Trebalo bi odrzavati proslost sa svakim danom sto se gasi… Uramiti je, pohraniti je, staviti je na dohvat mozga. Jer da mi nije tako, mozda bih opet pomislio kako je tamo bolje…
Uspomene i sjecanja me nikako ne jebu. Najozbiljnije vam kazem. Jer da ih nemam, nikako ne bih mogao biti pravi svedjanin. Uvijek bih mislio da ima negdje gdje je bolje… Bio bih konj za vucu, sa onim napravama za oci pa bih gledao samo pravo, osim vikendom i praznicima.
I ja sam dobio novi broj telefona. Niko ga ne zna, a niti ce. I ne jebe me sto ga niko ne zna osim mojih bliznjih, no njih cujem jednom u 15 dana, to se moze izdrzati. Staroj raji necu da ga dajem. Malo stare raje ima. Ili su pod zemljom ili po zemlji, zauzeti, rade… Ostalima uvijek nesto treba. Prezivjecu bez cestitki za rodjendan, Bozic, … Jer me se ionako vecina sjeti kada im nesto treba. Rodbina, “prijatelji”,… Nove raje imam, sve svedjani no njih uvijek mogu bez pardona odjebati kad im nesto treba. Ma ne jebe me telefon.
Ne jebe me sto mi je zena, sto je starija, sve slicnija mojoj mami. Ni slucajno. Znam da me nece zajebati u zivotu. Neka tebe draga, po mogucnosti me nadzivi.
Ne jebe me sto su mi djeca svedjani. Nimalo. Sto znaju prozboriti pokoju rijec bosanskog. Ma kakvi. Jebalo me je to nekada no jednom sam im pokusao objasniti razliku izmedju oktobra i listopada i stao sam. Imaju oni svoj jezik, zasto da ih zamaram hljebom i kruhom? Ne jebe me, neka su zivi i zdravi.
Dolazio sam I ja u Bosnu, 5 puta. S djecom. I nije me jebalo sto ih niko nije mogao po imenu provaliti sta su. Zabavljalo me. Doci cu u Bosnu opet. Bice isti igrokaz…
Dolazio bih ja jos u Bosnu i cesce no to bi me pocelo jebati pa necu. Ne zbog para. Pare me ne jebu. Imam dug na kartici, ma non-stop no znam da u najgorem slucaju mogu dospjeti u zatvor. Sto me opet nebi jebalo. Imao bih svoju sobu, svoj TV, svoj zanat, svoja primanja, izlaske I slobodne aktivnosti. Izbor jela, izbor s kim cu se druziti, a s kim necu.
Ne dolazim cesce zbog ljudi. Evociram uspomene jednom godisnje, to Vam je sasvim dovoljno, vjerujte mi.
Ne jebe me naglasak u Svedskoj. Jer svedski pricam kad moram a to je iskljucivo u svrhu posla. Ako s nekim pricam mimo posla, pricam engleski. Oni svi znaju engleski, samo malo gore od mene. Pa me to ne jebe nego zabavlja, hranim ego njihovim losim engleskim I mojom dobrom opcom kulturom.
Vrijeme me takodjer ne jebe ovdje. Nije hladno kao sto se prica, klima je ista kao na Bjelasnici npr. Kada sunce izadje toplo je, kad zadje hladno je. Zimi. Ljeti je druga prica. Ljeti je stalno toplo s razlikom da nema nesnosnih vrucina. Kupam se u moru, obavezno. I svugdje gdje postoje dozvole za to. Jer ako postoje dozvole, onda je stvarno sigurno od meningitisa ili neke druge bolescurine. I ne treba proci pola ljeta da vlast upozori gradjane gdje se smiju, a gdje ne smiju kupati.
Ne jebe me ni porez od 30%. Stvarno. Ni visoke marze na cigarete I alcohol, mada volim I popit’ I zapalit’. Jer taj mi se porez svakako u dobrom dijelu vrati, sto meni licno, sto meni “okolo”. Jer ovdje se stalno nesto ili gradi ili popravlja. Ulaze se u mlade, u sport, u znanost, u sve sto ima bilo kakve naznake perspektive. Zato me ne jebe sto radim za sebe samo malo vise nego sto radim za drzavu. Zato me ne jebe ni svedska politika.
