umjetnici zato stradaju i jedva imaju za živjeti. Mislim, da je to sramotno za državu, koja predsjedava i živi u društvu naroda, koji na papiru podržava razum, kulturu i toleranciju. Zato kažem, da je zadaća kluture i našeg kluba, da se bori protiv nepravednog sistema. Slovo povremeno može jako utjecati na razum i razmišljanje ljudi ako se dobro promovira. Jako mi smeta stagnacija našeg naroda, kojeg vodi egoizam i novac.


Da li postoji neki književni trend ili pravac u ovom vremenu - i o čemu razmišljaju pisci od ulaska u Evropsku uniju? Postije li neke značajne razlike u odnosu na raniji period?
Za Evropu ne znam jer svaka država ima svoj trend. Meni se recimo jako sviđa mediteranska poezija. Za Sloveniju mogu reći, da je poezija pogotovo ona mladih već godinama ista. Jako mi smeta jer u njoj nema nikakvog optimizma, da su mnoge jako depresivne, jer priznaje se metodika Prešerna i njemu sličnih. Zato jer je i slovenski narod po svojoj prirodi depresivan. I u svom srcu traže vječitu ljubav i perfekcionizam isto kao Prešeren. Takav smo narod. I od ulaska u Evropsku uniju, ništa se nije promijenilo. To ćemo imati u genima još mnogo godina.

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
www.kns.ba 061-524-505


U sklopu obilježavanja Dana Općine Novo Sarajevo za 2008.godinu udruženje raspisuje:

JAVNI POZIV
za prijavljivanje literarnih radova - poezija i proza

Kategorije:
1. Osnovna škola
2, Srednja škola
3, Studenti
4. Mladi autori
5. Slobodna kategorija

Teme:
1. Boje proljeća
2. Ulice moga grada
3. Proljeće na Vilsonovom šetalištu
4. Pjesma slobode
5. Pričao mi stećak stari
6. Slobodna tema

Rok za prijavu radova:
do 08.05. 2008. godine

Radove poslati na adresu sa naznakom „za javni poziv“:
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Hamdije Čemerlića 49.
71 000 Sarajevo
ili E-mail: [email protected]

Lični podaci:
1, Ime i prezime
2. Godina rođenja
3. Status (učenik, student...)
4. Kraća biografija (navesti dosadašnje angažmane)


Obrazloženje:
Literarni radovi treba da su autorsko djelo. Nepotpune aplikacije neće se razmatrati.
Petočlana komisija će odabrati najuspješnije radove za koje će biti dodjeljena priznanja i poklon-knjige, i uvrštavanje u program centralne književne manifestacije -14.05.2008. godine.

Informacije: 061/524-505 ili [email protected]

SPONZOR MANIFESTACIJE JE OPĆINA NOVO SARAJEVO

Predsjednik udruženja:
Ibrahim Osmanbašić

Sarajevo, 23.04.2008.godine

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Saopćenje za javnosti
Licemjerstvo medija u Sarajevu

Da su mediji u glavnom gradu "svijet za sebe" najdrastičniji je dokaz "kontinuitet sramne šutnje" povodom ignorisanja sigurno najznačajnijeg događaja za mlade književnike koji se ikada desio u povijesti ovag grada. To za odavno zbrinute urednike i vlasnike medijskih firmi u Sarajevu ništa očito ne znači - dok izlizanu "dušebrižnost" za ovaj narod i državu nastoje obilato unovčiti. Svakako da u toj deklerativnoj i licemjernoj "brizi i zabrinutosti" za ovo društvo izostaje KVALITET društveno konstruktivne SUŠTINE - a to je kompetentne informacije o MLADIMA, vitalnom društvenom segmentu, njihovim potencijalima, angažmanu i djelima - a što jedina je izvjesna budućnost. Svakako da površne, stereotipne i bljutave informacije, bez okusa i mirisa, o potrebama i angažmanima MLADIH, kako grada Sarajeva. tako i cijele BiH, nisu ni na kraju svih mogućih i nemogućih angažmana - onih koji se predstavljaju kao "stub demokratske slobode" ovog društva, a u stvari, u suštini, naravno kada se analizira suština i kvalitet informisanja, uviđa se NEKOMPETENTNOST, kao glavno obilježje obrađenih informacija, iz čega logično proizilazi PRISTRASNOST, uslijed jednostranog i preuskog promatranja kompleksnih društvenih odnosa, čemu se dodaju najmračnije nijanse i promatraju događaji od društvenog značaja sa NAJPRIMITIVNIJIH aspekata. Kadrovski kvalitet je u stvari osnovni problem, te trivijalna zloupotreba "medijskih sloboda", tako da su gospoda novinari , najčešće "samokreirane zvijezde" koje sebe forsiraju kao glavne aktere - zaboravljajući "egzaltirani bljeskom egoizma" - materiju koja se tretira!!! Problem je i to što postoji stvarni, a vjerovatno i opravdani, strah domaćih političara i javnih djelatnika od "nezasite medijske nemani", te, zaista, oni se više plaše novinara nego građana - što ima osnove da se analizira u odnosu na svijest i savjest pri obnašanju javnih djelatnosti! O tome mediji ne govore - već samo insistiraju na svojoj slobodi i presperktivi - a sve drugo je "rutina", i "zadovoljavanje forme - firme radi"! Oni koji su informisali o tuđoj muci i stradanju ovog grada i naroda, i na tome obezbjedili i sebe i svoje najdraže, i naravno, i naredna pokoljenja, odavno već "svim i svačim" - a naravno, ovo se odnosi primarno na sadašnjje vlasnike i urednike "najboljih medija", kojih imamo - da ih ne možemo ni sve znati i pobrojati, trebalo bi da uposle kompetentne suradnike i dopisnike koji će KVALITETNO informisati ovo društvo, jer im je to dužnost i obaveza, a ako zanemarimo profesionalnost, ne možemo zanemariti ETIKU njihove društvene uloge i značaja. Ovo je samo mali apel - "VELIKIM igračima", jer zaista, ste odgovorni za društveni ambijent i odnose u njemu - i preuzmite dio odgovornosti za društvene tokove, jer očito da u suprotnom, ste "legalni profiteri" u fabrikovanju općeg duštvenog mraka u kome se svi zajedno gušimo - a VI PROFITIRATE, ali je to nemoralno!

Ovim putem Vas infirmišemo jer trebate znati: U sklopu ovogodišnjih "47. SARAJEVSKIH DANA POEZIJE" po prvi put se realizira program "Mlada bosanskohercegovačka poezija". To je bitna informacija za ovo društvo - sa značajnom specifičnom težinom, i monogo je značajnije od "ispranog senzacionalizma" čime pounjavate medijski prostor i na šta trošite papir! To nije dobro što angažman na OTVARANJU AFIRMATIVNOG PROSTORA KREATIVNOJ MLADOSTI niste stavili u fokus interesovanja jer te informacije su stvarna pozitivnost ovog grada, njenih građana, društva i države. Vaši "priučeni" i "polupismeni" izvještači - da li razumiju društveni značaj književnosti - ili samo to obrađuju u konteksti "spektakularnih nagrada"? A poezija? Možda je to previše!!


Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja

11.05.2008.godine

KNSUdruženje za kulturu - Novo Sarajevo
www.kns.ba
Književna manifestacija u sklopu obilježavanja 16.maja - Dana Općine Novo Sarajevo

LITERARNE KREACIJE-2008

I) AUTORSKE APLIKACIJE
I. Osnovna škola:
1. Una Alić
2. Edber Vuranovski
3. Emina Mašović
4. Selma Omanović
5. Amina Mujkanović
6. Amra Opačin
7. Benjamin Sadiković
8. Ajdin Kahrimanović
9. Mejra Mulalić
10. Amar Tinjak
11. Maid Suša
12. Hana Zeković
13. Amar Čišić
14. Eldar Panjeta
15. Amina Trgo
16. Amina Ahmethodžić
17. Adis Zuko
18. Adna Kurspahić
19. Emina Plakalo
20. Ilham Numić
21. Berina Keč
22. Irfan Durmić

II Srednja škola:
1. Azemina Kadić
2. Elma Šatrović
3. Alma Korlat
4. Jasmin Hasanović
5. Tarik Jazić
6. Irma Grabović
7. Jana Kupusović
8. Arnela Kordić
9. Amela Barac
10. Mujić Nermina
11. Trle Lejla
12. Jasmina Ibišević
13. Fikreta Karić
14. Meris Turković

III Mladi autori
1. Elma Išmić
2. Loris Gutić
3. Kenan Riđić
4. Alma Jeftić
5. Irma Marić
6. Amra Kaltak
7. Saša Begović
8. Mirza Mehagić
9. Mirzeta Memišević
10. Emina Džaferović
11. Goran Vrhunc
12. Muhamed Kovačević
13. Amina Zimić- Iza horizonta
14. Ermin Lagumdžija
14. Vanja Vuković
15. Rusmira Alić
16. Belmin Biberović


IV Slobodna kategorija
1. Asim Bajramović
2. Avdo Havlaćen
3. Jasmina Hanjalić
4. Osman Arnautović
5. Mersid Sadiković-Osmanbašić
6. Ibahim Osmanbašić

Ukupan broj autora : 58


II) ODLUKE STRUČNOG ŽIRIJA MANIFESTACIJE:

Članovi stručnog žirija:
1. Belmin Biberović - predsjednik (diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu - odsjek komparativna književnost)
2. Rusmira Alić - član (diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu - odsjek komparativna književnost)
3. Vanja Vuković - član (apsolvent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu - odsjek komparativna književnost)
4. Ermin Lagumdžija - član (student)
5. Mersida Sadiković-Osmanbašić - član (književnica)

Odluke stručnog žirija
1. Svim autorima učesnicima-aplikantima dodjeljuje se priznanje za kreativni literarni angažman i izražaj - u duhu manifestacije koja ima za primarni cilj afirmaciju autorskog angažmana i djela.

2. Talenti za literarnu kreaciju čiji se radovi usmjeravaju prema „Novosarajevskim književnim susretima 2008“ su:

OSNOVNA ŠKOLA:
1. Emina Mašović
2. Edber Vuranovski
3. Amar Čišić
4. Berina Keč

SREDNJA ŠKOLA:
1. Tarik Jazić
2. Azemina Kadić
3. Meris Turković
4. Jasmin Hasanović

MLADI AUTORI:
1. Alma Jeftić
2. Kenan Riđić
3. Mirza Mehagić
4. Mirzeta Memišević
5. Amra Kaltak


3. Zahvalnice za podršku pri realizaciji manifestacije dodjeljuju se:
- Nedžad Koldžo - načelnik Općine - Novo Sarajevo
- Faruk Pršeš - pomoćnik načelnika
- Mladinskom klubu - Društva slovenskih pisateljev
- Admiral Mahić - književnik
- Rasim Zlatna Prste - književnik
- Mirsad Bećirbašić - književnik

4.Autorima iz drugih država, a čiji su radovi prijavljeni na „Javni poziv“, po odluci organizatora, a uslijed organizacione limitiranosti, biće preporučeno da usmjere radove prema „Novosarajevskim književnim susretima 2008“, koju KNS organizira u novembru tekuće godine.

5. Uputiti poziv svim autorima da se prijave na tradicionalnu književnu manifestaciju „Novosarajevski književni susreti - 2008“, koju udruženje realizira u saradnj sa Općinom Novo Sarajevo, a koja se planira za sredinu novembra tekuće godine.



III) CENTRALNA MANIFESTACIJA
Orgranizacioni odbor manifestacije donosi odluku da se Cemtralna manifestacija održi 15.05.2008.godine, u Sali MZ“Grbavica I“, sa početkom u 18. sati.


Ibrahim Osmanbašić
Predsjednik udruženja:

Sarajevo, 12.05.2008.godine.

Prvo priznanje za knjigu "Breme vremena novim" - Emsudina Pašanovića

U sklopu književne manifestacije "Literarne kreacije 2008", 15.05.2008.godine, promovisan je autorski prvenac pjesnika i prozaiste Emsudina Pašanovića - koja literarnim sjedočanstvom upotpunjuje sliku epohe u kojoj živimo, sagledana kroz introspektivni dijalog između individuie i Kosmosa, indiviodue koja traži odgovore na teška pitanja koje autor začuđeno nosi kroz sakidašnji život.

Promocija knjige “Breme vremena nosi”, autora Emsudina Pašanovića zaslužuje pozornost ljubitelja i proze i poezije, što je ukomponovano u cijelinu u ovom autorskom književnom prvencu. Nakon samo par pročitanih pjesama jasno je da se radi o pjesniku i piscu koji se iz suptilnih pobuda latio književnog pera , a koje čvrsto drži u ruci, bilježići teške istine naše epohe, breme vremen našeg - što čitaoca ne mogu ostaviti ravnodušnim, jer iskrenost i proživljenost Pašanovićeg stiha vezuje nove prostore stvaralačke imaginacije u prostoru i vremenu - koji se lako identifikuje ali kojeg je teško umjetnički izraziti, iz razloga obimnosti neharmoniziranih energija stvarnosti.

Promocija knjige “Breme vremena nosi”, koja je nedavno izašla iz štampe u izdanju KNS-a, a za koju su recenziju napisali Fatmir Alispahić i Saša Skenderija, svedok je budni vremena u kojem luta neshvaćena individuoa tragajući za izgubljenim dimenzijama ljudskosti, a za kojima čeznu duše poput Pašanovićeve -što mastilom dodaju nedostajuće dijelove svijeta proicirane kroz slike budnog sna ljudskog bivstvovanja u tom svijetu.

Na Centralnoj književnoj večeri književne manifestacije "Literarne kreacije 2008", održane 15.05.2008. godine, Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo dodjelilo je priznanje Emsudinu Pašanoviću za kreativan literarni autorski izražaj prepoznavši u knjizi "Breme vremena novim" univerzalne vrijednosti književnog stvaralaštva i pisane riječi.


17.05.2008.
http://www.kns.ba

odkad postoji ovo udruzenje?

LITERARNE KREACIJE 2008
Sarajevo;15.05.2006.
Mladi autori

MOJE SARAJEVO

MOJA, VRLO KRATKA ALI JASNA, PJESMA SARAJEVU

Kad sam tek došla u Sarajevo
Prvi put sam došla u Sarajevo
Kad sam prvi put došla u Sarajevo
Došla sam da ostanem!

28. februar 2008. godine

Tad, kad sam prvi put došla u Sarajevo, nikoga ovdje nisam poznavala. Preduga bi sad bila priča kako sam došla, kako je konvoj autobusa iz Goražda putovao 10 sati, iako su mu brat bratu dovoljna dva sata, jer je na Romaniji propuštao kolonu sa Grbavice, a nije ni važna. Nije važno ni kako smo pola sata čekali taksi da nas odveze u Boljakov potok, ni kako sam, ne potrefivši odmah broj, pozvonila na vrata gluhonijemom bračnom paru i to u jedan sat po pola noći, i kako sam se i koliko dugo s njima objašnjavala, ni kako su nas na kraju odveli tamo gdje smo trebali. Ja nisam zaspala cijelu noć, jer mi se u glavi vrtilo „Buljakov, tu ti uvijek fali zraka, Buljakov, moje svjetlo usred mraka, ko u ovaj potok sleti osta vječno bez pameti“.
Znači, nikoga nisam poznavala, osim jednu Ivanu, koja je samo koju sedmicu prije bila u Goraždu u posjeti rodbini, i dala mi broj telefona da joj se javim ako mi u Sarajevu bude falilo društvo.
Kako sam po prirodi vrlo društveno biće, društvo mi je falilo čim sam ujutro ustala iz kreveta. Dogovorila sam se sa njom da se nađemo na Malti (Dolac Malta = Dmalta), jer ona tu ima folklornu probu, a da me Bog ubije nemam pojma kako sam mislila naći tu Maltu! Srećom, došli su neki rođaci koje sam trebala upoznati, pa se jedan od njih ponudio da me odvede.

NIŠTA MI NIJE JASNO
(MOJ PRVI DAN U SARAJEVU)

Klinci su se
I taj dan
Kačili za tramvaje
Pitala sam se kako to
Da i naš istok
I naš zapad
Složno klinca zovu klinac
(A moja nana nesložno
Klincem zvala ekser)

Bilo je malo do umjereno oblačno
Malo do umjereno se čuo
Ezan za akšam
Meni do koji sat prije
Potpuno nepoznat rođak
Pokušao mi je
U najkraćem mogućem roku
(Jer je imao dogovoreno)
„Objasniti“ Sarajevo

Rekla sam mu da ide
Da ga djevojka ne čeka
A ja ću probati sama
Razložiti Sarajevo na jednostavne
Da ne kažem proste faktore
I tako ga shvatiti

Taj dan
Prvi dan
Možda mi je nešto i bilo jasno
Danas
Dvanaest godina poslije
Ništa!

