#1 SARAJLIJE-X, KAKO VAS SLUZI PAMCENJE
Posted: 21/07/2006 16:42
Sedmi dan
Građanski linč
Ivan Lovrenović
Sarajevo je u ratu imalo svoje ličnosti-ikone i ponosilo se njima, kako pred svijetom tako i samo pred sobom. Jedna od najmarkantnijih bio je Marko Vešović - pjesnik, esejist, profesor književnosti, sjajan prevodilac poezije, autor osebujnih novinskih proza. Čovjek koji je svoju i sudbinu svoje obitelji bezrezervno svezao sa sudbinom grada i svojih prijatelja u njemu, onda kada je glava bila u torbi svakodnevno, i kada nitko nije imao nikakve garancije da neće biti žrtva već slijedeće sekunde. No, Vešović je tu odanost Sarajevu svjedočio i na drugi način: beskompromisno, izazivački prkosno, javno je kleo i proklinjao srpsko i crnogorsko četništvo, opredijelivši se bez ikakve zadrške i računa za žrtve vlastitih suplemenika. Izgradivši od toga stava cijeli osobni žanr, Vešović je stvorio sjajne knjige, poput prozno-esejističke Smrt je majstor iz Srbije, ili čudesne pjesničke zbirke Poljska konjica. Ako književnost jest memorija svijeta, Vešovićevi tekstovi i knjige bit će uvijek prvorazredan književni dokument, koji će osiguravati da stradanje Sarajeva i Bosne nikada ne bude izbrisano iz te memorije.
Da, međutim, postoji jedan način razmišljanja u kojemu Vešović (kao tuđinac - etnički, vjerski, porijeklom, svakako...) ne može, ne smije biti sarajevski ni bosanski prihvaćen, vidjelo se brzo nakon rata u zloglasnoj polemici koju je s njime zapodjenuo Džemaludin Latić, političar, teolog i pjesnik, visoki funkcioner SDA. U toj su svađi s obiju strana padale opake riječi, uz jednu važnu razliku: mjesto s kojega je govorio Latić bilo je jâko ideološko mjesto predstavnika bošnjačkog i svemuslimanskoga interesa; mjesto Vešovićeva govora jest mjesto pojedinca, koji govori isključivo u vlastito ime, u ime slobodnog ličnog izbora.
Sukob Latić - Vešović ipak je kako-tako "zacijelio", jer je bez ostatka interpretiran i arhiviran. Radilo se, naime, o sasvim jasnoj religijsko-nacionalnoj isključivosti i netrpeljivosti, koju sama njezina šokantna otvorenost čini odbojnom i teško provedivom u praktičnom životu.
No, u posljednje vrijeme događa se oko Vešovića nešto što ima daleko ružnije implikacije. Riječ je o kampanji privatne sarajevske televizijske stanice, koja se inače legitimira kao građanska, antinacionalistička, multikulturalna. To je prava potjernica, koja već u naslovu operira s opako ksenofobnim podvlačenjem Vešovićeva porijekla iz Crne Gore. Poslije toga ide podsjećanje na Vešovićevo zajedničko nastupanje na književnim tribinama s Bećkovićem, Nogom, Koljevićem, na njegovu besjedu o poeziji Jovana Dučića u Trebinju, na suradnju u srpskom listu Javnost... A sve to negdje 1990. godine, kada su još Izetbegović, Karadžić i Kljuić bratski dijelili blagodati novodemokratske vlasti, i kada je još trajao pjesnički jugo-bruderschaft, na koji su se zaklinjali svi, od Abdulaha Sidrana do Gorana Babića! Podsjećanje se poantira tvrdnjom: eto, tako je Vešović pripremao sve ono što nam se kasnije dogodilo. Poruka gledateljima više je nego jasna: ne dajte se prevariti, Vešović je zapravo kamuflirani četnik!
