#1 Dedždžal ili Antihrist
Posted: 31/07/2006 00:29
Dedždžal ili Antihrist
Postoje tri aspekta Dedždžala (Antihrista): Dedždžal kao osoba; Dedždžal kao globalni društveni i kulturni fenomen; i Dedždžal kao nevidljiva sila.
Riječ Dedždžal se ne pojavljuje u Qur'anu. Ona se spominje u raznim zbirkma Hadisa, uključujući i dvije Sahih zbirke kao i u Miškat el-Mesabih i Vrtovi Pobožnih, u poglavljima koja se tiču vremena pred sami Smak Svijeta. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem-, je sjedio sa grupom svojih drugova pred zalazak sunca. Sunce se upravo tada gubilo iza zida. Vjerovjesnik -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da je njihovo sijelo tog popodneva bilo udaljeno od Smaka Svijeta koliko i to sunce od zida za koji je zalazilo. Taj događaj se zbio prije više od četrnaest stoljeća.
Allah -dželle šanuhu- kaže u Our'an da osoba koje se pita o Smaku Svijeta, tj. Kijametu, zna o tome koliko i ona što pita. Allah -dželle šanuhu- takođe kaže da je čovječanstvu dato vrlo malo znanja o sudnjem času, Smaku Svijeta. Niko ne zna tačno kada će on se zbiti, ali Allah -dželle šanuhu- kaže u Qur'anu da je možda bliži nego što bi mi mogli i naslutiti. Što se svake individualne osobe tiče, njen smak svijeta će doći nastupanjem njenog smrtnog časa.
Mnogi znakovi Smaka Svijeta su jasno opisani u Hadiskim zbirkama, i ko god je budan i svjestan znakova u sebi i na horizontu, poznaje ove znakove i odmah ih prepozna kada se isti pojave. Svi znakovi Smaka Svijeta su danas prisutni, osim četiri velika znaka, a izgleda da su i oni sad već vrlo blizu. Među znakovima koji su već prisutni su: da siromasi i bijednici grade visoke građevine u kojima ljudi slave sebe; da robinja rađa sebi gospodaricu, jedno od značenja je da majka koja je preokupirana svojom profesijom ima djecu koja odrastaju kao nekontrolisana i hirovita dominirajući i maltretirajući cijelu familiju; da žene nadbroje muškarce; da ima mnogo žena koje ne rađaju djecu; da je svako toliko preokupiran radom da ne samo muškarci već i mnoge žene odlaze na posao; da ima hrane za bacanje, koja većinom nema u sebi nikakva bereketa (blagoslova); da će osoba kada mu se ponudi hrana istu odbiti (od asiluka); da je vrijeme vrlo kratko (ubrzano); da ima mnog ljudi koji su tvrda srca i opaki; da ima mnogo ratovanja i ubijanja ljudi; da ima žena koje nose odjeću kao svoju drugu kožu (providnu i usku); da se radi na tome da se pustinje pretvore u zelenilo; da ima ljudi koji nastoje da izmjenu prirodni balans i koji se upliću i ometaju osnovne cikluse i procese egzistencije; i finalno da se sunce pojavi sa zapada, jedno od značenja je da to da se Islam oživi i obnovi kroz ljude u zapadnom svijetu.
Zadnja četiri velika znaka su: pojava Dedždžala kao osobe; pojava ispravnog upućenog lidera svih Muslimana, Imam Mehdija, koji će se boriti protiv Dedždžala; povratak Vjerovjesnika Isusa, `alejhi selam, koji će osim poništenja Kršćanstva, istrebljenja svinja, ženidbe, prokreiranja i klanjanja s Muslimanima, takođe ubiti Dedždžala; i pojava Je`džudža i Me`džudža, drevna plemena koja će preplaviti svijet, u haosu uništavajući sve što im dopadne ruku.
Jasno je da prije nego li se Dedždžal kao osoba pojavi na svjetskoj pozornici, ovdje mora postojati uspostavljen sistem, kao i ljudi koji će istim operirati, i koji će suportovati i slijediti Dedždžala kada se napokon pojavi. Dokaz prisutnosti tog sistema, i ljudi koji tim sistemom upravljaju, je dokaz prisutnosti Dedždžala kao globalnog socialnog i kulturnog fenomena, i Dedždžala kao nevidljive sile. Obilježja ovog šireg aspekta Dedždžala, tj. onoga što će Dedždžal kao osoba sadržavati, su vrlo očigledni danas, što ukazuje da se Dedždžal kao osoba uskoro treba pojaviti.
Među opisima Dedždžala u Hadiskim zbirkama mi nalazimo slijedeće: Dedždžal ima jedno oko, kao zgniječeno zrno grožđa. Dedždžal se može istovremeno čuti širom svijeta. Dedždžal će pokazivati vatru, ali vas ona neće opržiti. Dedždžal će vam pokazati vodu, ali vi je se nećete moći napiti. Dedždžal će govoriti o Vrtu (Raj), i prikazivati ga kao Vatru (Pakao). Dedždžal će pričati o Vatri, i prikazivati je kao Vrt.
Ovi svi opisi itekako pristoje današnjoj medijskoj mašineriji, a osobito načinu na koji se danas uglavnom upotrebljava. Dedždžal je takođe opisan u Hadisu kao da ima mnogo očiju na sve strane, i kako putuje svijetom u velikim poskocima. Ovaj opis odgovara karakteristikama današnjih sredstava masovnog transporta. Dedždžal je opisan kao da ima slova KFR ispisana na svom čelu. Neki mlaznjaci Izraelske avijacije imaju ova slova ispisana na svojim nosevima.
Slova KFR su osnovna korijenska slova za arapsku rije kufr, ili kafir. Kufr znači da se nešto pokrije i odbije. Kafir je onaj ko pokriva pravu prirodu egzistencije, tj. da nema boga nego samo Allah, i onaj ko odbija Allahove vjerovjesnike koji su poslani da pokažu ljudima kako da žive u harmoniji s onim u njima i s onim izvan njih, i da obožavaju i spoznaju Allaha. Kada je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao da tragate za znanjem pa makar radi toga putovali sve do Kine, on je govorio o znanju o Allahu (Marifetullah), ili bar znanju koje vodi ka znanju o Allahu. Ako vaše znanje ne dolazi od straha prema Allaha, vi ste onda zavedeni (zabluđeni). Bojte se Allaha, pa će vam Allah podariti znanje. Kafir pak odbija ovo. Kafir je tako dijametrički oprečan mu`minu. Mu`min je musliman koji otvoreno potvrđuje pravu prirodu egzistencije, i koji prihvata i slijedi primjer i učenja Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, posljednjeg Allahova poslanika prije Smaka Svijeta. [Prevodilac: Ukratko, kafir je nemusliman koji odbija pokornost Stvoritelju ignorirajući i pobijajući Njegove poslanike od kojih posljednji, Vjerovjesnik Muhammed posjeduje apsolutni autoritet i instituciju posredovanja čovječanstva sa Allahom, Stvoriteljem i Obdržavateljem svih svjetova. Stoga svi nemuslimani sačinjavaju globalni Dedždžalov sistem bez obzira bili oni toga svjesni ili ne.] Trebalo bi biti jasno da je kafir sistem, i kafiri koji kotrolišu i vjeruju u taj sistem, ništa drugo do Dedždžal kao globalni društveni i kulturni fenomen i Dedždžal kao nevidljiva sila. Dedždžal kao osoba je utjelovljenje kafirskog sistema, ultimativni kafir, i prema tome on će neizbježno biti jedini kandidat za liderstvo tog kafirskog sistema. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da je kufr jedan sistem. Kafir sistem je Dedždžal. Tri aspekta Dedždžala su zapravo međupovezani i nedjeljivi. Dedždžal.
Na isti način Mehdi -`alejhi selam- će biti, kada se pojavi, utjelovljenje Islama, puta Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, iako se odmah mora napomenuti da će on i pored toga biti kao kapljica naspram okeana Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem. Iz toga slijedi da će Mehdi biti osoba neizbježno priznata i prihvaćena od svih istinskih Muslimana kao njihov (globalni) lider. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da su svi Muslimani jedno tijelo.
Kufr je u ratu sa Islamom. Islam je u ratu sa Kufrom. Dedždžal će ratovati protiv Mehdija. Mehdi -`alejhi selam- će ratovati protiv Dedždžala. Vjerovjesnik Isus -`alejhi selam-, koji nije bio razpet na križu, nego uzdignut od Allaha u nevidljivi svijet, a umjesto njega čovjek sličan njemu je razapet, Vjerovjesnik Isus -`alejhi selam-, po svom povratku na ovaj svijet, će ubiti Dedždžala.
Dedždžal je bio predmet mnogih pisanih djela u prošlosti. Proročanstva o Dedždžalu se mogu naći, naprimjer, u Bibliji u Knjizi Otkrovenja od Ivana, i u skriptima famoznog Nostradamusa. Mnogi ljudi su pokušavali nanovo da odgonetnu ova proročanstva shodno događajima koji su se dešavali u njihovim odgovarajućim epohama. Dedždžal se uglavnom spominje kao Antihrist u ovim proročanstvima i njihovim komentarima. Nije poznato koliko su pouzdana ili tačna ova proročanstva ili njihovi komentari. Vrlo je moguće da su ista došla od Džinna.
Džinni su stvoreni originalno od bezdimne vatre. Oni nas mogu vidjeti. A samo neki od nas mogu vidjeti njih. Mi smo originalno stvoreni od vode i gline. Anđeli (Meleki) su stvoreni od čistog svjetla. Anđeli su nesposobni da počine grešku (oni samo rade ono što im Allah naredi). Oni niti jedu niti spavaju niti se razmnožavaju. Oni slave Allaha neprestano. Oni su sredstva preko kojih proces stvaranja operira. Džinni, kao i mi, su sposobni da urade dobro ili zlo. Neki od njih su muslimani, neki su kafiri, a neki munafici, tj. hipokriti koji tvrde da su muslimani a u stvari su kafiri. Džinn često komuniciraju s ljudima, i od njihova poznavanja od nevidljivog oni govore o događajima koji se nalaze u budućnosti. Očigledno, ako su pisanja Ivana i Nostradamusa došla, ili efektovana od, zlih i zavodljivih džinna, onda ista ne mogu biti potpuno pouzdana, pošto, kao što je poznato iz slučaja onih vidovnjaka i vračara koji imaju kontakt s džinnima, ili koji služe kao mediumi za kontakt s navodnim duhovima umrlih, uz svaku istinu koju kažu, nekoliko poluistina i blatantnih laži je tome dodano. Imajući u vidu ovaj element moguće netačnosti, jedini način na koji se ta proročanstva Ivana i Nostradamusa mogu provjeriti i vefikovati je kad se dotično proročanstvo već dogodi.
Što se tiče pisane riječi, stoga, Hadis sadrži najpouzdanije informacije i opis Dedždžala kao i događaja koji će se desiti prije i poslije dolaska Dedždžala, gdje god je isned pouzdan, tj. pouzdan lanac prenosioca od osobe koja je svojim ušima čula ili vidjela Vjerovjesnika Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem-, do onoga koji je to zapamtio ili onoga koji je to zapisao. Hadisi koji su zabilježeni pisanim putem su bili prihvatljivi samo nakon rigoroznog provjeravanja od strane učenjaka koji su ih prikupljali, a ne kao Biblija, od koje je mnogo sadržaja krajnje nepouzdano i time brojne riječi i djela se ne mogu pripisati poslanicima kojima biblija pripisuje te riječi i djela. Allah -dželle šanuhu- kaže u Qur'anu da su Židovi i Kršćani izmjenili i manipulisali originalna naučavanja njihovih poslanika, i brojne kontradikcije u samoj Bibliji su svjedok toj činjenici.
Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je, ipak, rekao da je znanje vjernikova izgubljena imovina, koji je može pokupiti gdje god je on ili ona nađu. Mu`min je musliman koji ne samo da vjeruje u Allaha -dželle šanuhu-, nego se zbilja i aktivno oslanja na Allaha u toku svih svojih svakodnevnih aktivnosti. Musliman može vjerovati u Allaha -dželle šanuhu- dok se pri tom još uvijek oslanja na svoje vlastite akcije. Mu`min se oslanja na Allaha za svoj uspjeh. Muhsin je musliman koji zna da samo Allah ima (postoji), i da shodno tome oslanjanje na nešto drugo mimo Allaha je nemogućnost. Musliman, mu`min i muhsin su svi muslimani, ali oni posjeduju različite stupnjeve znanja o Allahu. Oni koji se boje Allaha najviše su oni koji posjeduju najviše znanja o Allahu, zato što strahopoštovanje dolazi sa takvim znanjem. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da se nijedno stvorenje ne boji Allaha koliko on.
Znanje dolazi onome koji očisti svoje srce Allahovom milošću. Kako srce postaje čišće, tako se i znanje u srcu povećava. Ovo znanje otpočinje gdje pisana riječ završava. Za one čije srce je očišćeno, tako da znakovi u sebi i na horizontu, koji su zapravo istovjetni, su prepoznatljivi i shvaćeni, znakovi Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena i Dedždžala kao nevidljive sile su jasno uočljivi, i ono što je proživljeno (u viziji) je potvrda i amplifikacija informacija sadržanih u pisanoj riječi. Mu`min je musliman koji vjeruje i oslanja se na Allaha. Dio ovog vjerovanja je vjerovanje drugima i vjerovanje sebi i vlastitom iskustvu života i vlastitoj interpretaciji znakova u sebi i na horizontu. Ovo povjerenje je kompletno kada osoba spozna sebe, jer ko god zna sebe zna i svog Gospodara, a ko god zna svog gospodara zna i šta dolazi od Gospodara, tj. stvoreno, univerzum i sve u njemu; i nijedna forma opipljiva ili neopipljiva, stvarna ili konceptualna, se ne može pridružiti Allahu. Ko god posjeduje ovo povjerenje i znanje on jeste muhsin.
Čitanje nije isto kao osmatranje. Osmatranje je mnogo snažnija potvrda onoga što se pročitalo. Knjige mogu samo podsjetiti na ono što se već okusilo i što se još treba okusiti ili što je moguće okusiti. Kušanje je to što je važno, a ne bilješka o kušanju, bilo da je ta bilješka zvučna ili vizuelna, na papiru ili na celuloidu. Vidjeti znači znati, ali ima različitih viđenja i različitih poznavanja.
Razmatrajući Dedždžala kao nevidljivu silu, prisustvo ove sile je manifestovano dolaskom bića s drugog svijeta koji opsjedaju ljudska bića na isti način kako džinni ponekad opsjednu ljude i životinje. Moguće je da se Dedždžal kao nevidljiva sila, slično džinnima, zapravo može manifestovati kao ljudi i životinje bez potrebe da ih zapravo opsjedne, tj. poprimajući njihove forme bez stvarnog opsjedanja istih. Isto tako može biti da je Dedždžal kao nevidljiva sila niko drugi do horde džinna kafira, umjesto bića neke druge vrste. Nije poznato iz kojeg svijeta ta bića dolaze. Zna se posigurno da ima mnogo svjetova. Allah -dželle šanuhu- je opisan u Qur'anu u Suri el~Fatiha kao 'Gospodar Svjetova'. Čuveni učenjak i mistik Ibn el~`Arabi -rahmetullahi `alejh- je posjetio neke od ovih svjetova u viziji, i opisuje ova iskustva u svojoj knjizi "Mekkanska Otkrovenja". On imenuje ogromne gradove s takvom tehnologijom koja je kud i kamo superiornija onoj s kojom se neki zemljani danas toliko hvališu i ponose.
Prepoznatljivi znak da se ova vrsta opsjedanja desila je to da vidiš veliki broj ili grupe ljudi kako se ponašaju i djeluju kao jedno tijelo, naizgled ne posjedujući individualni identitet. Iako oni izgledaju kao ljudska bića oni se jednostavno ne ponašaju kao ljudska bića, nego više kao roboti. Veliki broj knjiga i filmova koji se bave ovim fenomenom nisu samo puke izmišljotine imaginacije njihovih autora. Oni ukazuju na realnost koja se već desila i nastavlja da se dešava.
Pošto ovaj aspekt Dedždžala kao nevidljive sile pripada Nevidljivom, direktno znanje je dostupno samo onima kojima je podaren pristup Nevidljivom. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- imao takav pristup, on nije bio gladan istoga. Želja za takvim znanjem je prepreka onome koji želi direknto znanje o Allahu. Dokaz u ovom pojavnom svijetu, tj. svijetu koji se ogleda s pet čula, da se ovaj prevrat desio i još uvijek dešava se može naći osmatranjem načina na koji su se društveni i kulturni uslovi našeg svijeta promjenili, osobito u ovom stoljeću, i ispitivanjem kako se život današnjice sprovodi. Drugim riječima, moguće je ustanoviti karakteristike Dedždžala kao nevidljive sile ispitivanjem Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena.
