#1 UZROCI I POSLJEDICE HOMOSEKSUALNOSTI
Posted: 01/09/2006 23:27
Kako ste narode? Ja sam novi clan na forumu. Citao sam ovaj tekst koji mi je jako interesantan pa bi zelio da vidim sta drugi misle!
Aida Tule, dipl. psiholog
Mnogi naučnici, pogotovo psiholozi i sociolozi, istraživali su prisutnost homoseksualnnosti u ljudskoj prirodi i u društvu. Neka od ključnih pitanja na koja su pokušali naći odgovor su sljedeća :
- Kako dolazi do homoseksualnih poriva u ljudskoj prirodi?
- Da li je to pitanje izbora?
- Da li je to urođeno?
- Da li je takvo ponašanje naučeno?
- Da li je zdravo ili štetno za ljudski organizam i psihu?
- Da li je zdravo ili štetno za ljudski rod?
- Da li se može reći da je to normalno ili abnormalno ponašanje?
- Da li se treba/može mijenjati?
Uzroci homoseksualnosti su još uvijek relativno neistraženi. Naučnici se razilaze u vezi s tim pitanjem. Naime, neki tvrde da su za to odgovorni isključivo biološki uzroci, dok drugi kažu da se homoseksualnost razvija pod utjecajem okoline. Svaka od tih grupa još uvijek dokazuje svoju teoriju, a nerijetko ćemo naići i na mnogo naručenih naučnih analiza. Kad se govori o ljudskoj prirodi i njenom utjecaju na razmišljanje, ponašanje i donošenje odluka u društvenom okruženju, onda je jako teško biti isključiv i reći da je samo genetika ili da je samo okolina odgovorna. Ako se osvrnemo na analizu definicije homoseksualnosti, koja kaže da se radi o “emocionalnoj, duševnoj i seksualnoj privlačnosti prema istom spolu”, onda se može lahko zapaziti zanimljiv redosljed razvoja homoseksualnosti. Na prvom mjestu se javlja emocionalna privlačnost, zatim duševna, pa tek na kraju seksualna. Kad se dvije osobe emocionalno privuku onda ne možemo tvrditi da je to urođeno jer emocije su podložne promjenama i aktiviraju se zavisno od okruženja u kojem se nalazimo pa, s vremena na vrijeme, volimo nekog ili nešto ili ne volimo. Zato je nelogično izjaviti “ja volim tu i tu osobu zato što sam tako rođen/rođena”, već zato što “sam iz iskustva naučio/la da se lijepo osjećam u društvu te osobe i da imamo dosta toga zajedničkog”. Emocionalni i duševni dio u definiciji homoseksualnosti je glavni ključ međuljudskog privlačenja, što pobija teoriju da je homoseksualnost urođena. Međutim, tu je, na kraju, i seksualnu privlačnost što, opet, ide u korist urođenog ili biološkog utjecaja, što znači da, i genetika i okolina igraju veliku ulogu u seksualnoj orijentaciji. Ono što društvo podrži, bez obzira bilo urođeno ili ne, tome će ljudi težiti i smatrati ga za ispravno, a ono što društvo ne podrži ili ne odobri, bilo urođeno ili ne, neće biti definisano kao ispravno i, najvjerovatnije, ni javno manifestovano. Danas smo svjedoci gay-parada, gay udruženja, javnih gay-vjenčanja, odlikovanja gay-osoba viteškim titulama, što nas vodi do zaključka da društvo u kojem živimo podržava homoseksualnost i smatra je ispravnom, uprkos tvrdnjama iz nekih medicinskih krugova da je “homoseksualnost psihičko i psihijatrijsko oboljenje, koje kao raskošna opasnost prijeti pravilnom dizajnu spolnih razlika u društvu.” To su, ustvari, riječi kliničkog psihologa i profesora Charlesa Socaridesa koje su objavljene u Washington Postu. Profesor Socarides predaje psihijatriju na uglednom medicinskom koledžu Albert E. i intenzivno se bavio naučno-istraživačkim radom pokušavajući da odgonetne bio-socijalno-psihološku bazu homoseksualnog ponašanja. On tvrdi da je takvo ponašanje uzrokovano određenim psihičkim poremećajem ili hendikepom i da nalazi svoj korijen u odgoju, okolini i utjecaju onih koji su važni u našim životima. Ima dosta onih koji se ne bi složili sa mišljenjem profesora Socaridesa. Oni imaju svoje argumente koji idu u prilog homoseksualnosti kao zdravom izboru seksualne orijentacije. Jedan od njih je i Sigmund Freud.