28. februar 2008. godine

I tako sam se ja našla sa Ivanom, bila na njenoj probi, a onda smo kasnije dugo šetale i pričale. Poslije, oko ponoći, ona me otpratila do kuće, pješice, a ona se sama vratila kući, čini mi se na Alipašino (Alipašino polje), iako ju je moja mama molila da ostane.
Ovdje se nameću tri bitna zaključka:
Omladina je bila u boljoj kondiciji, malo bi se ko sad, nakon sati i sati hodanja, nakanio da sa Malte ode pješke u Boljakov potok
Grad je, iako neposredno nakon ratnih sukoba, bio mnogo sigurniji (ili smo se mi sigurnije osjećali samo zato što je napokon prestalo pucati!) nego sada
Bili smo spremniji da pomažemo i ugađamo drugima
Narednih nekoliko dana sam tako izlizavala đonove po sarajevskim ulicama sa Ivanom, a početkom sedmice sam morala baciti šalu na stranu i upisati se u školu.
Bio je, dakle, mart. Godina devedesetšesta. Ja sam došla iz Goražda, gdje je škola još uvijek bila organizirana po ratnom režimu. Tri dana sedmično, čas 35 minuta, i bili smo tek završili polugodište. U Sarajevu je već uveliko teklo treće tromjesečje.
U Prvoj Gimnaziji su me, nakon što sam izložila svoj problem, da dolazim iz Goražda, da sam odlična učenica, da je kod nas skraćeno školsko vrijeme i tako dalje i tako dalje, pitali odakle sam. Nakon što sam odgovorila da sam iz Višegrada uslijedilo je vrlo nervozno sljedeće pitanje: „Ma ne to, gdje stanuješ?“. „U Boljakovom potoku.“ Onda još nervoznije: „Gdje ti je to?!“ Jedva se dohavizah da kažem „Općina Novi Grad.“ Odgovor je bio hladan, precizan i... konačan. „Žao mi je, ovdje idu samo djeca iz Starog Grada.“ Dobro.
Po logici stvari, htjela sam pokušati u Drugoj gimnaziji. Međutim, sudbina je htjela da ne samo da nisam poznavala nikoga ko bi znao gdje se ta škola nalazi, nego nisam srela niti jednog slučajnog prolaznika koji bi mi mogao objasniti. (Valjda je grad, neposredno nakon ratnih sukoba, bio oslobođen starosjedilaca, a okupiran nama, izbjeglicama.) Onda smo moj brat i ja, on je bio pratnja, sreli njegovog školskog druga i njegovu djevojku. Bilo je to na Malti (tu sam se ja već osjećala kao kod kuće). Bilo nam je u jednu ruku drago, a u jednu i nije, što smo ga sreli. Momak od tada dvadesetjednu godinu samo godinu ranije izgubio je oko u Srebrenici. On nam je objasnio kako da nađemo Treću gimnaziju.
Bila je tamo gdje sada nije, na Trgu heroja, u Osnovnoj školi „Hrasno“, kao podstanar. To mi je taman odgovaralo. Muhadžir ja, muhadžir škola.
Ušla sam u jednu prostoriju, koja bi se mogla nazvati „soba za sve“. Zbornica, biblioteka, ured direktora, pomoćnika direktora, sve, ama baš sve što je osoblje škole imalo, što znači da ih je u svakom trenutku u toj prostoriji bilo nekoliko. Tad, kad sam ja ušla, bio je veliki odmor i bilo ih je najmanje 95% od ukupnog broja. I tu sam objasnila sve, traka-traka-trak, a oni su me manje-više pažljivo slušali. Onda je direktorica ustala i održala monolog. „Znaš, mi bismo te vrlo rado primili, ali ipak, i sama si rekla, uslovi su drugačiji, ipak smo mi već u mirnodopskom programu, gradivo je obimnije, nedostaje ti cijelo jedno tromjesečje, ti si tek došla u Sarajevo, ne znam da li ćeš se snaći, da li ćeš moći stići, plašim se da ne izgubiš godinu pa se razočaraš u školu, šteta bi bilo, odlična si učenica, možda je najbolje da ti pauziraš ovo ljeto, da se navikneš na Sarajevo, nađeš sebi društvo, malo iščitaš udžbenike, a najesen upišeš lijepo treći razred i počneš ispočetka.“ Tad mi nije palo napamet ono nanino „lijepo vezeš ako ne pometeš“. Tad mi ništa nije palo napamet. Onako mala, uplašena i izgubljena, lupila sam objema rukama o onaj njihov zajednički veliki sto, snagom koju ima Mornar Popaj kad pojede duplu porciju špinata i još se dobro naljuti... (Tako je i izgledalo, kao u crtanim filmovima, sve što je bilo na stolovima, šoljice, olovke, dnevnici, udžbenici, podiglo se u zrak, stalo na djelić sekunde a onda se vratilo na sto). Rekla sam: „Vaše je da vi mene primite, a moje je da završim ili da padnem“.
Zamolili su me da izađem. I da sačekam. Ja izašla, sačekala, a onda me ponovo pozvaše. Svi dirnuti do suza. Kaže direktorica primiće me na svoju odgovornost. „Kad si mi onako rekla...“
Kad bih vam sad rekla da sam završila sa 5,0 vi biste rekli da se falim. Zato vam neću ni reći.
Čak me raja u razredu nisu prozvala ni štreberom. Neki su mi postali dragi, neki nisu, a za neke mi je bilo svejedno. Dakle, kao da sam bila s njima od početka.

Kad smo već kod početka...

MOJA, VRLO KRATKA ALI JASNA, PJESMA SARAJEVU

Kad sam tek došla u Sarajevo
Prvi put sam došla u Sarajevo
Kad sam prvi put došla u Sarajevo
Došla sam da ostanem!

MIRZETA MEMIŠEVIĆ
28. februar 2008. godine






ULICE MOG GRADA

Gledam mlada lica
postala skica
naših ulica.

Učmalost klica!

Svijetlo je mrak
Zvali su je nekad
- avlija naša,
MERAK.

Bašta, postala je tašta!

Ptice bez krila,
zovu
Dobra Vila.
Tuga je pregršt,
bezbroj istih lica
- precrtana skica.
Stado,
lutalica.

Moja hrana, knjige.
Da ih nije...
Duša već odavno,
svakako gine.
Život boli,
ljudi nisu goli.
Maske im lica, život ubica.

Ipak, svijetlo vidim!


Šunja se sunce, kažem:
Idi!
Svima se svidi!
Toplota tvoja neka njima šara,
neka bude sreća njima dana,
potrebna je ona,
svima,
nama.

Sunce se šunja
Kažem: Idi!
Svima se svidi.

AMRA KALTAK







Pjesnik

Od stihova umoran pjesnik
pretače sebe u rime i kao
da ne zna da nestaje s time i
daje sebe, sebe gubi da bi ga
imali neki drugi ljudi.

IRENA MARIĆ




Pučina slobode

Kraj pustinje crne
Pučina se prostire...
Vjetar umorne miluje...
Nekad sam volila
Otplivati daleko do pučine...
Nekad je to bilo divno i bezopasno...

Nekad je to bilo divno i bezopasno...
... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
A onda su me naučili da se bojim...

IRENA MARIĆ








Gumica u pijesku


Tlak u ekspres loncu života-
i opet premalo začina.
Strah da stvari ne ispadaju dobro
u nemirno redovitim ciklusima.
Netko važan je umro
i trganje pokazati poštovanje
jer „O mrtvima sve najbolje“-
ako je istina da djela govore
glasnije od riječi,
nije li istina
da se i mrtvi mogu braniti?
Panika od gumice za brisanje
iza koraka u pijesku.

SAŠA BEGOVIĆ
(Osjek /Hrvatska)


Legendarni generator

Profesoru Alanu njegov je posao bio lak, iako se nikome drugome to nije činilo tako. Naime, profesor je radio kao Generator Ideja za veliki Adresar Ideja koji je pripremao naš najuvaženiji Institut za kreativnost i inovacije.
Profesor je na posao dolazio rano u pola sedam – radni je dan počinjao u sedam, ali je profesor dolazio pola sata ranije popiti kavu i pročavrljati s kolegama, a parkiranje pred zgradom postalo je praktički nemoguće u posljednje vrijeme – svi su u Institut dolazili sa svojim idejama i zamislima, više ili manje (ali najčešće manje) originalnima.
Profesorov je zadatak bio generirati ideje: on je bio viši idejni savjetnik, pa je morao generirati ideje iz glave, po slobodnom nahođenju, a njegove su početne ideje kasnije prelazile u ruke nižim idejnim savjetnicima koji su ih razrađivali i razvijali od njih čitavu razgranatu mrežu novih ideja na zadanu temu, odnosno zadanu ideju iz glave njihova šefa, profesora Alana.
Profesor je, dakle, po cijele dane sjedio i smišljao. Prije je imao kvote – morao je smisliti pedeset ideja dnevno, no otkad je jednog legendarnog utorka smislio dvjesto pedeset ideja u jedno prijepodne, od kojih su sve bile visokoiskoristive i dale su se razviti u četiri i pol milijuna novih ideja, nitko ga više nije dirao – profesor je definitivno svojom požrtvovnošću u radu zadužio projekt uređivanja Adresara Ideja.
S poslom je profesor završavao točno u šesnaest sati. Tada je zatvarao aktovku u kojoj je svaki dan donosio nešto drugo: nekad numizmatičke zbirke, nekad modele aviona, a nekad krepane miševe (shvatio je da mu mijenjanje dnevne rutine pomaže u svakodnevnom generiranju ideja), a onda je odlazio: ponekad je na svom parkirnom mjestu zatekao automobil, ponekad furgon ili kamionet, a ponekad motocikl. Što god bilo, sjeo je u njega ili na njega i odvezao se kući. „Kući“ je nekad značilo kampiranje kraj autoceste, a nekad udobnu katnicu s granitnim oblogama i velikim kaljevim pećima.
No svake noći, kad bi usnio, profesor Alan sanjao je samo jedno: ima dvanaest godina. Pred njega su ruke nevidljive vlasnice postavile zdjelicu griza iz koje se puši. Uvijek istim redoslijedom, posipa površinu griza prvo s nekoliko mrvica cimeta, onda kakaom u prahu, a potom velikodušnom količinom kristal – šećera. U snu svaki put lijevom rukom drži rub zdjelice – bijele s tankom plavom crtom oko ruba, dok desnom uzima male zalogaje griza u žlicu. Uvijek ide uokolo, u smjeru kazaljke na satu, od rubova prema sredini. Već zna što ga čeka na dnu zdjelice kad konačno postruže sav griz: mama mišica drži za ruku svog malog sina u točkastim hlačicama. Dugo gleda u njih.
Kad se probudi, profesor Alan je redovno znojan i vani je redovito sunčano vrijeme. Profesor tada ustaje i sprema se za novi radni dan.

SAŠA BEGOVIĆ
(Osjek /Hrvatska)





PORTRET MOJE UČITELJICE

Otišla si tako mlada i iznenada si nas ostavila. Ostavila si veliku prazninu i bol u srcima svojih učenika i svih onih koji su te poznavali. Ne postoje riječi kojima mogu opisati bol i nostalgiju koju osjećam. Sve bih dala da te mogu vratiti. Vratiti te ne mogu al barem mogu ublažiti svoj bol tako što ću se potruditi da uvijek budeš prisutna u mojim sjećanjima i u ime poštovanja i ljubavi koju osjećam posvećujem ti ovaj rad.
Moja učiteljica se zvala Jasna Kestendžić.Bila je srednje visine i krupna.Imala je dugu svjetlo smeđu kosu. Lice joj je bilo okruglastog oblika. Oči su joj bile crne boje, a usne sitne i uvijek namazene karminom.Na ušima su joj visile naušnice koje su bile obično zlatne. Oko vrata je uvijek nosila neki lančić.Ruke su joj bile okićene zlatnim narukvicama , a prsti ukrašeni zlatnim prstenovima. Nokti su joj bili uvijek nalakirani nekim lakom. Oblačila se elegantno i moderno.
S obzirom da je bio rat i da moja osnovna škola je bila uništena i nije bilo uslova za provođenje nastave prvi i drugi razred sam završila u Domu Gluhonjemih. Bila je to mala sala koja nije baš bila opremljena kao što bi trebala biti učionica , al ipak u tim uslovima nismo mogli tražiti bolje. Učiteljica se trudila da na najlakši način nas nauči da pišemo i čitamo . Ponekad je bila stroga i davala nam loše ocjene al to je radila da bi nas stimulisala i nagovorila da bolje učimo. Često se šalila i uvijek je pokušavala da na sve načine pokuša da zaboravimo na rat i strah koji smo preživljavali. Kad je bio odmor učiteljica bi nam dala po čašu mlijeka il čaj. Rizikovala je svoj život da bi nama pružila znanje. Uvijek je bila nasmijana i nikad nisam mogla na njenom licu vidjeti zabrinutost il neki strah. Ne sjećam se tačno da li je bio kraj drugog il treći razred kad je stanje bilo još gore pa nismo imali nastavu u Domu Gluhonjemih nego je učiteljica morala dolazit u kuće đaka da drži nastavu. Svaki dan bismo se okupljali u kući nekog od nas i tu bi učiteljica dolazila da drži nastavu. Ovo su samo neki primjeri koji pokazuju da je ona bila žena velikog rca , plemenita i da je bila spremna na sve samo nam pomogne da što lakše prebolimo probleme koji su bili oko nas i da vrijeme korisno iskoristimo učenjem i sticajem novih znanja.
Osim toga ona je bila jako uporna i nije odustajala. Sjećam se da mi je najteže bilo savladati upravni govor. Mislila sam da ga neću nikada savladati, al ona nije odustajala dok me nije naučila tako dobro da sam na kraju 5 dobila Nakom završetka četvrtog razreda ponekad sam sa prijateljicama išla da je posjetim i uvijek je bila sretna što nas vidi. Imala je običaj da nas pita kako nam ide u školi i treba li šta da nam pomogne i govorila je da je najbitnije da učimo. Ona nije bila samo naša učiteljica ona je prije svega bila naš prijatelj.
Moja učiteljica je prije svega bila veliki borac to pokazuju djela jer riječi se mogu dokazati samo djelima.Ovim putem željela sam da upoznam druge sa njenim kvalitetima kojima se isticala. Bog nas je stvorio i on nas i uzima. Jedino što nam ostaje je da se sjećamo dragih osoba koje nisu nažalost sa nama i da ih nikad ne zaboravimo .
Elma Išmić






OPTIMIZAM

Srce sa školjkom u unutrašnjosti čuva
Zlatne suvenire
Privjesci sa sjećanjima naušnice-uspomene
Svraćanje svjetlucavih bisera
Tangiranje u jeku sezone
Neumorna šetnja parkovima
na glatkoj koži
propratni smijeh naizgled bebastog lica
iz dana u dan nesaglediva amorosija
vene i sagorijeva
diže lavovsku vatru i poticaj
ponovni susret
plovidba u bujne Biljanine izvore
similarna formulacija boja
neposredni vršnjaci
tamnokrata noći ružoprsta Zora
kad se slože konstalacije
sa totalnom srećom
žrtvujem srce razmjerno
od Olimpa

Kate Jovanovska/Makedonija

BIOGRAFIJA
KATE JOVANOVSKA ROĐENA 06. 12. 1980 GOD U KUMANOVU MAKEDONIJA
APSOLVENT FILOLOSKOG FAKULTETA ''BLAZE KONESKI'' U SKOPLJU NA ROMANSKOJ KATEDRI ODSEK FRANCUSKI I ŠPANSKI JEZIK ;

PROSLE GOSINE OBJAVILA JE ZBIRKU POEZIJE NASLOVLJENA ''TAJNA'' NA MAKEDONSKOM ;INAČE NJENA POEZIJA BILA JE ZASTUPLJENA U MNOGO BROJNIM BALKANSKIM ČASOPISIMA ZA BELETRISTIKU; PREVOGJENA JE NA HRVATSKI,BUGRSKI, SRPSKI, ALBANSKI,POLJSKI I FRANCUSKI JEZIK ;
TAKOĐE PIŠE I PRIČE I POEZIJU ZA DJECU ;

PIŠE POEZIJU NA VIŠE JEZIKA: ENGLESKI,FRANCUSKI,ŠPANSKI,SRPSKI, MAKEDONSKI.









Do juče se smijasmo, od juče gledam a ne vidim

mogla bih noćima pisati o neuspjelim ljubavima
i još toliko danima da pišem o afričkoj djeci
i stoljetnim blisko-istočnim ratovima
i ušutkanim žrtvama silovanja
i mrtvim djevojčicama

Ali jučer i danas i noćas
kad treba da pišem da oslobodim bol –
onaj koji bjesni gore no ijedan ratni,
kad treba da pišem da oslobodim tugu –
onu koja obituje duže od ijedne ljubavne,
kad treba da pišem da oslobodim
grč što mi grkljan steže
i suze što mi oči plàve;
ne mogu

Ne možeš tintom oslikati ono –
Ono što je pogled,
jer ga gledaš;
Ono što je rana,
jer te boli;
Ono što je duša,
jer je osjetiš;
dok ga mrtvog, hladnog, modrog
i ti mrtav,
a tako daleko od njega, živ,
u kabur stavljaš

I ne mogu prizvat misli na hartiju
ni riječi na jezik
da tebi kažem šta mi je i kako mi je
da tebi pružim ruku i pružim bar
najmanji dio mene sada
onaj što se rasipa
a rasuti se ne može,
onaj što se rastavlja
a rastavit' se ne može,
onaj što u zemlju hoće
a zemlja ga sebi neće

I onda krenem
I idem nekud,
nekoj sutrašnjici,
kažu da mi novi dan novo dobro nosi
a već sam slijep za dobra
jer od prošlog tminom živim
a danju gledam tebe, njih
al' ne vidim vas,
i slušam vaše riječi
meni tako nepoznate
jer pred očima mi slika njegova
mrtvog, hladnog, modrog
dok ga zemlji dajem,
jer u ušima efendije glas
dok dženazu vodi

I govore o posljednjem ispraćaju
i o tome da prošlo je
i da suze isteknu
i riječi isuše,
a ne vjerujem

A nije moj babo mrtav
A nije život bez njega
A nisam ja bez njega

Suze grijehe neće sprati
nit' sjećanje da ga vrati
u amanet još mojih šaka misli
dok ne predam zemlju zemlji
i duši dođem dušom
bez prtljaga i karte
tek s plodom oplođenim
sočnim il' istruhlim

Još malo, babo,
još premalo

EMINA DŽAFEROVIĆ






POLA SATA PAUZE

Na poslu sam najviše volio pauze. Tada sam se konačno smio maknuti od kompjutera i pola sata prošetati obližnjim starim ulicama. Pročelja sam nekadašnjih bogataških palača bio već toliko dobro upoznao da me gotovo ničim nisu mogla iznenaditi. Znao sam sve njihove ukrasne kipiće i sve one smiješne crne ploče s imenima slavnih osoba: U ovoj se kući rodio..., U ovoj je kući preminuo..., U ovoj je kući svoje posljednje trenutke proveo.... Kao da ih je neki grobar pribio. Često bih se, gledajući ih, sjetio jednog starijeg znanstvenika koji mi je za nekog svojeg kolegu bio rekao: On vam se u zadnje vrijeme nažalost gubi. A i ništa pametno nije napisao. Svi su njegovi članci priče za malu djecu. Neće ostati zapamćen. Stvarno ništa nije napravio u životu. I duboko je bio uzdahnuo, kao da ga to strašno pogađa, da bi odmah zatim malo tiše dodao: Ali vi ste mladi pa to još ne razumijete. Da, bio sam mlad i nije mi se uopće činilo važnim dobiti svoju crnu ploču na nekoj kući.
No ako sam se kipića, ploča i pročelja možda pomalo bio i zasitio, promatranje mi života na ulicama nikako nije moglo dosaditi. Vidjeti se uvijek moglo svašta: od veselog djeteta na ljuljačci i skupine divljih srednjoškolaca s cigaretama za ušima, do šarenog djetlića na starom orahu ili velikookog kosa koji se kupa u blatnoj lokvi i neprestano plašljivo pogledava oko sebe, nikako ne zaranjajući crnu glavicu duže od sekunde. Mene pak nitko nije primjećivao, izuzme li se nekoliko djevojaka i pasa. Ipak, i to se jednom moralo promijeniti.