Razmatrajući Dedždžala kao globalni društveni i kulturni fenomen, mi vidimo da je prevrat u punom zamahu, i da će uskoro nastupiti vrijeme za pojavu Dedždžala kao osobe, jednostavno zato što je sistem i ljudi koji ga operiraju, tj. kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, naizgled zadobio dovoljno globalne kontrole da uspostavi njega kao svjetskog lidera kojeg su svi očekivali, jednom kada ga se prepozna i proglasi takvim.
Dramatične promjene su se desile na ovoj planeti u zadnjih sto godina. Društvene grupe koje su obično bile preovladavajuće u svijetu, uglavnom zasnovane na seoskom šablonu, zajednica familija koje su sve poznavale jedne druge i pomagale jedne druge i surađivale s drugim seoskim zajednicama, su ubrzano erodirane i obezličene. U velikim gradovima današnjice, osoba je povećavajuće ostranjena kako od same sebe i drugih tako i od znanja o Allahu, zubac u zupčaniku proizvodno-potrošačkog procesa koji, kada ne radi ili spava, je često zaklopljen u djetinjastoj i neispunjenoj potrazi za iluzornim samo zadovoljavanjem, koje osigurava da ostane vrlo malo ili ništa vremena za predah i promišljanje gdje osoba zapravo ide sa svojim životom, i još manje vremena da učini nešto da se izvuće iz šablona življenja i te klopke u koju je upala. Čak i tamo gdje je društveno grupiranje današnjice limitovano na veličinu seoskog broja, stvarna društvena transakcija između njenih članova je kud i kamo manje intimna i kohezivna od one u prošlosti. Manje se ima vremena da se ljudi sastaju a više da gledaju televiziju. Više vremena se provodi radeći nasamo nego u društvu. Za one koji su rođeni u ovakvom stanju stvari, ova promjena u društvenim uslovima nije uvijek očigledna. Stoga oni smatraju da je stanje stvari uvijek bilo takvo.
Možda je jedini način da se uoči sva dramatičnost promjene ako se osmotri šta se dešava kada multinacionalna korporacija odluči da eksploatiše prirodna dobra nekog zabačenog i izolovanog područja na ovoj planeti. U relativno kratkom periodu vremena, aktivnosti ljudi koji kotroliraju korporacijom ne samo da je poremetila način života ljudi u tom području, nego takođe eliminisala njihove tradicionalne izvore opskrbe i time obezbjedila sebi jeftinu radnu snagu za akinosti koje korporacija želi sprovesti u tom području. Iznenada svako ima broj i želi ovu stvar koja se zove novac, i društvena harmonija koja je postojala prije dolaska korporacije i otvaranja rudnika ili fabrike ili izvora i bilo čega drugog, je nepovratno izgubljena. Sve ovo je učinjeno u ime progresa i civilizovanja zaostalih, ali u realnosti novi stil života koji je neizbježno povezan s novom tehnologijom, i sprdanje s stvarnim znanjem koje kafir naziva pismenošću i obrazovanjem, je zapravo znak svršetka ljudske transakcije u tom području.
Druga značajna promjena u društvenoj aktivnosti, koja je očito povezana sa stepenom automatizacije u bilo kojoj specifičnoj društvenoj grupaciji, je to da dok su zajednice u prošlosti bile ujedinjene obožavanjem Boga, danas ovaj fundamentalni i ujedinjavajući element je često odsutan iz ljudskih života. U zapadnom svijetu ovaj šablon obožavanja je bio predominantno taj od Kršćanske religije, svojstvena legura Pavletovih vlastitih ideja, Grčke filosofije, inovacija sveštenstva, koje je samo po sebi inovacija, u nastojanju da se svim sredstvima kompromisuje s kafirskim vladarima, i napokon nekoliko tračaka originalnih naučavanja Vjerovjesnika Isusa -`alejhi selam-. Pošto ovaj šablon obožavanja nije nikad bio isti kao onaj koji je oblikovan od strane Isusa i njegovih sljedbenika, iz toga slijedi da on nije, i ne može i niti će ikad moći, potvrditi istinsku prirodu egzistencije ili voditi ka direktnom znanju o Allahu. To je bio i ostao neizbježni fakt da će ljudi odbaciti ovu vrstu obožavanja, kafir radi toga što on ili ona nisu nikad ni imali želje da obožavaju Allaha, a pravi vjernik zato što on ili ona nisu uvidjeli da vrsta Kršćanstva koja se reklamirala ima vrlo malo zajedničkog s originalnim Isusovim naučavanjima, i da nije bila zasnovana na njegovom i njegovih iskrenih sljedbenika šablonu ponašanja, i da neće voditi ka znanju o Allahu -dželle šanuhu-. Sama fragmentacija zapadnog društva napredkom mehanizovanog načina života, je bila ta koja je učinila lakšim za ljude da odbace Kršćanski šablon obožavanja.
Iinteresantno je zamijetiti da su neki pisci faktički poistovjetili Trinitarnu Crkvu, u svim njenim manifestacijama, sa Antihristom, pošto je većina njenih osnovnih doktrina ne samo inventirana od ljudi nego je još otvoreno kontradiktorna Isusovim -`alejhi selam- vlastitim naučavanjima, i stoga je toliko mnogo njenih rituala izvedeno iz izvora mimo Isusa i njegovig pravih sljedbenika. Ova pogled je poduprt činjenicom da je baš Trinitarna Crkva ta koja je u prošlim stoljećima vodila rat i eliminisala sve one Unitarne Kršćane, uključujući Nazarene, Ebionite, Donatiste, Ariance, Adoptioniste, Paulijance, Iluministe, Katharijce i mnoge Gote, koji su tražili da slijede original Isusova naučavanja i način života koji je on oblikovao. Jednom kada su posljednji od ovih Unitarnih Kršćana bili eliminisani od strane Srednjovjekovne Inkvizicije i njenog nasljednika Španske Inkvizicije, Trinitarna Crkva se onda koncentrirala na pokušaje da eliminira sve unitarne sljedbenike Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, tj. Muslimane, i uprkos neuspjeha tog projekta ona i dan danas pokušava na svaki način da to postigne. Stupanj uspjeha koji je Trinitarna Crkva imala u ovim pokušajima, kako u prošlosti tako i danas, je bio, i jeste, moguć samo poradi činjenice da je ona djelovala ruku pod ruku s kafirskim sistemom, tj. Dedždžalovim sistemom, koji je naravno bio, i ostao, dosljedan podvrgavanju i ultimativnom uništenju prakse življenja i dinamike Islama.
U svjetlu ovoga, očigledno je da je naizgledni konflikt između Nauke i Crkve uglavnom iluzoran i posigurno samo površan, pošto oboje proizilaze iz istog sistema, tj. kafir sistema, tj. Dedždžal sistema. Ipak jednako je očigledno da se mora povući linija razlike između onih Trinitarnih Kršćana koji su potpuno svjesni da put koji oni slijede nije Isusov put, i onih ljudi koji u svoj iskrenosti žele da obožavaju Boga i koji su bili zavedeni da vjeruju da vrsta Kršćanstva koje oni slijede je zapravo sinonim Isusovih originalnih naučavanja, i koji do sad nisu imali šanse pristupa životnoj transakciji Islama koja je zapravo poslanički stil života za ovo doba, i koji prirodno nosi veliku sličnost sa životnim stilom koji je oblikovao Isus i njegovi neposredni sljedbenici, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima.
Ovo što je upravo rečeno o Kršćanima se podjednako odnosi i na Židove. Mnogi od onih kojii se danas nazivaju Židovi očito ne slijede put Mojsija -`alejhi selam-, i doista mnogi od njih čak i ne tvrde da su potomci originalnog Plemena Israela kojem je Mojsije -`alejhi selam- bio poslan, nego bez ustezanja priznaju da su potomci drugih predaka. Možda jedno od najznačajnijih porijekla ovih ne jevrejskih Židova jeste od naroda poznatog kao Hazars, koji su prvobitno obitavali kao mali narod na prostoru današnje Turske južne Rusije. Njihov vođa je prihvatio Židovsku vjeru radi političke podbnosti tokom osmog stoljeća nove ere, da bi izbjegao okupaciju i krah pod Kršćanima koji su nadirali sa sjevera, ili pod Muslimanima koji su nadirali sa juga. On je bio potpuno svjestan da će mu ta odluka osigurati ograničenu zaštitu i privilegiju kod onih koji su takođe obožavali Boga. Potomci Hazara, istaknuti po svojoj vještini u biznisu i financijskim transakcijama su danas rasprostranjeni po cijeloj planeti. Način života koji oni slijede nije nipošto način života Mojsijevog i njegove zajednice, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima. Taj način života je već bio nestao kada se Isus -`alejhiselam-prvi put pojavio na ovoj planeti. Isus -`alejhi selam-, kako će se zapamtiti, je došao da renovira put Mojsijev među plemenom Israela a ne da ga mijenja čak ni za jedan trun. Činjenica da pisari i farisejci, samo-uspostavljeno sveštenstvo onoga što se svelo na Židovsku religiju, nisu čak ni prepoznali ko je Isus bio ukazuje dovoljno na to koliko su oni još tada bili udaljeni od Mojsijevog puta, a to je bilo još prije dvadeset stoljeća. Ponekad opisano kao trinaesto pleme Israela, potomci Hazara su poistovjećeni kao sinonimom jednog od četiri velika predznaka Smaka Svijeta, tj. pojave Je`džudža i Me`džudža, pošto su oni u realnosti Židovi ali ne Jevreji. Ako je to tačno, onda možemo vidjeti da su oni usko povezani sa pojavom Dedždžala, pošto se mnogi od njih nalaze na najvišim pozicijama kontrole u raznim međupovezanim sistemima koji zajedno sačinjavaju kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem.
Ima onih koji su itekako žedni da ukažu kako se ovo što je rečeno o Kršćanima i Židovima takođe odnosi i na Muslimane, i da ima mnogo ljudi koji sebe nazivaju Muslimanima a koji ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice. Ovo je dosta tačno, i to je djelimično mjera uspjeha koji su Kršćani i Židovi postigli i njihovim pokušajima da podvrgnu i unište one koji su tražili ili traže da slijede put Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice, neka je Allah zadovoljan njima.
Jedan od vodećih metoda korištenih od strane kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema da iskorijeni Islamsko življenje je da predstavi kafirski način života u muslimanskim zemljama, pri tom prerušavajući tu činjenicu opisujući je u Islamskoj terminologiji. Skoro svim današnjim tradicionalnim muslimanskim zemljama se kontroliše i upravlja po receptu kafirskog sistema, a ne po onom što je u Qur'anu. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao da će Muslimani slijediti svoje prethodnike, tj. Kršćane i Židove, dosljednije nego što je gušter svojoj rupi, on je ipak rekao da neće svi njegovi sljedbenici zalutati. Još uvijek ima dosta Muslimana koji slijede isti šablon života koji je vodio Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- i prva Muslimanska zajednica koja se formirala oko njega. Stvar je u tome da, iako ima ljudi koji kažu da su Muslimani ali ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, ipak bar je put Vjerovjesnika Muhammeda još uvijek dostupan onima koji žele da ga slijede, i bar još uvijek ima ljudi koji slijede taj put.
Glavna razlika između Židova, Kršćana i Muslimana je u tome da Židovi niti znaju niti obavljaju molitvu koju je Mojsije obavljao, i Kršćani ne znaju niti obavljaju molitvu koju je Isus obavljao, a Muslimani i znaju a i još uvijek obavljaju molitvu koju je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- obavljao.
Putevi Mojsija i Isusa su nepovratno izgubljeni. Umjesto njih su proizvedene i uvedene religije Židovstva i Kršćanstva. Ove religije su integralni dijelovi kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Dedždžalov sistem je potpuna antiteza poslaničkog načina života, kako je oblikovana ne samo od Mojsija, Isusa i Muhammeda, nego i od svih poslanika sve do Adema, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.
Postoje tri osnovna šablona društvenog grupisanja u ovom svijetu. Postoji jednostavna zajednica koja živi u fitri, tj. u jednostavnoj harmoniji sa egzistencijom bez slijeđenja poslaničkog šablona obožavanja Allaha. Postoje Muslimanska zajednica koja pored što živi u harmoniji sa egzistencijom takođe obožava Allaha -dželle šanuhu- na način kako to Allah zahtijeva preko Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-. I na kraju postoji Kafirska zajednica koja niti živi u harmoniji sa egzistencijom niti svjesno obožava Allaha -dželle šanuhu-.
U Realnosti naravno svaki pojedinačni atom je na svom mjestu i cjelokupna harmonija egzistencije elokventno izjavljuje veličanstvenost i divotu Onog koji uvodi u Egzistenciju i Onog koji izvodi iz Egzistencije i Jedinog Egzistenta, Allaha -dželle šanuhu-.
Mi smo svjedoci tome kako je šablon života kojeg su slijedile male zajednice u fitri i muslimanske zajednice značajno narušen i uništen, osobito u ovom zadnjem stoljeću, proširenjem kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Da bi adekvatno uočili karakteristike ovog sistema, koji je vanjštinom izraz Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena a unutrašnjošću manifestacija Dedždžala kao nevidljive sile, neophodno je da ga ispitamo u detalje.
Način na koji je današnja kafirska država organizovana i kontrolisana je putem visoko centralizovane vlade. Napredak tehnologije osobito u oblasti komunikacija i putovanja, zajedno s upotrebom kompleksnih komputerizovanih pohranjivajućih i povraćajućih informacionih sistema, je omogućilo svestranu i globalnu kontrolu. Većina kafirskih država su zapravo policijske države. Naspram situacije prije stotinu godina, stupanj nadgledanja i kontrole vladara nad podanicima je šokirajući. Dosta od ove kontrole je omogućeno putem oblika koji je rad poprimio u današnjem industrializiranom društvu. Značajno je uočiti da je najčešći oblik biznisa u formi velike korporacije, bilo privatne ili državne, koja često ne samo da ima ogranke po bilo kojoj pojedinačnoj kafirskoj državi, nego i globalno. Svako ko radi u specifičnoj korporacijskoj strukturi je kontrolisan načinom operiranja te korporacije. Ljudi su obavezani da predpostave pravila korporacije primjeni opštih standarda čovječnosti u svom svakodnevnom življenju. Čak je i individualni obzir ili mali biznis visoko regulisan u tome šta može ili ne može činiti. Svakome je rečeno da su ta pravila za njihovo vlastito dobro, ali im nikada nije data šansa da vide kakav bi život bio bez tih pravila.
Nije nimalo iznenađujuće ustanoviti da zapravo oni koji kontroliraju vladu kafirske države obično kontroliraju i velike korporacije. Elita kafirskih kontrolora kontroliše i kafirski legalni sistem, koji se koristi za kontrolu svih ostalih interlinkovanih podsistema unutar kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, određjujući kakvu formu isti mogu poprimiti i šta ljudi koji u njima rade moraju ili nemogu činiti. Ovo znači da je život u kafirskoj državi visoko institucionalizovan, standarzovan i regulisan. Najčešće društveno grupisanje je danas centralizovano oko radnog principa. Ono je u piramidnoj formi. A način njene kontrole je faraonski. Ovo omogućuje nekolicini da porobi i kontroliše mnoštvo, često pri čemu mnoštvo ne shvata koliki stupanj kontrole se vrši nad njima. Sve kafirske institucije se operiraju na principu biznisa, bilo da je to legalni sistem, vladin sistem, fabrički sistem, univerzitetski sistem, zdravstveni sistem ili medijski sistem, itd.
Sve ove institucije su pokrenute da omoguće efektivno sprovođenje proizvođačko potrošačkog procesa, koji je danas predominantna kafirska religija, podčinivši mnoštvo svojim bezbrojnim pravilima i kontrolišući ih "sveštenstvom" kafirskih eksperta. Potrošačko proizvođački proces je promotiran kao idealni život od svih onih koji trenutno kontrolišu kafirske države takozvanog modernog svijeta. Ovo nije uopšte iznenađujuće, pošto su oni ti koji najviše ubiru koristi i financijskih nagrada baš ovim procesom.