Što je to moglo natjerati građansku, multikulturalnu, antinacionalističku, neovisnu etc, etc. sarajevsku stanicu na ovakav čin, koji se služi grubim falsificiranjem konteksta i činjenica, a funkcionira kao poziv na linč? Odgovor se nalazi u otužnoj storiji koja je započela pojavom Novaka Kilibarde u poslijeratnom Sarajevu. Jedan od najglasnijih ratnih huškača u Crnoj Gori, propagandist Karadžićeva ratnog pohoda na Bosnu i muslimane, šef stranke koja je politički mobilizirala Crnogorce na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je prevrnuo ćurak tek onda kada su već i ptice na grani pjevale o propasti velikosrpskoga osvajačkog projekta, taj se majstor kameleonstva pojavio u Sarajevu kao kvazidiplomat bez stida i kompleksa, vrlo brzo stekavši krug uglednih akšamlučarskih prijatelja. A na spomenutoj televizijskoj stanici postao je miljenik.
Vešović se na tu slanu ruku, naravno, nije htio ni mogao dati. Uslijedila je serija njegovih tekstova, u kojima razotkriva Kilibardinu šovinističku i ratnu pozadinu. U međuvremenu Vešović je unišao i u polemiku s ocem i sinom Filipovićima (Muhamedom i Nenadom). Na to je spomenuta stanica upriličila cjelovečernji intervju s Muhamedom Filipovićem i Kilibardom, posvećen demoniziranju Marka Vešovića, s osnovnim motivom: kako bi već bilo krajnje vrijeme da se u Sarajevu nađe netko tko će Vešovića ušutkati! A nakon nekoliko dana u programu se počinje pojavljivati i opisana potjernica.
"Sarajevo" za sada šuti. Stavljam ga pod navodnike, jer Sarajevo nije jedno, ima ih više. A među svim tim licima postoji ono koje se svijetu voli pokazivati kao tolerantno, građansko, sviknuto na razlike i na ljubav prema svojim razlikama, otporno i odbojno na ksenofobiju i šovinizam bilo koje vrste.
Evo mu ozbiljnoga testa.
Građanski linč
Ivan Lovrenović
Sarajevo je u ratu imalo svoje ličnosti-ikone i ponosilo se njima, kako pred svijetom tako i samo pred sobom. Jedna od najmarkantnijih bio je Marko Vešović - pjesnik, esejist, profesor književnosti, sjajan prevodilac poezije, autor osebujnih novinskih proza. Čovjek koji je svoju i sudbinu svoje obitelji bezrezervno svezao sa sudbinom grada i svojih prijatelja u njemu, onda kada je glava bila u torbi svakodnevno, i kada nitko nije imao nikakve garancije da neće biti žrtva već slijedeće sekunde. No, Vešović je tu odanost Sarajevu svjedočio i na drugi način: beskompromisno, izazivački prkosno, javno je kleo i proklinjao srpsko i crnogorsko četništvo, opredijelivši se bez ikakve zadrške i računa za žrtve vlastitih suplemenika. Izgradivši od toga stava cijeli osobni žanr, Vešović je stvorio sjajne knjige, poput prozno-esejističke Smrt je majstor iz Srbije, ili čudesne pjesničke zbirke Poljska konjica. Ako književnost jest memorija svijeta, Vešovićevi tekstovi i knjige bit će uvijek prvorazredan književni dokument, koji će osiguravati da stradanje Sarajeva i Bosne nikada ne bude izbrisano iz te memorije.
Da, međutim, postoji jedan način razmišljanja u kojemu Vešović (kao tuđinac - etnički, vjerski, porijeklom, svakako...) ne može, ne smije biti sarajevski ni bosanski prihvaćen, vidjelo se brzo nakon rata u zloglasnoj polemici koju je s njime zapodjenuo Džemaludin Latić, političar, teolog i pjesnik, visoki funkcioner SDA. U toj su svađi s obiju strana padale opake riječi, uz jednu važnu razliku: mjesto s kojega je govorio Latić bilo je jâko ideološko mjesto predstavnika bošnjačkog i svemuslimanskoga interesa; mjesto Vešovićeva govora jest mjesto pojedinca, koji govori isključivo u vlastito ime, u ime slobodnog ličnog izbora.
