#1 ŠIPTAR PLUTAČ
Posted: 19/10/2006 09:44
Kupam se ranom zorom. Samo tada more mi prija... Ostatak, mučenje... Od mora, danas, samo sjećanje... Po zimi ovoj.
***
06.00. a.m. Jedini sam živi kupač na Ulcinjskoj plaži. Kažem živi, jer kraj mene pluta cijelo drvo, sa sve korijenom i granama, i iglicama, i... sve ptičice iz gore... sve ptičice iiiiz goooreeee..... ptičicama. Gledam. Stoljetni suicidni bor koji, najverovatnije, iz samo njemu znanih razloga skočio je s litice. Bio je umoran od života, dokurčio mu... nešto... neko... bogapitajšta... lijepo se vidjelo po godovima. Nije ni čudo da odlučio je strmeknuti se odozo da vrat lomi sebi niz liticu.
Hele, plivamo ti ja i bor, što ledjno, što butterfly, što delfin, što pas, što mačka, što krava... ne osjećamo – da izvinete – hladnoću i samoću što penetrira u nas. Ustvari, osjećam penetraciju tu, al' onako, pomalo... malo, po malo... bogami, puno...
Bodrim se vedrom pomišlju na 1912-tu... na Atlantik, i plutanje do dolaska Carpatia-e. Ne znam kako se mrtvi bor nosi sa tim. Bit će da mu je svejedno.
Prekorim se kako sam isuviše depresivan za Šiptara plutača na godišnjem, pa, još na svom terenu, i suženim moždanim kanalima preusmjerim misli na druge suženije. Misli u od hladnoće skupljenom mozgu sužene, a tijelo... eh, tijelo... nemaš šta vidjeti... skupio sam se za miiiiinimum dva konfekcijska broja. A, skupljen i bio, jer skupljen i rodio sam se, pa sad' vidi, brale, šta od mene je ostalo?!! Trebat će mi dva sahata da najprije borovom granom stučem ovaj led sa zglobova, pa dok prvi zamah rukom... pa dok drugi... pa dok obale dokopam se... požuri One, dok kasno nije... morski ti plodovi već namiguju... to što žive ih vidjaš... to samo išaret biti može da - ne do Allah - ribu kakvu najest možeš... ako ne iskrcaš se odmah... već sada... briši, bre, iz vode!
Izljubim se s mrtvim samoubicom, gurnem ga da još malo potone, znam neće se ljutiti, prospem šaku vode za njim, i otkukam na albanskom prigodnu zimzelenu tužbalicu.
Izađem, u romantik Baywatch stilu, protresem kosu, zavučem ruku u gaće koje uvukle su mi se u dupe, ne istuširam se, donesem ženi dvije litre mora u flaši od Schweppes-a da i ona vidi mora, i pola kubika pijeska u ušima.
Na gaćama - iglica. Hmm... Zasadit ću je u saksiju.
Možda bor ipak bi da živi?
Možda je borac? Kao ja.
Jer, ja borac sam.
Uinat životu.
I, onima što na dnu bi da me vide.
***
06.00. a.m. Jedini sam živi kupač na Ulcinjskoj plaži. Kažem živi, jer kraj mene pluta cijelo drvo, sa sve korijenom i granama, i iglicama, i... sve ptičice iz gore... sve ptičice iiiiz goooreeee..... ptičicama. Gledam. Stoljetni suicidni bor koji, najverovatnije, iz samo njemu znanih razloga skočio je s litice. Bio je umoran od života, dokurčio mu... nešto... neko... bogapitajšta... lijepo se vidjelo po godovima. Nije ni čudo da odlučio je strmeknuti se odozo da vrat lomi sebi niz liticu.
Hele, plivamo ti ja i bor, što ledjno, što butterfly, što delfin, što pas, što mačka, što krava... ne osjećamo – da izvinete – hladnoću i samoću što penetrira u nas. Ustvari, osjećam penetraciju tu, al' onako, pomalo... malo, po malo... bogami, puno...
Bodrim se vedrom pomišlju na 1912-tu... na Atlantik, i plutanje do dolaska Carpatia-e. Ne znam kako se mrtvi bor nosi sa tim. Bit će da mu je svejedno.
Prekorim se kako sam isuviše depresivan za Šiptara plutača na godišnjem, pa, još na svom terenu, i suženim moždanim kanalima preusmjerim misli na druge suženije. Misli u od hladnoće skupljenom mozgu sužene, a tijelo... eh, tijelo... nemaš šta vidjeti... skupio sam se za miiiiinimum dva konfekcijska broja. A, skupljen i bio, jer skupljen i rodio sam se, pa sad' vidi, brale, šta od mene je ostalo?!! Trebat će mi dva sahata da najprije borovom granom stučem ovaj led sa zglobova, pa dok prvi zamah rukom... pa dok drugi... pa dok obale dokopam se... požuri One, dok kasno nije... morski ti plodovi već namiguju... to što žive ih vidjaš... to samo išaret biti može da - ne do Allah - ribu kakvu najest možeš... ako ne iskrcaš se odmah... već sada... briši, bre, iz vode!
Izljubim se s mrtvim samoubicom, gurnem ga da još malo potone, znam neće se ljutiti, prospem šaku vode za njim, i otkukam na albanskom prigodnu zimzelenu tužbalicu.
Izađem, u romantik Baywatch stilu, protresem kosu, zavučem ruku u gaće koje uvukle su mi se u dupe, ne istuširam se, donesem ženi dvije litre mora u flaši od Schweppes-a da i ona vidi mora, i pola kubika pijeska u ušima.
Na gaćama - iglica. Hmm... Zasadit ću je u saksiju.
Možda bor ipak bi da živi?
Možda je borac? Kao ja.
Jer, ja borac sam.
Uinat životu.
I, onima što na dnu bi da me vide.

