Piše: Gojko BERIĆ 10/08/06
Visoki napon
Ne bih ovih dana bio u koži anonimnih stranačkih propagandista. Idu izbori, a oni noćima ne spavaju smišljajući parole koje njihove šefove treba da obore s nogu. Poruka mora biti razumljiva našem mahom nepismenom i polupismenom svijetu, mora biti kratka i, što je najvažnije, mora sirotinju raju uvjeriti da joj upravo ona otvara vrata boljeg života. Nije važno što će se na kraju ispostaviti da su sve te poruke, one inteligentno sročene kao i one najgluplje, bile običan blef. “Ako te jednom prevarim, ja sam kriv. Ali ako te prevarim i drugi put, ti si kriv”, glasi jedna arapska izreka. Posve je jasno ko je u ovom slučaju kriv: kriva je ta ista sirotinja raja. Ona vapi za poslom i kruhom, a uvijek glasa za pogrešne ljude, one koji joj to ili neće dati ili joj obećavaju rahatluk na nebu.
Među prvima je svoj izborni slogan objavila Srpska demokratska stranka. On glasi: “Na život! Republike Srpske”. Nije greška, dobro ste pročitali. Sadržajno, gramatički i u svakom drugom smislu ovo je prava nebuloza. U konkurenciji za najnebulozniju poruku biračima, ova bi vjerovatno bila apsolutni pobjednik. Prevedena na jezik razumljiv većini bosanskih Srba, pretpostavljam da bi ona trebalo da glasi: “Život damo, al’ Srpsku ne damo!” U stranačkom saopštenju se kaže da je pomenuti slogan “odgovor na učestale i sinhronizovane napade i osporavanja prava na život RS i SDS”. Dakle, “ugrožen je život” ne samo polovine etnički očišćene Bosne i Hercegovine već i stranke koja je tenkovima, topovima, strojnicama i noževima uspješno obavila taj krvavi posao, te nam se, braćo Srbi, valja ponovo postrojavati. Zar rat nije završen?
Šta ćeš, i drugi zbijaju svoje redove. Bošnjaci jer su najbrojniji, a Hrvati jer su najmalobrojniji. Pozivi nacionalnih i vjerskih poglavara na jedinstvo unutar svakog od tri etnička i vjerska kolektiviteta postali su najmanji zajednički imenitelj predizborne kampanje. Javnost je priključena na visoki napon. Sijanje nepovjerenja i straha najbolji je način da se u Bosni osvoji vlast. Nije slučajno što nas mediji svakodnevno uznemiravaju vijestima o novim fašističkim grafitima, o skrnavljenju grobalja i bogomolja, o pucnjima na imame i povratnike ili o tučnjavama u kojima se jasno raspoznaje etnička i vjerska pripadnost aktera. To je uvertira u izborni rasplet, znak da ćemo i nakon 1. oktobra imati vladavinu nacionalizma i ništavilo države. Oni koji misle da od toga mogu imati koristi, morali bi znati da time potpaljuju psihozu sličnu onoj s početka devedesetih godina, kada se država raspala prije nego što je rat i počeo.
Predizborna frazeologija nacionalnih lidera ne ide dalje od mitologije patnji i stradanja vlastitog naroda na jednoj strani i slavljenja nekakvih vojnih pobjeda na drugoj. Srbi slave svoje junake, Hrvati svoje vitezove, a Bošnjaci svoje gazije. Narodu su ti pojmovi mnogo bliži od ljudskih prava i sloboda, od vladavine zakona ili, ne daj bože, od zalaganja da se nekadašnje komšije vrate svojim kućama, a ove novopridošle svojim.
Sulejman Tihić je na putu da osvoji još jedan mandat u Predsjedništvu BiH. Za njega se ne bi moglo reći da je nacionalista. Ali, on ovog ljeta nije otvarao fabrike i ceste jer ih nije ni bilo, niti je biračima obećavao brda i doline. Shvatio je da je za promociju dovoljno da se pojavljuje na iskopanim masovnim grobnicama, na otvaranju obnovljenih džamija, ali i na masovno posjećenim koridama. Nešto poena je ubrao i rukujući se sa Naserom Orićem. Samoagitaciju na sličan način provodi i Ivo Miro Jović, kome su noge u Sarajevu, glava u Mostaru, a srce u Zagrebu. Srbi će već naći nekog novog Paravca i poslati ga u Sarajevo da, koliko god je to moguće, radi na štetu države.
Pitanje države je u Bosni i Hercegovini pitanje njenog opstanka. Državni tronožac – pomalo već zaboravljena metafora za etničku složenost ove zemlje – slomljen je u proteklom ratu. Njegova popravka nije uspjela ni nakon desetogodišnjih pokušaja - nešto zbog pogrešnih nacrta napravljenih u Dejtonu, a nešto zato što je posao stalno povjeravan stranim i domaćim dunđerima i što pravih majstora nije bilo. Sirotinja raja na svakom koraku psuje državu zato što je nema. Da je ima, valjda bi joj ponudila više od siromaštva, apatije i bijesa. Državi ne psuju majku ratni i poratni profiteri, korumpirani političari i kriminalci. A i zašto bi kad im je upravo njeno nepostojanje omogućilo da uživaju sve blagodeti te proste činjenice.
Divljački rat koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine razdvojio je njene narode. Nacionalisti su tako došli na svoje i, podržani od međunarodne zajednice, proglasili svoju pobjedu. Uprkos tome, oni i dalje tvrde da nacionalno pitanje nije riješeno i da zato nema saglasnosti o državnom uređenju zemlje. Ali, kako je uopšte moguće da nacionalne stranke, velike i male, ni deset godina od završetka rata ne uspijevaju da se dogovore u kakvoj ćemo državi živjeti? Kamen spoticanja je Republika Srpska koja je postala deponija velikosrpskog nacionalizma. Ne samo da joj kao takvoj život nije ugrožen već je Milorad Dodik čini sve živahnijom.
Neki domaći vizionari, pozivajući se na “realno stanje stvari”, što će reći na stanje iznuđeno agresijom, vide izlaz iz ovog začaranog kruga u belgijskom, holandskom ili švicarskom modelu. To je ponuda koju nam je u amanet ostavio lord Ešdaun. Pa, hajde da je razmotrimo. Naravno da bi mnogi Bosanci i Hercegovci rado pristali da imaju pasoš neke od tih zemalja i budu plaćeni kao njihovi radnici, ali ništa više od toga. Naša tradicija, običaji i naš mentalitet imaju veze s pomenutim modelima taman koliko i magarac s gitarom.
!