Podrška homoseksualnosti u psihoanalizi i svijetu životinja
Sigmund Freud tvrdi da su svi ljudi biseksualci, što znači da teže istom i suprotnom spolu u isto vrijeme. Na prvom mjestu, Freud nije temeljio svoj rad na empirijskom dokazu i iz tog razloga u modernom krugu psihologa njegov stav ne važi kao validna referenca. Drugo, njegova psihoanaliza je utemeljna na pretpostavkama, što se može vidjeti iz prethodno navedene generalizacije. Tvrditi da su svi ljudi biseksualci znači isto što i reći da svi ljudi imaju težnju da kradu ili ubijaju. Šta smo postigli tom izjavom? Dali smo zeleno svjetlo krađi i ubijanju jer su biološki opravdani, a da se nismo upitali ima li to negativnih posljedica. Ako su nam jasne negativne posljedice određenog ponašanja, onda se taj poriv ljudske prirode stavlja pod kontrolu. Činjenica da svi ljudi ne kradu niti ubijaju govori o većoj moralnoj svijesti i obavezi prema kompletnom društvenom redu i harmoniji. Danas često viđamo novinske natpise koji ukazuju na činjenicu da homoseksualnost postoji i u životinjskom svijetu. Niko to ne spori. Ali, da li dešavanja u životinjskom svijetu mogu biti ljudima od razuma moralna referenca!? U životinjskom svijetu ženka pauka, poznata kao crna udovica, ubije svoga mužjaka nakon oplodnje. Hoće li ljudi i taj primjer slijediti? Možda, ako nam naučnici kažu da nam je to urođeno. Mačka, kad okoti mačiće, one prve ubija. Možda da i taj primjer iz životinjskog svijeta počnemo da slijedimo!
Razlozi preferiranja istog spola
Dr. Paul Cameron (Istraživački Institut za Porodicu, Colorado Springs), istraživao je među homoseksualnom populacijom razloge njihove seksualne orijentacije od 1940. do 1970. godine i dobio je sljedeće rezultate istrage:
- 22 posto imalo je rano homoseksualno iskustvo sa vršnjacima (pubertet)
- 16 posto imalo je homoseksualne prijatelje
- 15 posto imalo je slabu vezu sa majkom
- 15 posto imalo je neobično djetinjstvo (tretiran kao suprotni spol; zlostavljanje)
- 14 posto imalo je slabu vezu sa ocem
- 12 posto bili su im nedostupni heteroseksualni partneri (fizički neprivlačni)
- 9 posto društveno nesposobni (nisu se uklapali u društvo)
- 9 posto rođeni smo takvi.
Postoje bezbrojne teorije koje govore o nastajanju seksualne orijentacije. Da li ćemo biti heteroseksualni, homoseksualni ili nešto treće zavisi od kompleksne interakcije bioloških, kognitivnih i društvenih faktora. Dr. Cameron je zaključio, na osnovu rezultata istrage, da preferiranje homoseksualnosti najviše podliježe uticaju ranog iskustva (22 posto), tačnije rečeno mladi ljudi imaju potrebu da eksperimentišu sa svojim tijelom i seksualnošću jer im se, u tom periodu, aktiviraju spolni hormoni koji proizvode određene biološke nagone. Ukoliko su djeca prepuštena sama sebi, bez roditeljskog upućivanja i savjetovanja, ona srljaju iz avanture u avanturu ne razmišaljajući o posljedicama i dajući prednost nagonima i strastima. Drugi najjači faktor utjecaja je druženje sa homoseksualnim prijateljima (16 posto). U takvom društvu odobrava se ono što prijatelji rade i vremenom se počne raditi isto. Dokaz za to imamo u jednom naučnom istraživanju koje je sprovela ekipa psihologa (Russell, Switz i Thompson, 1977). Oni su uspjeli dokazati direktnu vezu između čula mirisa i menstrualnog ciklusa putem efekta zvanog feromon (gr. pherein = nositi, horman = potaknuti – znači nosimo nešto na sebi što potiče druge). Feromon je hemikalija koju ispušta ljudski organizam i naše tijelo poprima određeni miris s ciljem da privuče i utječe na promjene u organizmu druge osobe. Najčešće se detektuje putem čula mirisa. Naime, njihovo istraživanje je pokazalo, da je grupa žena, koje su određeni period zajedno živjele u jednoj kući, imale usklađen menstrualni ciklus jer su putem centra za miris prepoznavale hormonalne promjene drugih žena i dobivale menstruaciju skoro istog dana. Drugim riječima, mi udišemo miris tijela osobe s kojom se družimo i to vrši promjene u našim moždanim centrima. Ako putem mirisa poprimamo bioritam bliske nam osobe, onda je velika vjerovatnoća da poprimamo i navike ali i životne orijentacije. Ovo potvrđuje staru izreku “s kim si, takav si”. Dr. Cameron je zaključio da je genetika najmanje odgovorna za homoseksualnost, ali isto tako da je ne smijemo potpuno negirati, makar bila i minimalna (9 posto). Prilično velik je značaj roditeljskog pristupa odgoju djece. Nedovoljna briga, nepoklanjanje pažnje i ljubavi može biti jedan od uzroka, a da ne spominjemo opake posljedice prisutnosti seksualnog ili bilo kojeg drugog vida zlostavljanja djece.