Ne jebu me svedski filmovi, ni svedski obicni ni svedski akcioni. Jer nema ni jebacine ni otkidanja glava prije ponoci.
Ne jebe me rat u Bosni, ne jebu me ni bivsi ni sadasnji heroji, ne jebu me politicari, ne jebu me profiteri, ne jebu me price. Jer kad god se sjetim svega toga ja svoje sidro jos dublje zakopam u nordijsko tlo. Pustam korijene ovdje. Ne jebu me ni buducnost ni sadasnjost ni proslost.
Gdje cu biti za par godina – znam. Ovdje. Ne micem se. Upravo sam bacio jos jedno sidro.
Ne jebe me prica da je kod nas prije rata bilo besplatno zdravstvo I skolstvo, ono obavezno. Jer to kod njih traje stoljece. Njih jebe kad im kazem da si I u ono vrijeme morao “podmazati” doktora da bi te “pripazio”.
Ne jebe me ujedinjena Europa. Imam pasos s kojim mogu putovati gdje hocu, imam vozacku dozvolu koja vazi svugdje u svijetu. Ne jebe me sto nemam euro, imam krunu koja je tu od pamtivijeka.
Fudbal sam uvijek obozavao. Sad jos vise. Jer sto sam prije samo ceznjivo gledao na TV-u, sad mogu da gledam uzivo. Blizu mi je Hamburg, blizu mi je Glasgow, London. Ne jebe me nostalgija za nasim fudbalom, osim za najdrazim klubom, no sad si mogu priustiti avionsku kartu kada igraju. Prije nisam mogao priustiti ni ulaznicu za tekmu.
Ma ne jebe me nostalgija za nasim uopce. Cim me pocne jebati nostalgija odem na Halida, na Selmu, na Cecu, na razne Mahire, Vahide, Tompsone I ine. Ne budem ja tu dugo, deset minuta ako ne I manje. No nagledam se toliko “nasih” da se redovito predstavljam kao irac ili svedjanin. Onda se sjetim da sam sada tu, u Sverige, pa se pokupim I odem na Peperse u Stokholm.
Ne jebu me svedski beskucnici. Zato jer ih nema. I oni koji su beskucnici ne spavaju na plocnicima nego imaju prihvatilista. Nece se smrznuti ili umrijeti od gladi.
Ne jebe me sto svedi nemaju pojma ni o cemu osim o svom poslu. Njima je cijela briga kako ce petkom kuci doci ranije, otici u System Boulaget, kupit alcohol I napiti se kao krmci. Ma gdje ce me to jebat. Ja o svom Kastanedi razmisljam dok radim, o svom Ivi dok spavam, a o Mesi I u jednom I u drugom slucaju. Ne razmisljam o petku I opstem derneku, meni je dernek kad je meni ceif, u mojoj glavi je dernek za vrijeme rucka gledajuci ih kako u restoranu pazljivo uzimaju jeftinije banana ili kako idu pjeske 2 kilometra do grilla da bi im vise goriva ostalo za kasnije.
Ne jebe me vise pomisao kako ce mozda opet rat, ne jebe me pomisao da me nece zaposliti samo zbog mog imena – ovisno u kojem kraju BiH trazim posao, ne jebe me pomisao da mi zivot izmice, a ja stagniram, ne jebu me price “oslobodilaca” koji su se vratili ’96, ne jebe me vise hocu li muda plaknuti u moru ili su se guzicom spustiti niz planinu. Ne jebe me hoce li mi auto stati na Komaru ili Ivanu a meni 5 maraka u dzepu, ne jebe me hoce li mi dijete imati sta jesti, hoce li moci zavrsiti fakultet ili skolu, hoce li ga snaci sto je mene snalazilo dok sam bio kao on i ona.
Ne jebe me ko ce pobijediti na izborima, jer znam da posten gradjanin nikada nece biti zakinut da se uhvati za glavu gdje zivi.
Vidimo se na ljeto ako mi se digne, aj’ zdra’o.
p.s. Zivio kralj Gustav