Bio je vedar proljetni dan i iako sam već bio iskoristio svojih pola sata pauze, nije mi se još dalo vratiti na posao. Sjedio sam na klupici uz nogostup i promatrao prolaznike kad mi je prišao neki starac:
Jel slobodno?
Samo dajte!, odgovorio sam.
Sjeo je do mene, otvorio svoju torbu i izvadio nekakvu bocu, pa malo otpio. Ponudio je i mene.
Haha! Hvala, ali ne bih! Moram se vratit na posao!
Bogati, pa šta će ti bit! Dobro je malo popit!
Ma nije to, nego ostane zadah, a onda može ispast nezgodno pred ljudima.
Ajde dobro! Ali ne znam kamo sve to vodi. Nekad nije tako bilo! Danas se moraš i prat svaki dan. A nije to dobro! Pogotovo nama starima. Osjećam ja na sebi. Boli glava poslije i tako. Nije dobro sigurno!
Smješio sam se. Bio mi je simpatičan taj starac sa svojim živim gestikuliranjem i lijepim naglašavanjem riječi. Pitao sam ga odakle je i doznao da je s juga, da je u grad došao samo da bi posjetio sestru, da već te večeri vlakom mora natrag. Starac se raspričao o svemu i svačemu, ipak ne dozvoljavajući da njime potpuno ovlada ona sebičnost svojstvena starijim ljudima, koja sugovornika često pretvori u slušača. A kad sam osjetio da bih mogao preopasno produljiti pauzu, rekao sam:
Evo, oprostite, ali moram se vratit na posao! Već sam ostao petnaest minuta duže nego što smijem.
Eh, ti si ko moja sestra! Posao, pa posao. A evo je već u sedamdeset i šestoj!
Bit će da ga voli.
Šta? Posao da voli!? Vraga ga voli! Voli pare! Nitko ne voli posao!
Ustao sam smijući se. Čovjek me tada promotrio od glave do pete:
Nije loš taj tvoj kaput!
Je, dobar je, nov.
Sjetio sam se tada da već nekoliko mjeseci svoj stari kaput držim kući u ormaru. Namjeravao sam ga dati jednom siromašnom znancu moje visine, no uvijek sam to nekako uspijevao smetnuti s uma. Dok sam gledao starčevu olinjalu tamnoplavu jaknu ponegdje prošivenu bijelim koncem bilo mi je drago da sam zaboravljiv. Svejedno sam se malo pobojao da se čovjek ne uvrijedi kada sam mu predložio:
Znate, imam doma jedan sličan! Ali star. Pa ono, zašto ga ne biste vi uzeli? Ionako ga nitko ne nosi.
Starčevo je lice zasjalo:
Nemoj mi reć! Isti ovakav? Crni?
Crni, samo malo star. Al ne vidi se to.
Pa donesi! A za kolko ga daješ?
Ma samo ga vi uzmite! Dajem. Poklanjam.
I dogovorili smo se da se nađemo na kolodvoru nešto prije sedam kad mu je polazio vlak.

Mrak je brzo pao. Hodao sam kroz park sa starim kaputom u vreći i bio pomalo tužan, kao da se rastajem od dobrog prijatelja. I zaista je taj kaput sa mnom svašta bio prošao, više nego neki prijatelji.
Već sam kroz krošnje drveća vidio zgradu kolodvora kad je netko iz mraka viknuo:
Kamo žuriš s tom vrećom?
Na kolodvor!, viknuo sam i ja, misleći da je to dobar odgovor za čudaka koji mi se bez razloga obratio. No prevario sam se. Isti je glas prilično ljuto i prijeteći odvratio:
Mene si našao zajebavati, majmune!
Neka je velika sjena iskrsla iz obližnjeg grma. Pretrnuo sam od straha i znajući da se svakakva zlodjela događaju u mraku, objeručke zgrabio vreću pa potrčao iz sve snage prema kolodvoru. Glas se iza mene derao:
Stoj! Stoj!
Nije mi palo na pamet da ga poslušam. A, hvala Bogu, brz sam bio. Pravo sam se osvrnuo tek kad sam stigao na kolodvor. Ondje nisam primijetio nikoga tko bi nalikovao snažnoj sjeni iz parka. Bio sam siguran da su čudaka, ako me uopće slijedio, odagnali svjetlost i mnoštvo ljudi među kojima mi ništa nije mogao učiniti neopaženo. Lagano sam krenuo ka odlaznim peronima gdje sam pronašao starca. Baš kad sam se spremao stisnuti mu ruku, netko me obuhvati s leđa. U prvi sam tren ostao bez daha.
Što ćeš sad, majmune? Cijeli dan mi bježiš, a?
Prepoznao sam glas iz parka i povikao:
Upomoć!
Starac je bio zaprepašten kao i nekoliko ljudi okolo, no nitko nije ništa poduzimao. Stoga sam vikao i dalje. I koliko mi je god laknulo kada sam vidio da se približavaju dva policajca, toliko mi je bilo zagonetnije zašto me moj progonitelj i dalje čvrsto drži.
Pa neće me valjda uzeti za taoca!, pomislio sam.
On je pak povikao policajcima: Dečki, imam ga! Provjerite vreću! Roba je u vreći!, i desnicom me tako stisnuo da sam se počeo gušiti. Snažan je to momak bio. Lijevicom je policajcima pokazao svoju značku na što su ga ovi pozdravili i izvukli mi vreću iz ruku. Tek sam tada shvatio što se zbiva:
Ovo je zabuna! Zamjenili ste me s nekim!
Šuti!
Jedan je policajac lagano izvlačio kaput iz vreće dok ga je drugi pažljivo promatrao. Nakon što je zavukao ruke u prazne džepove kaputa, zbunjeno je pogledao u mojeg progonitelja, mladog policajca u civilu:
Ali to je samo kaput!
Naravno da je kaput! Moj kaput koji sam donio gospodinu! Vlak polazi za par minuta i zbog vas se neću stići ni oprostiti! Kažem da ste me zamijenili! Ljudi, pa što trebam reći da vas uvjerim?
Tada su ona dvojica policajaca u odorama polako počela shvaćati da su uhvatili krivog čovjeka. Pretresli su me i ispitali ljubazno, gotovo nježno, tek reda radi. Zato su momka u civilu sasuli psovkama. On je sve šutke podnosio, vjerojatno jer im je bio podređen. Napokon su mi vratili kaput i ispričali mi se. Rekli su da su me zamijenili za nekog sitnog dilera. No momak nije htio dozvoliti da se samo tako izvučem. Tražio je da mu objasnim zašto sam bježao i htio me još jednom osobno pretresti. Čudio sam se:
Tko ne bi pobjegao od straha kad mu netko u mraku onako zaprijeti? Pa jel vama jasno da gospodinu ide vlak za par minuta?
I nemoćno sam gledao u policajce koji su pokušavali primiriti momka:
Pa šta ti je? Dečko je u redu! Ajmo!
No on ih nije slušao: Svatko treba stati na «Stoj!»! I što se tu praviš fin! Progovorit ćeš ti meni kad te skinem!
Pa vaši kolege su me pretresli! Nemate ni pravo na to!
Ti ćeš meni govoriti koja su moja prava!, i opsovao me.
Prije nego sam mu išta mogao odgovoriti, starac koji je dotad samo šutio i koji ničim nije pokazivao da išta razumije, pljune momka u lice: Stoko!
Ona su dvojica istog trena poskočila i stala između momka i nas, no to nije bilo potrebno. Momak je očito bio jedan od onih koje gruba riječ, pa i udarac, umiruju više od bilo čega drugoga. Lagano je rukavom obrisao pljuvačku, a lice mu je, kao čudom, zadobilo neki dobroćudan izraz. I iako je uskoro počeo psovati na sve strane i prijetiti da ćemo se još vidjeti, izraz njegovog lica nije dozvoljavao da ga itko shvati ozbiljno. Jedan ga je policajac očinski obujmio oko struka i rekao: Ajde dosta! Idemo!
Bilo je lijepo gledati kako odlaze. Konačno sam starcu mogao dati kaput. On me uhvatio za nadlakticu:
Ajme, kakvih sve ima ljudi! Ajme! Ništa nije gore nego kad budali daš vlast u ruke. A i pametnom. Kako to kvari ljude! Ajme!
Stigli smo se još upoznati i zaželjeti si sreću. A više od toga i nije bilo potrebno.

Sutradan sam na pauzi opet šetao sam. Prvi su listići izbili na stablima s kojih je cvrkutalo, pa valjda i stotinu ptica. Neka mi je grlica sletjela na put i pametno me pogledala. U kljunu je držala suhu grančicu i činilo mi se kao da se hoće ispričati što ne pjeva kao ostale ptice nego, evo, tu radi neko gnijezdo. Odletjela je, a ja sam polako krenuo natrag na posao.

LUKA VUKUŠIĆ
(Zagreb/Hrvatska)






ULICE MOGA GRADA

Istinska razdraganost obuzima pri dolasku u jedan grad; i ako smo pod njegovim skutima drhturili slabi, smućeni i obeznađeni u dnevlju do kojeg smo život spoznavali svega nekoliko ljeta, gledan iz daljine koja se smanjuje pod točkovima, ili stopalima, to je još uvijek samo jedan grad. Posvemašnjom se jasnoćom nameće i povod ushitu: narastajuća, treperava gradska svjetla liječe umorno oko, koje i sred svekolikog mraka neutaživo žeđa za blijeskom, ohrabruju obeznađen pogled, predan smiraju, i odvažuju se obećati nadu jednakom drskošću kojom razdiru potamnjelu okolicu.
O, divni, velebni grade koji ne gutaš kilometre danomice kao što to čine nastambe Novog Svijeta, ali se primičeš tihim korakom, raskriljuješ ruke koje jesu svjetlo, i pripravan si prigrliti me na svoje grudi!
O, divni, velebni grade, velik si koliko te velikim učine pokoljenja iznikla iz tvoje utrobe, kao što sam iznikao ja!
Zagrli me, divni, velebni grade, ja tonem u tvoje naručje, želim se izgubiti i naći u njemu, spremno stupam na tvoju prvu ulicu!
Treperenje se umirilo. Nestašna koketa, podvedena putniku smalaksalom u teturanju i prizvanom na poklonstvo nevelikoj četvrti, izdubila je bore, svukla crne haljine i okačila ih pod svodom sačinjenim od uličnih svjetiljki, nesigurnih da li posve utrnuti svoj bljedunjavi sjaj, ili pak zaplamsati i potpuno razotkriti rugobu skritu ispod pogrbljenih tjelesina. Prazni komad asfalta ispružen između starih, uspravljenih tornjeva nastanjenih usnulim bićima više ne poziva, poput natpisa nad hadskim vratima on upozorava. Pozor podstiču i pločnici, zgureni i stisnuti uz opustjelu cestu, htijući tako, možda, privući odsjaj dnevne topline ostavljene i zaboravljene od užurbanih prolaznika. Nesigurno stupaju noge tom kamenom makijom, sijalice, rasute za oknima bez zavjesa, polako i prijeteći nestaju, a do maločas živ, razigran kaleidoskop klanja se Luni i Steli, povlačeći se potom na počinak. Sjećaj se smrti, namjerniče, pamti da je čovjekov kraj jedinstven, baš kao što bi trebalo biti i njegovo postojanje! Nemili uzvik, ispušten glasom sumnjivo sličnim putnikovoj savjesti, koja po potrebi postaje i prepast i prorok, ne umiruje, ali se sučeljava sa drugim zlim svojstvom čovjekovim: radoznalošću. Ova pak spremno prihvaća igru: za sljedećim uglom može čekati Smrt. Za sljedećim uglom dama u nevolji može iščekivati ruku pomoćnicu. Radoznalost je loš i pohotan drug: on vidi damu, prenebregava nevolju. Putnikov korak samotno ječi, i put se njegov nastavlja do ugla kojeg skriva zgrada, i za kojim ulica nestaje, bježi, podjaruje želju za nadmetanjem. Kamen nije brži, on mora pucati pod ljudskom upornošću. Putnik prilazi uglu. Putnikove ruke ne dršću.
Putniku srsi prolaze nutrinom što, znano je, nije nalik srsima koje u koži ruju brazde, lako i vješto zaglađene odlučnim dlanom. Iza ugla se na putnika baca utjelovljen urlik, mahnita stvorenja razbacuju ionako izrovani asfalt i sudaraju se sa listovima zdušno klecavim. Tu je kraj, na početku kojem ga je dovela ljubopitljivost. Tu se završava put; đavli će ga proždrijeti od stopala nagore.
Crni pas, na kojemu jedino zubi bjelasaju, neumoljivo goni protivnika, mršavo, žuto pseto izbuljenih očiju. Potonji bježi za svojim životom koji mu odmiče. Prvi je pas krupan, snažnih kostiju, oklopljen mišićima. Njegova težina donekle koristi žutomu, koji je pak lakši, ali je iscrpljen nametnutim postom, i zamalo hitrina jenjava, šape ne mogu izdržati trku, žuti se skljokava na pločnik. Crno pseto pobjednički reži, i zariva očnjake u meso. Ujutro će ranoraniočeve cipele raznijeti grimizne potočiće gradom. Jadne li utjehe bezbrižnom lutalici! On više neće skitati i mahati repom pred oduševljenim licima djece čiji su duhovi nesvjesni, te time i vičniji voljeti.
Putnik se oporavlja od straha, ali ga tjeskoba ne napušta. Vidio je prvu krv te noći.
Možda neće biti posljednja.
Starački je štap krhak i lomljiv; radoznalost se poštapa vjerom u slučaj. Stotinu tisuća ljudi diše pod svodom raspetim na radost noćobdija, čiji bi trbusi bez noći gladovali. Među tisućama, ko je jedan putnik, pa makar mu se život i začeo u Gradu? Ne, on je na ove ulice došao gledati. Napustio je Grad; dakle mu je kostima dosuđeno počivati drugdje. Štiti ga brojka; brani ga i čuva sitni sat, dalek od praskozorja, no dalek i onima nemirne savjesti, podleglim pred umorom. Siguran je. Siguran je.
Iza ugla, cesta se strmo spušta, i odmah zatim izdiže. Sišao je na dno te vještačke uvale; sada mu pogledu izbjegava i duguljasta ulica iz koje svježe odjekuju hrskanje i mljackanje, i bulevar obasjan nebrojenim svjetlima. Uspinje se; čovjeku godi podsjetiti se da uspon pristiže odmah po padu. Čovjek sa takvom mišlju ne obazire se odviše na pustoš, pa ni na bulevar prekriven snažnom rasvjetom, dovoljnom da rastjera strepnju. Utopiti se u voljkom mnijenju kuraži koračanje. Put se nastavlja. Pod bulevarom, sputana rijeka okamenjenih rubova razbija tišinu podmuklim šumom, međutim, ovaj se ne prostire dalje od kamena. Obale zazidane ljudskom voljom ne dopuštaju ni naravnom tijeku da olako razbija snivanje svojim tamničarima. Drugdje bi rijeka govorila o neumitnosti; u ovom Gradu, ona je škrto mučaljiva. Grad ju je obzidao i stisnuo na prsi, gušeći je u zanosu. Plitka je ta voda, pa ni ono življe skrhano očajem ne prihvata u duhu njihovih bezbožnih nakana, dnom joj se prepliću smeđa i zelena boja, ali ono što je smeđe pod površinom nije izdubljeno tle, niti se zelenilom razmeće zdravo, riječno rastinje; mulj pristiže nanosima, fekalije pristižu odsvuda stoga što je čovjek dovoljno drzovit da bljuje prirodi u lice, i to tako da se ova uzalud trudi sprati sramotne tragove. Putnik je svrnuo pogled. Gledao je bujicu od rođenja do izgnanstva, i nisu se promijenili njeni zaprljani obrazi. Lakše je svrnuti pogled, nego dvojiti na kome treba ostati beščašće kakvo se, poslovično, među ljudima, krsti kalom.
Grudi se putnikove šire, i ispunjavaju gordošću pri pogledu na raskršće iza kojeg jeca suvremena glazba. Ona može nalikovati talini oblikovanoj urođeničkim talambasima i zavijanjem šakala, no ipak sluti život razuzdan negdje unutar svijeta koji kao da je zamirao sa ponoćnim časom. Najviše zdanje Grada, utemeljeno baš između dva kraka raskrižja, ponosno se koči u službi predstraže urbanom, civiliziranom i nadasve vitalnom središtu. U podnožju zgrade, to brzo oko putnikovo zamjećuje, leži pocijepana vrećica. Sadržaj je rasut, i teško je ocijeniti šta je dokrajčilo nesretnu, najlonsku sudbinu. Radoznalost vuče, korak ili dva, i putnik uočava pocijepanu majicu, nekoliko kutija cigareta, praznu kesicu u kojoj je, sudeći po natpisu, nekoć bila mljevena kafa; malo dalje otkotrljale su se ljuske razbijenih jaja, ispečenog i izjedenog sukusa, potom čvrsta kartonska kutijica do prije nekoliko sati puna čokoladnih bombona. Smeće; u smeću, i u njegovu položaju, dvije su pouke, pouka o životu, i pouka o ljudima. Putnik ih prozire, nevoljko ih pohranjujući u sjećanje. Nešto se glasno i teško raspuklo na betonu pokraj njega, ostavljajući vlažan trag. Putnik se prignuo.
Bio je to vrlo veliki krompir.
Rakršće je ostalo za leđima. Desno je počivala škola. U njoj je i putnik proboravio najljepše mladenačke dane. Svjetla su bila pogašena; za svega nekoliko časova, upalit će se, pospane kolone teći će hodnicima, i bit će mnogo zijevanja.

...u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu,
trpjet’ će tešku učeničku muku,
četa đaka u jednom danu.

I ne u jednom danu, nego u brojnim danima među kojima će se pojedini dičiti brzinom kojom su nestali, a pojedini biti oplakivani i s mržnjom prikovani za uspomene. Mjesec je maj; brzo, veoma brzo, manja će skupina napustiti hodnike da ih više nikada ne vidi, i neće taj odlazak razbuditi svjetsku bol. Poći će u susret budućnosti, koja je srednjoškolcu u današnjem vremenu neizostavan studij, bitka za diplomu, i zatim slijedi trijumf, kratki užitak, veteranstvo, invalidske mirovine, i šrapneli urasli u pamćenje bolnije no da su zariveni u meso.
Niko to ne zna kao istinski borci.
Preko puta škole nalazi se kafana, i ona se, tajanstveno i u nekom neodređenom magnovenju, preobražava u krčmu, što ostaje do posljednjeg pijanca. Iz dubine do putnikova uha dopire prigušena buka. Vrata se rastvaraju; djevojka u mrežastim hulahopkama, kratkoj suknjici, svilenoj bluzi raskopčanoj tako da joj bez prevelikog stida proviruju grudi slijedi mladića u farmericama i polo-majici. Ovaj se okreće, i viče na nju, viče iz petnih žila, tako snažno da se sadržaj njegovih riječi prelama u ehu, i sve postaje razumljivo kada se teška ruka svaljuje na djevojčin obraz, a ona spuzne niz zid, zanijemjela u jecaju. Mladić se vraća u krčmu, vrata se zatvaraju i buka odlazi s njim, a putnik prilazi djevojci, i shvata da je u pitanju djevojčica od jedva šenaestak godina; kapci su joj nabujali suzama koje se slijevaju niz obraze, ona ne može razaznati putnika, ali on proviđa izmaglicu i opaža joj izraz u očima. Već ga je vidio, i ne tako davno. Drhtao je u očima žutog psa, životinje koju je svijet napustio i prepustio bespomoćnosti. Izvan krčme, i Grad se doimao napuštenim. Putnik je došao gledati; djevojčica je, dakle, ležala samotno oslonjena na hladni, ožbukani zid, žuto oličen. Dvije uniformisane siluete prošle su pokraj djevojčice i putnika; nisu se zaustavile. Zakon je mogao biti uvjerljiviji; ali sa krčmom u zaleđu, nesvetim mjestom iz kojeg su izbijali promukli, pijani glasovi, Bezakonje je te noći bilo nadmoćnije. Usud je sve vraćao natrag na brojke, no ovog su puta brojke zastrašivale, umjesto da umiruju.
Bulevar uz rijeku vodio je k mostu; bio je to dalek put, i putnikovi su koraci odsijevali slabošću. Morao je nastaviti. Nije samo put vodio k mostu, nego je i most vodio ka cesti, a cesta vodila ka jednoj određenosti – izlasku iz Grada. Radoznalost ga je vukla da baci pogled na tri kamene gromade iznikle na sredini rijeke, malo prije nego se riječno dno izdizalo i tvorilo adu. Znao je svrhu tih gromada; preko njih se nekada protezalo čvrsto brvno, u vremenima dok još beton nije pokorio drvo. Putnik je hodao modernim stazama. Srušena prošlost, oronula i odbačena, mimoilazila ga je. Dva su vitka lika koračala istim pravcem kojim je hodio napuštajući grad. Prošao je pokraj njih; nije se mogao suzdržati da kriomice ne zirne. Lica su im se smiješila, sretno i zaneseno oslonjena jedno na drugo. Ubrzao je da im ne pomuti mir. Išli su istim pravcem kojim je hodio i on; pravcem koji je vodio van grada. To mu je blažilo zebnju. Naprijed, samo naprijed. Drugi putevi ne vode k sreći.
Uspeo se na niski brežuljak. Nekoliko zgrada, zidanih od izblijedjele cigle, krasilo je izlaz. Osvrnuo se osmotriti Grad. Ovako položen u udolici, kao na željan dlan posmatrača, grad je opet treperio. Ovog puta, treperenje nije putnika žrtvovalo zabludi. U čovjekovoj je biti nepotrebno se izvrgnuti tegobnom izboru. Da li je to bila posljedica neznanja, ili trenutne bludnje u koju srce tako lako dovede razum, predstavljalo je pitanje bez odgovora. Jedno je pitanje, jedna dilema, ostajala riješena. Cesta je vodila sjeveru i jugu; prolazit će njome. Ali kada nanovo prođe, potisnut će beznađe, umor, žudnju i radoznalost.
Okrenut će glavu.