Genetika vs. okolina
Jedan mladić izjavio je: “Ja nisam birao da budem gay, niti sam naučen da budem gay, to se samo pojavilo u pubertetu”.
Kako objasniti situaciju tog mladića? Kako shvatiti njegov osjećaj i potrebu? Postoji više razloga koji su oblikovali njegovu seksualnu orijentaciju:
1. genetski materijal od oca
2. defeminizacija ili maskulinizacija hormona
3. reorganizacija hormona tokom odgoja
4. slijeđenje društvenih prilika
Bitno je spomenuti da muško dijete nasljeđuje XY hromozom i da u tom sastavu ima X ženski hromozom, koji nasljeđuje od majke i Y koji nasljeđuje od oca. Tim putem roditelji prenose određene karakteristike na svoje dijete. Ovdje igra značajnu ulogu ono šta otac prenosi na dijete jer upravo njegov Y hromozom čini to dijete muškim nasljednikom. Dokazano je da na sadržaj muške sperme utječe ishrana, podneblje, klima, socijalno iskustvo, emocionalno iskustvo i sve drugo sa čim je otac dolazio u dodir. Ako se otac intenzivno družio sa ženama, usvajao njihov način pričanja, razmišljanja, gestikulacije i slično, to je ostavilo traga na njegov reproduktivni sistem, a koji započinje lučenjem gonaldotropina iz hipotalamusa, pa sve do testisa gdje se luči muški spolni hormon testosteron, i u žena do jajnika gdje se luči ženski spolni hormon estradiol. Intenzivno druženje sa ženama za odraslog muškarca znači nizak nivo testosterona i dominantan prenos ženskih karakteristika na muškog nasljednika. Dok, u slučaju žena koje se intenzivno druže sa muškarcima raste nivo testosterona i one postaju seksualno agresivnije, pa čak i muškobanjaste. Među ostalim vanjskim faktorima koji utiču na nizak nivo očevog testosterona ubraja se i nošenje zlata, svile, izbrijavanje i razuzdano seksualno ponašanje.
