#1 Isa a.s.
Posted: 30/07/2006 00:03
Merjema
Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetom gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila (Israilćana), potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovog sina Jakuba, Israila, alejhisselam, čijih dvanaest sinova predstavljaju rodonačelnike svih dvanaest plemena drevnog Izraela.
Mesdžid je u njegovom, vjerovatno, najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.
Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragom Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena, ali i veličanstvena, Allahova dragocijenost nazvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu znači ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.
Hizmetiti Bejtul-makdis oduvijek je bila najveća čast za svakog vjernika iz redova Benu Israila, ali ta počast, po propisima vjere, nije bila dostupna svakome od njih. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnom kovčegu nosilo je jedno, posebno odabrano pleme, pleme Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.[1] Svećenici iz redova ovog plemena su, još i prije izgradnje Mesdžida, njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Musa, alejhisselam, je za prvog Vrhovnog svećenika izabrao svoga brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu veoma odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima, zbog toga što su svećenici, kao posebno odabrani između redova naroda Benu Israila (koji je, opet, bio odabran između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti duhovni i vjerski uzor svim ostalim vjernicima. Zato su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari morali biti takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala i mudrosti, da su samo Allahovi vjerovjesnici i poslanici trebali u svemu tome biti iznad njih.
Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnog svećenika Allahovom odredbom bili imenovani neki od Njegovih vjerovjesnika, to nam nije sasvim jasno, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam.
Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komunikacije sa Sobom. Smatramo da je i Imran, ako kojim slučajem nije čak i jedan od vjerovjesnika, sasvim sigurno jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika. Ovog smo mišljenja zato što je njegova veličina i veličina njegove porodice jasno istaknuta u sljedećim ajetima Kur'ana:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna. (3:33,34)
Mišljenja smo da je, iako je moguće i drugačije, Imran hizmetio Allahovom Mesdžidu, Bejtul-Makdisu[2] vršeći funkciju Vrhovnog svećenika, a samo Allah istinu zna. Njegova žena je bila veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece kod Allaha dragog bude primljeno kao odani rob koji je čitav svoj život posvetio robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. U tom smislu je jedne prilike, kada je bila u drugom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete Allahu, Svemilosnom, Samilosnom na službu. Pošto je bilo uobičajeno u tradiciji Benu Israila da službu Allahu, Živom i Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranovu ženu je jako iznenadilo kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i Allahu dragom uputila još jednu dovu za svoju kćerkicu:
Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.'' (3:35,36)
Dragi Allah, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu čestite žene, primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu kćer Merjemu.
Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez svoga oca još dok je bila mala, tako da je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdis pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to doba bio među njima (najvjerovatnije na funkciji Vrhovnog svećenika, a samo Allah zna šta je i kako je bilo) Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam, oni su zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti Allahu, iako je znao da je on, i kao vjerovjesnik, i kao rod njezin po tazbini,[3] najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su polagali pravo da brinu o Merjemi, Imranovoj kćeri, otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u vodu vide kako će Allah presuditi. Kada su bacili pera u vodu, sva su potonula, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo na površini. Iako je ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi, i kada su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam:
To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)
Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa, u Jerusalemu, pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj posebno za nju određenoj prostoriji, mihrabu unutar Hrama i samo joj je navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njene potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazima i molitvama, zikrullahu, slavljenju i veličanju Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezina života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punom cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragom Allahu, tako da je njeno srce blistalo čistim nûrom, izvornom svjetlošću duhovnog savršenstva i čistote. Njezina deredža kod uzvišenog Allaha najbolje se može vidjeti iz sljedećih ajeta Kur'ana časnoga:
I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)
I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)
A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)
Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je Merjema stvorena čistom i da je bolja od svih drugih žena. Voljom dragog Allaha ona ipak nije bez društva na tim visinama. Naime, prema časnome Kur'anu i vjerodostojnim predajama (hadis) od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na tim deredžama, skupa sa Merjemom, kćerkom Imranovom, još su i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.[4]
Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetom gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila (Israilćana), potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovog sina Jakuba, Israila, alejhisselam, čijih dvanaest sinova predstavljaju rodonačelnike svih dvanaest plemena drevnog Izraela.
