Latinica wrote:...
"Ja u svakom drustvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i losem.
Svak po sebi misli da on drug je moj,
Al' ne trazi da zna tajne i bol moj.
Moja tajna i plac nisu daleko,
Al' tog svjetla ne zna uho ni oko.
Dusa nije skrivena pred tijelom,
Al dusa, ne da se vidjet nikom !"
Glas naja je vatra, vjetar to nije,
Te vatre ko nema, nek' ga nije !
Vatra ljubavi je u naj upala,
A u picu ta je vatra provrela.
Naj je drug svakom ko je bez druga,
Tonovima zastore nam on trga.
K'o naj otrov i lijek ko vidje ?
Razgovor i ceznju, ko naj, ko vidje ?
Naj o putu punom krvi govori,
O ljubavi Medzunovoj on zbori.
Ova pamet tudjinac za ljubav je !
Musterija jezika nam, uho je.
Zbog briga nam dani zalud prodjose,
Saputnik sa vatrom oni postase.
Sto prolaze dani, nije zaliti
Ti ostani Boze, Jedini, Cisti !
Osim ribe, svak' se zasiti vode,
Bez hrane svako dan sporo provede.
Ko je sirov, ne zna sta je peceni,
Pa Ves - Selam, govor ovaj prekini !
...
Zašto se čovjek poredi s najom, muzičkim duvačkim instrumentom?
Čuj glas naja kada zbori,
na rastanke se tužno žali:
U ovim stihovima se na jedan veoma zanimljiv i lijep način ukazuje na sličnosti između naja, muzičkog duvačkog instrumenta, i čovjeka. Može se reći da duhovni polet Dželaludina Rumija u ovim uvodnim stihovima Mesnevije, sasvim jasno pokazuje njegovo duševno raspoloženje kroz cijelu zbirku. Ovi uvodni stihovi, poput jednog odličnog sadržaja knjige, ukratko odražavaju sve sadržaje Mesnevije. Rumijevo je izgaranje u čistoj ljubavi u ovim stihovima, takođe, do te mjere izraženo da veoma dobro odslikava najoliko lice čoveka koji izgara u vatri rastanka.
Prva sličnost između čovjeka i naja se nalazi u: vrisku rastanka od izvora.
Isto onako kako naj tužno vrišti i jauče zbog rastanka od izvora tj. "tršća" (mesto gde rastu trske), tako isto i čovek jauče zbog rastanka od svoga izvora tj. svijeta metafizike i Božanskog okruženja.
Čovjek je u tom tršću, "svom izvornom boravištu", bio u suglasnosti sa svojim vršnjacima "apstraktnim bićima" gde su zajedno, zbog međusobne srodnosti, živjeli u svijetu punom zadovoljstva i duhovnog jedinstva. Stoga su u ovdašnjem svetu prirode, sve čovjekove misli, nastojanja i moljenja, vrisci koji odjekuju dok traga za svojim prvotnim boravištem.
Samo onaj tko je svestan svoga porijekla može da shvati stvarno značenje ovih vrisaka. Ova svijest o porijeklu u čovjeku proizvodi istinsku ljubav; ljubav koja u njemu rasplamsava plamenove čežnje za sastankom.
Ima dosta filozofa i gnostika koji su čovjeka poredili s najom. Razlog tome je izgleda činjenica da je melodija naja većinom tugaljiva pa je taj aspekt uzet da se izrazi gorčina udaljenosti od izvora. A koja je to gorčina daljine i rastanka jača od gorčine čovjekove udaljenosti od natprirodnog svijeta, njegovog izvornog boravišta?
Šta se misli pod pojmom "muško i žensko"?
Od tršća kad me otkinuše,
i muško i žensko, za vriskom mojim, zacviliše.
Neki komentatori Mesnevije vjeruju da Rumi ovdje ne misli na uobičajeno značenje riječi muško i žensko, već se pozivaju na neke druge stihove Mesnevije u vezi s ovom tematikom, i tvrde da se pod pojmom muško misli na akcioni aspekt bića koja djeluju posredstvom Božijih Lijepih Imena. A pod pojmom žensko da se misli na reakcionu stranu bića tj. na materiju i njene aspekte. Međutim, neki drugi ovo odbacuju.
Psihičke su pojave neprimjetne
Zbog rastanka bih prsa da raspuknem,
bol čežnje za sastankom da opišem.