Spolni hormoni imaju dvije funkcije: da se organizuju i aktiviraju. Oni se organizuju od momenta začeća pa sve do puberteta kada se aktiviraju. Pojavljuju se još dva fenomena, jedan je defeminizacija putem ponašanja i maskulinizacija putem ponašanja. Postoji velika razlika između organizacije hormona u djevojčica i u dječaka. Ljudski reproduktivni sistem počinje se razvijati još u prenatalnom periodu. Tada svaka beba ima sistem, koji se zove Mullerov sistem, koji čini bebu ženskim nasljednikom, tek kad se aktivira anti-Mullerov sistem možemo govoriti o razvoju muškog nasljednika. To objašnjava postojanje defeminizacije i razliku između muške i ženske homoseksualnosti. Drugim riječima, ako u kritičnom periodu razvoja primijenimo na dječaku žensku odgojnu metodu, znači tretiramo ga kao djevojčicu (oblačimo, oslovljavamo), može doći do reorganizacije hormona ili neuspjele defeminizacije. Nakon što se hormoni reorganizuju do puberteta, njihovom aktivacijom u pubertetu dječak ne osjeća privlačnost prema djevojčicama, što bi bilo normalno, nego prema dječacima ili istom spolu. Tada se javlja osjećaj homoseksualne orijentacije. Dosta djece to krije iz straha da ne budu osuđivana ili socijalno odbačena, na nesreću, to se ponese dalje u život i, krijući od drugih, proizvodi u njima osjećaj manje vrijednosti i slično. U ovom slučaju ne možemo kriviti dijete što osjeća, nego roditelja koji je primijenio pogrešnu odgojnu metodu ili je i sam živio neprikladnim stilom, što se odrazilo i na njegovog sina ili kćerku. Ali, možemo ga kriviti što se povodi za takvim osjećajem, umjesto da ga - iz moralne odgovornosti - kontroliše i ispravno tretira. Slično se dešava i sa djevojčicama kad otac, iz silne želje da dobije sina, tretira svoje žensko dijete kao muško, oslovljava je sa ”sine moj”, uvodi je u tipično mušku priču, tipično muško ponašanje i razmišljanje, pa čak i odnos prema drugima. Česti su slučajevi kada otvoreno kažu kćerci: “Mi bismo voljeli da si muško”. To su jaki emocionalni udari za djecu. Normalno da hormonalni sistem detektuje takav tretman i vrši reorganizaciju do puberteta, kada djevojčica kaže da ne osjeća ništa prema dječacima, zapravo kada se smatra da je jedna od njih, i kada zazire od svega što je žensko (suknje, šminka, priča i sl.).
Imamo još jedan faktor utjecaja na seksualnu orijentaciju, a to je slijeđenje društvenih prilika. Jedan od njih je neograničeno vanbračno uživanje u suprotnom spolu, koje vodi u razne vidove perverznog egzibicionizma. U slučaju muškaraca formira se odbojnost zbog lahke dostupnosti različitih profila žena za seksualne usluge, a u slučaju žena zbog nepravednog i bezosjećajnog odnosa muškaraca prema njima. Postoji jos jedan fenomen modernog doba koji utiče na porast homoseksualne populacije, a to je sljeđenje trenda. Trenutno je cool isprobati i tu vrstu seksualnog nagona ili imati podršku seksualnog lobija da dobijemo bolje radno mjesto, bolju poziciju u društvu, položimo neke ispite i slično.
Uzroci su različiti, u većini slučajeva vidimo da homoseksualna orijentacija nije nešto što padne iz vedra neba, nego se generacijama prenosi genetskim materijalom.
Aida Tule, dipl. psiholog
Mnogi naučnici, pogotovo psiholozi i sociolozi, istraživali su prisutnost homoseksualnnosti u ljudskoj prirodi i u društvu. Neka od ključnih pitanja na koja su pokušali naći odgovor su sljedeća :
- Kako dolazi do homoseksualnih poriva u ljudskoj prirodi?
- Da li je to pitanje izbora?
- Da li je to urođeno?
- Da li je takvo ponašanje naučeno?
- Da li je zdravo ili štetno za ljudski organizam i psihu?
- Da li je zdravo ili štetno za ljudski rod?
- Da li se može reći da je to normalno ili abnormalno ponašanje?
- Da li se treba/može mijenjati?
Uzroci homoseksualnosti su još uvijek relativno neistraženi. Naučnici se razilaze u vezi s tim pitanjem. Naime, neki tvrde da su za to odgovorni isključivo biološki uzroci, dok drugi kažu da se homoseksualnost razvija pod utjecajem okoline. Svaka od tih grupa još uvijek dokazuje svoju teoriju, a nerijetko ćemo naići i na mnogo naručenih naučnih analiza. Kad se govori o ljudskoj prirodi i njenom utjecaju na razmišljanje, ponašanje i donošenje odluka u društvenom okruženju, onda je jako teško biti isključiv i reći da je samo genetika ili da je samo okolina odgovorna. Ako se osvrnemo na analizu definicije homoseksualnosti, koja kaže da se radi o “emocionalnoj, duševnoj i seksualnoj privlačnosti prema istom spolu”, onda se može lahko