Sukob Latić - Vešović ipak je kako-tako "zacijelio", jer je bez ostatka interpretiran i arhiviran. Radilo se, naime, o sasvim jasnoj religijsko-nacionalnoj isključivosti i netrpeljivosti, koju sama njezina šokantna otvorenost čini odbojnom i teško provedivom u praktičnom životu.
No, u posljednje vrijeme događa se oko Vešovića nešto što ima daleko ružnije implikacije. Riječ je o kampanji privatne sarajevske televizijske stanice, koja se inače legitimira kao građanska, antinacionalistička, multikulturalna. To je prava potjernica, koja već u naslovu operira s opako ksenofobnim podvlačenjem Vešovićeva porijekla iz Crne Gore. Poslije toga ide podsjećanje na Vešovićevo zajedničko nastupanje na književnim tribinama s Bećkovićem, Nogom, Koljevićem, na njegovu besjedu o poeziji Jovana Dučića u Trebinju, na suradnju u srpskom listu Javnost... A sve to negdje 1990. godine, kada su još Izetbegović, Karadžić i Kljuić bratski dijelili blagodati novodemokratske vlasti, i kada je još trajao pjesnički jugo-bruderschaft, na koji su se zaklinjali svi, od Abdulaha Sidrana do Gorana Babića! Podsjećanje se poantira tvrdnjom: eto, tako je Vešović pripremao sve ono što nam se kasnije dogodilo. Poruka gledateljima više je nego jasna: ne dajte se prevariti, Vešović je zapravo kamuflirani četnik!
Što je to moglo natjerati građansku, multikulturalnu, antinacionalističku, neovisnu etc, etc. sarajevsku stanicu na ovakav čin, koji se služi grubim falsificiranjem konteksta i činjenica, a funkcionira kao poziv na linč? Odgovor se nalazi u otužnoj storiji koja je započela pojavom Novaka Kilibarde u poslijeratnom Sarajevu. Jedan od najglasnijih ratnih huškača u Crnoj Gori, propagandist Karadžićeva ratnog pohoda na Bosnu i muslimane, šef stranke koja je politički mobilizirala Crnogorce na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je prevrnuo ćurak tek onda kada su već i ptice na grani pjevale o propasti velikosrpskoga osvajačkog projekta, taj se majstor kameleonstva pojavio u Sarajevu kao kvazidiplomat bez stida i kompleksa, vrlo brzo stekavši krug uglednih akšamlučarskih prijatelja. A na spomenutoj televizijskoj stanici postao je miljenik.
Vešović se na tu slanu ruku, naravno, nije htio ni mogao dati. Uslijedila je serija njegovih tekstova, u kojima razotkriva Kilibardinu šovinističku i ratnu pozadinu. U međuvremenu Vešović je unišao i u polemiku s ocem i sinom Filipovićima (Muhamedom i Nenadom). Na to je spomenuta stanica upriličila cjelovečernji intervju s Muhamedom Filipovićem i Kilibardom, posvećen demoniziranju Marka Vešovića, s osnovnim motivom: kako bi već bilo krajnje vrijeme da se u Sarajevu nađe netko tko će Vešovića ušutkati! A nakon nekoliko dana u programu se počinje pojavljivati i opisana potjernica.
"Sarajevo" za sada šuti. Stavljam ga pod navodnike, jer Sarajevo nije jedno, ima ih više. A među svim tim licima postoji ono koje se svijetu voli pokazivati kao tolerantno, građansko, sviknuto na razlike i na ljubav prema svojim razlikama, otporno i odbojno na ksenofobiju i šovinizam bilo koje vrste.
Evo mu ozbiljnoga testa.