Ako čovjek u sebi ne osjeti neku duševnu pojavu, ne može je osjetiti putem verbalnog opisa od strane drugih. Osoba koja, naprimjer, nema djecu ne može osjetiti roditeljsko emocionalno zadovoljstvo. Neuka osoba ni u kom slučaju niti bilo kojim sredstvima može u sebi osjetiti zadovoljstvo znanja. Prema tome, čežnju za povratkom može osjetiti samo onaj tko neposredno osjeti ljepotu, veličanstvo i dostojnost voljenog i, kao rezultat toga, okusi punu gorčinu rastanka; gorčinu koja izaziva polet čežnje za sastankom. Sa stanovišta je psihičkih osobenosti sasvim jasno da, sve dok se neka osoba sama ne osvjedoči u neku svoju psihičku pojavu, njenu zbilju ne može shvatiti pukim posmatranjem sličnog stanje kod druge osobe. To stoga što psihičke pojave nisu isto što i fizičko vizuelne koje se uočavaju na površini fizičkih tijela, niti su akustičke pa da se mogu čuti, a nemaju ni mirisa niti se mogu dotaknuti kako bi ih mogli dohvatiti svojim ostalim čulima. Naravno, jedna osoba može shvatiti određeno psihičko stanje kod druge osobe, samo ako je i sama otprije iskusila to isto stanje, kao što je, naprimer, "iskustvo zadovoljstva pri viđenju nekog lijepog prizora". Ili pak može da bude samo posmatrač popratnih pojava određene psihičke pojave, kao što je rumenilo na licu prilikom stida, ili raznovrsni izrazi u očima prilikom drugih psihičkih aktivnosti.
Sve se vraća svome izvoru
Tko god se udalji od izvora svojega,
opet zatraži trenutak povratka svojega.
Ovu tvrdnju da se sve vraća svome izvoru, neki mislioci uzimaju kao jedno stvarno načelo i navode primjere u svrhu njenog rasvetljavanja, kao što su sledeći:
- Kada zrno pšenice zatrpamo u utrobu zemlje, ono se uz pravilnu njeugu, navodnjavanje i upijanje dovoljne količine sunčeve svetlosti, pokrene iz zemlje i prolaskom kroz faze stabljike i klasja, opet postane zrno pšenice.
- Kružnica se upotpuni onda kada njena linija, pošto napravi dva puna luka, silazni i uzlazni, stigne do iste one tačke odakle je i pošla. Ovo pravilo vredi i za biljni i životinjski svijet.
S obzirom na to da je početak čovjekovog kretanja natrpirodni svijet, nakon čega nastaje faza prirodnog život, slijedi da će se, na osnovu ovog načela, po završetku ovdašnjeg razvojnog perioda, opet vratiti ka svome prvotnom boravištu tj. "svijetu metafizike". Ovo stanje izviranja i povratka izvoru su neki takođe interpretirali poznatom terminologijom uzlaznog i silaznog luka.
Međutim, iako se primjeri u prilog ovog načela, sa stanovništa uobičajenog shvatanja, mogu prihvatiti, pa ipak, ovu je tvrdnju, sa naučno filozofskog stanovišta, potrebno preciznije razmotriti. To zato što, na osnovu naučno filozofskih dokaza, nijedna pojava u prirodi nije nepromenjivog stanja, i što nijedna zbilja nije ponovljiva. Povratak izvoru implicira da u svijetu egzistencije dođe do ponavljanja jedne te iste zbilje, jer pošto se nešto pokrene iza sebe ostavi točku kojoj bi ponovni povratak značio uzaludnost i besmislenost. Na putanji kojom se kreću, stvari prolaze kroz slične točke, kao što je zrno pšenice koje u svojoj putanji prelazi od korijena do stabljike, a onda od stabljike do klasja. Kada uočimo novonastali plod, moguće je da pomislimo da je to isto ono zrno pšenice koje je bilo posijano u utrobu zemlje. Međutim, ono zrno pšenice se u jednim drugim vidovima svoje pojavnosti raspalo, i u novim spojevima poteklo svojim tokom. Isto tako i kružnica, kao i ostali primjeri, ne mogu dokazati ovaj princip, jer je prva tačka koja se, naprimjer, nacrta na papiru u svojstvu početka kružnice, jedno određeno biće, a i poslednja zatvarajuća tačka kružnice je takođe jedno drugo određeno biće; iako nam se naizgled čini da se radi o istoj onoj prvoj tački odakle je putanja i počela, i da je ta tačka sada stigla izvoru koji je bio njen cilj.