Loris Gutić / Zenica





Rekao mi stećak stari


Rekao mi stećak stari
Da čovjek kao i on stari
Srce mu skamene vremenom
Pod zemljinim bremenom
Kvase ga kiše bez milosti
Tuku vjetrovi prošlosti
I da čovjek manu nosi
Smrt njome se ponosi.

Rekao mi stari stećak
Da i on je nekad bio dječak
Od kamena ga neko napravio
Da ga nikad nije zaboravio
Još uvijek uspravno stoji
Dane je prestao da broji
I da može rado bi plakao
Što svijet je zla dotakao.

Goran Vrhunc


Hajde da...

Hajde da
Slavimo
Vrijeme u kojem nismo živjeli,
Hajde da
Se smijemo
Stvarima koje nismo vidjeli.

Hajde da
Tugujemo
Za nekim nepoznatim ljudima,
Hajde da
Zaplačemo
I kada ne boli u grudima.

Hajde da
Se sjećamo
Riječi koje nismo čuli nigdje,
Hajde da
Šaljemo
Ljubav bilo kome bilo gdje.

Hajde da
Pjevamo
Stihove dragih mrtvih pjesnika,
Hajde da
Sviramo
Akorde neshvaćenih davljenika.

Hajde da
Sanjamo
Bolji svijet u makovom polju,
Hajde da
Tražimo
Put koji ne pozna tuđu volju.
Goran Vrhunc


Radovi autora koji su putem „Javnog poziva“ prijavljeni na manifestaciju „Literarne kreacije 2008“.

16.05.2008.
http://www.kns.ba

olja wrote:odkad postoji ovo udruzenje?

Udruženje je registrovano 2002 godine i djeluje na afirmaciji umjetničkog stvaralaštva, organizirano u deset sekcija.

KNS
PS. Hvala na interesovanju

KONTe_Sa wrote:web site je http://www.kns.ba

pogledajte mozda vam bude interesantno te odlucite posjetiti prostorije udruzenja..postati novi clan..i sl.
dole mozete procitati dio sa te stranice..za dalje informacije naravno-posjetite stranicu...

hvala..


''Udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo
OP©TE ODREDBE…
… udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo je kulturno-umjetnička organizacija sa kulturno-umjetničkim programom i ciljem zasnovanim na Programu i Statutu udruľenja.
.... skraćeni naziv Udruľenja je: KNS.
… udruľenje ima svojstvo pravnog lica i upisan je u registar Viąeg suda u Sarajevu.
…rad urduľenja je javan
CILJEVI I NAČELA...
…zadaci i ciljevi Udruľenja utvrđeni su u Programu udruľenja sa naročitom naznakom na slijedećem:
-zalaganje za reafirmaciju i prezentaciju umjetnosti, kulture i svih oblika umjetničkog stvaralaątva ,
-praćenje kulturno-umjetničkih tokova,
-stvaranje pozitivne klime za sve oblike umjetničkog stvaralaątva,
-stvaranje uvjeta za razne oblike povezivanja i suradnje umjetnika,
-zalaganje za ąto adekvatnije i ąire reprezentovanje kulture i umjetnosti. ......''

napokon malo kulture da malo sjasimo sa dzamija krstova i crkvi

VIJEST

...

Zovem se Stjepan Šantić, rodom sam iz najljepše zemlje na svijetu – Bosne, i u njoj sam imao posjed kod grada Toričana. Prvo me je protjerao kralj Tomašević jer nisam prihvatio jedinu ispravnu vjeru – vjeru Svetoga Oca. Tada sam bio u Humu, sakrivao se po kamenjarima i kod raznih siromaha humskih.
Odjednom je došao glas da će kralj oprostiti svima koji se javno odreknu jeresi i da će im čak vratiti posjede i kmetove. Nisam puno razmišljao, nek me krsti, neka radi šta hoće, meni nije do skrivanja, a ni o jednom nauku ne znam mnogo – pataren, babun, katolik – meni je to sve jednako, uglavnom se svi mole Svevišnjem Bogu, pa nek On odredi šta je pravilno a šta nije, a ne tamo neki Sveti Otac kome ni imena ni roda ne znam.
Zaputim se istog trenutka u Jajce. Prošao sam pored svog Toričana u rano jutro, magla se počela dizati, a sunce se bezbrižno probijalo kroz oblake.
Lijepa Katarina je radila sa bratom Vladislavom u polju. Vladislav je bio moj prijatelj, ali jednom je vidio zajedno mene i Katarinu i od tad me mrzi k’o papa Turčina. Nisam im se smio javiti, možda bi me Vladislav prijavio onom kosmatom vitezu Miladinu – maču Svete stolice u Bosni, kako se skromno predstavljao, pa da me onda on preobraća na katoličku vjeru...
Mačem i ognjem je njegov način preobraćanja. Samo u to i vjeruje. Jednog mog rođaka je živog spalio pred svima. Jedino to ga je činilo sretnim, imao je onaj zluradi osmjeh bolesnog osvetnika.
-Svi ste vi gamad babunska, znam ja to, i nikad vam neću vjerovati da ste prihvatili Isusa Krista kao boga i spasioca! – govorio bi grdosija, a usput je stalno mahao mačem, kao da je on sam Isus Krist, a ne bivši bosanski krstjan i lokalna lopuža od plemena krstjanskog i oca i matere krstjanske.
Koliko sam puta poželio da mu se suprotstavim, ali nisam imao hrabrosti. Jednom je mojoj lijepoj Katarini na putu svezao takvu šamarčinu da je jadna djevojka od silnoga bola u nesvijest pala. Učinilo mu se, veli, da je iz nje izašao sam Nečastivi i da se rugao križu pored Kule. Kad sam saznao za to, poludih od muke, ali opet nisam smio ništa učiniti jer da jesam, vjerovatno bi moja glava sad visila na jednoj od dvije Kule najdražega grada Toričana. Nemam neki osjećaj za čast, primjetili ste...
Nije lahko poštenom čovjeku preživjeti danas u Toričanu, svako ti je prijatelj, a svako će te ustvari prodati za vrč kakvog-takvog vina ili za neku sitnicu. Nekad se dobro živjelo, ali sad nam Turčin udario porez, pa se kraj s krajem jedva nekako sastavi.
Priča se da je taj njihov turski kralj Mehmed osvojio i Carigrad, ali u to baš i ne vjerujem, a jedan čovjek iz Srbije mi je jednoga dana povjerljivo rekao da se Mehmed sprema da dogodine udari i na Bosnu. K’o da ja to nisam znao, pa i budala bi shvatila da će udariti na Bosnu. Kad je već na njenom pragu, što je ne bi jednostavno i osvojio. Kod ovakvog kralja može Bosnu osvojit ko hoće!
Baš bih volio vidjeti Miladina i njegov katolički nauk kad se pojavi Mehmed, a za njim kleti Turčin, hiljade ih, a svi k’o jedan, sa brcima što ka nebu strše, a za pasom iskovane saracenske sablje. Tad ćemo vidjeti što je hrabar taj strašni Miladin kojeg štiti samo kralj i Božija volja da ga ja lično ne ubijem, ali ne mogu i ne smijem dok je kralja Tomaševića, dabogda mu u kući Miladini bili!
Ostavih svoj Toričan iza sebe i uputih se u grad Stjepana Tomaševića da ga usrdno molim da mi prosti grijehe i da mi vrati moj mali posjed što mi osta od oca i majke.

...

Umoran sam stao pred kapije grada i zamolio da me puste. Dvojica stražara su me ispitivala ko sam, šta sam, kojim povodom dolazim, ali ništa im ne rekoh osim da sam došao da vidim svoga kralja i da ih sve ostalo nije briga. Zaboravio sam u tom trenutku da na sebi nosim nekakve krpe i da se na meni ne primjeti da imam posjed i titulu, već bi se prije moglo zaključiti da sam neka šeprtlja koja bunca pred kapijama grada. Oni ipak otvoriše vrata, ali kada sam ulazio, uzeše me pod ruku i zavezaše.
-Sad ćeš baš pred kralja nesretniče jedan!!!- ruknu ljudeskara.
Prešutih sve njihove uvrede. Povedoše me do dvora i ubaciše u kraljeve odaje gdje je on sjedio sa nekim ugarskim plaćenicima i razgovarao.
-Ovaj nesretnik zahtjeva da vas vidi i kaže da je plemenita soja. Nije da mu vjerujem, ali dovedosmo ga da nam vi to odgonetnete! – reče stražar.
Stjepan Tomašević, bosanski kralj, sjedio je u svojoj kraljevskoj stolici umotan u neki plavi ogrtač. Na rukama je imao crvene rukavice, a na vratu mu je visio zlatan križ koji je izgledao više kao neka vrsta usuda, nego kao nakit vjerskog karaktera. Kralj je bio srednje visine, lijepo građen čovjek. Lice mu je izgledalo bezbrižno, kao da vlada cijelim svijetom a ne turobnim kraljevstvom koje zovu Bosna.
Odmahnu rukom i reče stražarima da izađu. U prvom trenutku me nije ni prepoznao, pa je nastavio razgovor sa Ugarima. Ja ustadoh i predstavih se:
-Stjepan Šantić od grada Toričana vama na usluzi!
Pokušah izgledati zvanično, ali moje siromaške halje mi nisu davale snage za to. Odglumih pred njim da se kajem zbog svoje neposlušnosti, da prihvatam katoličku vjeru i njega kao od Boga postavljenog vladara. Očigledno ga je ova moja situacija zabavljala, pa me zamoli da sve to kažem ponovo, jer nisam bio dovoljno uvjerljiv. U meni se poče buditi bijes, ali se sabrah i ponovih sve što sam mu kazao, uz još nekoliko doskočica u kojima hvalim njegovo vladanje.
Još mu preporučih da papi pošalje izaslanika da moli za križarsku vojnu, jer Turčin nam postade prvi komšija, a on baš i nema običaj da dugo ima istoga komšiju. On reče da će to svakako uraditi i preporuči mi da se ne petljam u njegovo vladanje i da on savršeno dobro zna šta treba uraditi. Jadno li je njegovo znanje kad potcjenjuje turskog sultana koji mijenja mape svoje carevine skoro svaki dan. Posla po fratra da me krsti i reče mi da napustim prostoriju jer ima pametnijeg posla od čavrljanja sa nekim tamo pobunjenim plemićima. Tog trenutka sam shvatio da ne volim svog kralja i da mu nikada neću iskreno i vjerno služiti.

…

Postao sam katolik, barem tako misle svi, a ustvari ne znam ni ja šta sam postao, samo sam objesio križ na vrat da ljudi vide da nisam neki pobunjenik i život se nastavio kao da ništa nije ni bilo. Otac mi se sada sigurno prevrće u grobu. On je cijelog svog života ostao vjeran našoj Crkvi i ništa ga nije moglo pokolebati u njegovoj vjeri. Pomagao je siromašne, upozoravao bogate da ne budu oholi, jer Lucifer stalno vreba trenutak da ih povede u svoje carstvo. Ja sam izgleda više na majku. Bila je to fina žena, u svemu realna i pronicljiva. Kad je Stjepan Tomaš, bivši kralj, objavio da se svi jeretici trebaju ili protjerati ili pobiti, danima je molila oca da se ne buni i da prihvati makar zvanično da je katolik, a ovamo nek se moli svome Bogu. U tome nije uspjela i zbog toga je izgubila muža. To mu nikad nije oprostila, a i sama je umrla godinu kasnije. Oca je ubio neki Ugar negdje na sjeveru Bosne, a prije toga je palo deset njegovih najboljih vitezova. Moj otac i njegovi drugovi vodili su neki karavan sa vinom i voćem i tada ih je zaskočila ugarska inkvizitorska vojna. Nisu imali šanse i časno su izgubili svoje živote. U početku sam se i ja opirao kralju, ali situacija me naučila da od toga ne mogu dobiti ništa, već samo mogu izgubiti imetak i na kraju krajeva i sam život. Nekad je ipak bolje biti pametan i živjeti, nego biti častan i poginuti. A, uostalom, i kad bih se pobunio, ne bih imao s kim da vodim pobunu, jer krstjana je ostalo toliko da svi mogu stati pod krov jedne kmetovske kolibice. Dani sporo teku, samo se čeka neka vijest od pape, kralj se nada da će dobiti nekakvu vojsku od Rima i da njegovi hrišćanski susjedi neće dozvoliti da Bosna padne u ruke Osmanlija. Jer, kako je i sam rekao papi u jednom pismu, ako padne Bosna, neće papa dugo morati čekati da se pred njegovim vratima pomole turske zastave. Ali papa se izgleda nije puno brinuo oko toga.
A Turci su polako oštrili sablje.

Kenan Riđić / TURBE







U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM OSJETIMA

Dok je pogledom prelazio preko bijele hartije sa horizontalnim sivim linijama, pokušavajući da napiše pismo prijatelju iz Amerike, pred očima mu se stvorila davna, dobro poznata slika iz „onih devedesetih“, kako ih je običavao zvati. „Začudo“, pomislio je, „baš sada kad pokušavam da mu objasnim razloge zbog kojih se ne želim vratiti u Ameriku, sjetim se tog ratnog maja i razbijene šoljice od najkvalitetnijeg porculana.“ Nasmijao se, sam sebi, od srca, kao što je uvijek i činio kada bi mu u sjećanje doplovio miris vrelog voska, jeftinog ljepila i majčinih suza zbog gubitka jednog dijela porculanskog kompleta. Pri pomenu rata većina ljudi će se sjetiti straha, bolesti, mučnih prizora ubijenih i ranjenih, a njemu je pred očima bila samo slika velikog plavog šešira mlade engleske dame sa razbijene porculanske šoljice. I bez obzira koliko se drugi tome smijali, uvijek je govorio kako je sreća što se šoljica slomila baš tako da „ne razdvoji“ likove sa slike. Mladu englesku damu sa velikim šeširom koji joj je gotovo zaklanjao lice i visokog muškarca krupnih očiju koji je stajao pored nje. Te ratne 1993. godine bio je jedanaestogodišnjak, još uvijek premlad da bi shvatio sve što se oko njega zbivalo, ali ipak dovoljno odrastao da učestvuje u jednom tako zanimljivom događaju koji mu je i sada, četrnaest godina kasnije, vraćao osmijeh na lice i suze u oči. Za trenutak je zastao, duboko uzdahnuvši, uzeo olovku i počeo da piše pismo prijatelju iz Amerike.