Kada bi uspostavljali potrošačko proizvođački proces u onome što se naziva treći svijet ili nerazvijene zemlje, kolonijalci, kako je već obrazloženo, su uvijek rušili način života prakticiranog od strane starosjedilaca prije dolaska kolonijalnih sila. Osnovni pristup otpočinjanja tog procesa je bilo podstrekivanje populacije da proizvodi više nego što joj je potrebno. Da bi to faktički i sproveli dalji podstrek i naglasak je bio na većem broju radnih sahata, a žene treba podstrekivati na njihovo oslobođenje (emancipaciju) tako što će po cijeli dan raditi u fabrici (često na nemilosrdnim normama). Da bi se rad prikazao privlačnom ponudom, ljudima je ponuđen novac, ali samo toliko da kad jednom postanu ovisni o tome prihodu to će im biti dovoljno da imaju osnovne životne potrebe i tako će radi istih biti primorani da nonstop rade da bi iste sebi mogli priuštiti, jer neće nikad imati dovoljno da uštede za neovisnost od tog procesa. Da bi ljudima sam novac predstavljao neku vrijednost u životu, oni su podvrgnuti lukavoj propagandi da požele proizvode koje nikad prije nisu željeli a niti trebali. Jednom kada učiniš ljude pohlepnim za proizvodima, oni će morati nabaviti novac da kupe te proizvode, što znači da će morati da rade da mogu zaraditi novac. Tako u vrlo kratkom periodu vremena veliki broj ljudi se može navesti da odbaci tradicionalni način života, da bi mogli proizvoditi produkte koji su im se lukavo naturili kao potrebština, i da bi bili plaćeni da iste kupe.
Naravno ima onih koji, iako su podstaknuti da žele proizvode i novac da iste kupe, ili ne mogu naći posla ili im je mrsko da ga traže. Umjesto toga oni se daju u kriminal. To automatski obezbjeđuje idealan izgovor kafirskim kontrolorima da uvedu svoj legalni sistem da zaštite one koji rade a u isto vrijeme da povećaju svoju kontrolu nad radničkom klasom. To nadalje podrazumjeva stvaranje novih radnih mjesta
za one koji su potrebni za funkcionisanje kafirskog legalnog sistema, uključujući tu ne samo birokrate i administrativne radnike nego i ljude koji će graditi zgrade da im obezbjede kancelarije i propratne poslovne prostore, kao i sudove i zatvore za podvrgavanje i kontrolu onih koji ne žele prihvatiti pravila potrošako proizvođačke igre. Naravno globe koje se uberu u sudovima ne mogu obezbjediti adekvatan prihod za gradnju i održavanje svih tih ustanova kao i redovnih plaća službenicima u toj birokratskoj mašineriji. Shodno tome moraju se uvesti novi dodatni porezi. To opet zauzvrat zahtijeva više kancelarija i više radnih mjesta za poreznu instituciju i njeno osoblje. To znači da će ljudi morati raditi više da bi mogli održavati svoj potrošački kapacitet. To takođe znači da će ljudi pokušati da izbjegnu plaćanje poreza, što znači da će ljudi u zakonodavnom sistemu morati takođe više da rade. Kako se porez povećava vrijednost novca opada, zato što su cijene povišene da bi se ubrao dodatni prihod bez dodatnog utrošenog rada, radna snaga postane ozlojeđena te pokušava da se organizuje i promjeni status kvo. Usljed toga novi zakoni se uvode da kontroliraju njihove aktivnosti. To opet znači više rada za ljude u legalnom sistemu. U kratkom vremenu potrošačko proizvođački proces je čvrsto uspostavljen. Radnička klasa je u mreži birekratskog sistema organizirane anarhije, u kojem je njihova pažnja silom prilika koncentrirana na opskrbu svakodnevnim hljebom. Kako aktivnost unutar potrošačko proizvođačke kafirske države postaje kompleksnija i šarenija, napokon i neumitno dođe se na stadij koji svi danas svjedočimo u onim državama za koje se može reći da je iz njih kafirski potrošačko proizvođački proces i potekao: Totalni Kolaps. Ovaj ciklus samo uništavajuće aktivnosti, kafirski potrošačko proizvođački proces, je taj koji je skoro uništio radikalnu alternativu ovom šablonu ponašanja, poslaničkom stilu življenja. Milioni ljudi se nalaze u klopci kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, i iako mnogi nisu zadovljni s njime, male su šanse da će biti sposobni da uvide vrijednost Islamskog življenja sve dok se potrošačko proizvođački proces potpuno ne obruši sam na sebe, jer su tako dobro programirani da vjeruju kako je život zasnovan na potrošnji i proizvodnji civilizovan, dok je život zasnovan na putu Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- primitivan.
Potrošačko proizvođački proces osigurava da se ljudi tretiraju kao djeca, da su podstreknuti da čestito rade i uživaju svoju ulogu, a pogotovo da ne postavljaju neobična pitanja. Ignorantnost ljudi koji upravljaju tim procesom i ljudi koji su pod njihovom kontrolom je izražena činjenicom da su i jedni i drugi nesvjesni istinske prirode egzistencije, i šta se dešava nkon smrti. Oni laički gledaju na egzistenciju kao nešto obično, pretvarajući se da neće sutra umrijeti, i misle da i ako umru, samo će postati prašina.
Oni koji slijede poslanički način života, koji je zasnovan na Objavi od Allaha a ne intelektualnoj spekulaciji i eksperimentaciji kafira zvanog "ekspert", znaju da sve dolazi od Allaha i da se vraća Allahu. Oni znaju da se nalaze na putovanju od Allaha prema Allahu. Oni znaju šta se dešava nakon smrti: ispit u kaburu (grobu), čekanje u zagrobnom svijetu (berzehu) do Smaka Svijeta, proživljenje na Sudnjem Danu, obračun na Terazijama, vaganje ljudskih djela i namjera, odlučivanje o finalnoj destinaciji u Vatri ili Raju, i najstrag ulazak u jedno od njih. Oni koji slijede poslanički put ne samo da znaju šta se nalazi iza vela smrti, nego cijene svu kratkoću ovosvjetskog života, i koriste ga na najbolji način. Očito je da onome čije su oči fiksirane na Raj, ili samo na Allaha, eksploatisanje drugih radi gomilanja ličnog blaga i moći u ovom životu, je nedvojbeno bezvrijedna i besmislena propozicija. Ta propozicija je privlačna samo kafiru zato što on ili ona vjeruju samo u ovosvjetski život, i shodno tome pokušavaju da naprave rekonstrukciju Raja u ovom životu i u ovom pojavnom svijetu.
Poslanički način života je zasnovan na obožavanju Allaha dž.. Pet svakodnevnih molitvi koje Muslimani obavljaju se nekad spominji i kao pet stubova dana. Oni podupiru tvoj dan i drže stvari u perspektivi. Naravno da je neophodno raditi, jer samo u Raju hrana dolazi pri samoj želji za njom, ali mu`min nije potčinjen svojoj radnoj situaciji, nego samo Allahu. Puno je manje vjerovatno da će mu`min biti zabrinut o svojoj opskrbi, zato što on zna da je Allah taj koji je Opskrbnik, i ko god se sjeća Allaha i Allah se sjeća njega, i ko god slavi Allaha njega Allah i hrani.
Muslimanska ekonomija je zasnovana na dobrovoljnom dijelenju blaga bogatih sa siromašnim. Ono što kafirska država hoće da postigne teškim porezima i globama, muslimanska zajednica postiže dobrovoljnim dijelenjem. Dobrovoljno dijelenje je moguće samo tamo gdje je istinska priroda egzistencije poznata ljudima. Onaj kome je dato bogastvo zna prvo da je to od Allah, drugo da ako on to podijeli onako kako je Allah propisao da će mu to otvoriti put ka Raju, i kao treće da ako on ne bude djelio svoju imovinu sa drugima da će ga vlastita pohlepa odvesti u Vatru. Onaj ko želi vidjeti Allaha dž. zna da on mora dijeliti od onoga što mu je Allah podario. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao svom drugu Ebu Zerru u hladovini Ka'abe da su u najvećoj opasnosti od Vatre bogataši osim ako ne dijele na sve strane (onima koji su potrebni pomoći). On je takođe rekao da je udjelivanje zaštita od Vatre. Muslimani nemaju potrebe za policijom, ili zatvorima, ili represivnim legalnim sistemom, zato što je pomisao na Vatru puno veća preventiva za negativno ponašanje, a pomisao na Vrt puno efektivniji podstrek na pozitivno ponašanje. Takve reprekusivne mjere su neophodne samo za kafirsku državu i ljude koji misle da su Pakao i Raj imaginarna mjesta izmišljena od strane drevnih Kršćanskih sveštenika u svrhu izrabljivanja materijalne imovine od neukog naroda.
Istina je, pak, da iako pakao i raj u Kršćanskom poimanju, uskraćenom od originalnih Isusovih naučavanja, ne mora da ima stvarnu sličnost s Paklom i Rajom, i iako su pokvareni sveštenici u prošlosti koristili prijetnju paklom i nadu rajom da bi se domogli imovine onih koji su stvarno bili bogobojazni, i pored toga Pakao i Raj su realnost i svako će završiti u jednom od ovih mjesta. Trebalo bi svakome biti očigledno ko pročita opis Pakla i Raja u Qur'anu da niko pri zdravoj pameti ne bi izmislio život nakon smrti tek da bi učinio ovaj podnošljivijim, pošto je mogućnost odlaska u Pakao preužasna, a niko ne može biti siguran u kojemod ova dva mjesta će završiti.
Udjeljivanje formira osnovu Muslimanske ekonomije i uvećavanja imovine, pošto sve što udjelite u Allahovo Ime, Allah vraća desetorostruko. Kafir pokušava da umnoži kapital povećanjem kamatne stope, i kad kamatna stopa postane previsoka nastupi vrijeme kada kafirska valuta pokaže svoje pravo lice, apsolutnu bezvrijednost. Musliman pak udjeli i prepusti resto Allahu. Kafir mora biti nemilosrdan da bi postao milioner, dok Musliman mora biti milosrdan i velikodušan da bi postigao isti cilj. Dok je obilježje kafirske države ogromno oporezivanje i akumuliranje kapitala, obilježje Muslimanske zajednice je minimalno oporezivanje poduprto dobrovoljnim udjeljivanjem i bez akumuliranja kapitala. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je jednom rekao da ako bi mu neko dao planinu zlata, on bi se sramio ako je ne bi uspio razdjeliti u toku tri dana. Kafirska država pokušava sistematizovati i orkestrirati distribuciju bogastva, na ozlojeđenost svih osim nekolicine koji se najviše opkoriste takvom načinom na koji ta distribucija operira, dok se u Muslimanskoj zajednici distribucija bogastva dešava prirodnim i spontanim putem, na oduševljenje svih onih koji se oslanjaju na i vjeruju Allaha.
Ljudi u Muslimanskoj zajednici nalaze svoj smisao u obožavanju Allaha. Allah dž. kaže u Qur'anu, "Ja nisam stvorio ljude i džinne osim da me obožavaju." Allah je takođe rekao u kazivanju od Vjerovjesnika Muhammeda, "Ja sam bio skrivena riznica pa sam htio da budem spoznat, i tako sam stvoiro Univerzum." Ljudi koji su upecani u kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, ne poznaju ovu činjenicu. Oni su uslovljeni da nađu svoj smisao u potrošačko proizvođačkom procesu i da prihvate sistem koji ih porobljava.
Već smo napomenuli da je kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, formiran od interlinkovanih podsistema. Da bi shvatili kako ti interlinkovi operiraju, neophodno je da pobliže razmotrimo neke od uticajnijih sistema. Treba da imamo na umu da se ovdje razmatraju sistemi i strukture, a ne obavezno ljudi koji u njima rade.
Dok neki ljudi rade da bi živjeli, mnogi danas žive da bi zapravo radili. Kafirski fabrički sistem je neljudski i degradirajući sistem. On tretira ljude kao neophodne, ali ipak potrošne, dijelove potrošačko proizvođačkog procesa. Povećana automatizacija znači da ljudi koji operiraju mašinama postaju povećano potčinjeni tim mašinama. Oni su obavezani da idu u korak sa mašinama. U fabrici koja proizvodi dvadeset četiri sahata na dan, ljudi moraju biti vrlo regulisani tako da se osigura da te mašine nikad ne zastanu i time osujete tok proizvodnje. Jedini način da se opstane u ovakvom radnom okruženju je da se čovjek ponaša kao robot, ili još bolje da postane robot.
Uspjeh u kafirskoj fabrici se mjeri stupnjem kontrole koju ti sprovodiš nad drugima, i stupnjem kontrole koja se ne sprovodi nad tobom, i količinom para koje u tom procesu zaradiš. Što više proizvoda možeš sebi priuštiti, uspješniji si. Što više olikuješ iluzorni ideal savršenog potrošača proizvođača opisanog u medijima, a postoji više nego jedan ideal u cilju posjedovanja što više unosnih tržišta, veća je tvoja reputacija u ovoj potrošačko proizvođačkoj igri.
Ljudi se obrazuju da bi radili, a ne u cilju shvatanja samih sebe i prirode egzistencije. Kafirske obrazovne ustanove su i same kao fabrike, samo što krajnji proizvod nije samo puki proizvod, nego osoba koja će pomoći da se prave proizvodi bilo direktno radeći u fabrikama, ili indirektno upravljajući fabrikama ili radeći u jednom od interlinkovanih pod sistema koji obezbjeđuju da finalni proizvod može biti uspješno reklamiran, distribuiran, prodan i potrošen. Bilo da je pojedinac pripremljen da radi u javnom sektoru, privatnom sektoru, ili poslužnom sektoru, kafirski obrazovni sistem osigurava da su on ili ona programirani da gledaju na svijet uglavnom u pogledu troškova života, broja nezaposlenih i gros nacionalnog proizvoda. Kafirski medijski sistem održava ovu ekonomsku perspektivu u duetu sa kafirskim obrazovnim sistemom.
Jedini način da se ljudi drže u okovima potrošačko proizvođačkog sistema je da ih se drži u ignoranciji. Shodno tome njima su date samo odabrane informacije tokom takozvanog obrazovanja i putem medija, a ne stvarno znanje. Oni su uslovljeni da žude za diplomskim papirima i snalazljivošću koja će im osigurati najviše pozicije u proizvođačko potrošačkoj hijerarhiji. Ako to uslovljavanje ne upali, onda je neizbježno da će kafirski legalni sistem stupiti na pozornicu da pomogne u usađivanju osnovnih ideja potrošačko proizvođačkog procesa moćnim sredstvima koja se nalaze u njegovim rukama dotičnom "buntovniku". Osoba koja ima dobar radni raport i posao koji je očekuje obično zavređuje naklonost i tolerantnost u kafirskim takozvanim sudovima pravde. Neki ljudi su toliko nepopustljivi prema kafirskom obrazovnom uslovljavanju da završe sprovodeći većinu svog života u zatvoru. Rezultat je isti, pojedinac onemogućen putem institucionaliziranja.
Velika većina ljudi koji podučavaju u kafirskom obrazovnom sistemu ne posjeduje stvarno znanje, tj. znanje o Realnom, tj. o Allahu, jer inače ne bi sebi dozvolili da budu dio tog sistema i time dio kafirskog proizvođačko potrošačkog procesa koji, kao što smo već vidjeli, izgleda privlačna ponuda samo onda kada se Allah i Sudnji Dan i Vatra i Vrt potpuno zaborave. Štaviše stvarno znanje je besplatno. Čim se naplati tarifa, možete odmah biti sigurni da ćete primiti samo informacije za vaše pare, od kojih je većina beskorisna. Korisna informacija je definisana kao informacija koja vodi ka stvarnom znanju. Oprečnost tome je beskorisna informacija.
Oni koji posjeduju stvarno znanje, i dijele ga, ne uzimaju pare za tu uslugu, zato što oni znaju da to nije njihovo znanje da bi ga mogli prodati, i zato što znaju da je to znanje Allahov dar njima koji su dobili zato što su to željeli i zato što je to Allah želio, a ne zato što su oni mogli to platiti. Jedina vrsta plaće za stvarno znanje je obožavanje Allaha i bojazan od Allaha i lijepo mišljenje o Allahu. Ultimativno ono je darivano Allahovom milošću ako je to Allahova volja. Vi nećete nabaviti ovo znanje traganjem za njim, ali ćete ga dobiti samo ako ga budete tražili. Allah kaže u Qur'anu, "Bojte Me se i Ja ću vam podariti znanje", i "Sjetite se vi Mene pa ću se i Ja vas sjetiti", i "Tražite i Ja ću se odazvati." Allah je Bogat, i nije
u potrebi za onim što izgleda mimo Njega. Sve što izgleda da je osim Njega je u potrebi za Njim. Allah je Znalac svake pojedine stvari koja nas zadesi, Sveprisutni. Allah daruje znanje kome On želi, i Njegovo darivanje je ogromno. Kafirski proizvođačko potrošački sistem je dizajniran da vas spriječi da saznate istinu.
