#1 PISOAR
Posted: 31/08/2006 15:45
Ne volim pisoare. Ni što tako blizu su jedan drugome. K'o ih naniza, jebem li mu sve voajersko što za kvaku mu se hvata. Na kilometar, bre, trebaju ih razvuć'. Miljama daleko. Da rahat ispišam se, u danu svakom, popišanom, a, kakav – hajde, recite mi - kakav drugačiji bio bi, kad' svaki, i baš svaki, pišanjem započinje nam?
Piše: OneWhoKnows
***
Nos uz pločice vazda priljubim, ne gledam sa strane, pa ne gledah ni u ovog što - dok žuborio je - u moj je zaviriv'o i vrtio glavom lijevo desno – k'o konj na prazne jasle, k'o vrat mu ukočen, i baš dok ja sam tu, i baš tad' (?!!!) razraditi ga mora:
'Kakav pritisak je kod tebe, jarane?', začuh da ušima svojim ne povjerujem.
Umal' ne zakrenuh ga udesno, pa, da vidi i osjeti, i da riječi ne trošim, jer takav sam - na svako pitanje odgovor ponudim, svakoj želji tudjoj ususret izadjem, nije da se hvalim, u duši divna sam osoba.
'120 sa 80. Juče, ga, da izvineš, mjerih.', priljubih nos uz pločice i, pokušah da uguram se u pisoar. Bio sam preveliki.
Da se razumijemo, nisam razočaran kad', k'o od Ede Majke rodjen, obično poslije tuširanja, pogledam se u ogledalo, a da ogledalo ne laže me, i da ni osmatrač moj razočaran nije, uvjerih se kad' ponovo oglasio se:
'Duhovitost je danas rijetkost. Student? Izgledaš mladoliko. 23 ili 25?'
'Student. Ekonomija...', slagah i pritisnuh nos uz pločice, još jače. Mnoge sam prevario, makar jednom slagao, obmanuo. Ovoga puta od zbunjenosti. Čak i u onim glupim testovima po novinama nisam gotovo nikada bio iskren, jer su mi i to bile prilike da slažem. Od kad' živim, pratio me je dar za izmišljanje i umišljanje... Što u ovoj, jebenoj situaciji, koja prijetila mi je istim krajem, pravio bih izuzetak?
'Znao sam. I, ja sam na Ekonomiji... koji smjer'?
'Onaj, obavezan... tabla metalna, s bijelom strjelicom na plavom, u zemlji punoj jednosmjernih ljudi. Isti, a opet drugačiji...', poželjeh da umrem. Il' pokušao sam dati sebi dovoljno vremena da se oporavim od šoka, jer kad' duže živite duže se i mučite.
Ovo se tebi ne dešava, One... Nemaš ti vremena za ovakve stvari. Život brzo zamine. Za ćošak neki, il' ko zna gdje. Nestane. Okreneš se, i nema ga više. Gdje si bio? – nigdje, šta si radio? – piš'o. Il' tako nešto... ne znam, nešto si već radio, tek – život prodje. Traje kol'ko pišanje jedno. Ne brini, One... proći će ovo. Kraj svemu dolazi. Priči... filmu... utakmici... čekanju... pišanju... jesi l' više, šta si ga oteg'o? navali ti ne Biter Lemon, jeb'o te Biter Lemon, jer konac sve krasi... jebeš šlag ako jagoda ne valja... jebeš koru, ako ne valja sredina... jebeš kožicu važna je krtina, meso, bre! meso traži se danas, meso popularno je, meso... hoće čovjek, meso... Al, ne brini, One... i muke tvoje će proći... mora nešto... ili muke ili ti....
Vjerni čitaoče:
Pisoar ostat će gdje jeste. Ja, ovdje - gdje i zatekli ste me - uz pisoar prislonjen. Ostavljam ti mogućnost da, u sličnom popišanom životu, u istom upišanom trenutku zamisliš sebe u ulozi mojoj, šaraš po pisoaru, kako šarati umeš i znaš, i tako, po prvi, i – svakako – posljednji put u životu, utičeš na kraj jedne moje priče.
Piše: OneWhoKnows
***
Nos uz pločice vazda priljubim, ne gledam sa strane, pa ne gledah ni u ovog što - dok žuborio je - u moj je zaviriv'o i vrtio glavom lijevo desno – k'o konj na prazne jasle, k'o vrat mu ukočen, i baš dok ja sam tu, i baš tad' (?!!!) razraditi ga mora:
'Kakav pritisak je kod tebe, jarane?', začuh da ušima svojim ne povjerujem.
Umal' ne zakrenuh ga udesno, pa, da vidi i osjeti, i da riječi ne trošim, jer takav sam - na svako pitanje odgovor ponudim, svakoj želji tudjoj ususret izadjem, nije da se hvalim, u duši divna sam osoba.
'120 sa 80. Juče, ga, da izvineš, mjerih.', priljubih nos uz pločice i, pokušah da uguram se u pisoar. Bio sam preveliki.
Da se razumijemo, nisam razočaran kad', k'o od Ede Majke rodjen, obično poslije tuširanja, pogledam se u ogledalo, a da ogledalo ne laže me, i da ni osmatrač moj razočaran nije, uvjerih se kad' ponovo oglasio se:
'Duhovitost je danas rijetkost. Student? Izgledaš mladoliko. 23 ili 25?'
'Student. Ekonomija...', slagah i pritisnuh nos uz pločice, još jače. Mnoge sam prevario, makar jednom slagao, obmanuo. Ovoga puta od zbunjenosti. Čak i u onim glupim testovima po novinama nisam gotovo nikada bio iskren, jer su mi i to bile prilike da slažem. Od kad' živim, pratio me je dar za izmišljanje i umišljanje... Što u ovoj, jebenoj situaciji, koja prijetila mi je istim krajem, pravio bih izuzetak?
'Znao sam. I, ja sam na Ekonomiji... koji smjer'?
'Onaj, obavezan... tabla metalna, s bijelom strjelicom na plavom, u zemlji punoj jednosmjernih ljudi. Isti, a opet drugačiji...', poželjeh da umrem. Il' pokušao sam dati sebi dovoljno vremena da se oporavim od šoka, jer kad' duže živite duže se i mučite.
Ovo se tebi ne dešava, One... Nemaš ti vremena za ovakve stvari. Život brzo zamine. Za ćošak neki, il' ko zna gdje. Nestane. Okreneš se, i nema ga više. Gdje si bio? – nigdje, šta si radio? – piš'o. Il' tako nešto... ne znam, nešto si već radio, tek – život prodje. Traje kol'ko pišanje jedno. Ne brini, One... proći će ovo. Kraj svemu dolazi. Priči... filmu... utakmici... čekanju... pišanju... jesi l' više, šta si ga oteg'o? navali ti ne Biter Lemon, jeb'o te Biter Lemon, jer konac sve krasi... jebeš šlag ako jagoda ne valja... jebeš koru, ako ne valja sredina... jebeš kožicu važna je krtina, meso, bre! meso traži se danas, meso popularno je, meso... hoće čovjek, meso... Al, ne brini, One... i muke tvoje će proći... mora nešto... ili muke ili ti....
Vjerni čitaoče:
Pisoar ostat će gdje jeste. Ja, ovdje - gdje i zatekli ste me - uz pisoar prislonjen. Ostavljam ti mogućnost da, u sličnom popišanom životu, u istom upišanom trenutku zamisliš sebe u ulozi mojoj, šaraš po pisoaru, kako šarati umeš i znaš, i tako, po prvi, i – svakako – posljednji put u životu, utičeš na kraj jedne moje priče.
pisem velika slova