„James,

Sigurno ćeš se iznenaditi kada otvoriš ovu kovertu i vidiš da ti pored mog naučnog rada šaljem i pismo. Želim da ti objasnim razlog zbog kojeg se ne namjeravam vratiti u Ameriku. Molim te, ne budi ljut ili uvrijeđen, ona dva mjeseca koja sam proveo tamo, na tvom fakultetu, pomogla su mi više nego što sam se nadao. Naučio sam mnogo toga, kupio potrebnu literaturu i sada sam siguran u temu svog doktorata. Ali zaista ne želim živjeti tamo. I sada ću ti objasniti zašto.
Od svih Amerikanaca koje poznajem, ti si najbolje upućen u prošlost moje zemlje. Znam da si čitao knjige o Bosni i Hercegovini, proučavao našu historiju i književnost i da si čak svoje veliko istraživanje o traumi proveo baš ovdje. Zbog toga i želim razgovarati sa tobom otvoreno i reći šta je najviše utjecalo na moju odluku da ostanem ovdje. To je jedan događaj iz davne 1993., tmurne i teške ratne godine.
Tada sam imao jedanaest godina. Išao sam u peti razred osnovne škole, svakodnevno se boreći protiv gladi, straha i očaja. I baš ta posljednja borba je bila najteža, jer je očaj najjači pratilac svih ratova. Glad i strah napadaju tijelo, ali očaj obuhvata cijelu dušu, stežući se oko nje poput krute omče. Ako ne poduzmeš nešto odmah, on će te slomiti tako da ćeš postati samo prazna ljuštura koja nijemo šeće kroz život. Slomljen duh je najveći neprijatelj čovjekov, vjeruj mi James, to sam tada shvatio iako sam još bio dijete. Znao sam da ne smijem dozvoliti sebi da pokleknem pred izazovima kojih je u tom vremenu ludila bilo više nego ikad. Ovo što ću ti sada ispričati najbolji je primjer borbe koji sam ikada doživio. Možda će te podsjetiti na 'Kelilu i Dimnu' jer izgleda poput priče u priči, ali ja ću ipak da kažem 'ovako je to bilo'! Maj je te 1993. godine bio neobično hladan. Toliko hladan da smo potrošili i posljednje drvce koje je u podrumu čuvano za 'crne zimske dane'. A kada se to dogodi, preostaje još samo jedan način grijanja, ali on ne podrazumijeva grijanje stana niti očekivanje iznenadnih klimatskih promjena. Jedna od glavnih karakteristika tih ratnih godina je ta što smo sa komšijama postali bliži nego ikada prije. Sve one mračne i hladne večeri smo provodili zajedno, a mjesto okupljanja je najčešće bio stan mojih roditelja. Tada bi se razgovaralo o svemu: politici, cijenama uglja i drva, „ratnom“ jelovniku (kako sa što manje brašna, ulja i soli napraviti što bolji domaći hljeb), načinima na koje se od starih, iznošenih hlača može skrojiti torba, ili kako od plavog prekrivača iz humanitarnog paketa napraviti suknju, a možda čak i haljinu... Sigurno misliš kako me razum izdaje, ali strpi se još malo, prava priča tek slijedi. Dakle, te hladne majske večeri, već po običaju, naše su komšije pokucale na vrata (zapamti da je u to vrijeme vladala redukcija električne energije, tako da zvono više niko nije ni koristio, a ako bi slučajno, u rijetkim trenucima kada je to bilo moguće, neko pozvonio, moja bi majka „skočila“ sa fotelje i uzviknula: 'Bježite u hodnik, eno opet sirene sviraju pred bombardovanje!'). U ratu čovjeku neka čula u potpunosti zamru, ugase se, nestanu, kao da nikada nisu ni igrala ulogu u prenosu osjeta, a neka se opet izoštre, pojačaju, gotovo do nekog „nadljudskog“ nivoa kako je to govorio moj amidža. Tako su i nama čula mirisa i okusa gotovo obamrla, jeli smo sve i svašta, ne razmišljajući o tome koliko je to zdravo, hranljivo ili koliko uopće još vrijedi. Sjećam se da su nam jednom u školi dijelili neki slani keks koji nije loše izgledao, a „kombiniran“ sa razmućenim mlijekom (jer imali smo samo mlijeko u prahu, a ponekad čak i žumanca u prahu, da samo znaš kakva su tek ona bila poslastica!), bio je čak i izvrstan. Kasnije je nekom palo na pamet da uradi analizu ispravnosti hrane (ma šta to značilo), i utvrdilo se da je moja omiljena poslastica stara više od trideset godina! Možda se sada pitaš kako sam uopće mogao to jesti, ili prije, kako to da sam još uvijek živ, ali kažem ti, tajna je u otupjelosti čula. Bez obzira na to što sam magistar psihologije, taj fenomen mi još uvijek nije jasan. A možda nikada neće ni biti. Ali, kao što se neka čula ugase, druga se izoštre, kao što sam već napomenuo. Tako je, na primjer, naše čulo vida bilo savršeno. Svaku sam zadaću napisao u mraku, a kada sam imao taj luksuz zvan „svijeća“ osjećao sam se kao pod svjetlom reflektora. Ali ono što smo u ratu najbolje znali, najbolje od svega je iskoristiti svaki, pa i najmanji trenutak, na najbolji mogući način, baš kao da je posljednji. A svaki je i mogao biti posljednji, vjeruj mi James, ali se o tome nikada nije otvoreno razgovaralo. Pa ni te večeri o kojoj ti želim pisati, a uporno mijenjam temu. Oprosti mi, to nije zato što nešto izbjegavam, nego se odjednom pojavilo toliko toga što bih ti želio reći, da jednostavno ne znam kako da se opredijelim samo za jedno. Rekao sam ti da je ovo 'priča u priči', baš kao što je i svaki onaj ratni dan jedna mala priča u velikoj zbirci Preživljavanja. Ali evo, vraćam se ja toj večeri. Naše su komšije bile bračni par srednjih godina, bez dece. Živjeli smo oko deset godina na istom spratu, ne poznajući jedni druge, sve dok nas rat nije upoznao. I od tada smo postali nerazdvojni. Ja sam se već bio navikao na njihovo prisustvo, ali prije svega jer je podrazumijevalo pravu večernju „gozbu“, kako smo je tada nazivali. Moja majka bi napravila pravi domaći ratni hljeb, komšinica bi donijela margarin i džem od marelice koje joj je poslala sestra iz Njemačke, (vjeruj mi, nikada u životu nisam upoznao tu ženu, a zauvijek ću joj biti zahvalan na tim slatkim trenucima koje mi je omogućila), i okruženi čudnim šumovima koji su dopirali iz našeg radio-aparata priključenog na agregat što je, naravno, bilo djelo mog oca, inžinjera elektrotehnike, mi bismo otpočeli našu gozbu. Baš tako je bilo i te večeri. Dok su moj otac i komšija pokušavali da 'izoštre' signal na našem, tada već dotrajalom kasetofonu, ja sam nožem 'crtao' sunce i morske valove od džema na velikom komadu domaćeg hljeba. Sjećam se da sam, prije nego sam ga pojeo, razmišljao kako bi bilo krasno otići negdje na more, uživati u plavetnilu i suncu, ne plašeći se bombardovanja, granatiranja i svih ostalih ratnih užasa. U tim mi je godinama najviše nedostajala moja sloboda, osjećao sam se poput životinje uhvaćene u kafez čije se rešetke neprekidno pomijeraju smanjujući njegovu površinu, tako da mi je nekada izgledalo da imam tek toliko prostora da na njega stanu moja stopala. Ali da me tada neko pitao šta bih više volio, zauvijek stajati na jednom malom, ograničenom prostoru, ili potražiti neki drugi, ali pri tome duboko zagaziti u onaj očaj koji sam ti opisao na početku pisma, ja bih izabrao vječno stajanje u mom malom kafezu prepunom iskustva. Danas sam sretan zbog svoje odluke, i to će ti biti jasno kada pročitaš ovo pismo do kraja. Tako, dok su se moj otac i komšija, inače profesor fizike, dogovarali kako da poprave prijem da bismo napokon mogli čuti one čuvene vijesti u osam sati, moja je komšinica iz torbe u kojoj je uvijek donosila džem i margarin izvadila neku malu zelenu vrećicu. Još uvijek se sjećam kako je moja majka prvo sa nevjericom, a zatim sa velikom osmijehom prišla tom nepoznatom objektu, uzela ga u ruke i počela da pleše po kuhinji držeći ga u ruci. To mi je bilo toliko čudno da sam u momentu zaboravio na morske valove od marmelade koji su se jedva nazirali na skoro pojedenoj kriški hljeba. Za to vrijeme je moja majka sa oduševljenjem koje sam kod nje primijetio samo onog dana kada sam proglašen za najboljeg učenika u razredu pokazivala mom ocu i komšiji meni još uvijek vrećicu nepoznatog sadržaja. Istog trenutka su njih dvojica napustili svoje 'majstorisanje' i pridružili nam se u kuhinji. Sjećam se samo da je majka rekla kako ćemo konačno popiti ' pravu bosansku kahvu', a ne onu koju je zvala 'ječmenjuša'. Tada mi je bilo jasno da je nepoznati predmet zapravo vrećica mljevene kafe koje u kući nije bilo već godinu dana. 'Ječmenjuša' je naziv za ratni napitak od ječma sa malo prave kafe. To je bila jedina zamjena koju smo mogli nabaviti, a često nismo imali ni zrno kafe da dodamo, pa smo pili samo obični kuhani ječam. Mislim da će me taj okus pratiti dok živim, jer ni kao jedanaestogodišnjak nisam mogao da ga ne probam. A onda sam ga neprekidno pio, ne zato što mi se sviđao, nego zato što sam želio biti dio te zabavne družine i slušati njihove priče. Ako je moguće reći da postoje i zabavni dani iz tog strašnog perioda, onda su to za mene bili zasigurno ti razgovori. Međutim, najzabavnije od svega je bilo gledati tu zanimljivu družinu kako se sprema da napravi prvu pravu kafu nakon toliko godina. Otac je pronašao i posljednji komad drveta i stavio ga u peć za loženje, dodavši još i komade starog papira, novina i neke kartonske kutije za koju mi nikada nije bilo jasno odakle se stvorila. Majka je za to vrijeme iz staklene vitrine vadila naše najljepše porculanske šoljice. Nisam mogao da vjerujem da će piti iz njih, jer je taj porculan već decenijama bio u porodici i nikada ga niko nije koristio. Moj djed, majčin otac, nekada davno ga je dobio na poklon od svog šefa, moja ga je nena čuvala kao najveću dragocjenost i dala ga mojoj majci kada se udala. To je komplet od izuzetno kvalitetnog porculana, a svaka šoljica je na sebi imala sliku engleske dame sa velikim šeširom i gospodina krupnih očiju koji stoji pored nje. Ako si već počeo da se čudiš kako sam sve to uspio vidjeti na jednoj maloj šoljici, zapamti da je to čuvano kao najveće porodično bogatstvo i da se uvijek pokazivalo svakom gostu koji bi došao u naš stan. Mislim da sam znao nabor na svakoj maloj tacni, žmireći sam mogao pokazati na mjesto gdje je jedna šoljica bila oštećena, a da ne govorim o šeširu dame na slici. Tada sam još maštao da su ta dva lika živi i da stvarno postoje negdje, zamišljao sam razne priče o njima, pitao se da li ću ih nekada upoznati i da li i oni piju 'ječmenjušu' ili imaju neki bolji napitak. Onog časa kada sam vidio kako moja majka priprema 'porodično blago', moje su vizije oživjele. Pitao sam se kako će to biti kada, po prvi put, gusta crna tečnost zamuti bjelinu porculana. Da li će šešir mlade dame i dalje na isti način skrivati njeno lice, da li će oči onog gospodina i dalje imati onaj isti sjaj, da li... Hiljadu pitanja se rojilo u mojoj maloj glavi te hladne majske večeri 1993.! Kuhinja je zaista veličanstveno izgledala: obasjana slabom svjetlošću jedine svijeće koju smo imali, ispunjena tihim šumom dogorjelog drveta u peći i sa skupocjenim porculanskim šoljicama na velikom stolu najviše je podsjećala na tajne odaje u kojima se krije princeza iz bajke koju mi je majka nekada pričala pred spavanje. I lica mojih roditelja, kao i komšija, bila su nekako drugačija, svečana, ozarena, da sam na trenutak zaboravio na pokretne rešetke kafeza koje me okružuju i osjetio se potpuno slobodnim, kao da letim na mojim valovima od marmelade. Ali tada se desilo nešto što je pomutilo cijelu tu idilu. Jedna šoljica nije izdržala toplotu crne tekućine koju je majka pažljivo sipala u nju. Još i sada se sjećam zvuka slomljenog porculana, majčinog vriska i suza u očima zbog gubitka jednog dijela porodičnog blaga. Otac je ukočeno sjedio na stolici, kao da ga je iznenadna tragedija paralizirala, komšija se trudio da pokupi dijelove razbijenog porculana, a komšinica je, naricajući od tuge i proklinjući trenutak kada su odlučili da piju baš iz tih šoljica i rat jer je on uvijek, pa i tada, za sve kriv, pokušavala da obriše crni mlaz koji se širio po stolu. Ja sam stajao u uglu i pitao se šta se desilo sa engleskom damom i gospodinom, da li ih je ovo razdvojilo, da li je narušilo njihov život i šta će sada biti sa svima nama... Nekako je taj porculan 'živio' sa nama, tako da sam ja mislio da njegovim gubitkom nestaje i jedan dio naših života i pitao sam se kako ćemo nastaviti. Sigurno sada misliš kako je uopće moguće da u tom vremenu stradanja, boli i patnje neko tuguje i velikom tragedijom smatra razbijenu šoljicu, ali to je naša osobina. Čak i u najtežim trenucima poput tih ratnih, kada smo živjeli 'od danas do sutra', gladni i prestrašeni, mi nismo zaboravili da uživamo u stvarima koje nam mnogo znače. Ta je večer, bez obzira na nemili događaj, najveličanstvenija večer u mom životu jer smo dokazali da ni pored svega što smo preživjeli nismo izgubili duh i dostojanstvo. Kada je moja majka, sa ponosom domaćice, odlučila da prvu ratnu kafu popijemo iz starog porodičnog porculana, znao sa da u svima nama postoji nešto mnogo više nego što smo čak i sami svjesni. To je ta neprekidna borba, neposustajanje ni u najgorim situacijama, spremnost da se pomogne drugom, sposobnost da se uživa. Da, to je to. To je ono što ja zovem 'umjetnost uživanja', bez obzira na hedonistički prizvuk koji taj naziv u sebi sadrži. Ako nas sada smatraš hedonistima, znaj da je to hedonizam u prijateljstvu, ljubavi i požrtvovanosti. Sjećam se da je komšija odmah otišao do stana i vratio se sa nekim starim, gotovo potrošenim ljepilom za staklo koje je imalo jak, ustajao, sasvim neprijatan miris. Zaista je bila veličanstvena naša mala kuhinja u tom trenutku, dok su četiri osobe na sve moguće načine pokušavale da ponovo sastave porodično blago. Danas znam da su te večeri ponovo sastavili naša srca.
To je ta priča zbog koja je najviše utjecala na moju odluku da ostanem ovdje. Možda ti još uvijek nije jasno kako jedna razbijena porculanska šoljica može navesti na razmišljanje o tako ozbiljnim stvarima kao što je odlazak iz rodne zemlje. Ali te noći se u meni, malom jedanaestogodišnjem dječaku nešto probudilo, neka davno zaspala svijest o postojanju, o umjetnosti uživanja na ovom prostoru. Shvatio sam da bez te požrtvovanosti, bez te želje za pomoći, tog načina doživljavanja prijateljstva i prijateljske atmosfere ja ne mogu živjeti. Gdje god otšao, uvijek su me pratile budne oči onog gospodina sa porculanske šoljice, koje kao da su me upozoravale da nikada ne zaboravim večer u kojoj se ponovo rodio naš duh. Večer u kojoj su moji roditelji ponovo uvidjeli koliko smo zapravo bili jaki i pri mutnoj svjetlosti dogorjele svijeće. Naš poznati pjesnik, Musa Ćazim Ćatić, jednom je napisao ovaj stih:
'U tuđini tek osjeća d'jete
Prava ljubav da mu puni grudi,
Gdjeno tuđim jezikom se zbori,
Gdje su ljudi drugačije ćudi.'
Pravo značenje tog stiha sam shvatio tek za vrijeme mog boravka u Americi. Tada mi je postalo jasno da bez nekih stvari u životu jednostavno ne mogu. Ne mogu bez žubora Bosne u predvečerje, spokoja mog Obalnog bulevara i one porculanske šoljice koja me, zalijepljena ponosom i snažnim duhom, svakog dana gleda iz staklene vitrine. Mogu slobodno reći da je ona za mene onaj Proustov kolačić koji mi prizove u sjećanje jednu večer u kojoj sam shvatio razliku između 'otupjelih' i 'nadljudskih' čula, kao i pravo značenje sintagme 'umjetnost uživanja'. Tu umjetnost sam našao samo u mojoj zemlji. I zbog nje i prijatelja ću ostati ovdje. Sada sam siguran da će tema mog doktorata biti čula i osjetila.
Ne budi razočaran ili uvrijeđen zbog moje odluke. Kada poželiš, uvijek možeš posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Ko zna, možda se i ti zainteresiraš za ove ljude i njihove običaje, pa odlučiš ostati da ih bolje upoznaš. Ne mogu više pisati, a i ne znam šta bih više. Rekao sam ti sve što sam imao. Sada žurim, idem u potragu za izgubljenim osjetima. Primi moje najiskrenije pozdrave i zahvalnost.“


Dok je adresirao kovertu, bio je svjestan da bi mnogo jednostavnije bilo poslati sve to elektronskom poštom, ali to mu više nije bilo važno. U toj situaciji, vrijeme je bilo samo još jedan nabor na beskrajnom plaštu života. I ništa više. Odložio je olovku i zamislio se. Ponovo je vidio onaj isti stol, malu kuhinju, četiri osobe kako na sve moguće načine pokušavaju popraviti nešto što za jedne predstavlja porodično blago, a za druge dragocjenost najboljih prijatelja, simbol velikog prijateljstva u vremenu ludila. Ako njegovo pismo pročita još neko, možda će se zapitati kako je moguće da je donio takvu odluku. To mu više nije bilo važno, jer je imao mnogo toga o čemu je trebao razmišljati. Iz vitrine su ga gledala dva bića koja su zajedno sa njim preživjela godine užasa i ostala nerazdvojna čak i u najtežim trenucima. Da zaista postoje, sigurno bi i oni mogli ispričati zanimljivu priču o jednoj maloj zemlji u kojoj ljudi znaju cijeniti jedni druge čak i onda kada stoje u malom kafezu sa pokretnim rešetkama koje se svakim danom, svakim satom sve više približavaju, ostavljajući prostora samo za mala stopala i jedan veliki, neuništivi duh. Dostojanstvo je ono što nikada nije napustio, bez obzira na to da li je pio pravu 'bosansku kahvu' ili samo običnu 'ječmenjušu'. Prije nego je izašao iz sobe, još se jednom nasmiješio svojim vijernim prijateljima iz djetinjstva, koji su ga nijemo promatrali iz vitrine. Krenuo je u svoju veliku potragu, ni ne sluteći da bi mu na ovom 'podsjetniku' od porculana zasigurno zavidio i veliki Proust.