Kafirski univerzitetski sistem kakav nam je danas poznat, vrhunac kafirskog obrazovnog uslovljavajućeg sistema, je veliki biznis. On ne samo da kompletira uslovljavajući proces za one kojima će se dati kontrola nad potrošačko proizvođačkom procesu i sistemima koji regulišu i definišu njegove funkcije i čine njegovo postojanje mogućnim, nego takođe osigurava da se u tomu napravi pozamašan profit. On takođe osigurava da budući kontrolori onih zemalja, koje su uspješno kolonizirane od osnivača potrošačko proizvođačkog procesa, mogu biti podobno programirani da podrže taj proces i zaštite kolonijalne interese, dugo nakon što su te zemlje dobile takozvanu neovisnost i naizgledno oslobođenje od kontrole njihovih bivših kafirskih kolonijalnih gospodara. Ovaj magični trik, gdje kolonizatori naizgled odustaju od kontrole dok u realnosti još uvijek zadržavaju istu, se ponekad naziva kao neo kolonijalizam.
Pedeset godina unazad skoro da nije bilo nijednog univerziteta. Oni koji su postojali su imali vrlo mali broj studenata čiji primarni cilj je bilo znanje, iako su ti univerziteti radili samo za potomstvo vladajuće elite koji su obrazovani da preuzmu kontrolu kada njihovi rođaci umru. Kako su se novi univerziteti počeli materijalizovati, oni su početno zadržavali karakter i ciljeve starijih univerziteta, ili su bar pokušali da ih imitiraju. U roku od deset godina nakon završetka drugog kafirskog svjetskog rata, uočena je značajna promjena u obrazovnoj polici. Dok je u prošlosti postizanje znanja bila osnovni cilj, sada su se pojavila dva nova cilja. Prvi cilj je bio ekspanzija studentskog kapaciteta da bi se moglo ubrati što više studentskih dadžbina, iako je to značilo da ukidanje ispravnog odnosa između učitelja i naučavanog. Drugi cilj je bio usmjeravanje što više studenata ka onome što se naziva naukom, a podcjenjivanjem onoga što se naziva umjetnošću. Naravno ovi ciljevi su prerušeni u podobne uslove i termine kao, svako ima pravo na dostojno obrazovanje, i, u interesu državne bezbjednosti i opskrbe istraživanje se mora nastaviti. U realnosti takozvano obrazovanje je bilo daleko od dostojnog, dok je sama metodologija korištena od strane kafirskih obrazovnih institucija često osiguravala da se predmet istraživanja nikad i ne nađe. Baskorisno istraživanje je intezivno podstrekivano u kafirskim univerzitetima zato što čini ljude zauzetim i usput opskrbi nekoliko srećnika sa šansom zadobijanja reputacije i pozamašnog prihoda iz faktički ničega.
Razlog promjene u ovoj polici, koja se očito pojavila po završetku drugog kafirskog svjetskog rata, je ovo: Iza scene se vodila borba za moć i prevlast između Kršćanske crkve i ljudi koji su polagali temelj potrošačko proizvođačkog procesa kakvog ga mi danas poznajemo. Naučni pokret je pronašao dovoljno o prirodi egzistencije da bi bilo ko sa intelektom uvidio da Kršćanska metafizika, čija osnova je bila neodrživa doktrina svetog trojstva koju sam Isus -mir Božiji neka je s njim- nije nikad ni spomenuo i koja nije bila formulisana sve do 5 stoljeća nakon njegova napuštanja ove planete, nije ništa više od bajke i ništa manje od laži. Interesantno je napomenuti u ovom kontekstu da i ono malo znanja što su kafirski naučnici skupili putem metoda njihova istraživanja je potvrđeno riječima Svetog Qur'ana, koji je napokon sadržaj od A do Z cjelokupne egzistencije po objavi Originatora svega što naizgled postoji.
Primarna borba, u ovom dvoboju između Kršćana i naučnika, ipak nije bila između onih koji su tvrdili da znaju prirodu egzistencije. Ona se vodila između onih koji su žudili za vlašću nad zemljom i ljudima koji obitavaju na njoj. Stvarna svrha iza ove nove police je bilo obezbjeđivanje uniformisano uslovljavanje što je moguće većeg broja ljudi. Bilo je vrlo važno osigurati da javnosti bude na raspolaganju samo jedna verzija smisla življenja. Činjenica da je Kršćanska verzija bila puno ilogičnija i faktički racionalno neodrživa je uslovila da naučna verzija bude više prihvaćena. Iako je mnogo ljudi još uvijek vjerovalo u Boga, pni nisu raspolagali sredstvima, tj. živeće i neoskrnavljeno poslaničko uputstvo, da integriraju to vjerovanje sa naučnim faktima koji su im se predočavali. Tako i pored toga što naučna verzija očigledno nije bila cjelovita istina, ona se nije mogla s lica dovoditi u pitanje, a u međuvremenu magična riječ, istraživanje, bi se mogla potegnuti da se pokaže kako se otkrilo ne samo ono o čemu se nije znalo, nego kako je shodno tome neophodno da se postignu ta otkrića. Baš na osnovu ovoga, kada su naučnici mogli dati odgovor na sva pitanja koja Kršćani više nisu mogli izbjegavati tradicionalnim izgovorom da je to misterija ili da to nije važno onima koji imaju vjeru, naučna verzija egzistencije, kontamirana sa spekulacijama i teorijama, je postala širom prihvaćena u zapadnom svijetu. Dok Kršćani znaju da Bog postoji, ali nisu u stanju objasniti prirodu egzistencije, naučnici imaju neke otiske prirode egzistencije ali ih ne mogu trasirati do Boga.
Jednom kada su naučna verzija prirode egzistencije i naučni pristup egzistenciji postali opće prihvaćenio, ljudi koji su predvodili ovu verziju i pristup, su neizbježno postigli kontrolu nad kafirskim obrazovnim sistemom. Istraživanje koje su oni zagovarali je uglavnom bilo orijentisano ka razvoju proizvođačko potrošačkog sistema. Taj razvoj je ovisio o postojanju oficijalnog uslovljavanja što je moguće većeg broja ljudi. Samo kao rezultat efektivnog i općeg uslovljavanja se mogla obezbjediti cjelokupna kontrola nad stanovništvom. Bilo je neophodno utisnuti u ljudske mozgove ideju da se smisao života nalazi u proizvodnji i potrošnji. Kako se broj studenata povećavao, nakon drugog kafirskog svjetskog rata, došlo je do dramatične promjene među ljudima koji su kontrolisali kafirske univerzitete. Stara generacija je ili penzionisana ili izumrla, a oni koji suih zamjenili su ili bili predani proizvođačko potrošačkom procesu i njegovim idealima, ili su pak bili nesvjesni šta je u stvari taj proces bio, i kamo je njegov razvoj vodio.
Nekolicina onih koji su bili svjesni ove promjene u pristupu životu koju je kafirski obrazovni sistem konstruirao, i koji su se tome protivili, nisu mogli sebi priuštiti previše prigovora ili pokušati da promjenu taj trend ako su željeli da zadrže svoja radna mjesta, te prateću reputaciju i plaću, u kafirskoj obrazovnoj hijerarhiji. Oni nisu mogli ništa učiniti da promjenu sistem unutar sistema, a još manje ako bi ga napustili. Međupovezani sistemi koji zajedno formiraju kafirski sistem, tj. Dedždžal sistem, su isuviše efektivno suportovali kafirski obrazovni sistem da bi ga iko mogao promjeniti pukim suprostavljanjem i prigovorom. Odsjecanje jedne ili dvije glave od višeglave nemani neće istu ubiti. Zapravo oni koji kontrolišu kafirski sistem, tj. Dedždžal sistem, ohrabruju određenu količini razdora i nesuglasja jer je lakše kontrolisati ljude ako su međusobno i oprečno podijeljeni, a i oni koji se ne zadovolje malim kozmetičkim promjenama u sistemu, koje ne remete status kvo, obično završe iscrpljeni i ne-efektivni ako pojedinačno pokušaju da promjenu sistem. Ako previše ljudi zajedno pokuša da promjeni taj sistem, i imanekog početnog uspjeha, oni se obično savladaju putem kafirskog legalnog sistema. Sve što je u tom slučaju potrebno je legalno proglašavanje njihove grupe ilegalnom, a ako neko poslije toga nastavi insistirati na njenim idejama najstrag dopadne zatvora. [Prevodilac: Današnje razne takozvane terorističke organizacije i grupe su samo jedna verzija tog neuspjelog pokušaja promjene svjeskog poredka tj. Dedždžalovog sistema. Iako je većina tih takozvanih terorističkih grupa sazdana od veoma frustriranih i ideološki zbunjenih osoba koje samo doprinose većoj patnji običnog radnog življa, važno je napomenuti da se istim principom bori i protiv svakog drugog vida kompeticije u sistemu življenja. Tako se može lahko uvidjeti kako Dedždžalov sistem putem svog osnovnog političkog tjela, tj. Ujedinjenih Nacija i Svjetskog Monetarnog Sistema slama svaki mogući izazov u pogledu svjetske moći i uticaja. Danas imamo očiti primjer tog ubitačnog mehanizma u slomljenom nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potčinjenom Islamskom svijetu i trenutnom slamanju Kineskog komunističkog režima. Ipak od svih ovih samo Islam ima realnu perspektivu za ozbiljan izazov Dedždžalovom poredku na voj planeti. Radi toga se danas pojavljuju razne takozvane Islamske terorističke grupe i pokreti nasjeli na lukavu strategijsku zamku Dedždžalovih političkih i vojnih stratega. Islam nije nikad bio sistem pojedinca i put anarhičnog vojnog djelovanja. Nikakav teroristički akt neće dovesti do pozitivne promjene u današnjem svjetskom poredku bez obzira na entuzijazam i dosljednost članova terorističkih organizacija. Naprotiv svaki vid terorizma samo pojačava ugled i nadmoć kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Ako bi podrobno i ozbiljno sagledali kako je ovaj kafirski sistem zadobio moć i kontrolu koju danas uživa, onda bi na bilo jasno da je direktno i indirektno propagiranje i nametanje kafirske ideologije proizvođačko potrošačkog sistema prethodilo vojnom i političkom ustrojavanju i okupiranju svjetske pozornice. Stoga promjena toga kafirskog procesa mora usljediti istim redosljedom, tj. ukazivanjem na svu podlost i štetnost kafirskog sitema i izlaza iz tog paklenog lavirinta koji se nalazi u prihvatanju Islamskog sistema življenja. Nadamse da će ova knjižica biti jedan mali doprinos tom procesu objelodanjivanja Dedždžalove, tj. Antihristove vlasti nad današnjim globalnim dešavanjima.]
Kako se broj studenata na kafirskim univerzitetima povećao, bilo je neophodno obezbjediti građevine u kojima će živjeti i studirati. Podizanje ovih građevina, ili kupovina već postojećih građevina, je obezbjedila dobar izvor prihoda za mnoge ljude, i naravno usput pomogla jačem učvrščivanju proizvođačko potrošačkog procesa. Kako se kafirska univerzitetska industrija širila ona je poprimila uobičajene karakteristike koje olikuju kafirsku instituciju. Postepeno kafirski univerzitetski sistem, zajedno sa nižim školama tehnike i koledžima koji su izrasli ispod njega, je postajao vrlo bezličan i besmislen sve dok nije postao ono što jeste danas, samo još jedan proizvodna linija u kafirskom sistem, tj. Dedždžalovom sistemu. Odnos između učitelja i učenog je bio takav, i akademsko okruženje u kojem je taj odnos funkcionirao je bilo takvo, da je prenošenje stvarnog znanja, čak i da su ga učitelji uopšte i posjedovali, bilo nemoguće. Broj i sistemi su bili takvi da je jedina moguća transakcija bila sistematsko i bezlično obezbjeđivanje ogromnih količina strukturiranih informacija, od čega je većina bila i jeste potpuno beskorisna. Što je bolji papagaj osoba bila, pametnijom se smatrala. Mudrost je svedena na puku riječ ili termin bez vrijednosti. Preuzimanje, ne samo kafirskog univerzitetskog sistema nego i preostalog kafirskog obrazovnog sistema koji su pripremali ljude za taj univerzitetski sistem, je bilo kompletirano, i nastavlja da kao takvo funkcioniše i dan danas.
Studenti na današnjim kafirskim univerzitetima se podstrekivaju da uzmu učešća u univerzitetskoj politici i time igraju ulogu neuticajnog dijela upravljanja univerzitetom, da rade i igraju se time ispuštajući pritisak ali još uvijek pokorni njihovom uslovljavanju, i napokon da traže obećani posao u potrošačko proizvođačkom procesu kada prime papire poznate kao diplome. Većina studenata čak i nije svjesna da su bili podvrgnuti uslovljavanju, ili kakva je priroda njihova uslovljavanja. Nekolicina koja i uvidi šta se dešava ipak odluči da igra po tim pravilima, ili se rijetko razočara i napusti cijelu stvar. Od onih koji napuste taj obrazovni sistem samo mali broj može prevazići inerciju i probuditi se da traži van kafirskog sistema stvarno znanje. Doista jedna od karakteristika kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, je da dok si u njemu, tj. dok si u stanju svijesti koje uslovljavajući proces generiše, bilo obrazovanjem ili medijima, skoro je nemoguće zamisliti bilo kakvu alternativu istome. Pogled svijeta, tj. verzija smisla života, koja je konstruirana i obdržavana kafirskim obrazovnim i medijskim sistemima je Kufr. Samo onaj ko nije zadovoljan sa ovim pogledom i ko je odbio kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem življenja, je u poziciji da cijeni ono što Islam jeste i da počne slijediti put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-.
Kafirski bolnički sistem je u zadnjih pedeset godina postao integralni i važan dio proizvođačko potrošačkog procesa. On postoji da održava ljude u radnom stanju. Mnoge bolesti sa kojima se taj sistem mora nositi su direktni rezultat sistema življenja, na koji su ljudi primorani, putem samog načina funkcionisanja potrošačko proizvođačkog procesa. Kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, stvara svoje vlastite bolesti, time stvarajući posao za one koji su uposleni u kafirskom bolničkom, tj. zdravstvenom, sistemu. Kafirski zdravstveni sistem se operira kao biznis. Svako je plaćen za ono što radi. Opskrba, tj. prihod velikog broja ljudi ovisi o bolesti drugih ljudi, i načina življenja, koji je evoluirao kao neizbježni rezultat načina na koji se moderna kafirska proizvođačko potrošačka država operira, osiguravajući da bude i više nego dovoljno bolesnih ljudi da drži kafirski zdravstveni sistem u pogonu, time osiguravajući bezbroj drugih, koji snabdjevaju bolnice i doktore sa instrumentima i ljekovima za njihov zanat, sa regularnim i unosnim zaposlenjem.
Kapacitet kafirskog sistema da stvara nepotrebna radna mjesta i besmislene aktivnosti u bilo kojoj sferi života je nešto čemu se čovjek skoro može diviti. To je u značajnom kontrastu sa situacijom koja se može naći u jednostavnim seoskim zajednicama koje žive u fitri ili balansiranoj Muslimanskoj zajednici. Naravno bolesti postoje i u ovim zajednicama, jer bolest je manifestacija nekog nebalansa a svako ponekad izgubi balans, ali zdravi ne samo da se brinu o bolesnima, nego i znaju kako da se brinu o bolesnicima, i napokon oni ne prave biznis od toga. Pošto ove dvije vrste zajednica žive u harmoniji sa egzistencijom, i pošto oni znaju šta da jedu ili ne jedu, i pošto imaju balansiran život, onda je neibježno da će broj bolesti biti puno manji nego u kafirskoj zajednici jednostavno zato što će biti puno manje nebalansiranosti. Ako je srce smireno, onda iz toga prirodno slijedi da neće biti bolesti prouzrokovane nervozom, brigom i napetošću. Ako se jede ispravna hrana onda bolesti koje dolaze iz stomaka, a većina ih odatle i potiče, se neće uopšte pojaviti. Život sam po sebi je vrlo jednostavan.
Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je jednom dobio na poklon vrlo skupe lijekove iz Egipta. On ih je vratio nazad sa porukom da je njegov način življenja sam po sebi lijek, i to još najbolji lijek. On je bio tako fino balansiran da je imao samo jednu ozbiljnu bolest i to kao posljedicu Židovskog pokušaja da ga otruju mesom.