zapaziti zanimljiv redosljed razvoja homoseksualnosti. Na prvom mjestu se javlja emocionalna privlačnost, zatim duševna, pa tek na kraju seksualna. Kad se dvije osobe emocionalno privuku onda ne možemo tvrditi da je to urođeno jer emocije su podložne promjenama i aktiviraju se zavisno od okruženja u kojem se nalazimo pa, s vremena na vrijeme, volimo nekog ili nešto ili ne volimo. Zato je nelogično izjaviti “ja volim tu i tu osobu zato što sam tako rođen/rođena”, već zato što “sam iz iskustva naučio/la da se lijepo osjećam u društvu te osobe i da imamo dosta toga zajedničkog”. Emocionalni i duševni dio u definiciji homoseksualnosti je glavni ključ međuljudskog privlačenja, što pobija teoriju da je homoseksualnost urođena. Međutim, tu je, na kraju, i seksualnu privlačnost što, opet, ide u korist urođenog ili biološkog utjecaja, što znači da, i genetika i okolina igraju veliku ulogu u seksualnoj orijentaciji. Ono što društvo podrži, bez obzira bilo urođeno ili ne, tome će ljudi težiti i smatrati ga za ispravno, a ono što društvo ne podrži ili ne odobri, bilo urođeno ili ne, neće biti definisano kao ispravno i, najvjerovatnije, ni javno manifestovano. Danas smo svjedoci gay-parada, gay udruženja, javnih gay-vjenčanja, odlikovanja gay-osoba viteškim titulama, što nas vodi do zaključka da društvo u kojem živimo podržava homoseksualnost i smatra je ispravnom, uprkos tvrdnjama iz nekih medicinskih krugova da je “homoseksualnost psihičko i psihijatrijsko oboljenje, koje kao raskošna opasnost prijeti pravilnom dizajnu spolnih razlika u društvu.” To su, ustvari, riječi kliničkog psihologa i profesora Charlesa Socaridesa koje su objavljene u Washington Postu. Profesor Socarides predaje psihijatriju na uglednom medicinskom koledžu Albert E. i intenzivno se bavio naučno-istraživačkim radom pokušavajući da odgonetne bio-socijalno-psihološku bazu homoseksualnog ponašanja. On tvrdi da je takvo ponašanje uzrokovano određenim psihičkim poremećajem ili hendikepom i da nalazi svoj korijen u odgoju, okolini i utjecaju onih koji su važni u našim životima. Ima dosta onih koji se ne bi složili sa mišljenjem profesora Socaridesa. Oni imaju svoje argumente koji idu u prilog homoseksualnosti kao zdravom izboru seksualne orijentacije. Jedan od njih je i Sigmund Freud.
Podrška homoseksualnosti u psihoanalizi i svijetu životinja
Sigmund Freud tvrdi da su svi ljudi biseksualci, što znači da teže istom i suprotnom spolu u isto vrijeme. Na prvom mjestu, Freud nije temeljio svoj rad na empirijskom dokazu i iz tog razloga u modernom krugu psihologa njegov stav ne važi kao validna referenca. Drugo, njegova psihoanaliza je utemeljna na pretpostavkama, što se može vidjeti iz prethodno navedene generalizacije. Tvrditi da su svi ljudi biseksualci znači isto što i reći da svi ljudi imaju težnju da kradu ili ubijaju. Šta smo postigli tom izjavom? Dali smo zeleno svjetlo krađi i ubijanju jer su biološki opravdani, a da se nismo upitali ima li to negativnih posljedica. Ako su nam jasne negativne posljedice određenog ponašanja, onda se taj poriv ljudske prirode stavlja pod kontrolu. Činjenica da svi ljudi ne kradu niti ubijaju govori o većoj moralnoj svijesti i obavezi prema kompletnom društvenom redu i harmoniji. Danas često viđamo novinske natpise koji ukazuju na činjenicu da homoseksualnost postoji i u životinjskom svijetu. Niko to ne spori. Ali, da li dešavanja u životinjskom svijetu mogu biti ljudima od razuma moralna referenca!? U životinjskom svijetu ženka pauka, poznata kao crna udovica, ubije svoga mužjaka nakon oplodnje. Hoće li ljudi i taj primjer slijediti? Možda, ako nam naučnici kažu da nam je to urođeno. Mačka, kad okoti mačiće, one prve ubija. Možda da i taj primjer iz životinjskog svijeta počnemo da slijedimo!
Razlozi preferiranja istog spola
Dr. Paul Cameron (Istraživački Institut za Porodicu, Colorado Springs), istraživao je među homoseksualnom populacijom razloge njihove seksualne orijentacije od 1940. do 1970. godine i dobio je sljedeće rezultate istrage:
- 22 posto imalo je rano homoseksualno iskustvo sa vršnjacima (pubertet)
- 16 posto imalo je homoseksualne prijatelje
- 15 posto imalo je slabu vezu sa majkom
- 15 posto imalo je neobično djetinjstvo (tretiran kao suprotni spol; zlostavljanje)
- 14 posto imalo je slabu vezu sa ocem
- 12 posto bili su im nedostupni heteroseksualni partneri (fizički neprivlačni)
- 9 posto društveno nesposobni (nisu se uklapali u društvo)
- 9 posto rođeni smo takvi.