Alma Jeftić



http://www.kns.ba

Noćni cvijet

Piše: Mirza Mehagić

I

Sunce je dalo sebi za pravo da tog dana nitko neće osjetiti svježinu još bar do pola noći, jer takva vrućina se nije pamtila ovim krajem. I ja nisam imao mnogo razloga da ga psujem, jer jedino se ovim putem moglo za Vilogorje, a nitko, pa ni ono, mi nije bilo krivo što se ovuda moglo naći hladovine jedino kad legnes u zemlju, i to na dubinu mezara, da se ibretis sa ostalim mejtovima, kojima bi se i kosti znojile pod ovakvim pakostima. O Bože kako li će nam tek biti u skutama Nečasnog, kad i ovo na zemlji, izmiluje i davi sve bajice iz kose, i prepržava dlake do zarumenjelog tjemena. I sve mi se čini da bi mi i karta progorila na rukama da je nisam nosao uvjek ispod kišobrana, i otvarao nebi li se ičemu snašo u ovoj zelenoj maslenici, na kojoj se nije moglo razjasniti ikakvog puta, niti je bilo znakova, pa da moreš reći, e kad dodješ kraj velike stijene koja liči na kakvu krakatu ženu, samo nastavi južno, do mističnog stabla, koje će ti svojim granama ukazati put na tvoje selo iz bajke. Uh, jes ali samo u mojoj mašti, i tek sam sad shvaćao kako bi bilo lijepo ostati na takvim srednjovjekovnim putokazima, koji bi me doveli gdje god bi htio hoditi.
A tamo idem jer želim da fotografišem krajolike, a kako je moja novinarska kuća bila zanesena u zadnje vrijeme prirodnim ljepotama Bosne, nekako su mene poslali tu, jer su načuli da je mjesto nedirnuto, i jedino gdje su čovjek i priroda mogli disati neometano.
Čisto sumnjam da je itko od njih posjećivao Vilogorje. Niti je znao kako do njega doći. Sve što sam imao je auto karta, iz SFRJ, na kojoj je bila nekva bjela tačkica na ovom području, i gdje je i pisalo „Vilogorje“. No isto tako je na toj karti bilo i planina, a ja kako sam kročio na ovo mjesto, sve što sam vidio je, spaljeni brežuljak, na kojem su nedavno posjekli dva hrasta, sa kojom svrhom nebi mogao reći, kad mi se čini da zima ovdje može doći, samo da umre. Pa ipak svaka dolina bi završavala tihim usponom, tako da je igledalo kao da se brežuljci trebaju tek naseliti, i cvijeće je tu, samo još treba procvjetati, i drveće zabujati. Priroda je pomalo zakasnila i ostavila ovo mjesto kao kalup za svoje najsavršenije kreacije. Vrelina je podmazivala zelenkaste doline, svojom zlatnom žustrinom, tako da gdje god si pogledao činilo ti se da valovi paljevine putuju prema tebi, i da nemaš gdje se sakriti.
Tek pred jutro su se pojavile kremaste magle, i slijevale se sa nekog mjesta do kojeg mi oko nije moglo dosegnuti. Radilo se o obližnjoj planini, i Vilogorje bi trebalo biti tik ispod. Kako sam se zaputio tuda, valovi igličastih zagrljaja osvajali su svaki moj korak i vlažili sitnu travu da ti se učini da ovdje rosa nikad ne nestaje. Napokon je postalo prijatno, i zaista kraj dva pljesniva kamena, stajao je znak, na kojem je kredom upisan naziv „Vilogorje“, i strelica na zapad.
Nije dugo trebalo ni da sunce pozdravi putnike sa vrha brončane džamije, i da se zapljusne i prolije po kupoli koja se igrala svjetlošću kao vašar dječijim osmjesima. Kao da si gledao u svjetionik, kojeg ne očekuješ, u sred dana, no ipak koji ti je govorio, da si na pravom putu. Kuće me nisu iznenadile svojim izgledom, jer bile su iste kao u selima iz moga kraja. Isto tako bile su razbježane po brdima, međusobno zavađene, i niti jedna se nije usuđivala da zajmi avliju ove druge. Te praznine u travi bi popunilo bijeličasto kamenje, koje ti se iz daleka čini savršeno okruglog oblika, i da tvori neki tajnoviti znak, kao sasvježđa na nebu, no kad se približiš bilo je dosta okrnjeno, i obojeno sivičastom prevlakom, koju je davalo stoljetno maženje kiše. Ništa neobično nije bilo u vezi sa selom. I tu sam primjetio starce kako zalijevaju rakiju, i mlade snahe kako utrpavaju djecu koja se igraju sa česmom koja se sve mi se čini razboljela tako jako, da sve što je izlazilo bio suhi, grudno-cjepni kašalj. Pokoji mladić bi odvukao tačke do svježeg pjeska, i opet ih vratio do zamalterisane štale, jer u selu se uvjek nešto radilo, kopkalo, čeprkalo, ljepilo i malterisalo. Nisam mogao da ne primjetim i par temelja nanovo postavljenih, koji su potvrđivali da ovaj kraj još nije izgubio svoju mladost, svoju ljubav, i svoju nadu u sreću.
Raspitao sam se oko mjesta prenoćišta, i pokazali su mi kafanicu, u najvišoj kući selu, sa dvije satelitske antene, i isprskanim golfom ispred. Kafanica nije imala naziva, niti kakvog simbola, već su je odavala vrata sa prozirnim staklima, i zamrlo svjetlo koje je muku mučilo sa parama iz pijanih usta, jedva ih tjerajući, i ocrtavajući znakove poput onih čudnih slika koje gledaš zbunjen na ekranu ultrazuka. Iznenadio sam se brojem ljudi koji su sjedili, i morao sam se izvinuti barem trojici da ustanu i propuste mene i moje aparature do šanka.
I mislite sad da ću početi sa pričom, kako sam osjetio teške poglede novajlije na svome tijelu, no i ja sam se iznenadio kad sam primjetio da ni mene ni moje aparate nitko ne šljivi ni dva posto. Ono malo pogleda što sam i sakupio, ušećerila je rakija, i pokoja šala koja se omakla u tradicionalnom lovu na vukove. Ili lisice. Nešto od toga sam načuo.
Zamolio sam konobaricu da me uputi za smještaj, i gotovo odmah mi je donijela par ključeva, i pokazala stepenište, koje je vodilo do uskog hodnika, sa jednom sobom. Crveni tepih u hodniku me iznenadio, pogotovo jer je bio zavejan zlatnim rezovima sa strane, gotovo kao plemićki ogrtač kojeg si vidio na slikama iz bajki Andersena. Siguran sam da je stigao sa strane, i bilo mi ga je žao uprljati, te sam se na petama dogegao do sobe, i unišao, premoren.

Prvo što volim pogledati u sobi je terasa, za one svoje trenutke koje ima svatko. Koji su jedini lijek protiv svih problema u životu. Netko ih liječi ljubavlju, netko suzama, netko porodicom, netko čak i lijekovima. Ja terasom. Sa dvije stolice, i klimavim stolom gdje će se klatiti šoljica kafe. Klaćenje šoljice kafe, mi tad postane i najzanimljivije, i pored njega i nemogu misliti na ostale stvari, jer toliko pjenušavo igranje kremastih boja, odvlači pažnju, i uvjek pokušam da uhvatim kakav-takav oblik, no bezuspješno. Doli poneki upitnik, možda glavu, jednom mi se činilo i slovo c, no udario sam cipelom od nogu stola, te se sve izgubilo i ponovo zamješalo, zabavljajući me, i liječivši od života. Okus dođe na kraju, da osvježim sebe, što tako duboko mogu zaroniti u misli, i izgraditi kestenjast štit oko svoga uma, kroz koji nemože proć ni tuga, ni suze, ni smijeh, niti pokoja bivša, sa svojim uvjek ispravnim argumentima. Terasa je bila tu, sa stolom i stolicom. Drago mi je bilo što sam stigao na vrijeme, da se nagradim još jednim sumrakom u životu. Jer ko li zna kad će biti posljednji. Vidio sam da se noć i ovdje kao u Cazinu, uvjek lukavo privuče sa krajeva i virka iza pokunjelih brda, premazujući svod teškom ebonastom bojim. I uvjek pomisliš da je grad iza tih brda, tako zamaknut tamom, da oni moraju svoja ulična svjetla upaliti dosta ranije, i da se kod njih ništa nemože razjasniti dok hodaš ulicom. I bude ti drago, jer tvoj Cazin je taj kojeg je noć darovala sa tim veličanstvenim portalom na nebu, koji se vrtoglavo bacao u zagrljaj sa noći. Nekako bi ga uvjek savladala.
Ovdje sam znao da iza tih brda postoji netko kao ja, čovjek koji isto kao i ja daje odraz na ogledalu, koji ide na dvije noge, koji se češe sa dvije ruke, kojeg put vodi na tako različitu granu života. I čini mi se da uvjek mogu da sakupim svu tugu tog magičnog grada iza brda, jer sigurno su mu građani shrvani što se tako noć suludo poigrala sa njima, i što im lampice po ulicama sijaju tako rano. Šteta je što rijetki to i primjete. E ja baš hoću, umjesto njih.
Unišao sam, kad se duhanski dim promaljao iz procjepa na podu, i ometao me u mislima. Popio sam kafu ranije, i ostavio pladanj na terasi, zbunjeno ne znajući šta da radim sa njim.
Ni te noći nisam imao snova.

II

Tog jutra nije bilo ni pjetlova. A već od šest sati sam se pripremao da se dignem na njihov kliktaj. Sišao sam i gotovo me oborio čisti dah gostionice, koja se caklila kao da je okupana samim ogledalom. Svježina mi je gotovo smetala, i radoznalo sam gledao okolo ne bi li opazio konobaricu, da mi pripremi štogod za jelo. Gostiju nije bilo, i samo je sunce radosno pristizalo i penjalo se po svježe lakiranim stolicama.

- Dobro jutro mladi gospodine.
Obratio mi se glas iz sobe, koju su sakrivali leptiričasti zasloni.
Nisam tad mogao da primjetim ikoga, no odmah se sa pladnjem čaša pojavila srednjovječna žena, sa kosom koja se u žurbi savijala u smiješnu punđu.
- Dobro jutro – odgovorio sam.
- Izvinite me što vas sinoć nisam mogla bolje ugostiti, no zadesili ste se baš u vrijeme pijanke, doduše, da ste došli bilo koji dan u ono doba nebih vas mogla bolje ugostit. Šta će te kad se u selu samo pije i pomalo radi.
- Ma ne brinite, bilo mi je sasvim ugodno, ja sam Mirza, fotograf po zanimanju - odgovorio sam uljudno i pružio ruku.
- Vau, fotograf. Nikad nisam upoznala pravog fotografa. No predpostavljam da je bolje kad vas ljudi poznaju po vašim slikama, nego osobno.
- Može se tako reći. Inače fotografišem za jedan časopis, pejsaže u Bosni. To je i razlog zbog kojeg sam ovdje.
- Došli ste na pravo mjesto, no niste jedini. Ponekad nam navrati par turista. Zbog toga sam odlučila da otvorim sobu u kafani. Prilično neobično zar ne?
Nastavila je odmah.
- Ja sam Mirela, i vlasnica sam kafane.
- Drago mi je Mirela. Opremu u sobi ću da snesem kasnije, jer je suviše rano da se radi išta sada. Nadam se da ne smeta.
- Naravno da ne Mirza, samo ti sjedi, – prinjela mi je kafu i čašu vode – na račun kuće.
- Hvala, a moram priznati da vam je kafanica ljupka. Pogotovo sa jutrom.
- Kako nebi bila. Tad jedino i dihne kad se one pjandure povuku kućama. Znam da od njih živim ali dojadili su mi sa godinama, kao i ovaj šank, kao i Vilogorje.
- Mhm – i bio sam siguran da sam naišao na još jednu ženu koja će se početi žaliti o svome životu kojeg je provela u ovoj rupi i selu. No bio sam nekako razigran tog jutra, i soba se caklila mistično, da mi je čak i to bilo milo slušat.
- Moram priznati da se u vašem glasu primjeti tračak ambicije, i žaljenja što ne priliči djevojci koja radi u kafani na selu. Da niste ovdje se doselili u ratu?
- Eh, duga je to priča moj Mirza – sjela je do mene i pripalila cigaru, prekrštivši noge. Gledala je kroz prozore u nedovršenu štalu, no u očima joj se ona nije oslikavala. - ne nisam se doselila niodakle, ovdje sam rođena na žalost. I ostala onda kad sam trebala da idem. Otuda žaljenje.
- Pa zbog čega niste? Što se desilo? – odgovorio sam praveći se da zaista želim čuti odgovor.

III

Pogledaj oko sebe Mirza. Pogledaj dobro ovu rupu, koja izgleda tako lijepo dok god sunce ne počne pribjegavati. Ove stolice, dala sam ih neki dan na lakiranje kod Mustafe. Naš lokalni majstor za sve. Dobro dođe kad nema nikoga da uradi posao koji bi trebala da radi muška ruka. Jedina sam ja koja je ostala da se brine za ovu kafanu. Najstarija sam bila, uz dvije sestre još. Poudale su se dosta rano. Pobjegle tačnije. Znaš to je moderno po selima danas. Ja koja sam ostala bila sam tatina mezimica. On je stvorio ovu kuću, i ovaj podrum. I ostavio mene da se brinem za to. Kao stijenu za koju me privezao svojom dobrotom. Želio je da prikupim svu sreću ovoga svijeta, i možda bi i uspio da nije umro iznenada. Nijedne oči nisu bile tako sjajne kao njegove kada bi se sa polja vratio, i sjeo za šank tu gdje ti sjediš. I kad bi vidio koliko dobro se brinem za ovu šupu. I sad kad skinem prašinu i obrišem stolove od uhljepotina, i kad dodirnem rukohvat stolice, u njemu čujem krv kako kulja i pršti na sve strane. Vidim vene u svakom vezu, u svakoj pukotini, i vidim da nešto tako mrtvo i bezvrijedno, može biti tako živo, i tako veselo. Kao ova kafana. Koja diše onako kako mi je stari disao. Kojom teče njegova krv kroz svaki procjep. Teško je Mirza ponekad obrisati šank, znajući da dodiruješ njegove bijele ruke, prepune rana i izbočenih kapilara. I svako jutro u ovoj kafi vidim pjege koje su nosile njegove ruke. Teško je.
Bilo mi je jedva devetnaest tad. A punih dvadeset kad sam upoznala Mehmeda. Iako sam ga znala čitav život, i igrala se sa njim po njivama i šumama, te noći kad se vratio iz vojske i ušao kroz ta vrata, morala sam čitavu noć skretati pogled od nekog srama. Mislim da me razumiješ. U meni se budila djevojka, željna ljubavi i nježnosti. Tako se činio naočit i smjel, da sam se izgubila i polupala pola čaša pokušavajući da što otmjenije hodam, i slažem čaše po stolu. Malo poteško za jednu seljanku zar ne? Primjetio me je. I svidjela sam mu se isto kao i on meni. Mladost i sam znaš kakva je. U svakom kutku svijeta jamčim da je ista, mada nigdje nisam nogom kročila iz Vilogorja. Zabavljali smo se dugo. I imali smo svoj mjesec, svoje oblake. Imali smo svoj zalazak sunca koji smo djelili sa milijonima ljudi u svijetu, no on je ipak bio sam naš.
Ni sama se ne sjećam koja noć je to bila, kad mi je ponudio da pobjegnemo, i da se uzmemo. Bilo je strašno vruće, tako su mi rekli, a iako je imao ovdje kuću, želio je da me odvede u grad. Tamo bi nastavio školovanje, i kasnije se zaposlio. Rekli su mi da nije mogao podnijeti rad na selu, rad na njivi, rad sa stokom. Mnogo gradova je prošao, i valjda mu se osladio taj lagani život, i uživanje uz malo fizičkog truda. Rekao mi je da će prodati kuću, i da će tamo kupiti stan, naš stan iz snova (tako originalno zar ne?) u kojem ćemo biti sretni. Te noći je kažu i otišao. Bez mene.
Pripalila je drugu cigaretu, i kako sam joj gledao samo u oči, nastojao sam da uhvatim ono lješkarenje suza koje se pojavi kad pričaš o nekoj temi koja se veže za dio tvog života koji ti se učini najslađi. No nije ih bilo, niti su joj se oko usta ocrtavale borice tuge, niti bi brada drhtala. Pričala je tako čvrsto i bezosjećajno, kao krvnik koji treba da upita za posljednju želju osuđenika na smrt.
Rekli su mi da je bilo to osamdeset devete. Godinu nakon što mi je umro otac. Sve ovo što se sjaji Mirza po kafani, su suze koje sam isplakala te noći. I ovu kafanu sam okrunila sa njima, i podarila joj taj magični sjaj. Da je bogdo izgorila, nikad sretnija nebi bila. No, ostala sam, zbog nje, zbog svoga oca, i njegovog pogleda kojeg nikad neću zaboraviti kada bi došao sa polja i ušao u kafanu ogledala. Želio je da me učini sretnom. I kao svaki otac koji je propatio toliko toga kroz život, kruh kojeg ću imati na pretek, je bila njegova zamisao sreće.
Ne krivim ga Mirza ni u jednom trenu. Za Mehmeda nisam čula ništa od tada. Niti me moglo zanimati.
- Tužno zaista, žao mi je što si prošla kroz sve to. Pa zar nije dolazio? Zar ti se nije javio ni jednom?

Patila sam mnogo Mirza, za njim, ne znajući gdje je i šta mu se desilo. Srećom postojao je tad čovjek koji se svao Dervas. Još je tu naravno, tamo iza džamije živi. Zovi ga vračom vješcom, kako hoćeš, pomogao mi je. Odvukle su me drugarice do njega i objasnile situaciju. Ni tad nisam prestala plakati. Šta ću kad mi žene imamo samo to.
Dervas je čudan čovjek, nosio je sa sobom uvjek neki bijeli kristal, koji kad gledaš prvo te zamanta bojama kao u duge, koje pokušaš da uhvatiš, pa onda se spoje u jednu, koja je ista onoj boji koju vidiš kad zaklopiš oči. I nešto te prene, pa ti i ona počne da bježi, pa joj se pridruži druga, još veća, koja ti napravi neke čudne oblake koje se poput zmija kovitlaju pred očima. Mogao je da obriše sjećanja. Ona najbolnija. Kao da ih nikad nije bilo. Obrisao je Mehmeda iz moga uma, zauvjek. Ništa mi drugo nije preostalo nego to. Zapala sam u teške boli, i sve haljine su spadale sa mene, prikazujući oštra rebra kao mijeh harmonike.
Treća cigara je pala, i stavila je ruke na bedra, češući ih. Sigurno su joj noge utrnule od onog položaja. Tad sam i primjetio da je bila ugojena, i nikako je nisam mogao zamisliti da hoda anoreksična. Nije mi se činila takve građe.

Već trećeg dana, sam se smijala grohotom, i brala gljive po šumi sa prijateljicama, ne sjećajući se ničega. Kasnije su mi sa godinama rekle da se zvao Mehmed, i sve o njemu ono što sam ti već rekla. Tek tako da znam. Pitala sam ih da li je dolazio ovdje. Rekle su mi da nije, ili su me slagale. A šta mi znači Mirza da i jeste. Sve ove godine se tješim da ga nebi mogla prepoznati. No u meni je toliko straha, da je ipak to i moguće. Možda je došao još koji put onako kao iz vojske, onako bajan i čaroban. I ušao kroz ta vrata, i gledao me na onaj isti način. Zato uvjek bježim kad dođe ko nov u selo. Zato sam poslala jučer konobaricu da ti donese ključeve. Bojala sam se da ćeš ti biti on. Zamolila sam pak prijateljice ako šta čuju o njemu da mi jave obavezno, da me povuku za rukav kad navrati i kažu eno ga. Šta sam mogla učinti. Vjerujem da nije došao niti jednom. Da nije prolazio kroz ova vrata. Osjećam da bi me oči izdale, i da bi mi suze navrle same, da bi ih gledala po jagodicama u čuđenju, i da bi vidjela njegovu sjenu na njima. Da bi mi se sve vratilo. Zašto sam mu to učinila. Nikad više mu onu ljubav neću moći vratiti, a znam da će je tražiti. A možda i neće. Možda samo dođe u prolazu onako, i stane tu blizu u sjenu hrasta, i posmatra ovaj lokal. Pokušava pogledom na ocrtava naše radosne trenutke po mom tijelu. Kojim očima me gledao? Koje li su boje. I kako trepte kad se uzbude i kad krenu u potragu za onim čega nemogu naći. Kako li mu oči trepte kad me pogledaju. Stiskaju li se i pribjegavaju kutnim tamama, ili ostaju nako čvrste i otvorena, da izvuku glas sa mojih usana, prodirući svojim vježama, a ja mahnita, kolam okolo, i kad bi nam se pogledi susreli, šta bi ga mogla upitati nego, „Šta će te popiti?“
Mehmed je lijepo ime. Sigurno je bio naočit. Prijateljice neće da mi pričaju mnogo o njemu. Voljela bi da navrati, da popije šta, da kaže da je to on, da ga barem mogu pogladiti po licu, iako je potpuni stranac. Ko zna opet, možda bi u pustinji moje duše, negdje i pala kiša.
- Kao prvo – odgovorio sam u nevjerici – nisam znao da vračeva još ima u ovom vremenu.
Ima Mirza – odmah mi je spustila – živi jedan dole, možeš ga posjetiti kasnije.
- Pa možda i hoću, no u svakom slučaju žao mi je što ste to uradili. Za mene su uspomene najvrijednije, pa iako bolne i teške bile. No opet shvaćam ako ste bili u teškoj situaciji. Sad vidim da ste veseli i zdravi, vidi vam se to na licu, i na koži sa koje nemožeš pročitati padove života. Moram se složiti da ste donijeli ispravnu odluku, iako ona neobična bila.
- Hvala ti – odgovorila je prvi put sa tugom na usnama – znači mi to mnogo, i zahvaljujem što si me saslušao. Nije nitko već godinama. Ovdje sam sama znaš, i Saneli sam dojadila viš mojim jadikovkama. Saneli, konobarici upoznali ste se sinoć. Zato nemoj misliti da sam luda i da se otvaram tako lako. Znala sam da bi mogao da mi pomognes. Ako ikad čuješ šta slično za Mehmeda, ako ga vidiš, upoznaš, jer čini mi se da je otišao upravo putem Bihaća, molim te, kaži mu sve ovo, i šta sam uradila. Kaži mu da dođe da ga vidim, i da mi se javi.