Postoje tri aspekta Dedždžala (Antihrista): Dedždžal kao osoba; Dedždžal kao globalni društveni i kulturni fenomen; i Dedždžal kao nevidljiva sila.
Riječ Dedždžal se ne pojavljuje u Qur'anu. Ona se spominje u raznim zbirkma Hadisa, uključujući i dvije Sahih zbirke kao i u Miškat el-Mesabih i Vrtovi Pobožnih, u poglavljima koja se tiču vremena pred sami Smak Svijeta. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem-, je sjedio sa grupom svojih drugova pred zalazak sunca. Sunce se upravo tada gubilo iza zida. Vjerovjesnik -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da je njihovo sijelo tog popodneva bilo udaljeno od Smaka Svijeta koliko i to sunce od zida za koji je zalazilo. Taj događaj se zbio prije više od četrnaest stoljeća.
Allah -dželle šanuhu- kaže u Our'an da osoba koje se pita o Smaku Svijeta, tj. Kijametu, zna o tome koliko i ona što pita. Allah -dželle šanuhu- takođe kaže da je čovječanstvu dato vrlo malo znanja o sudnjem času, Smaku Svijeta. Niko ne zna tačno kada će on se zbiti, ali Allah -dželle šanuhu- kaže u Qur'anu da je možda bliži nego što bi mi mogli i naslutiti. Što se svake individualne osobe tiče, njen smak svijeta će doći nastupanjem njenog smrtnog časa.
Mnogi znakovi Smaka Svijeta su jasno opisani u Hadiskim zbirkama, i ko god je budan i svjestan znakova u sebi i na horizontu, poznaje ove znakove i odmah ih prepozna kada se isti pojave. Svi znakovi Smaka Svijeta su danas prisutni, osim četiri velika znaka, a izgleda da su i oni sad već vrlo blizu. Među znakovima koji su već prisutni su: da siromasi i bijednici grade visoke građevine u kojima ljudi slave sebe; da robinja rađa sebi gospodaricu, jedno od značenja je da majka koja je preokupirana svojom profesijom ima djecu koja odrastaju kao nekontrolisana i hirovita dominirajući i maltretirajući cijelu familiju; da žene nadbroje muškarce; da ima mnogo žena koje ne rađaju djecu; da je svako toliko preokupiran radom da ne samo muškarci već i mnoge žene odlaze na posao; da ima hrane za bacanje, koja većinom nema u sebi nikakva bereketa (blagoslova); da će osoba kada mu se ponudi hrana istu odbiti (od asiluka); da je vrijeme vrlo kratko (ubrzano); da ima mnog ljudi koji su tvrda srca i opaki; da ima mnogo ratovanja i ubijanja ljudi; da ima žena koje nose odjeću kao svoju drugu kožu (providnu i usku); da se radi na tome da se pustinje pretvore u zelenilo; da ima ljudi koji nastoje da izmjenu prirodni balans i koji se upliću i ometaju osnovne cikluse i procese egzistencije; i finalno da se sunce pojavi sa zapada, jedno od značenja je da to da se Islam oživi i obnovi kroz ljude u zapadnom svijetu.
Zadnja četiri velika znaka su: pojava Dedždžala kao osobe; pojava ispravnog upućenog lidera svih Muslimana, Imam Mehdija, koji će se boriti protiv Dedždžala; povratak Vjerovjesnika Isusa, `alejhi selam, koji će osim poništenja Kršćanstva, istrebljenja svinja, ženidbe, prokreiranja i klanjanja s Muslimanima, takođe ubiti Dedždžala; i pojava Je`džudža i Me`džudža, drevna plemena koja će preplaviti svijet, u haosu uništavajući sve što im dopadne ruku.
Jasno je da prije nego li se Dedždžal kao osoba pojavi na svjetskoj pozornici, ovdje mora postojati uspostavljen sistem, kao i ljudi koji će istim operirati, i koji će suportovati i slijediti Dedždžala kada se napokon pojavi. Dokaz prisutnosti tog sistema, i ljudi koji tim sistemom upravljaju, je dokaz prisutnosti Dedždžala kao globalnog socialnog i kulturnog fenomena, i Dedždžala kao nevidljive sile. Obilježja ovog šireg aspekta Dedždžala, tj. onoga što će Dedždžal kao osoba sadržavati, su vrlo očigledni danas, što ukazuje da se Dedždžal kao osoba uskoro treba pojaviti.
Među opisima Dedždžala u Hadiskim zbirkama mi nalazimo slijedeće: Dedždžal ima jedno oko, kao zgniječeno zrno grožđa. Dedždžal se može istovremeno čuti širom svijeta. Dedždžal će pokazivati vatru, ali vas ona neće opržiti. Dedždžal će vam pokazati vodu, ali vi je se nećete moći napiti. Dedždžal će govoriti o Vrtu (Raj), i prikazivati ga kao Vatru (Pakao). Dedždžal će pričati o Vatri, i prikazivati je kao Vrt.
Ovi svi opisi itekako pristoje današnjoj medijskoj mašineriji, a osobito načinu na koji se danas uglavnom upotrebljava. Dedždžal je takođe opisan u Hadisu kao da ima mnogo očiju na sve strane, i kako putuje svijetom u velikim poskocima. Ovaj opis odgovara karakteristikama današnjih sredstava masovnog transporta. Dedždžal je opisan kao da ima slova KFR ispisana na svom čelu. Neki mlaznjaci Izraelske avijacije imaju ova slova ispisana na svojim nosevima.
Slova KFR su osnovna korijenska slova za arapsku rije kufr, ili kafir. Kufr znači da se nešto pokrije i odbije. Kafir je onaj ko pokriva pravu prirodu egzistencije, tj. da nema boga nego samo Allah, i onaj ko odbija Allahove vjerovjesnike koji su poslani da pokažu ljudima kako da žive u harmoniji s onim u njima i s onim izvan njih, i da obožavaju i spoznaju Allaha. Kada je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao da tragate za znanjem pa makar radi toga putovali sve do Kine, on je govorio o znanju o Allahu (Marifetullah), ili bar znanju koje vodi ka znanju o Allahu. Ako vaše znanje ne dolazi od straha prema Allaha, vi ste onda zavedeni (zabluđeni). Bojte se Allaha, pa će vam Allah podariti znanje. Kafir pak odbija ovo. Kafir je tako dijametrički oprečan mu`minu. Mu`min je musliman koji otvoreno potvrđuje pravu prirodu egzistencije, i koji prihvata i slijedi primjer i učenja Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, posljednjeg Allahova poslanika prije Smaka Svijeta. [Prevodilac: Ukratko, kafir je nemusliman koji odbija pokornost Stvoritelju ignorirajući i pobijajući Njegove poslanike od kojih posljednji, Vjerovjesnik Muhammed posjeduje apsolutni autoritet i instituciju posredovanja čovječanstva sa Allahom, Stvoriteljem i Obdržavateljem svih svjetova. Stoga svi nemuslimani sačinjavaju globalni Dedždžalov sistem bez obzira bili oni toga svjesni ili ne.] Trebalo bi biti jasno da je kafir sistem, i kafiri koji kotrolišu i vjeruju u taj sistem, ništa drugo do Dedždžal kao globalni društveni i kulturni fenomen i Dedždžal kao nevidljiva sila. Dedždžal kao osoba je utjelovljenje kafirskog sistema, ultimativni kafir, i prema tome on će neizbježno biti jedini kandidat za liderstvo tog kafirskog sistema. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da je kufr jedan sistem. Kafir sistem je Dedždžal. Tri aspekta Dedždžala su zapravo međupovezani i nedjeljivi. Dedždžal.
Na isti način Mehdi -`alejhi selam- će biti, kada se pojavi, utjelovljenje Islama, puta Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, iako se odmah mora napomenuti da će on i pored toga biti kao kapljica naspram okeana Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem. Iz toga slijedi da će Mehdi biti osoba neizbježno priznata i prihvaćena od svih istinskih Muslimana kao njihov (globalni) lider. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da su svi Muslimani jedno tijelo.
Kufr je u ratu sa Islamom. Islam je u ratu sa Kufrom. Dedždžal će ratovati protiv Mehdija. Mehdi -`alejhi selam- će ratovati protiv Dedždžala. Vjerovjesnik Isus -`alejhi selam-, koji nije bio razpet na križu, nego uzdignut od Allaha u nevidljivi svijet, a umjesto njega čovjek sličan njemu je razapet, Vjerovjesnik Isus -`alejhi selam-, po svom povratku na ovaj svijet, će ubiti Dedždžala.
Dedždžal je bio predmet mnogih pisanih djela u prošlosti. Proročanstva o Dedždžalu se mogu naći, naprimjer, u Bibliji u Knjizi Otkrovenja od Ivana, i u skriptima famoznog Nostradamusa. Mnogi ljudi su pokušavali nanovo da odgonetnu ova proročanstva shodno događajima koji su se dešavali u njihovim odgovarajućim epohama. Dedždžal se uglavnom spominje kao Antihrist u ovim proročanstvima i njihovim komentarima. Nije poznato koliko su pouzdana ili tačna ova proročanstva ili njihovi komentari. Vrlo je moguće da su ista došla od Džinna.
Džinni su stvoreni originalno od bezdimne vatre. Oni nas mogu vidjeti. A samo neki od nas mogu vidjeti njih. Mi smo originalno stvoreni od vode i gline. Anđeli (Meleki) su stvoreni od čistog svjetla. Anđeli su nesposobni da počine grešku (oni samo rade ono što im Allah naredi). Oni niti jedu niti spavaju niti se razmnožavaju. Oni slave Allaha neprestano. Oni su sredstva preko kojih proces stvaranja operira. Džinni, kao i mi, su sposobni da urade dobro ili zlo. Neki od njih su muslimani, neki su kafiri, a neki munafici, tj. hipokriti koji tvrde da su muslimani a u stvari su kafiri. Džinn često komuniciraju s ljudima, i od njihova poznavanja od nevidljivog oni govore o događajima koji se nalaze u budućnosti. Očigledno, ako su pisanja Ivana i Nostradamusa došla, ili efektovana od, zlih i zavodljivih džinna, onda ista ne mogu biti potpuno pouzdana, pošto, kao što je poznato iz slučaja onih vidovnjaka i vračara koji imaju kontakt s džinnima, ili koji služe kao mediumi za kontakt s navodnim duhovima umrlih, uz svaku istinu koju kažu, nekoliko poluistina i blatantnih laži je tome dodano. Imajući u vidu ovaj element moguće netačnosti, jedini način na koji se ta proročanstva Ivana i Nostradamusa mogu provjeriti i vefikovati je kad se dotično proročanstvo već dogodi.
Što se tiče pisane riječi, stoga, Hadis sadrži najpouzdanije informacije i opis Dedždžala kao i događaja koji će se desiti prije i poslije dolaska Dedždžala, gdje god je isned pouzdan, tj. pouzdan lanac prenosioca od osobe koja je svojim ušima čula ili vidjela Vjerovjesnika Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem-, do onoga koji je to zapamtio ili onoga koji je to zapisao. Hadisi koji su zabilježeni pisanim putem su bili prihvatljivi samo nakon rigoroznog provjeravanja od strane učenjaka koji su ih prikupljali, a ne kao Biblija, od koje je mnogo sadržaja krajnje nepouzdano i time brojne riječi i djela se ne mogu pripisati poslanicima kojima biblija pripisuje te riječi i djela. Allah -dželle šanuhu- kaže u Qur'anu da su Židovi i Kršćani izmjenili i manipulisali originalna naučavanja njihovih poslanika, i brojne kontradikcije u samoj Bibliji su svjedok toj činjenici.
Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je, ipak, rekao da je znanje vjernikova izgubljena imovina, koji je može pokupiti gdje god je on ili ona nađu. Mu`min je musliman koji ne samo da vjeruje u Allaha -dželle šanuhu-, nego se zbilja i aktivno oslanja na Allaha u toku svih svojih svakodnevnih aktivnosti. Musliman može vjerovati u Allaha -dželle šanuhu- dok se pri tom još uvijek oslanja na svoje vlastite akcije. Mu`min se oslanja na Allaha za svoj uspjeh. Muhsin je musliman koji zna da samo Allah ima (postoji), i da shodno tome oslanjanje na nešto drugo mimo Allaha je nemogućnost. Musliman, mu`min i muhsin su svi muslimani, ali oni posjeduju različite stupnjeve znanja o Allahu. Oni koji se boje Allaha najviše su oni koji posjeduju najviše znanja o Allahu, zato što strahopoštovanje dolazi sa takvim znanjem. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao da se nijedno stvorenje ne boji Allaha koliko on.
Znanje dolazi onome koji očisti svoje srce Allahovom milošću. Kako srce postaje čišće, tako se i znanje u srcu povećava. Ovo znanje otpočinje gdje pisana riječ završava. Za one čije srce je očišćeno, tako da znakovi u sebi i na horizontu, koji su zapravo istovjetni, su prepoznatljivi i shvaćeni, znakovi Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena i Dedždžala kao nevidljive sile su jasno uočljivi, i ono što je proživljeno (u viziji) je potvrda i amplifikacija informacija sadržanih u pisanoj riječi. Mu`min je musliman koji vjeruje i oslanja se na Allaha. Dio ovog vjerovanja je vjerovanje drugima i vjerovanje sebi i vlastitom iskustvu života i vlastitoj interpretaciji znakova u sebi i na horizontu. Ovo povjerenje je kompletno kada osoba spozna sebe, jer ko god zna sebe zna i svog Gospodara, a ko god zna svog gospodara zna i šta dolazi od Gospodara, tj. stvoreno, univerzum i sve u njemu; i nijedna forma opipljiva ili neopipljiva, stvarna ili konceptualna, se ne može pridružiti Allahu. Ko god posjeduje ovo povjerenje i znanje on jeste muhsin.
Čitanje nije isto kao osmatranje. Osmatranje je mnogo snažnija potvrda onoga što se pročitalo. Knjige mogu samo podsjetiti na ono što se već okusilo i što se još treba okusiti ili što je moguće okusiti. Kušanje je to što je važno, a ne bilješka o kušanju, bilo da je ta bilješka zvučna ili vizuelna, na papiru ili na celuloidu. Vidjeti znači znati, ali ima različitih viđenja i različitih poznavanja.
Razmatrajući Dedždžala kao nevidljivu silu, prisustvo ove sile je manifestovano dolaskom bića s drugog svijeta koji opsjedaju ljudska bića na isti način kako džinni ponekad opsjednu ljude i životinje. Moguće je da se Dedždžal kao nevidljiva sila, slično džinnima, zapravo može manifestovati kao ljudi i životinje bez potrebe da ih zapravo opsjedne, tj. poprimajući njihove forme bez stvarnog opsjedanja istih. Isto tako može biti da je Dedždžal kao nevidljiva sila niko drugi do horde džinna kafira, umjesto bića neke druge vrste. Nije poznato iz kojeg svijeta ta bića dolaze. Zna se posigurno da ima mnogo svjetova. Allah -dželle šanuhu- je opisan u Qur'anu u Suri el~Fatiha kao 'Gospodar Svjetova'. Čuveni učenjak i mistik Ibn el~`Arabi -rahmetullahi `alejh- je posjetio neke od ovih svjetova u viziji, i opisuje ova iskustva u svojoj knjizi "Mekkanska Otkrovenja". On imenuje ogromne gradove s takvom tehnologijom koja je kud i kamo superiornija onoj s kojom se neki zemljani danas toliko hvališu i ponose.
Prepoznatljivi znak da se ova vrsta opsjedanja desila je to da vidiš veliki broj ili grupe ljudi kako se ponašaju i djeluju kao jedno tijelo, naizgled ne posjedujući individualni identitet. Iako oni izgledaju kao ljudska bića oni se jednostavno ne ponašaju kao ljudska bića, nego više kao roboti. Veliki broj knjiga i filmova koji se bave ovim fenomenom nisu samo puke izmišljotine imaginacije njihovih autora. Oni ukazuju na realnost koja se već desila i nastavlja da se dešava.
Pošto ovaj aspekt Dedždžala kao nevidljive sile pripada Nevidljivom, direktno znanje je dostupno samo onima kojima je podaren pristup Nevidljivom. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- imao takav pristup, on nije bio gladan istoga. Želja za takvim znanjem je prepreka onome koji želi direknto znanje o Allahu. Dokaz u ovom pojavnom svijetu, tj. svijetu koji se ogleda s pet čula, da se ovaj prevrat desio i još uvijek dešava se može naći osmatranjem načina na koji su se društveni i kulturni uslovi našeg svijeta promjenili, osobito u ovom stoljeću, i ispitivanjem kako se život današnjice sprovodi. Drugim riječima, moguće je ustanoviti karakteristike Dedždžala kao nevidljive sile ispitivanjem Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena.