Ovaj se princip, na navedeni način, takođe, ne može primjeniti ni na čoveka, i to stoga što čovjek od svoga početka kreće ka beskraju, i nema neku tačno određenu točku koju bismo mogli uzeti kao njegovo izvorište. A ako kažemo da se vraća Božijoj biti tj., ako Božiju bit predstavimo kao izvor čovjeka, pojavit će se problematika koja će stvar još više zakomplicirati, kao što je naprimjer to zašto je u Božijoj biti uopće došlo do ovog širenja i stezanja? Dakle, povratak je čovjeka njegovom izvoru moguće objasniti tako što kažemo da je čovek na svojoj putanji usavršenja krenuo ka Božanskom prijestolju i savršenstvima bez granica, zbog čega njegova ličnost nije ponavljiva niti jednolična. Na ovu temu ćemo u narednim komentarima na nekoliko Rumijevh stihova u vezi s ovim, govoriti opširnije.
Sigurnost, pretpostavka i dilema
U svakom društvu sam glasno tugovao,
s dobrim i lošim osobama zasjedao.
Svako je po svom nahođenju samnom drugovao,
a niko za mojim tajnama nije tragao.
Ljudski um na putu do stvarnosti zapada u razna stanja, kao što je stanje pretpostavke, dileme i sigurnosti. Sigurnost je najbolje stanje tj. stopostotno otkrivanje stvarnosti u čovjekovom intelektu. Primjer intelektualnog stanja sigurnosti je, recimo, to što sasvim jasno i nedvojbeno znamo da fizička tijela objektivno postoje. Ova se jasnoća, koja je sa intelektualnog stanovišta potpuno neopoziva, naziva: definitivno znanje, sigurnost i puna ubjeđenost. A s obzirom na njen utjecaj u dubini ljudske biti, može se podeliti u tri nivoa: «indikativna sigurnost» (kao, naprimjer, kada neko vidi dim i postane siguran da je u blizini i njegov izvor tj. vatra) , «objektivna sigurnost» (kao, naprimjer, kada se u nešto uvjerimo svojim očima) i «subjektivna sigurnost» (kao kada nešto postane dio našeg bića, poput bola).
Pretpostavka je stanje ljudskog uma prilikom otkrivanja stvarnosti u procentima između 51 i 99, ali nikad manje ili više od toga.[1] Na suprotnoj strani pretpostavke se, u svijetu intelekta, nalazi možebitnost.
Dilema ili sumnja je stanje jednakosti između dvije mogućnosti tj. stanje kada čovjekov um u pogledu neke stvarnosti daje pedeset posto mogućnosti da ona postoji i pedeset posto mogućnosti da ne postoji; u takvom jednom stanju um se nalazi u dilemi ili nedoumici.
Najbolje stanje uma u pogledu shvatanja stvarnosti je, kao što smo rekli, upravo sigurnost. To je stanje pri kojem intelekt ne daje ni najmanju dozu možebitnosti suprotnoj strani. Iako u stanju pretpostavke svijtla strana stvarnosti preovlađuje nad tamnom, pa ipak stvar nije u potpunosti jasna. Kada kažemo: Pretpostavlja se da je sunce izašlo, onda se misli na to da je, s obzirom na određene okolnosti i indikacije, sunce izašlo. A to govori da te okolnosti i indikacije nisu toliko jake da bi mogle proizvesti sigurnost glede izlaska sunca. Međutim, sumnja ili dilema je podjednaka smjesa jasnoće i nejasnoće, tako da nijedna strana iskaza ne preovlađuje drugu.
Ovdje valja spomenuti dvije napomene:
To što smo definisali sigurnost, ne znači da se radi o jednoj apsolutnoj definiciji u kojoj nema nikakvog aspekta relativnosti. Jer nema niti jedne stvari koju bi čovek mogao spoznati do te mjere da je u svakom pogledu jasna. To zato što su predmeti spoznaje na teritoriji ljudskog bića i univerzuma tako spregnuti i komplikovani da nikome ne dopuštaju apsolutno znanje.
Tri spomenute intelektualne pojave tj. sigurnost, pretpostavka i sumnja, nisu tako određene da bi se mogle razlučiti realnim granicama. Jer je moguće da neka osoba prilikom otkrivanja stvarnosti u mjeri od, recimo, 90 stepeni, pomisli da joj se stvarnost otkrila u potpunosti tj. stopostotno. Pogotovo ćemo, ako se malo preciznije razmotre motivacije nastanka ovih triju psihičkih pojava, vidjeti da mnoge od njih nemaju adekvatan efekat u čovjekovom intelektu. Ako naprimjer neka osoba izvjesti o cjeni neke robe, slušalac će u isti mah povjerovati ako je cijena povoljna. Međutim, takva jedna vijest nije trebalo da proizvede jedno ovakvo stanje sigurnosti i stopostotno razjašnjenje stvarnosti u intelektu slušaoca.