Postoje bezbrojne teorije koje govore o nastajanju seksualne orijentacije. Da li ćemo biti heteroseksualni, homoseksualni ili nešto treće zavisi od kompleksne interakcije bioloških, kognitivnih i društvenih faktora. Dr. Cameron je zaključio, na osnovu rezultata istrage, da preferiranje homoseksualnosti najviše podliježe uticaju ranog iskustva (22 posto), tačnije rečeno mladi ljudi imaju potrebu da eksperimentišu sa svojim tijelom i seksualnošću jer im se, u tom periodu, aktiviraju spolni hormoni koji proizvode određene biološke nagone. Ukoliko su djeca prepuštena sama sebi, bez roditeljskog upućivanja i savjetovanja, ona srljaju iz avanture u avanturu ne razmišaljajući o posljedicama i dajući prednost nagonima i strastima. Drugi najjači faktor utjecaja je druženje sa homoseksualnim prijateljima (16 posto). U takvom društvu odobrava se ono što prijatelji rade i vremenom se počne raditi isto. Dokaz za to imamo u jednom naučnom istraživanju koje je sprovela ekipa psihologa (Russell, Switz i Thompson, 1977). Oni su uspjeli dokazati direktnu vezu između čula mirisa i menstrualnog ciklusa putem efekta zvanog feromon (gr. pherein = nositi, horman = potaknuti – znači nosimo nešto na sebi što potiče druge). Feromon je hemikalija koju ispušta ljudski organizam i naše tijelo poprima određeni miris s ciljem da privuče i utječe na promjene u organizmu druge osobe. Najčešće se detektuje putem čula mirisa. Naime, njihovo istraživanje je pokazalo, da je grupa žena, koje su određeni period zajedno živjele u jednoj kući, imale usklađen menstrualni ciklus jer su putem centra za miris prepoznavale hormonalne promjene drugih žena i dobivale menstruaciju skoro istog dana. Drugim riječima, mi udišemo miris tijela osobe s kojom se družimo i to vrši promjene u našim moždanim centrima. Ako putem mirisa poprimamo bioritam bliske nam osobe, onda je velika vjerovatnoća da poprimamo i navike ali i životne orijentacije. Ovo potvrđuje staru izreku “s kim si, takav si”. Dr. Cameron je zaključio da je genetika najmanje odgovorna za homoseksualnost, ali isto tako da je ne smijemo potpuno negirati, makar bila i minimalna (9 posto). Prilično velik je značaj roditeljskog pristupa odgoju djece. Nedovoljna briga, nepoklanjanje pažnje i ljubavi može biti jedan od uzroka, a da ne spominjemo opake posljedice prisutnosti seksualnog ili bilo kojeg drugog vida zlostavljanja djece.
Genetika vs. okolina
Jedan mladić izjavio je: “Ja nisam birao da budem gay, niti sam naučen da budem gay, to se samo pojavilo u pubertetu”.
Kako objasniti situaciju tog mladića? Kako shvatiti njegov osjećaj i potrebu? Postoji više razloga koji su oblikovali njegovu seksualnu orijentaciju:
1. genetski materijal od oca
2. defeminizacija ili maskulinizacija hormona
3. reorganizacija hormona tokom odgoja
4. slijeđenje društvenih prilika
Bitno je spomenuti da muško dijete nasljeđuje XY hromozom i da u tom sastavu ima X ženski hromozom, koji nasljeđuje od majke i Y koji nasljeđuje od oca. Tim putem roditelji prenose određene karakteristike na svoje dijete. Ovdje igra značajnu ulogu ono šta otac prenosi na dijete jer upravo njegov Y hromozom čini to dijete muškim nasljednikom. Dokazano je da na sadržaj muške sperme utječe ishrana, podneblje, klima, socijalno iskustvo, emocionalno iskustvo i sve drugo sa čim je otac dolazio u dodir. Ako se otac intenzivno družio sa ženama, usvajao njihov način pričanja, razmišljanja, gestikulacije i slično, to je ostavilo traga na njegov reproduktivni sistem, a koji započinje lučenjem gonaldotropina iz hipotalamusa, pa sve do testisa gdje se luči muški spolni hormon testosteron, i u žena do jajnika gdje se luči ženski spolni hormon estradiol. Intenzivno druženje sa ženama za odraslog muškarca znači nizak nivo testosterona i dominantan prenos ženskih karakteristika na muškog nasljednika. Dok, u slučaju žena koje se intenzivno druže sa muškarcima raste nivo testosterona i one postaju seksualno agresivnije, pa čak i muškobanjaste. Među ostalim vanjskim faktorima koji utiču na nizak nivo očevog testosterona ubraja se i nošenje zlata, svile, izbrijavanje i razuzdano seksualno ponašanje.