Razmatrajući Dedždžala kao globalni društveni i kulturni fenomen, mi vidimo da je prevrat u punom zamahu, i da će uskoro nastupiti vrijeme za pojavu Dedždžala kao osobe, jednostavno zato što je sistem i ljudi koji ga operiraju, tj. kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, naizgled zadobio dovoljno globalne kontrole da uspostavi njega kao svjetskog lidera kojeg su svi očekivali, jednom kada ga se prepozna i proglasi takvim.
Dramatične promjene su se desile na ovoj planeti u zadnjih sto godina. Društvene grupe koje su obično bile preovladavajuće u svijetu, uglavnom zasnovane na seoskom šablonu, zajednica familija koje su sve poznavale jedne druge i pomagale jedne druge i surađivale s drugim seoskim zajednicama, su ubrzano erodirane i obezličene. U velikim gradovima današnjice, osoba je povećavajuće ostranjena kako od same sebe i drugih tako i od znanja o Allahu, zubac u zupčaniku proizvodno-potrošačkog procesa koji, kada ne radi ili spava, je često zaklopljen u djetinjastoj i neispunjenoj potrazi za iluzornim samo zadovoljavanjem, koje osigurava da ostane vrlo malo ili ništa vremena za predah i promišljanje gdje osoba zapravo ide sa svojim životom, i još manje vremena da učini nešto da se izvuće iz šablona življenja i te klopke u koju je upala. Čak i tamo gdje je društveno grupiranje današnjice limitovano na veličinu seoskog broja, stvarna društvena transakcija između njenih članova je kud i kamo manje intimna i kohezivna od one u prošlosti. Manje se ima vremena da se ljudi sastaju a više da gledaju televiziju. Više vremena se provodi radeći nasamo nego u društvu. Za one koji su rođeni u ovakvom stanju stvari, ova promjena u društvenim uslovima nije uvijek očigledna. Stoga oni smatraju da je stanje stvari uvijek bilo takvo.
Možda je jedini način da se uoči sva dramatičnost promjene ako se osmotri šta se dešava kada multinacionalna korporacija odluči da eksploatiše prirodna dobra nekog zabačenog i izolovanog područja na ovoj planeti. U relativno kratkom periodu vremena, aktivnosti ljudi koji kotroliraju korporacijom ne samo da je poremetila način života ljudi u tom području, nego takođe eliminisala njihove tradicionalne izvore opskrbe i time obezbjedila sebi jeftinu radnu snagu za akinosti koje korporacija želi sprovesti u tom području. Iznenada svako ima broj i želi ovu stvar koja se zove novac, i društvena harmonija koja je postojala prije dolaska korporacije i otvaranja rudnika ili fabrike ili izvora i bilo čega drugog, je nepovratno izgubljena. Sve ovo je učinjeno u ime progresa i civilizovanja zaostalih, ali u realnosti novi stil života koji je neizbježno povezan s novom tehnologijom, i sprdanje s stvarnim znanjem koje kafir naziva pismenošću i obrazovanjem, je zapravo znak svršetka ljudske transakcije u tom području.
Druga značajna promjena u društvenoj aktivnosti, koja je očito povezana sa stepenom automatizacije u bilo kojoj specifičnoj društvenoj grupaciji, je to da dok su zajednice u prošlosti bile ujedinjene obožavanjem Boga, danas ovaj fundamentalni i ujedinjavajući element je često odsutan iz ljudskih života. U zapadnom svijetu ovaj šablon obožavanja je bio predominantno taj od Kršćanske religije, svojstvena legura Pavletovih vlastitih ideja, Grčke filosofije, inovacija sveštenstva, koje je samo po sebi inovacija, u nastojanju da se svim sredstvima kompromisuje s kafirskim vladarima, i napokon nekoliko tračaka originalnih naučavanja Vjerovjesnika Isusa -`alejhi selam-. Pošto ovaj šablon obožavanja nije nikad bio isti kao onaj koji je oblikovan od strane Isusa i njegovih sljedbenika, iz toga slijedi da on nije, i ne može i niti će ikad moći, potvrditi istinsku prirodu egzistencije ili voditi ka direktnom znanju o Allahu. To je bio i ostao neizbježni fakt da će ljudi odbaciti ovu vrstu obožavanja, kafir radi toga što on ili ona nisu nikad ni imali želje da obožavaju Allaha, a pravi vjernik zato što on ili ona nisu uvidjeli da vrsta Kršćanstva koja se reklamirala ima vrlo malo zajedničkog s originalnim Isusovim naučavanjima, i da nije bila zasnovana na njegovom i njegovih iskrenih sljedbenika šablonu ponašanja, i da neće voditi ka znanju o Allahu -dželle šanuhu-. Sama fragmentacija zapadnog društva napredkom mehanizovanog načina života, je bila ta koja je učinila lakšim za ljude da odbace Kršćanski šablon obožavanja.
Iinteresantno je zamijetiti da su neki pisci faktički poistovjetili Trinitarnu Crkvu, u svim njenim manifestacijama, sa Antihristom, pošto je većina njenih osnovnih doktrina ne samo inventirana od ljudi nego je još otvoreno kontradiktorna Isusovim -`alejhi selam- vlastitim naučavanjima, i stoga je toliko mnogo njenih rituala izvedeno iz izvora mimo Isusa i njegovig pravih sljedbenika. Ova pogled je poduprt činjenicom da je baš Trinitarna Crkva ta koja je u prošlim stoljećima vodila rat i eliminisala sve one Unitarne Kršćane, uključujući Nazarene, Ebionite, Donatiste, Ariance, Adoptioniste, Paulijance, Iluministe, Katharijce i mnoge Gote, koji su tražili da slijede original Isusova naučavanja i način života koji je on oblikovao. Jednom kada su posljednji od ovih Unitarnih Kršćana bili eliminisani od strane Srednjovjekovne Inkvizicije i njenog nasljednika Španske Inkvizicije, Trinitarna Crkva se onda koncentrirala na pokušaje da eliminira sve unitarne sljedbenike Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, tj. Muslimane, i uprkos neuspjeha tog projekta ona i dan danas pokušava na svaki način da to postigne. Stupanj uspjeha koji je Trinitarna Crkva imala u ovim pokušajima, kako u prošlosti tako i danas, je bio, i jeste, moguć samo poradi činjenice da je ona djelovala ruku pod ruku s kafirskim sistemom, tj. Dedždžalovim sistemom, koji je naravno bio, i ostao, dosljedan podvrgavanju i ultimativnom uništenju prakse življenja i dinamike Islama.
U svjetlu ovoga, očigledno je da je naizgledni konflikt između Nauke i Crkve uglavnom iluzoran i posigurno samo površan, pošto oboje proizilaze iz istog sistema, tj. kafir sistema, tj. Dedždžal sistema. Ipak jednako je očigledno da se mora povući linija razlike između onih Trinitarnih Kršćana koji su potpuno svjesni da put koji oni slijede nije Isusov put, i onih ljudi koji u svoj iskrenosti žele da obožavaju Boga i koji su bili zavedeni da vjeruju da vrsta Kršćanstva koje oni slijede je zapravo sinonim Isusovih originalnih naučavanja, i koji do sad nisu imali šanse pristupa životnoj transakciji Islama koja je zapravo poslanički stil života za ovo doba, i koji prirodno nosi veliku sličnost sa životnim stilom koji je oblikovao Isus i njegovi neposredni sljedbenici, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima.
Ovo što je upravo rečeno o Kršćanima se podjednako odnosi i na Židove. Mnogi od onih kojii se danas nazivaju Židovi očito ne slijede put Mojsija -`alejhi selam-, i doista mnogi od njih čak i ne tvrde da su potomci originalnog Plemena Israela kojem je Mojsije -`alejhi selam- bio poslan, nego bez ustezanja priznaju da su potomci drugih predaka. Možda jedno od najznačajnijih porijekla ovih ne jevrejskih Židova jeste od naroda poznatog kao Hazars, koji su prvobitno obitavali kao mali narod na prostoru današnje Turske južne Rusije. Njihov vođa je prihvatio Židovsku vjeru radi političke podbnosti tokom osmog stoljeća nove ere, da bi izbjegao okupaciju i krah pod Kršćanima koji su nadirali sa sjevera, ili pod Muslimanima koji su nadirali sa juga. On je bio potpuno svjestan da će mu ta odluka osigurati ograničenu zaštitu i privilegiju kod onih koji su takođe obožavali Boga. Potomci Hazara, istaknuti po svojoj vještini u biznisu i financijskim transakcijama su danas rasprostranjeni po cijeloj planeti. Način života koji oni slijede nije nipošto način života Mojsijevog i njegove zajednice, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima. Taj način života je već bio nestao kada se Isus -`alejhiselam-prvi put pojavio na ovoj planeti. Isus -`alejhi selam-, kako će se zapamtiti, je došao da renovira put Mojsijev među plemenom Israela a ne da ga mijenja čak ni za jedan trun. Činjenica da pisari i farisejci, samo-uspostavljeno sveštenstvo onoga što se svelo na Židovsku religiju, nisu čak ni prepoznali ko je Isus bio ukazuje dovoljno na to koliko su oni još tada bili udaljeni od Mojsijevog puta, a to je bilo još prije dvadeset stoljeća. Ponekad opisano kao trinaesto pleme Israela, potomci Hazara su poistovjećeni kao sinonimom jednog od četiri velika predznaka Smaka Svijeta, tj. pojave Je`džudža i Me`džudža, pošto su oni u realnosti Židovi ali ne Jevreji. Ako je to tačno, onda možemo vidjeti da su oni usko povezani sa pojavom Dedždžala, pošto se mnogi od njih nalaze na najvišim pozicijama kontrole u raznim međupovezanim sistemima koji zajedno sačinjavaju kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem.
Ima onih koji su itekako žedni da ukažu kako se ovo što je rečeno o Kršćanima i Židovima takođe odnosi i na Muslimane, i da ima mnogo ljudi koji sebe nazivaju Muslimanima a koji ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice. Ovo je dosta tačno, i to je djelimično mjera uspjeha koji su Kršćani i Židovi postigli i njihovim pokušajima da podvrgnu i unište one koji su tražili ili traže da slijede put Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice, neka je Allah zadovoljan njima.
Jedan od vodećih metoda korištenih od strane kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema da iskorijeni Islamsko življenje je da predstavi kafirski način života u muslimanskim zemljama, pri tom prerušavajući tu činjenicu opisujući je u Islamskoj terminologiji. Skoro svim današnjim tradicionalnim muslimanskim zemljama se kontroliše i upravlja po receptu kafirskog sistema, a ne po onom što je u Qur'anu. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao da će Muslimani slijediti svoje prethodnike, tj. Kršćane i Židove, dosljednije nego što je gušter svojoj rupi, on je ipak rekao da neće svi njegovi sljedbenici zalutati. Još uvijek ima dosta Muslimana koji slijede isti šablon života koji je vodio Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- i prva Muslimanska zajednica koja se formirala oko njega. Stvar je u tome da, iako ima ljudi koji kažu da su Muslimani ali ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, ipak bar je put Vjerovjesnika Muhammeda još uvijek dostupan onima koji žele da ga slijede, i bar još uvijek ima ljudi koji slijede taj put.
Glavna razlika između Židova, Kršćana i Muslimana je u tome da Židovi niti znaju niti obavljaju molitvu koju je Mojsije obavljao, i Kršćani ne znaju niti obavljaju molitvu koju je Isus obavljao, a Muslimani i znaju a i još uvijek obavljaju molitvu koju je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- obavljao.
Putevi Mojsija i Isusa su nepovratno izgubljeni. Umjesto njih su proizvedene i uvedene religije Židovstva i Kršćanstva. Ove religije su integralni dijelovi kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Dedždžalov sistem je potpuna antiteza poslaničkog načina života, kako je oblikovana ne samo od Mojsija, Isusa i Muhammeda, nego i od svih poslanika sve do Adema, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.
Postoje tri osnovna šablona društvenog grupisanja u ovom svijetu. Postoji jednostavna zajednica koja živi u fitri, tj. u jednostavnoj harmoniji sa egzistencijom bez slijeđenja poslaničkog šablona obožavanja Allaha. Postoje Muslimanska zajednica koja pored što živi u harmoniji sa egzistencijom takođe obožava Allaha -dželle šanuhu- na način kako to Allah zahtijeva preko Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-. I na kraju postoji Kafirska zajednica koja niti živi u harmoniji sa egzistencijom niti svjesno obožava Allaha -dželle šanuhu-.
U Realnosti naravno svaki pojedinačni atom je na svom mjestu i cjelokupna harmonija egzistencije elokventno izjavljuje veličanstvenost i divotu Onog koji uvodi u Egzistenciju i Onog koji izvodi iz Egzistencije i Jedinog Egzistenta, Allaha -dželle šanuhu-.
Mi smo svjedoci tome kako je šablon života kojeg su slijedile male zajednice u fitri i muslimanske zajednice značajno narušen i uništen, osobito u ovom zadnjem stoljeću, proširenjem kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Da bi adekvatno uočili karakteristike ovog sistema, koji je vanjštinom izraz Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena a unutrašnjošću manifestacija Dedždžala kao nevidljive sile, neophodno je da ga ispitamo u detalje.
Način na koji je današnja kafirska država organizovana i kontrolisana je putem visoko centralizovane vlade. Napredak tehnologije osobito u oblasti komunikacija i putovanja, zajedno s upotrebom kompleksnih komputerizovanih pohranjivajućih i povraćajućih informacionih sistema, je omogućilo svestranu i globalnu kontrolu. Većina kafirskih država su zapravo policijske države. Naspram situacije prije stotinu godina, stupanj nadgledanja i kontrole vladara nad podanicima je šokirajući. Dosta od ove kontrole je omogućeno putem oblika koji je rad poprimio u današnjem industrializiranom društvu. Značajno je uočiti da je najčešći oblik biznisa u formi velike korporacije, bilo privatne ili državne, koja često ne samo da ima ogranke po bilo kojoj pojedinačnoj kafirskoj državi, nego i globalno. Svako ko radi u specifičnoj korporacijskoj strukturi je kontrolisan načinom operiranja te korporacije. Ljudi su obavezani da predpostave pravila korporacije primjeni opštih standarda čovječnosti u svom svakodnevnom življenju. Čak je i individualni obzir ili mali biznis visoko regulisan u tome šta može ili ne može činiti. Svakome je rečeno da su ta pravila za njihovo vlastito dobro, ali im nikada nije data šansa da vide kakav bi život bio bez tih pravila.
Nije nimalo iznenađujuće ustanoviti da zapravo oni koji kontroliraju vladu kafirske države obično kontroliraju i velike korporacije. Elita kafirskih kontrolora kontroliše i kafirski legalni sistem, koji se koristi za kontrolu svih ostalih interlinkovanih podsistema unutar kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, određjujući kakvu formu isti mogu poprimiti i šta ljudi koji u njima rade moraju ili nemogu činiti. Ovo znači da je život u kafirskoj državi visoko institucionalizovan, standarzovan i regulisan. Najčešće društveno grupisanje je danas centralizovano oko radnog principa. Ono je u piramidnoj formi. A način njene kontrole je faraonski. Ovo omogućuje nekolicini da porobi i kontroliše mnoštvo, često pri čemu mnoštvo ne shvata koliki stupanj kontrole se vrši nad njima. Sve kafirske institucije se operiraju na principu biznisa, bilo da je to legalni sistem, vladin sistem, fabrički sistem, univerzitetski sistem, zdravstveni sistem ili medijski sistem, itd.
Sve ove institucije su pokrenute da omoguće efektivno sprovođenje proizvođačko potrošačkog procesa, koji je danas predominantna kafirska religija, podčinivši mnoštvo svojim bezbrojnim pravilima i kontrolišući ih "sveštenstvom" kafirskih eksperta. Potrošačko proizvođački proces je promotiran kao idealni život od svih onih koji trenutno kontrolišu kafirske države takozvanog modernog svijeta. Ovo nije uopšte iznenađujuće, pošto su oni ti koji najviše ubiru koristi i financijskih nagrada baš ovim procesom.