Osmjehnuo sam se iskreno, sa pomalo sažaljenja. Moje prokletsvo uvjek me pratilo, da sam mogao skinuti hirurški precizno tugu sa lica osoba, i utisnuti je u sebe, žaleći ih, i tako pritiskati svoju radost nečim tako nevažnim. Mirela je žena koju sam upoznao prije par sati, i koja svoju tugu dijeli samnom želio ja to ili ne. Koja me pogađa haman ko da je i moja vlastitia. Pozdravio sam se sa njom i rekao da odoh do vrača da ga upoznam, da vidim ima li istine u ovome što je govorila. Bila je radosna i napravila mi je topli sendvić pošto nisam stigao da doručkujem. Rekla je i da će pripaziti na stvari u sobi, i da se ne brinem.


IV

A zaista ispod džamije, putem koji je izgledao dobro održavan i popločan sitnim kamenjem, da mi se činilo da će u svakom trenutku ovuda prozujati kakvo vozilo, šćućurila se pogolema kuća, i stisnula između dva drveta, gotovo da si mogao osjetiti koliko su je žuljala. Bila je potpuno bijela, sa tamno smeđim trijemom, koji je bio prepun vazni sa neobičnim biljem. Odma su mi znakovi sugerirali da se radi o kakvom vraču koji je radio lijekove na bazi ti trava da pomuti um i načini sličan efekat kao u Mirele. Pošto nisam primjetio ikakvo zvono na vratima pokucao sam. Nakon kratko „Odmah“, vrata su se otvorila, i ispred mene je stajao vrač u bijeloj košulji, džins hlačama, i zlatnim satom na ruci, sa uredno podšišanom kosom, i sitnom igličastom bradom. Bio je širokih ramena, sa armijom dlaka koje su porobile ruku ispod lakta do šake. Nije bio nešto visok, no očito je dobro pazio na svoje zdravlje, i stajao je sasvim uspravno ponosno uzdignute glave.
- Izvolite – rekao je smješeći se – mušterija ili?
Nasmijao sam se krišice.
- Nemojte mi reći da se zaista bavite sa tim – rekao sam bez imalo vrijeđanja u govoru. I taj pristup sam imao, jer sam vidio da se radi o mladoj osobi, koja ne bježi od kulisa modernog života.
Nasmijao mi se, i uveo me unutra, ne zaključavajući vrata. Predamnom se otvorio prostran dnevni boravak, sa namještajem gotovo istim kakvog imam u stanu u Cazinu. Vedro je bio osvjetljen, i nije bilo kutka u koji je mogla tama pobjeći od sunca. Sa svih strana su visile ukusno namještene biljke, i papratolike travke, sa svim svojim resama i bobicama. Nisam ih puno razgledao niti sam mogao razlučiti ijednu od njih. Vidio sam da pak nema televizora, niti radiona, a samim tim ni struje jer se sa plafona objesio veliki kristalasti luster, prepun kalupa za svijeće, koji su poticali iz zelene kutije kraj prozora, oko koje su se rasule, jeftine kineske šibice. Sobe su bile razdvojene kulisama, sa budističkim molitvama kako mi je rekao, koje je pokupio u Sarajevu, jer one su svete, gdje god bile kupljene. Sjeli smo odmah tu, i ponudio me čajem, kojeg sam uljudno odbio, rekavši da sam prepun raznih tekućina iz kafane na brdu. Na sredini sobe je stajao poširok stol, sa dvije površi, gdje su se na donjoj sakrivale čudnovate teglice, sa izrezanim travkama, koje su me odmah podsjetile na salatu, i na sedvić koji nisam stigao da pojedem.
- Bavio sam se, tacnije – pružio mi je ruku i predstavio se – duge godine, skoro do pred kraj rata.
- Pa kako je išlo? Jeste li imali posla?
- O da. I više nego što je trebalo. Dolazili su mi svi, sa problemima koje ne možeš ni zamisliti. Posebno u ratu, kad su nastojali da zaborave traume i slično. No i prije rata, sam bio tu, samo sve se držalo u tajnosti, tako da sam bio poznat u uskom krugu.
- Kako ti ljudi mogu tako jednostavno izbrisati svoje sjećanje – odgovorio sam tražeći ikakve tračke osude u njegovim riječima – šta ih može nagnuti da to urade.
- Svatko ima svoju prošlost, koju je nakačio na svoje tjeme. I u kojoj je nešto uprskao, nešto pogriješio. Siguran sam da i ti imaš, no tebi je slatko kad sje sjetiš tih sitnih propusta, i nasmiješ se vikajući „kako sam ja bio glup tad“. No postoje ljudi, koji su načinili prošlost živom, kao sjenu. Koja im je uvjek koračala ispred, i saplitala ih. I kako god bi je tjerali ona bi se vraćala i obuzimala njihove ruke u drhtaj. Meni dolaze samo najbolesniji prošlošću. Rijetki su no ima ih. I uvjek ih razumijem jer tražim da mi sve ispričaju o onome što žele zaboraviti. Uredno i zabilježim to u svoj dnevnik, da ako se ponekad požele da vrate, mogu o tome pročitat. Još nitko se nije vratio. Sjećam se jednog vašeg političkog dužnosnika, koji mi je došao, u pratnji mlade djevojke. Plakali su oboje pola sata, i zatražili da im izbrišem aferu iz sjećanja. Prvo sam uradio to njemu, da se sretan i čio vrati svojoj porodici, i da zadrži stolicu. A onda njoj da se vrati svojome školovanju, ili šta god joj je već bila zanimacija.
Sa tim nikad ne možeš usrećiti samo jedno. Jer prošlost je uvjek splet mreža u koje se uhvate i pogane muhe i osjetljivi leptiri. Na tebi je koje ćeš od njih pustiti u svoj život, i zagraditi u svoje sjećanje za gladne godine. A koje ćeš onako kao što čarobnjak stopi svoju siluetu sa dimom, poslati u zrak, i zaboraviti.
- Razumijem naravno. Hvala Bogu pa nisam zapao u takve probleme nikad, koji bi me razboljeli i kojih bi se morao riješiti na takav način. Mogu razumjeti ljude u ratu, i šta su sve pretrpjeli. No kako to ustvari radiš?
- Jednostavno je. Hipnotički kamen. Ili kristal kao ti je drago – primakao mi se i pokazao privjesak na lancu, u omotu od cilindričnog zlata, i kad ga je otvorio, prikazao se kamen, malo veći od hamajlije, u kojem je lebdila crna masa poput dima, i slijegala po oštrim uglastim krajevima. Činilo mi se da je uvjek jedna polovina bila čista, dok bi u drugu ulazila tvar, i mijenjale se svakih par sekundi – dobio sam ga u Africi od dragog prijatelja koji je i sam bio vrač. Objasnili su mi naravno šta sve može, i upozorili me da ga koristim kad trebadne dobro činiti. Rijedak je zaista, i eto, pomagao je ljudima, godinama.
- Dolazila vam je Mirela?
- Da davno je to bilo. Tako je lijepa bila, a tako propadala. Odahnuo sam kad sam primjetio da se opravlja, jer kad dušu očistiš od takve patnje, i tijelu treba vremena da dodje sebi. Rekla mi je naravno koga je htjela zaboravit, i nisam pokušavao da je odvratim.Uradio sam šta sam morao.
- Da li to radite još?
- Ne, prekinuo sam prije dvije godine, nakon jednog slučaja. Kojeg se ne volim prisjećat. Jeli ovo intervju neki ili - upitao me sa osmjehom.
- Ne naravno, čista znatiželja. Upravo sam stigao od Mirele gdje sam i saznao za vas. Ljude koji žive od rođenja u gradu privlače takve stvari, koje sa nevjericom stoje samo u knjigama i legendama. A o kojem se slučaju radilo?
- O momku jednom. Komšiji mom tačnije. Ne rado je se prisjećam, zaista.
- Pa mogli biste zbog mene napraviti izuzetak.
- Hmm, zaista želiš čuti?
- Što da ne. Ionako nemam pametnijeg posla ovdje.
- Uredu.

V

Nisam ga poznavao do tog dana uopšte. Doduše mnoge nisam poznavao u selu, jer nisam bio tip čovjeka koji voli da presjedava do kasno u noć, i da se hvata za taj seoski ritam života. Na vrata mi je stigao čovjek, kojeg čim sam pogledao, znao sam nikad nije izlazio sa tramvaja, na istoj stanici ko ostali. Primjetio si ga i ti vjerovatno, da sjedi i zuri u nejasne prikaze, i onaj prostor okružen silama koje samo on razumije, i koji samo u njegovom umu pravi slike i nadojile oblike. Pokucao je kao i ti danas, i zamolio me da uđe, naglašavajući da mu treba moja usluga, i time mi je htio dati do znanja da se neće zadržavat, i niti ću ikad poslije toga više čuti za njega. Sjeli smo na ove iste kauče, i ponudio sam ga čajem, koji je kao i ti odbio, te se naslonio udobno. Pričao je mnogo o svemu. O načinu rasta travnih vlasi, i zvuku koji preprdi leptir koji se zabija u fenjersku svjetlost iznad zasjenčenog oluka. Pričao je mnogo o cvijeću. A kakvo je cvijeće to bilo Mirza. Malo je reći, da je sjeme iz Dženeta zajmio, jer takvi boja ni duga nije nosila u svojim njedrima. Ni jutro se nije moglo dovoljno nagledati, pa bi granulo prije svakog pjetla, i obasjalo te kremaste latice, iz kojih bi kapljice rose milile do dna, nikad ne padajući. Sve ti se čini, da kad ga gledas, pred tvojim očima naslika samo tebi drage slike, i upotpuni bojama, koje bi vjetar njihao da udahne pokret, i život u sliku koja se već rodila u tvojoj glavi. I koja te izbezumila, i ostavila zaljubljenim. Čudno je to sve Mirza, jer ja ga nikad vidio nisam da je to svoje cvijeće njegovao, ma niti da ga je zalijevao.
Pričao je i o svjetlosnim ljudima, koji ga dižu iz kreveta svakog jutra da se nadima jutrene pare, i osvježi pluća. I naravno nisam ga smatrao normalnim uopšte. No ubrzo je počeo razumljivije govoriti zbog čega je ustvari i došao ovdje, da sam se počeo ježiti sa prvim rečenicama. Bio je sasvim normalan Mirza. No bio je u mjestu iz kojeg normalni ljudi rijetko izlaze. I sam znaš rat što je, i znaš šta bjehu logori. Proveo je dugo vremena u jednom. Za to mjesto, svaki udisaj zahrđalog zraka je predug, a on ga je udisao punih dva mjeseca. U detalje mi je ispričao šta je radio tamo, i što su mu radili. U knjizi imam sve zapisano, no mislim da bi i meni i tebi bilo draže da taj dio ne mrcvarimo, i ne gadimo atmosferu, sa nečim što su šumske zvijeri davno prevazišle. Bilo mu je gadno. I svaka rečenica koju sam pisao je ispucala od drhtaja ruku, i straha od onih ljudi kojim je Bog dozvolio da hode ovom zemljom, i još da pričaju. Iako je od početka znao za mene, godinama je odlučio da živi sa tim, jer je držao do vrijednosti prošlosti baš kao i ti sada.
Oni koji u Boga vjeruju, teško razumiju one čakšire sudbine koje ateisti oblače i kojima pripovjedaju svoje nevjerništvo, a koje se baziraju na samo jednoj izreci, „tajnoviti su putevi gospodji“. Ja Boga nisam razumio, kad je odredio da se zloglasni čuvar logora, u kojem je bio moj klijent, naseli tik do njegove kuće, dole niže, da ih je djelila samo pepelasta taraba, kroz koju je i sunce moglo prodrijeti, samo da se nije tako dugo zadržavalo na njegovom cvijeću. A taj čuvar je opet bio onaj koji ga je ponajviše i zlostavljao. Došao mi je taj dan, i zamolio me da učinim bilo šta, samo da zaboravi ta dva mjeseca u logoru, tog čuvara, i svu krv koju je ispovraćao na nos. Rekao je da će platiti koliko god bude trebalo. Ono što je tražio i dobio je Mirza. Ništa više ništa manje. Ta klackalica vremena u njegovom umu, se više nije klatila. To ti ja garantiram. Otišao je zadovoljan, i platio mi odmah u gotovini. Od tada ga nisam vidio, a čuvara gotovo svaki dan, kad god bi se provozao traktorom do kafane. Koliko god bi želio da zagadim svoj um njegovim likom, nije mi uspjelo, jer ja ipak nisam bio taj čija je koža ostavljala kalupe njegovih udaraca i prezira. Odlučio sam da ne razmišljam o njemu, i za mene je bio komšija kao i svaki.

Sjećam se da sam nakon dvije noći, čuo dva pucnja. Gotovo iste jačine, i istog bespasnog zvuka. Prenuli su me iz sna, i kad sam pogledao kroz prozor, vidio sam da na nebu nije bilo niti jedne zvijezde, a i da se mjesec razmazao po nebu, kao da gledaš u posudu vrelog eurokrema, koja mahnita na sve strane, i po kojoj tražiš onu bjelinu da proviri, i da je uhvatis kašikom, al uvjek bi je nekako kakao uvukao, i prekrio, da ti ne ostane gotovo ni slamčica bijele slasti.
Tako sam ja lovio bijelu stranu eurokrema u svom životu. I tako sam te noći lovio i šavove mjeseca po nebu. Jedino što se bijelilo te noći, je plahta koja je prekrivala čuvarevo tijelo, i koju su iznosili momci iz hitne. Izletio sam izbezumljen i potrčao do njegove kuće, da bi samo stigao u susret milicajcima, i svome komšiji, koji čim me pogledao, rekao: „Dva puta sam mu govorio da kokoši nadilaze moju ogradu, i cvokaju sjeme. Moje sjeme nije da ga kokoš posere na kraju. Toliko nije ružno komšija brate.“
Vidio sam ga još jednom u zatvoru, kada sam mu odnio stvari. I pozdravio se.
Umro je na onaj dan, kad je vjetar pokršio njegovu baštu, i sve latice prosuo po zemlji. To ti ja jamčim. Niti je on mogao bez nje, niti ona bez njega. Koje je umrlo prvo, to ti ne umijem reći. Latice su još ondje, otiđi pa vidi ako želiš. Ne dira ih nitko već godinama. I ono vjetra što im dođe, gotovo na prstima pređe preko njih, i preskoči ogradu, da ih nebi uznemirio. Mogu se zakleti Mirza, da je od tog dana nebo povratilo svoje zvijezde. A nebi me čudilo, da su baš one bile one silne krijesnice koje su gušile vazduh svojom prašinom, i svakom putniku govorile, da je ondje živio Mehmed.

Mehmed. Mehmed!

Gotovo sam pao sa stolice. Da li je moguće da govorimo o istom čovjeku.

- Dervase, molim te, rekao si da se zvao Mehmed – odgovorio sam drhtajući.
- Da Mirza, pa predstavio mi se naravno. Nisam li ti to spomenuo? Izvini, moja greška.
- Ali Mirela, ona ga je zaboravila. Jao, Mehmed se vratio ovdje. Moram joj reći!
- Mirza vrati se – gotovo me odvukao nazad na stolicu – ja i ti tu ne možemo mnogo učiniti. Obuci se, i sačekaj noć ovdje samnom pa ću ti pokazati nešto.

VI

Prvo smo otišli do Mehmedove kuće, i vidjeli potamnjele latice po bašči. Suše se polako, i mnoge su već izgrizle gusjenice. Noć je zvonila na sve strane, i stali smo tu posmatrajući zidove koji su ispod krova bili obljepljeni mrtvačkim pjegama vlage. Dervas je pogledao na sat, i pokazao mi prstom par latica koje su se podigle sa vjetrom kojeg nisam ni osjetio. Pratili smo ih, kao siromašni klinci koji prvi put vide balon nadiman helijumom. Bile su bijele boje, i jednom kad bi ih uhvatio među sjenama kojima se mjesec igrao saplećući nam korake, nebi ti se skidale sa očiju tako lako. Doveli su nas do ruševine, jedne pogoleme kuće, oko koje su se poredale daske i opeke koje su bile naslagane u kružnom redu, vjerovatno da se nebi dalje otkotrljavale na put.
Zastao sam i sledio se. Na pragu kad smo se približili, stajala je djevojka, duge platinaste kose. Devras me je uhvatio za rukav, i dao signal da se ne mičem. Dvije latice su se spustile na njezine jagodice, na koje je neprestano kapala kristalasta tečnost, za koju nebi ni vidio da je ondje, da se mjesec nije umješao.

- Mirza – rekao mi je dišući teško – ono ti je Mirela.

Djevojka se okrenula još jednom, i preblistala očima u našem pravcu, sa pogledom koji nas je premašivao u duplo. Daljina je u njezinim očima, postajala sve bliža.
Prije nego što sam razjasnio šta je gledala, nestala je. Kao dim iz kahve, koja se hladila predugo.

- Devrase, kakvo je ovo mjesto? Šta mi to govoriš, Boga ti! Ona kafana, instrumenti su mi ondje, aparati, spavao sam u njoj dovraga!
Devras je pustio da zrikavci svojom pjesmom, pronađu moje odgovore. Ondje nije stajalo ništa drugo doli ruševine, nekad pogoleme kuće. I moji aparati su bili tu, naslonjeni uz mekan, prekišen zid.
- Misliš Mirza da si jedini. Ono što si vidio, i ova kafana u koju si ušao, je dio jedne velike tuge koja se ovdje može presjeći nožem, i ponovo narasti kao rep zelembaća. Ova traćara od kolibe, ovakva je već godinama, i biće ovdje dok god Mirela čeka. Samo da ne prestane da čeka. Ovo mjesto je lijepo zaista, i sigurno ćeš moći da uslikaš mnogo toga, no ono što ga čini posebnim, nije ni izbliza tako dražesno. Mnogo ljudi je iskusilo ono što i ti. Zamolio sam ih da o tome ne pričaju. Mnogi nisu pristali, pa sam morao da im obrišem sjećanje. Znam da si primjetio da sam ponio kristal. Sad znaš i zbog čega. No tebe neću usloviti ni sa čim. Ionako sutra odlazim iz ovog mjesta. Vjerovatno ću se vratiti u Afriku, jer već dugo me zovu tamo. Ako želiš, mogu da ti ovo izbrišem iz sjećanja. Samo kaži.