Mesdžid je u njegovom, vjerovatno, najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.
Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragom Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena, ali i veličanstvena, Allahova dragocijenost nazvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu znači ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.
Hizmetiti Bejtul-makdis oduvijek je bila najveća čast za svakog vjernika iz redova Benu Israila, ali ta počast, po propisima vjere, nije bila dostupna svakome od njih. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnom kovčegu nosilo je jedno, posebno odabrano pleme, pleme Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.[1] Svećenici iz redova ovog plemena su, još i prije izgradnje Mesdžida, njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Musa, alejhisselam, je za prvog Vrhovnog svećenika izabrao svoga brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu veoma odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima, zbog toga što su svećenici, kao posebno odabrani između redova naroda Benu Israila (koji je, opet, bio odabran između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti duhovni i vjerski uzor svim ostalim vjernicima. Zato su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari morali biti takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala i mudrosti, da su samo Allahovi vjerovjesnici i poslanici trebali u svemu tome biti iznad njih.
Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnog svećenika Allahovom odredbom bili imenovani neki od Njegovih vjerovjesnika, to nam nije sasvim jasno, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam.
Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komunikacije sa Sobom. Smatramo da je i Imran, ako kojim slučajem nije čak i jedan od vjerovjesnika, sasvim sigurno jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika. Ovog smo mišljenja zato što je njegova veličina i veličina njegove porodice jasno istaknuta u sljedećim ajetima Kur'ana:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna. (3:33,34)
Mišljenja smo da je, iako je moguće i drugačije, Imran hizmetio Allahovom Mesdžidu, Bejtul-Makdisu[2] vršeći funkciju Vrhovnog svećenika, a samo Allah istinu zna. Njegova žena je bila veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece kod Allaha dragog bude primljeno kao odani rob koji je čitav svoj život posvetio robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. U tom smislu je jedne prilike, kada je bila u drugom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete Allahu, Svemilosnom, Samilosnom na službu. Pošto je bilo uobičajeno u tradiciji Benu Israila da službu Allahu, Živom i Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranovu ženu je jako iznenadilo kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i Allahu dragom uputila još jednu dovu za svoju kćerkicu:
Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.'' (3:35,36)
Dragi Allah, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu čestite žene, primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu kćer Merjemu.
Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez svoga oca još dok je bila mala, tako da je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdis pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to doba bio među njima (najvjerovatnije na funkciji Vrhovnog svećenika, a samo Allah zna šta je i kako je bilo) Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam, oni su zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti Allahu, iako je znao da je on, i kao vjerovjesnik, i kao rod njezin po tazbini,[3] najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su polagali pravo da brinu o Merjemi, Imranovoj kćeri, otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u vodu vide kako će Allah presuditi. Kada su bacili pera u vodu, sva su potonula, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo na površini. Iako je ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi, i kada su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam:
To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)
Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa, u Jerusalemu, pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj posebno za nju određenoj prostoriji, mihrabu unutar Hrama i samo joj je navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njene potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazima i molitvama, zikrullahu, slavljenju i veličanju Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezina života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punom cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragom Allahu, tako da je njeno srce blistalo čistim nûrom, izvornom svjetlošću duhovnog savršenstva i čistote. Njezina deredža kod uzvišenog Allaha najbolje se može vidjeti iz sljedećih ajeta Kur'ana časnoga:
I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)
I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)
A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)
Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je Merjema stvorena čistom i da je bolja od svih drugih žena. Voljom dragog Allaha ona ipak nije bez društva na tim visinama. Naime, prema časnome Kur'anu i vjerodostojnim predajama (hadis) od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na tim deredžama, skupa sa Merjemom, kćerkom Imranovom, još su i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.[4]