Kada bi uspostavljali potrošačko proizvođački proces u onome što se naziva treći svijet ili nerazvijene zemlje, kolonijalci, kako je već obrazloženo, su uvijek rušili način života prakticiranog od strane starosjedilaca prije dolaska kolonijalnih sila. Osnovni pristup otpočinjanja tog procesa je bilo podstrekivanje populacije da proizvodi više nego što joj je potrebno. Da bi to faktički i sproveli dalji podstrek i naglasak je bio na većem broju radnih sahata, a žene treba podstrekivati na njihovo oslobođenje (emancipaciju) tako što će po cijeli dan raditi u fabrici (često na nemilosrdnim normama). Da bi se rad prikazao privlačnom ponudom, ljudima je ponuđen novac, ali samo toliko da kad jednom postanu ovisni o tome prihodu to će im biti dovoljno da imaju osnovne životne potrebe i tako će radi istih biti primorani da nonstop rade da bi iste sebi mogli priuštiti, jer neće nikad imati dovoljno da uštede za neovisnost od tog procesa. Da bi ljudima sam novac predstavljao neku vrijednost u životu, oni su podvrgnuti lukavoj propagandi da požele proizvode koje nikad prije nisu željeli a niti trebali. Jednom kada učiniš ljude pohlepnim za proizvodima, oni će morati nabaviti novac da kupe te proizvode, što znači da će morati da rade da mogu zaraditi novac. Tako u vrlo kratkom periodu vremena veliki broj ljudi se može navesti da odbaci tradicionalni način života, da bi mogli proizvoditi produkte koji su im se lukavo naturili kao potrebština, i da bi bili plaćeni da iste kupe.
Naravno ima onih koji, iako su podstaknuti da žele proizvode i novac da iste kupe, ili ne mogu naći posla ili im je mrsko da ga traže. Umjesto toga oni se daju u kriminal. To automatski obezbjeđuje idealan izgovor kafirskim kontrolorima da uvedu svoj legalni sistem da zaštite one koji rade a u isto vrijeme da povećaju svoju kontrolu nad radničkom klasom. To nadalje podrazumjeva stvaranje novih radnih mjesta
za one koji su potrebni za funkcionisanje kafirskog legalnog sistema, uključujući tu ne samo birokrate i administrativne radnike nego i ljude koji će graditi zgrade da im obezbjede kancelarije i propratne poslovne prostore, kao i sudove i zatvore za podvrgavanje i kontrolu onih koji ne žele prihvatiti pravila potrošako proizvođačke igre. Naravno globe koje se uberu u sudovima ne mogu obezbjediti adekvatan prihod za gradnju i održavanje svih tih ustanova kao i redovnih plaća službenicima u toj birokratskoj mašineriji. Shodno tome moraju se uvesti novi dodatni porezi. To opet zauzvrat zahtijeva više kancelarija i više radnih mjesta za poreznu instituciju i njeno osoblje. To znači da će ljudi morati raditi više da bi mogli održavati svoj potrošački kapacitet. To takođe znači da će ljudi pokušati da izbjegnu plaćanje poreza, što znači da će ljudi u zakonodavnom sistemu morati takođe više da rade. Kako se porez povećava vrijednost novca opada, zato što su cijene povišene da bi se ubrao dodatni prihod bez dodatnog utrošenog rada, radna snaga postane ozlojeđena te pokušava da se organizuje i promjeni status kvo. Usljed toga novi zakoni se uvode da kontroliraju njihove aktivnosti. To opet znači više rada za ljude u legalnom sistemu. U kratkom vremenu potrošačko proizvođački proces je čvrsto uspostavljen. Radnička klasa je u mreži birekratskog sistema organizirane anarhije, u kojem je njihova pažnja silom prilika koncentrirana na opskrbu svakodnevnim hljebom. Kako aktivnost unutar potrošačko proizvođačke kafirske države postaje kompleksnija i šarenija, napokon i neumitno dođe se na stadij koji svi danas svjedočimo u onim državama za koje se može reći da je iz njih kafirski potrošačko proizvođački proces i potekao: Totalni Kolaps. Ovaj ciklus samo uništavajuće aktivnosti, kafirski potrošačko proizvođački proces, je taj koji je skoro uništio radikalnu alternativu ovom šablonu ponašanja, poslaničkom stilu življenja. Milioni ljudi se nalaze u klopci kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, i iako mnogi nisu zadovljni s njime, male su šanse da će biti sposobni da uvide vrijednost Islamskog življenja sve dok se potrošačko proizvođački proces potpuno ne obruši sam na sebe, jer su tako dobro programirani da vjeruju kako je život zasnovan na potrošnji i proizvodnji civilizovan, dok je život zasnovan na putu Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- primitivan.
Potrošačko proizvođački proces osigurava da se ljudi tretiraju kao djeca, da su podstreknuti da čestito rade i uživaju svoju ulogu, a pogotovo da ne postavljaju neobična pitanja. Ignorantnost ljudi koji upravljaju tim procesom i ljudi koji su pod njihovom kontrolom je izražena činjenicom da su i jedni i drugi nesvjesni istinske prirode egzistencije, i šta se dešava nkon smrti. Oni laički gledaju na egzistenciju kao nešto obično, pretvarajući se da neće sutra umrijeti, i misle da i ako umru, samo će postati prašina.
Oni koji slijede poslanički način života, koji je zasnovan na Objavi od Allaha a ne intelektualnoj spekulaciji i eksperimentaciji kafira zvanog "ekspert", znaju da sve dolazi od Allaha i da se vraća Allahu. Oni znaju da se nalaze na putovanju od Allaha prema Allahu. Oni znaju šta se dešava nakon smrti: ispit u kaburu (grobu), čekanje u zagrobnom svijetu (berzehu) do Smaka Svijeta, proživljenje na Sudnjem Danu, obračun na Terazijama, vaganje ljudskih djela i namjera, odlučivanje o finalnoj destinaciji u Vatri ili Raju, i najstrag ulazak u jedno od njih. Oni koji slijede poslanički put ne samo da znaju šta se nalazi iza vela smrti, nego cijene svu kratkoću ovosvjetskog života, i koriste ga na najbolji način. Očito je da onome čije su oči fiksirane na Raj, ili samo na Allaha, eksploatisanje drugih radi gomilanja ličnog blaga i moći u ovom životu, je nedvojbeno bezvrijedna i besmislena propozicija. Ta propozicija je privlačna samo kafiru zato što on ili ona vjeruju samo u ovosvjetski život, i shodno tome pokušavaju da naprave rekonstrukciju Raja u ovom životu i u ovom pojavnom svijetu.
Poslanički način života je zasnovan na obožavanju Allaha dž.. Pet svakodnevnih molitvi koje Muslimani obavljaju se nekad spominji i kao pet stubova dana. Oni podupiru tvoj dan i drže stvari u perspektivi. Naravno da je neophodno raditi, jer samo u Raju hrana dolazi pri samoj želji za njom, ali mu`min nije potčinjen svojoj radnoj situaciji, nego samo Allahu. Puno je manje vjerovatno da će mu`min biti zabrinut o svojoj opskrbi, zato što on zna da je Allah taj koji je Opskrbnik, i ko god se sjeća Allaha i Allah se sjeća njega, i ko god slavi Allaha njega Allah i hrani.
Muslimanska ekonomija je zasnovana na dobrovoljnom dijelenju blaga bogatih sa siromašnim. Ono što kafirska država hoće da postigne teškim porezima i globama, muslimanska zajednica postiže dobrovoljnim dijelenjem. Dobrovoljno dijelenje je moguće samo tamo gdje je istinska priroda egzistencije poznata ljudima. Onaj kome je dato bogastvo zna prvo da je to od Allah, drugo da ako on to podijeli onako kako je Allah propisao da će mu to otvoriti put ka Raju, i kao treće da ako on ne bude djelio svoju imovinu sa drugima da će ga vlastita pohlepa odvesti u Vatru. Onaj ko želi vidjeti Allaha dž. zna da on mora dijeliti od onoga što mu je Allah podario. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao svom drugu Ebu Zerru u hladovini Ka'abe da su u najvećoj opasnosti od Vatre bogataši osim ako ne dijele na sve strane (onima koji su potrebni pomoći). On je takođe rekao da je udjelivanje zaštita od Vatre. Muslimani nemaju potrebe za policijom, ili zatvorima, ili represivnim legalnim sistemom, zato što je pomisao na Vatru puno veća preventiva za negativno ponašanje, a pomisao na Vrt puno efektivniji podstrek na pozitivno ponašanje. Takve reprekusivne mjere su neophodne samo za kafirsku državu i ljude koji misle da su Pakao i Raj imaginarna mjesta izmišljena od strane drevnih Kršćanskih sveštenika u svrhu izrabljivanja materijalne imovine od neukog naroda.
Istina je, pak, da iako pakao i raj u Kršćanskom poimanju, uskraćenom od originalnih Isusovih naučavanja, ne mora da ima stvarnu sličnost s Paklom i Rajom, i iako su pokvareni sveštenici u prošlosti koristili prijetnju paklom i nadu rajom da bi se domogli imovine onih koji su stvarno bili bogobojazni, i pored toga Pakao i Raj su realnost i svako će završiti u jednom od ovih mjesta. Trebalo bi svakome biti očigledno ko pročita opis Pakla i Raja u Qur'anu da niko pri zdravoj pameti ne bi izmislio život nakon smrti tek da bi učinio ovaj podnošljivijim, pošto je mogućnost odlaska u Pakao preužasna, a niko ne može biti siguran u kojemod ova dva mjesta će završiti.
Udjeljivanje formira osnovu Muslimanske ekonomije i uvećavanja imovine, pošto sve što udjelite u Allahovo Ime, Allah vraća desetorostruko. Kafir pokušava da umnoži kapital povećanjem kamatne stope, i kad kamatna stopa postane previsoka nastupi vrijeme kada kafirska valuta pokaže svoje pravo lice, apsolutnu bezvrijednost. Musliman pak udjeli i prepusti resto Allahu. Kafir mora biti nemilosrdan da bi postao milioner, dok Musliman mora biti milosrdan i velikodušan da bi postigao isti cilj. Dok je obilježje kafirske države ogromno oporezivanje i akumuliranje kapitala, obilježje Muslimanske zajednice je minimalno oporezivanje poduprto dobrovoljnim udjeljivanjem i bez akumuliranja kapitala. Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je jednom rekao da ako bi mu neko dao planinu zlata, on bi se sramio ako je ne bi uspio razdjeliti u toku tri dana. Kafirska država pokušava sistematizovati i orkestrirati distribuciju bogastva, na ozlojeđenost svih osim nekolicine koji se najviše opkoriste takvom načinom na koji ta distribucija operira, dok se u Muslimanskoj zajednici distribucija bogastva dešava prirodnim i spontanim putem, na oduševljenje svih onih koji se oslanjaju na i vjeruju Allaha.
Ljudi u Muslimanskoj zajednici nalaze svoj smisao u obožavanju Allaha. Allah dž. kaže u Qur'anu, "Ja nisam stvorio ljude i džinne osim da me obožavaju." Allah je takođe rekao u kazivanju od Vjerovjesnika Muhammeda, "Ja sam bio skrivena riznica pa sam htio da budem spoznat, i tako sam stvoiro Univerzum." Ljudi koji su upecani u kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, ne poznaju ovu činjenicu. Oni su uslovljeni da nađu svoj smisao u potrošačko proizvođačkom procesu i da prihvate sistem koji ih porobljava.
Već smo napomenuli da je kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, formiran od interlinkovanih podsistema. Da bi shvatili kako ti interlinkovi operiraju, neophodno je da pobliže razmotrimo neke od uticajnijih sistema. Treba da imamo na umu da se ovdje razmatraju sistemi i strukture, a ne obavezno ljudi koji u njima rade.
Dok neki ljudi rade da bi živjeli, mnogi danas žive da bi zapravo radili. Kafirski fabrički sistem je neljudski i degradirajući sistem. On tretira ljude kao neophodne, ali ipak potrošne, dijelove potrošačko proizvođačkog procesa. Povećana automatizacija znači da ljudi koji operiraju mašinama postaju povećano potčinjeni tim mašinama. Oni su obavezani da idu u korak sa mašinama. U fabrici koja proizvodi dvadeset četiri sahata na dan, ljudi moraju biti vrlo regulisani tako da se osigura da te mašine nikad ne zastanu i time osujete tok proizvodnje. Jedini način da se opstane u ovakvom radnom okruženju je da se čovjek ponaša kao robot, ili još bolje da postane robot.
Uspjeh u kafirskoj fabrici se mjeri stupnjem kontrole koju ti sprovodiš nad drugima, i stupnjem kontrole koja se ne sprovodi nad tobom, i količinom para koje u tom procesu zaradiš. Što više proizvoda možeš sebi priuštiti, uspješniji si. Što više olikuješ iluzorni ideal savršenog potrošača proizvođača opisanog u medijima, a postoji više nego jedan ideal u cilju posjedovanja što više unosnih tržišta, veća je tvoja reputacija u ovoj potrošačko proizvođačkoj igri.
Ljudi se obrazuju da bi radili, a ne u cilju shvatanja samih sebe i prirode egzistencije. Kafirske obrazovne ustanove su i same kao fabrike, samo što krajnji proizvod nije samo puki proizvod, nego osoba koja će pomoći da se prave proizvodi bilo direktno radeći u fabrikama, ili indirektno upravljajući fabrikama ili radeći u jednom od interlinkovanih pod sistema koji obezbjeđuju da finalni proizvod može biti uspješno reklamiran, distribuiran, prodan i potrošen. Bilo da je pojedinac pripremljen da radi u javnom sektoru, privatnom sektoru, ili poslužnom sektoru, kafirski obrazovni sistem osigurava da su on ili ona programirani da gledaju na svijet uglavnom u pogledu troškova života, broja nezaposlenih i gros nacionalnog proizvoda. Kafirski medijski sistem održava ovu ekonomsku perspektivu u duetu sa kafirskim obrazovnim sistemom.
Jedini način da se ljudi drže u okovima potrošačko proizvođačkog sistema je da ih se drži u ignoranciji. Shodno tome njima su date samo odabrane informacije tokom takozvanog obrazovanja i putem medija, a ne stvarno znanje. Oni su uslovljeni da žude za diplomskim papirima i snalazljivošću koja će im osigurati najviše pozicije u proizvođačko potrošačkoj hijerarhiji. Ako to uslovljavanje ne upali, onda je neizbježno da će kafirski legalni sistem stupiti na pozornicu da pomogne u usađivanju osnovnih ideja potrošačko proizvođačkog procesa moćnim sredstvima koja se nalaze u njegovim rukama dotičnom "buntovniku". Osoba koja ima dobar radni raport i posao koji je očekuje obično zavređuje naklonost i tolerantnost u kafirskim takozvanim sudovima pravde. Neki ljudi su toliko nepopustljivi prema kafirskom obrazovnom uslovljavanju da završe sprovodeći većinu svog života u zatvoru. Rezultat je isti, pojedinac onemogućen putem institucionaliziranja.
Velika većina ljudi koji podučavaju u kafirskom obrazovnom sistemu ne posjeduje stvarno znanje, tj. znanje o Realnom, tj. o Allahu, jer inače ne bi sebi dozvolili da budu dio tog sistema i time dio kafirskog proizvođačko potrošačkog procesa koji, kao što smo već vidjeli, izgleda privlačna ponuda samo onda kada se Allah i Sudnji Dan i Vatra i Vrt potpuno zaborave. Štaviše stvarno znanje je besplatno. Čim se naplati tarifa, možete odmah biti sigurni da ćete primiti samo informacije za vaše pare, od kojih je većina beskorisna. Korisna informacija je definisana kao informacija koja vodi ka stvarnom znanju. Oprečnost tome je beskorisna informacija.
Oni koji posjeduju stvarno znanje, i dijele ga, ne uzimaju pare za tu uslugu, zato što oni znaju da to nije njihovo znanje da bi ga mogli prodati, i zato što znaju da je to znanje Allahov dar njima koji su dobili zato što su to željeli i zato što je to Allah želio, a ne zato što su oni mogli to platiti. Jedina vrsta plaće za stvarno znanje je obožavanje Allaha i bojazan od Allaha i lijepo mišljenje o Allahu. Ultimativno ono je darivano Allahovom milošću ako je to Allahova volja. Vi nećete nabaviti ovo znanje traganjem za njim, ali ćete ga dobiti samo ako ga budete tražili. Allah kaže u Qur'anu, "Bojte Me se i Ja ću vam podariti znanje", i "Sjetite se vi Mene pa ću se i Ja vas sjetiti", i "Tražite i Ja ću se odazvati." Allah je Bogat, i nije
u potrebi za onim što izgleda mimo Njega. Sve što izgleda da je osim Njega je u potrebi za Njim. Allah je Znalac svake pojedine stvari koja nas zadesi, Sveprisutni. Allah daruje znanje kome On želi, i Njegovo darivanje je ogromno. Kafirski proizvođačko potrošački sistem je dizajniran da vas spriječi da saznate istinu.