Odmah je izvadio kristal iz njedara, i pogledao me u oči. Nisam to mogao dozvoliti, i odbio sam ga bez imalo razmišljanja.
- I bolje je. Ovakav dio prošlosti vrijedi sačuvati. Vrijedi za onaj osjećaj koji obuzme u tebi kad god ga se sjetiš. Onu knjigu ću ponijeti sa sobom, jer itko da je drugi pročita, nebi mogao zemljom hodit da ne pljune na ovaj dar od života.

Tu smo se i rastali, jednim stiskom ruke. Vratio se u svoju kolibu, a ja sam zgrabio instrumente, i brzim hodom ostavio Vilogorje da se samo oplakuje svojom začaranom noći.

Do jutra sam stigao do hotela kod kojeg sam parkirao auto. Odmah sam platio dug, i zaputio se prema Cazinu. Na putu nisam primjetio ništa, što bi bilo vrijedno spomenuti.


Mirza Mehagić

TheWatcher wrote:

KONTe_Sa wrote:web site je http://www.kns.ba

pogledajte mozda vam bude interesantno te odlucite posjetiti prostorije udruzenja..postati novi clan..i sl.
dole mozete procitati dio sa te stranice..za dalje informacije naravno-posjetite stranicu...

hvala..


''Udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo
OP©TE ODREDBE…
… udruľenje za kulturu - Novo Sarajevo je kulturno-umjetnička organizacija sa kulturno-umjetničkim programom i ciljem zasnovanim na Programu i Statutu udruľenja.
.... skraćeni naziv Udruľenja je: KNS.
… udruľenje ima svojstvo pravnog lica i upisan je u registar Viąeg suda u Sarajevu.
…rad urduľenja je javan
CILJEVI I NAČELA...
…zadaci i ciljevi Udruľenja utvrđeni su u Programu udruľenja sa naročitom naznakom na slijedećem:
-zalaganje za reafirmaciju i prezentaciju umjetnosti, kulture i svih oblika umjetničkog stvaralaątva ,
-praćenje kulturno-umjetničkih tokova,
-stvaranje pozitivne klime za sve oblike umjetničkog stvaralaątva,
-stvaranje uvjeta za razne oblike povezivanja i suradnje umjetnika,
-zalaganje za ąto adekvatnije i ąire reprezentovanje kulture i umjetnosti. ......''

napokon malo kulture da malo sjasimo sa dzamija krstova i crkvi

Kultura? Ko o tome afimativno govori? Ali , od toga se ne može pobjeći!

UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO SARAJEVO
http://www.kns.ba 061/524-505

Na osnovu odluke Organizacionog odbora manifestacije raspisuje se:

Javni poziv
za prijavu autorskih radova, programskih sadržaja i projekata
iz domena umjetničkog stvaralaštva mladih za učešće u programu festivala:


ARTFEST 2008
Prvi festival umjetničkog stvaralaštva za mlade


Uvjeti za prijavu:
I) Opći uvjeti:
Javni poziv se odnosi na mlade
1. sa područja Kantona Sarajevo
2. starosne dobi do 35 godina (autorska prezentacija)
3. aplicirani radovi, programi i projekti treba da zadovoljavaju temeljne umjetničke i estetske norme, otvaraju prostor za afirmaciju umjetničkog stvaralaštva mladih ili da su edukativnog karaktera.

Organizacije :
(udruženja, javne ustanove i institucije - koje rade sa mladima)
Radovi i djela iz domena umjetničkog angažmana i stvaralaštva u formi:
a) umjetničkog programa;
b) projekta;
c) autorski rad.


Organizacije :
1. Osnovni podaci o organizaciji
2. naziv i kraći opis programa/projekata koji se aplicira za uvrštavanje u program festivala
Napomena: Organizacije obezbjeđuju finansiranje programa/projekata koji se uvrštavaju u program festivala.

Umjetničke grupe:
1. starosna dob do 35 godina;
2. da je rad autorsko djelo / ili u funkciji njegovanja kulturne baštine
3. uz navesti podatke:
- ime i prezime članova
- datum rođenja
- kontakt adresa i telefon;
- dosadašnji angažmani.

Pojedinci:
1. starosna dob do 35 godina
2. da je rad autorsko djelo
3. uz radove navesti podatke o autoru:
- ime i prezime;
- datum rođenje;
- kontakt adresa i telefon;
- dosadašnji angažmani.

II) Kategorije
a) lokalitet
1. Kanton Sarajevo
- grupne aplikacije putem obrazovnih institucija i NVO
- pojedinačne aplikacije
Napomena: Interesantni autorski radovi i programski sadržaji iz BiH mogu biti uvršteni u program kao gosti festivala.

2. Bosanskohecegovačka dijaspore
- grupne aplikacije putem organizacija
- pojedinačne aplikacije
Napomena: Organizacije i pojedinci snose troškove dolaska, boravka i učešća na festivalu.


b) starosna dob
1. omladina - školski uzrast
2. studenti
3. mladi autori

c) umjetnički izažajne forme
1. književnost
- poezija (pjesme, poeme)
- proza (pripovjetke, kratke priče i roman)
- drama

2. muzika
demo-grupe (sa autorskim repertoarom od 5 pjesama)
instrumentalni sastavi
vokalno-istrumentalni sastavi
kantautori
insrtumentalisti
Napomena: Neophodno je dostaviti demo-snimke na CD-u.

3. umjetnička fotografija
samostalne izložbe
zajedničke izložbe

4. teatar
predstave
muzičko-scenska djela
performans

5. likovna umjetnost
autorski rad (slikarstvo, likovne kreacije)
samostalne izložbe
grupne izložbe

6. kratki film i video kreacije
kratki film do 15 minuta
video kreacija do 5 minuta

7. ručni radovi
izložbe


III) Radove slati:
- poštom na adresu: Hamdije Čemerlića 49; 71 000 Sarajevo, BiH
- putem e-maila: [email protected]
- putem web-stranice udruženja: http://www.kns.ba
- lično dostaviti uz konsultacije na telefon: 061/524-505


Javni poziv je otvoren do 16.06.2008. godine.

Prispjele radove pregledaće i ocijeniti Stručne komisije, a programsku selekciju vrši Organizacioni odbor. Radovi autora koji ne zadovoljavaju uvjete Javnog poziva neće biti razmotreni. Za uspješne radove predviđena su priznanja, nagrade i uvrštavanje u program manifestacije.

Napomena: Predviđene nagrade nisu novčane već u vidu prigodnih poklona. Organizacioni obor će odluku o izboru projekata objaviti do 20.06.2008. godine.


Ibrahim Osmanbašić
Predsjednik

Pokrovitelj manifestacije. VLADA KANTONA SARAJEVA

Sarajevo, 31.05.2008.

POZIV ZA VOLONTERE/VOLONTERKE
PRVI FESTIVAL UMJETNOSTI MLADIH:
"ARTFEST 2008"



Udruženje za kulturu Novo Sarajevo raspisuje
POZIV ZA VOLONTERE/VOLONTERKE
NA PRVOM FESTIVALU UMJETNOSTI
MLADIH -"ARTFEST 2008"

Ako posjedujete:
- Hrabrost da probate nove stvari
- Organizacijske sposobnosti koje još niste imali priliku iskazati
- Želju da obogatite dosadašnja iskustva
- Odgovornost za preuzete obaveze

A pored toga:
- imate između 18 i 30 godina
- trenutno živite na području Kantona Sarajevo
- nemate planova u periodu od 26.06. do 30.06.2008.
- ali imate odlučnost da se pokrenete

Bili biste angažirani na:
- info deskovima za ArtFest
- promoviranju sadržaja ArtFesta
- animiranju mladih ljudi da nam se pridruže
- pripremi organizacije koncerata, izložbi, književnih večeri....

Zauzvrat dobijate priliku da:
- Steknete nova iskustva i vještine
- Upoznate nove ljude
- Moderirate okrugle stolove (nakon završenog kratkog kursa)
- Okušate se kao voditelji određenih segmenata ArtFesta
- Medijski prezentirate sadržaje ArtFesta
- I još mnogo toga.....

Zato ne propustite svoju priliku, prijavite se:
- pošaljite osnovne podatke (ime, prezime, godište, kontakt telefon, mail)
- kratki opis dosadašnjeg angažmana na sličnim aktivnostima (ukoliko postoje)
- navedite i vid angažmana u kojem biste se najviše voljeli okušati

I sve to proslijedite na adresu:
- Hamdije Čemerlića br. 49, 71000 Sarajevo, ili
- [email protected]

ROK ZA PRIJAVU JE: 20.06.2008.

A za sve dodatne informacije budite slobodni da nas kontaktirate na brojeve telefona:
- 061 524 505, kontakt osoba Ibrahim Osmanbašić, predsjednik Udruženja
- 061 328 014, kontakt osoba Vanja Vuković, koordinatorica projektnih aktivnosti

Organizacioni odbor festivala

Objavljeno: Sun Jun 01, 2008 4:10 pm
Tema objave: LIRIKONFEST '08 –VII.
HERBERSTEINSKO SRECANJE KNJIŽEVNIKOV
VABILO NA LITERARNI VEČER

Ustanova Velenjska knjižna fundacija in Književna asociacija Velenika
organizirata pomladni festival liričnih umetnosti

LIRIKONFEST '08 –VII. HERBERSTEINSKO SREČANJE KNJIŽEVNIKOV

z mednarodno udeležbo, ki se bo v začetku meseca junija (04. – 07.)
dogajal v Velenju, z več gostovanji po Sloveniji.

Na festivalu bosta sodelovala tudi Bosanskohercegovska avtorja iz Sarajeva
Ibrahim Osmanbašić in Belmin Biberović,
člana Udruženja za kulturu Novo Sarajevo in Knjževnega kruga – KNS, ki ju bo gostil tudi Klub mladih pri Društvu slovenskih pisateljev, in sicer na literarnem večeru v Ljubljani,
05.junija ob 19. uri, v prostorih DSP, Tomšičeva 12
kjer se jima bodo pridružili še pesnica Senada Smajić iz Železnikov, pesnik Željko Perović iz Maribora ter glasbenik Šemsudin – Dino Džopa (skupina Aritmija) iz Ljubljane.
VABLJENI!

Program festivala
ARTFEST 2008
26-30.06.2008.godine

26.06.2008.godine- četrvtak

14,00 sati Galerija “MAK” - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
(Ulica Sime Milutinovića Sarajlije 7)

Otvaranje festivala - ARTFEST 2008
- Obraćanje organizatora i pokrovitelja

Poetsko-muzički program:
-„Književni krug KNS“
- Promocija video spota festivala (Kulturni dernek/“Ulice“)

Otvaranje kolektivne izložbe:
- Lejla Ramić i Sabina Trnka (slikarstvo)
- Samir Nesimović (skulpture)
Postavka izložbe otvorena za posjetu od 26-30. 06. 2008. godine

Umjetnički program - Sala MZ „Grbavica 1“, ul. Hamdije Čemerlića 49

18,00 sati Književno veče:
- Amra Kaltak
- Admir Džanko

19,00 sati Otvaranje izložbe
- prezentacija KNS-a
(foto, književnost, teatar, muzika)

19,30 sati Veče poezije
- Predstavljanje pjesnikinje Mirzete Memišević

22,00 sata "CLUB LUXOR" - Ilidža
Mlada sarajevska muzička scena:
- Zao Plan
- Kulturni dernek
- Muštuluk
- Dobro Uštirkani Milje Ispod Vaze
Promocija CD-a "Artfest 2008" i video spota festivala (Kulturni dernek/“Ulice“)





27.06.2008. godine - petak

Galerija “MAK” - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
(Ulica Sime Milutinovića Sarajlije 7)

14,00 sati Književna omladina (srednja škola)



Stage Vilsonovo šetalište (Ul. Zmaja od Bosne - iza Muzeja revolucije)

19,00 sati Poetsko-dramsko predstavljanje KNS-a
- Književni krug KNS
- Muzički teatar 2000
(Amina Zimić, Merima Spahić, Ermin Lagumdžija, Vanja Vuković)

20,00 - 23,00 Koncert
DBAU - Prijedor
Velahavle - Sarajevo



28.06.2008. godine - subota

13,00 sati Program na Vilsonovom šetalištu
- prezentacija
- likovne radionice
- muzički sadržaji

14,00 sati - prezentacija udruženja:
„Neolit“, „Nova akropola“ i „KNS“

16,00 sati - Arnela Kordić - poezija


Stage Vilsonovo šetaliste (ul. Zmaja od Bosne - iza Muzeja revolucije)

19:00 - 21:00 Koncert
- Kulturni Dernek
- Zao Plan
- Mustuluk

21:00 - 23:00 PARTY
- DJ ETNA
- Balkrank (RBC)
- Ars Nova (RBC)
- Target (ex.TRAM 11) + Special Guests (ZG/CRO)

23:00 ARTFEST AFTER PARTY - "CLUB LUXOR"
- DJ ETNA
- DJ AZ



29.06.2008. godine - nedjelja

12,00 sati - Sala MZ „Grbavica 1“, ul. Hamdije Čemerlića 49
- Okrugli sto
Tema: Afirmacija umjetničkog stvaralaštva mladih

14,00 sati - Galerija "MAK", ul Sime Milutinovića
- otvaranje izložbe radova likovne radionice
- promocija knjige „Breme vremena nosim“, autora Emsudina Pašanovića
- gost-predavač: Fatmir Alispahić, tema:Martin Luter King- 40.godina poslije

16,00 sati - sala „Grbavica 1“
- književno stvaralaštvo - kratke priče
(Belmin Biberović, Vanja Vuković, Ermin Lagumdžija, Tamara Turnadžić)
Gost: Mersida Sadiković - Osmanbašič



30.06.2008. godine - ponedjeljak

Galerija „MAK“ - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH (Ulica Sime Milutinovića Sarajlije 7)

17,00 sati - Konferencija za štampu
18,00 sati - Književni klub „Prvi koraci“
19,30 sati - Zatvaranje festivala
- obraćanje organizatora
- obraćanje pokrovitelja
- muzičko-poetski program
- dodjela priznanja i zahvalnica



Organizacioni odbor festivala
Sarajevo,20.06.2008.godine

U galeriji "MAK", 30.06.2008. godine, u 19:30 sati, sa prigodnim programom i dodjelom priznanja, zatvoren je Prvi festival umjetničkog stvaralaštva mladih "ARTFEST 2008", nakon petodnevnog programa gdje je veliki broj mladih umjetnika promovisao svoj rad i angažman. Na temelju stečenog iskustva organizator festivala planira programsku nadogradnju za naredni festival iduće godine, koji je ostvario temeljne zacrtane ciljeve. Festival je zatvorila mlada književnica Vanja Vuković.

Organizator festivala

ARTFEST 2008
programski sadržaji festivala
26-30.2008. godine


Opći aspekt:
Prvi festival umjetničkog stvaralaštva, ARTFEST 2008, realiziran je od 26-30.06.2008. godine, gdje je učešće uzelo veliki broj mladih kreativaca na polju muzike, scenske umjetnosti, književnosti i likovne umjetnosti, u organizaciji Udruženja za kulturu - Novo Sarajevo (KNS). Pokrovitelj festivala je bila Vlada Kantona Sarajevo, suorganizator programskih aktivnosti na svojoj općini je bila Općina Novo Sarajevo, dok je par nevladinih organizacija surađivalo na realizaciji zajedničkih programa i aktivnosti.

Programske aktivnosti odvijale su se na više lokaliteta, tako da su manifestacije realizirane na pet općine Kantona - Ilidža, Stari grad, Novi grad, Centar i Novo Sarajevo, što na samom početku programske profilizacije festivala jasno skreće pažnju na težnu organizatora da se programske aktivnosti odvijaju na svim općinama Kantona - a za šta je neophodna biža komunikacija i saradnja u cilju kvalitetne prezentacije umjetničkog stvaralaštva mladih.






Sadržaj programa festivala obuhvatio je:
- koncerte u klubovima i na otvorenom( muzičke grupe i ;
- izložbe slika, fotografija i stripa;
- književne prezentacije - od poetskih i proznih sadržaja do prezentacija knjiga;
- okrugli sto na temu: „Afirmacije umjetničkog stvaralaštva mladeh“;
- prezentacije angažmana drugih organizacija koje djeluju na polju umjetnosti i rade sa mladima;
- predavanje profesora Fatmira Alispahića na temu: „Martin Luter King - 40 godina poslije“;
- prezentacija rada na polju muzičko-scenske umjetnosti (MT 2000);
- likovna radionica na otvorenom (Vilsonovo šetalište);
- prezentacija na polju kratkog filma, video i audio produkcije;

Popratne aktivnosti u sklopu organizaciskog angažmana u toku pripreme i realizacije programskih aktivnosti festivala:
- praktična edukacija mladih aktivista i volontera na polju organizacionog i programskog angažmana;
- medijska prezentacija koncepta i programa festivala;
- analitički rezime angažmana na koncipira i programskom profiliziranju festivala;






Umjetničke prezentacije:
- Likovna umjetnost:
- Kolektivna izložba- (Galerija „MAK“, 26-28.06.)
Lejla Ramić (slikarstvo)
Sabina (slikarstvo)
Nesimović (skulpture)
-Likovna radionica na Vlisonovom šetalištu (28.06) i izložba radova sa likovne radionice jedanaest autora (Galerija „MAK“ 29-30.06.)
- Zajednička izložba tri autora škole stripa (Kulturni centar „Dobrinja“)

- Fotografija:
Zajednička izložba - Arhitektonski i gradjevinski fakultet

- Muzika:
- Muzička produkcija:
CD - sa osam pjesam učesnika festivla;
- DJ - tehno party
-Muzičke grupe:
1. Kulturni dernek
2. Zao plan
3. Muštuluk
4. Dobro uštirkani milje ispod vaze


-Kratki filma i video produkcija:
Prikazivanje kratki film autora Tarika Jažića (III razred gimnazije)
Promocija promotivnog video spota fesivala (Ulice/kulturni dernek u režiji ...)

Književnost:
- članovi Književnog kruga - KNS
- mladi autori (proza i poezija)
-promocije objavljenih knjiga mladih autora
- prezentacija pripremljenih rukopisa mladih autora koji su spremljeni za objavljivanje i traže izdavača

Organizacioni angažman:
- organizacioni odbor
- timovi za pojedine progamske segmente
- volonteri


Organizacioni odbor festivala