Spolni hormoni imaju dvije funkcije: da se organizuju i aktiviraju. Oni se organizuju od momenta začeća pa sve do puberteta kada se aktiviraju. Pojavljuju se još dva fenomena, jedan je defeminizacija putem ponašanja i maskulinizacija putem ponašanja. Postoji velika razlika između organizacije hormona u djevojčica i u dječaka. Ljudski reproduktivni sistem počinje se razvijati još u prenatalnom periodu. Tada svaka beba ima sistem, koji se zove Mullerov sistem, koji čini bebu ženskim nasljednikom, tek kad se aktivira anti-Mullerov sistem možemo govoriti o razvoju muškog nasljednika. To objašnjava postojanje defeminizacije i razliku između muške i ženske homoseksualnosti. Drugim riječima, ako u kritičnom periodu razvoja primijenimo na dječaku žensku odgojnu metodu, znači tretiramo ga kao djevojčicu (oblačimo, oslovljavamo), može doći do reorganizacije hormona ili neuspjele defeminizacije. Nakon što se hormoni reorganizuju do puberteta, njihovom aktivacijom u pubertetu dječak ne osjeća privlačnost prema djevojčicama, što bi bilo normalno, nego prema dječacima ili istom spolu. Tada se javlja osjećaj homoseksualne orijentacije. Dosta djece to krije iz straha da ne budu osuđivana ili socijalno odbačena, na nesreću, to se ponese dalje u život i, krijući od drugih, proizvodi u njima osjećaj manje vrijednosti i slično. U ovom slučaju ne možemo kriviti dijete što osjeća, nego roditelja koji je primijenio pogrešnu odgojnu metodu ili je i sam živio neprikladnim stilom, što se odrazilo i na njegovog sina ili kćerku. Ali, možemo ga kriviti što se povodi za takvim osjećajem, umjesto da ga - iz moralne odgovornosti - kontroliše i ispravno tretira. Slično se dešava i sa djevojčicama kad otac, iz silne želje da dobije sina, tretira svoje žensko dijete kao muško, oslovljava je sa ”sine moj”, uvodi je u tipično mušku priču, tipično muško ponašanje i razmišljanje, pa čak i odnos prema drugima. Česti su slučajevi kada otvoreno kažu kćerci: “Mi bismo voljeli da si muško”. To su jaki emocionalni udari za djecu. Normalno da hormonalni sistem detektuje takav tretman i vrši reorganizaciju do puberteta, kada djevojčica kaže da ne osjeća ništa prema dječacima, zapravo kada se smatra da je jedna od njih, i kada zazire od svega što je žensko (suknje, šminka, priča i sl.).
Imamo još jedan faktor utjecaja na seksualnu orijentaciju, a to je slijeđenje društvenih prilika. Jedan od njih je neograničeno vanbračno uživanje u suprotnom spolu, koje vodi u razne vidove perverznog egzibicionizma. U slučaju muškaraca formira se odbojnost zbog lahke dostupnosti različitih profila žena za seksualne usluge, a u slučaju žena zbog nepravednog i bezosjećajnog odnosa muškaraca prema njima. Postoji jos jedan fenomen modernog doba koji utiče na porast homoseksualne populacije, a to je sljeđenje trenda. Trenutno je cool isprobati i tu vrstu seksualnog nagona ili imati podršku seksualnog lobija da dobijemo bolje radno mjesto, bolju poziciju u društvu, položimo neke ispite i slično.
Uzroci su različiti, u većini slučajeva vidimo da homoseksualna orijentacija nije nešto što padne iz vedra neba, nego se generacijama prenosi genetskim materijalom.