Kafirski univerzitetski sistem kakav nam je danas poznat, vrhunac kafirskog obrazovnog uslovljavajućeg sistema, je veliki biznis. On ne samo da kompletira uslovljavajući proces za one kojima će se dati kontrola nad potrošačko proizvođačkom procesu i sistemima koji regulišu i definišu njegove funkcije i čine njegovo postojanje mogućnim, nego takođe osigurava da se u tomu napravi pozamašan profit. On takođe osigurava da budući kontrolori onih zemalja, koje su uspješno kolonizirane od osnivača potrošačko proizvođačkog procesa, mogu biti podobno programirani da podrže taj proces i zaštite kolonijalne interese, dugo nakon što su te zemlje dobile takozvanu neovisnost i naizgledno oslobođenje od kontrole njihovih bivših kafirskih kolonijalnih gospodara. Ovaj magični trik, gdje kolonizatori naizgled odustaju od kontrole dok u realnosti još uvijek zadržavaju istu, se ponekad naziva kao neo kolonijalizam.
Pedeset godina unazad skoro da nije bilo nijednog univerziteta. Oni koji su postojali su imali vrlo mali broj studenata čiji primarni cilj je bilo znanje, iako su ti univerziteti radili samo za potomstvo vladajuće elite koji su obrazovani da preuzmu kontrolu kada njihovi rođaci umru. Kako su se novi univerziteti počeli materijalizovati, oni su početno zadržavali karakter i ciljeve starijih univerziteta, ili su bar pokušali da ih imitiraju. U roku od deset godina nakon završetka drugog kafirskog svjetskog rata, uočena je značajna promjena u obrazovnoj polici. Dok je u prošlosti postizanje znanja bila osnovni cilj, sada su se pojavila dva nova cilja. Prvi cilj je bio ekspanzija studentskog kapaciteta da bi se moglo ubrati što više studentskih dadžbina, iako je to značilo da ukidanje ispravnog odnosa između učitelja i naučavanog. Drugi cilj je bio usmjeravanje što više studenata ka onome što se naziva naukom, a podcjenjivanjem onoga što se naziva umjetnošću. Naravno ovi ciljevi su prerušeni u podobne uslove i termine kao, svako ima pravo na dostojno obrazovanje, i, u interesu državne bezbjednosti i opskrbe istraživanje se mora nastaviti. U realnosti takozvano obrazovanje je bilo daleko od dostojnog, dok je sama metodologija korištena od strane kafirskih obrazovnih institucija često osiguravala da se predmet istraživanja nikad i ne nađe. Baskorisno istraživanje je intezivno podstrekivano u kafirskim univerzitetima zato što čini ljude zauzetim i usput opskrbi nekoliko srećnika sa šansom zadobijanja reputacije i pozamašnog prihoda iz faktički ničega.
Razlog promjene u ovoj polici, koja se očito pojavila po završetku drugog kafirskog svjetskog rata, je ovo: Iza scene se vodila borba za moć i prevlast između Kršćanske crkve i ljudi koji su polagali temelj potrošačko proizvođačkog procesa kakvog ga mi danas poznajemo. Naučni pokret je pronašao dovoljno o prirodi egzistencije da bi bilo ko sa intelektom uvidio da Kršćanska metafizika, čija osnova je bila neodrživa doktrina svetog trojstva koju sam Isus -mir Božiji neka je s njim- nije nikad ni spomenuo i koja nije bila formulisana sve do 5 stoljeća nakon njegova napuštanja ove planete, nije ništa više od bajke i ništa manje od laži. Interesantno je napomenuti u ovom kontekstu da i ono malo znanja što su kafirski naučnici skupili putem metoda njihova istraživanja je potvrđeno riječima Svetog Qur'ana, koji je napokon sadržaj od A do Z cjelokupne egzistencije po objavi Originatora svega što naizgled postoji.
Primarna borba, u ovom dvoboju između Kršćana i naučnika, ipak nije bila između onih koji su tvrdili da znaju prirodu egzistencije. Ona se vodila između onih koji su žudili za vlašću nad zemljom i ljudima koji obitavaju na njoj. Stvarna svrha iza ove nove police je bilo obezbjeđivanje uniformisano uslovljavanje što je moguće većeg broja ljudi. Bilo je vrlo važno osigurati da javnosti bude na raspolaganju samo jedna verzija smisla življenja. Činjenica da je Kršćanska verzija bila puno ilogičnija i faktički racionalno neodrživa je uslovila da naučna verzija bude više prihvaćena. Iako je mnogo ljudi još uvijek vjerovalo u Boga, pni nisu raspolagali sredstvima, tj. živeće i neoskrnavljeno poslaničko uputstvo, da integriraju to vjerovanje sa naučnim faktima koji su im se predočavali. Tako i pored toga što naučna verzija očigledno nije bila cjelovita istina, ona se nije mogla s lica dovoditi u pitanje, a u međuvremenu magična riječ, istraživanje, bi se mogla potegnuti da se pokaže kako se otkrilo ne samo ono o čemu se nije znalo, nego kako je shodno tome neophodno da se postignu ta otkrića. Baš na osnovu ovoga, kada su naučnici mogli dati odgovor na sva pitanja koja Kršćani više nisu mogli izbjegavati tradicionalnim izgovorom da je to misterija ili da to nije važno onima koji imaju vjeru, naučna verzija egzistencije, kontamirana sa spekulacijama i teorijama, je postala širom prihvaćena u zapadnom svijetu. Dok Kršćani znaju da Bog postoji, ali nisu u stanju objasniti prirodu egzistencije, naučnici imaju neke otiske prirode egzistencije ali ih ne mogu trasirati do Boga.
Jednom kada su naučna verzija prirode egzistencije i naučni pristup egzistenciji postali opće prihvaćenio, ljudi koji su predvodili ovu verziju i pristup, su neizbježno postigli kontrolu nad kafirskim obrazovnim sistemom. Istraživanje koje su oni zagovarali je uglavnom bilo orijentisano ka razvoju proizvođačko potrošačkog sistema. Taj razvoj je ovisio o postojanju oficijalnog uslovljavanja što je moguće većeg broja ljudi. Samo kao rezultat efektivnog i općeg uslovljavanja se mogla obezbjediti cjelokupna kontrola nad stanovništvom. Bilo je neophodno utisnuti u ljudske mozgove ideju da se smisao života nalazi u proizvodnji i potrošnji. Kako se broj studenata povećavao, nakon drugog kafirskog svjetskog rata, došlo je do dramatične promjene među ljudima koji su kontrolisali kafirske univerzitete. Stara generacija je ili penzionisana ili izumrla, a oni koji suih zamjenili su ili bili predani proizvođačko potrošačkom procesu i njegovim idealima, ili su pak bili nesvjesni šta je u stvari taj proces bio, i kamo je njegov razvoj vodio.
Nekolicina onih koji su bili svjesni ove promjene u pristupu životu koju je kafirski obrazovni sistem konstruirao, i koji su se tome protivili, nisu mogli sebi priuštiti previše prigovora ili pokušati da promjenu taj trend ako su željeli da zadrže svoja radna mjesta, te prateću reputaciju i plaću, u kafirskoj obrazovnoj hijerarhiji. Oni nisu mogli ništa učiniti da promjenu sistem unutar sistema, a još manje ako bi ga napustili. Međupovezani sistemi koji zajedno formiraju kafirski sistem, tj. Dedždžal sistem, su isuviše efektivno suportovali kafirski obrazovni sistem da bi ga iko mogao promjeniti pukim suprostavljanjem i prigovorom. Odsjecanje jedne ili dvije glave od višeglave nemani neće istu ubiti. Zapravo oni koji kontrolišu kafirski sistem, tj. Dedždžal sistem, ohrabruju određenu količini razdora i nesuglasja jer je lakše kontrolisati ljude ako su međusobno i oprečno podijeljeni, a i oni koji se ne zadovolje malim kozmetičkim promjenama u sistemu, koje ne remete status kvo, obično završe iscrpljeni i ne-efektivni ako pojedinačno pokušaju da promjenu sistem. Ako previše ljudi zajedno pokuša da promjeni taj sistem, i imanekog početnog uspjeha, oni se obično savladaju putem kafirskog legalnog sistema. Sve što je u tom slučaju potrebno je legalno proglašavanje njihove grupe ilegalnom, a ako neko poslije toga nastavi insistirati na njenim idejama najstrag dopadne zatvora. [Prevodilac: Današnje razne takozvane terorističke organizacije i grupe su samo jedna verzija tog neuspjelog pokušaja promjene svjeskog poredka tj. Dedždžalovog sistema. Iako je većina tih takozvanih terorističkih grupa sazdana od veoma frustriranih i ideološki zbunjenih osoba koje samo doprinose većoj patnji običnog radnog življa, važno je napomenuti da se istim principom bori i protiv svakog drugog vida kompeticije u sistemu življenja. Tako se može lahko uvidjeti kako Dedždžalov sistem putem svog osnovnog političkog tjela, tj. Ujedinjenih Nacija i Svjetskog Monetarnog Sistema slama svaki mogući izazov u pogledu svjetske moći i uticaja. Danas imamo očiti primjer tog ubitačnog mehanizma u slomljenom nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potčinjenom Islamskom svijetu i trenutnom slamanju Kineskog komunističkog režima. Ipak od svih ovih samo Islam ima realnu perspektivu za ozbiljan izazov Dedždžalovom poredku na voj planeti. Radi toga se danas pojavljuju razne takozvane Islamske terorističke grupe i pokreti nasjeli na lukavu strategijsku zamku Dedždžalovih političkih i vojnih stratega. Islam nije nikad bio sistem pojedinca i put anarhičnog vojnog djelovanja. Nikakav teroristički akt neće dovesti do pozitivne promjene u današnjem svjetskom poredku bez obzira na entuzijazam i dosljednost članova terorističkih organizacija. Naprotiv svaki vid terorizma samo pojačava ugled i nadmoć kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Ako bi podrobno i ozbiljno sagledali kako je ovaj kafirski sistem zadobio moć i kontrolu koju danas uživa, onda bi na bilo jasno da je direktno i indirektno propagiranje i nametanje kafirske ideologije proizvođačko potrošačkog sistema prethodilo vojnom i političkom ustrojavanju i okupiranju svjetske pozornice. Stoga promjena toga kafirskog procesa mora usljediti istim redosljedom, tj. ukazivanjem na svu podlost i štetnost kafirskog sitema i izlaza iz tog paklenog lavirinta koji se nalazi u prihvatanju Islamskog sistema življenja. Nadamse da će ova knjižica biti jedan mali doprinos tom procesu objelodanjivanja Dedždžalove, tj. Antihristove vlasti nad današnjim globalnim dešavanjima.]
Kako se broj studenata na kafirskim univerzitetima povećao, bilo je neophodno obezbjediti građevine u kojima će živjeti i studirati. Podizanje ovih građevina, ili kupovina već postojećih građevina, je obezbjedila dobar izvor prihoda za mnoge ljude, i naravno usput pomogla jačem učvrščivanju proizvođačko potrošačkog procesa. Kako se kafirska univerzitetska industrija širila ona je poprimila uobičajene karakteristike koje olikuju kafirsku instituciju. Postepeno kafirski univerzitetski sistem, zajedno sa nižim školama tehnike i koledžima koji su izrasli ispod njega, je postajao vrlo bezličan i besmislen sve dok nije postao ono što jeste danas, samo još jedan proizvodna linija u kafirskom sistem, tj. Dedždžalovom sistemu. Odnos između učitelja i učenog je bio takav, i akademsko okruženje u kojem je taj odnos funkcionirao je bilo takvo, da je prenošenje stvarnog znanja, čak i da su ga učitelji uopšte i posjedovali, bilo nemoguće. Broj i sistemi su bili takvi da je jedina moguća transakcija bila sistematsko i bezlično obezbjeđivanje ogromnih količina strukturiranih informacija, od čega je većina bila i jeste potpuno beskorisna. Što je bolji papagaj osoba bila, pametnijom se smatrala. Mudrost je svedena na puku riječ ili termin bez vrijednosti. Preuzimanje, ne samo kafirskog univerzitetskog sistema nego i preostalog kafirskog obrazovnog sistema koji su pripremali ljude za taj univerzitetski sistem, je bilo kompletirano, i nastavlja da kao takvo funkcioniše i dan danas.
Studenti na današnjim kafirskim univerzitetima se podstrekivaju da uzmu učešća u univerzitetskoj politici i time igraju ulogu neuticajnog dijela upravljanja univerzitetom, da rade i igraju se time ispuštajući pritisak ali još uvijek pokorni njihovom uslovljavanju, i napokon da traže obećani posao u potrošačko proizvođačkom procesu kada prime papire poznate kao diplome. Većina studenata čak i nije svjesna da su bili podvrgnuti uslovljavanju, ili kakva je priroda njihova uslovljavanja. Nekolicina koja i uvidi šta se dešava ipak odluči da igra po tim pravilima, ili se rijetko razočara i napusti cijelu stvar. Od onih koji napuste taj obrazovni sistem samo mali broj može prevazići inerciju i probuditi se da traži van kafirskog sistema stvarno znanje. Doista jedna od karakteristika kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, je da dok si u njemu, tj. dok si u stanju svijesti koje uslovljavajući proces generiše, bilo obrazovanjem ili medijima, skoro je nemoguće zamisliti bilo kakvu alternativu istome. Pogled svijeta, tj. verzija smisla života, koja je konstruirana i obdržavana kafirskim obrazovnim i medijskim sistemima je Kufr. Samo onaj ko nije zadovoljan sa ovim pogledom i ko je odbio kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem življenja, je u poziciji da cijeni ono što Islam jeste i da počne slijediti put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-.
Kafirski bolnički sistem je u zadnjih pedeset godina postao integralni i važan dio proizvođačko potrošačkog procesa. On postoji da održava ljude u radnom stanju. Mnoge bolesti sa kojima se taj sistem mora nositi su direktni rezultat sistema življenja, na koji su ljudi primorani, putem samog načina funkcionisanja potrošačko proizvođačkog procesa. Kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, stvara svoje vlastite bolesti, time stvarajući posao za one koji su uposleni u kafirskom bolničkom, tj. zdravstvenom, sistemu. Kafirski zdravstveni sistem se operira kao biznis. Svako je plaćen za ono što radi. Opskrba, tj. prihod velikog broja ljudi ovisi o bolesti drugih ljudi, i načina življenja, koji je evoluirao kao neizbježni rezultat načina na koji se moderna kafirska proizvođačko potrošačka država operira, osiguravajući da bude i više nego dovoljno bolesnih ljudi da drži kafirski zdravstveni sistem u pogonu, time osiguravajući bezbroj drugih, koji snabdjevaju bolnice i doktore sa instrumentima i ljekovima za njihov zanat, sa regularnim i unosnim zaposlenjem.
Kapacitet kafirskog sistema da stvara nepotrebna radna mjesta i besmislene aktivnosti u bilo kojoj sferi života je nešto čemu se čovjek skoro može diviti. To je u značajnom kontrastu sa situacijom koja se može naći u jednostavnim seoskim zajednicama koje žive u fitri ili balansiranoj Muslimanskoj zajednici. Naravno bolesti postoje i u ovim zajednicama, jer bolest je manifestacija nekog nebalansa a svako ponekad izgubi balans, ali zdravi ne samo da se brinu o bolesnima, nego i znaju kako da se brinu o bolesnicima, i napokon oni ne prave biznis od toga. Pošto ove dvije vrste zajednica žive u harmoniji sa egzistencijom, i pošto oni znaju šta da jedu ili ne jedu, i pošto imaju balansiran život, onda je neibježno da će broj bolesti biti puno manji nego u kafirskoj zajednici jednostavno zato što će biti puno manje nebalansiranosti. Ako je srce smireno, onda iz toga prirodno slijedi da neće biti bolesti prouzrokovane nervozom, brigom i napetošću. Ako se jede ispravna hrana onda bolesti koje dolaze iz stomaka, a većina ih odatle i potiče, se neće uopšte pojaviti. Život sam po sebi je vrlo jednostavan.
Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- je jednom dobio na poklon vrlo skupe lijekove iz Egipta. On ih je vratio nazad sa porukom da je njegov način življenja sam po sebi lijek, i to još najbolji lijek. On je bio tako fino balansiran da je imao samo jednu ozbiljnu bolest i to kao posljedicu Židovskog pokušaja da ga otruju mesom.
..................................
