Forum Klix.ba

Srebrenica Danas obilježavanje 11. godišnjice genocida

Suze i jecaji u Potočarima

U Potočarima su jučer vršene posljednje pripreme za današnju centralnu manifestaciju obilježavanja 11. godišnjice genocida u Srebrenici.

Tražili mezarja

Brojni članovi porodica srebreničkih žrtava koje će danas biti ukopane u krugu Memorijalnog centra još jednom su provjerili tačan raspored mezara nad kojima će se oprostiti sa svojim najbližima.
- Došla sam danas da vidim mjesto gdje će biti ukopan moj muž Mahmut. Pored njega, izgubila sam još 12 najbližih članova porodice, koji nisu pronađeni. Lakše je kad ukopaš insana, onda mu na mezar dolaziš - kroz suze govori Mevlija Smajić iz Potočara, koju smo jučer s njenom prijateljicom Mejrom Hasanović zatekli u krugu mezarja.
Inače, u Potočare su jučer stigle mnoge strane delegacije koje će prisustvovati dženazi 505 identificiranih Srebreničana, ali i domaći predstavnici brojnih udruženja, humanitarnih organizacija...

"Kolona smrti"

Jecaji majki čuli su se jučer u trenutku kada su se iz pravca Gornjih Potočara pojavili učesnici "Marša smrti - Puta slobode", koji su za tri dana, idući maršutom od Nezuka do Potočara, istom onom kojom je 1995. godine prošla "kolona smrti",prepješačili više od 100 kilometara.
Kolona je u Memorijalni centar stigla oko 14 sati, predvođena dr. Ilijazom Pilavom, Ramom Dautbašićem i mnogim drugim Srebreničanima koji su imali sreću da prežive 1995. godinu.
Podsjetimo, Vijeće ministara na svojoj posljednjoj sjednici odlučilo je da se 11. juli proglasi Danom žalosti u BiH.

Obilježavanje počinjeučenjem Kur'ana

Obilježavanje 11. godišnjice počet će danas u 11.55 sati učenjem Kur'ana, zatim dizanjem zastave i intoniranjem himne. U 12.15 sati bit će izveden "Srebrenički inferno".
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić klanjat će dženazu-namaz u 13.20 sati. Iznošenje tabuta s musalle je u 13.35 sati. U 14.30 sati je učenje na kaburu.

Hodočašće za svakog patriotu

- Osjećam se kao mladić - umornim glasom kazao je Junuz Zupčević, koji je sa 84-godišnjim Hašimom Malkićem iz Tinje kod Srebrenika izdržao cijeli "Marš smrti - Put slobode".
Njih i ostale učesnike marša pozdravio je načelnik općine Srebrenica Abdurahman Malkić. Ilijaz Pilav poručio im je da je ovaj marš hodočašće za svakog bosanskog patriotu.

Skulptura posvećena najhrabrijim ženama

U krugu Fabrike akumulatora u Potočarima jučer je otkriven spomenik posvećen majkama, ženama i djeci Srebrenice.
Spomenik koji predstavlja borbu majki Srebrenice u traženju istine o njihovim najmilijimadjelo je poznate holandske skulptorkeTruus Menger, a izgrađen je uz pomoć Memorijalnog centra Vesterbork i IKV organizacije iz Holandije.
- Ovim spomenikom poklanjam svoje srce srebreničkim majkama. Njima se divim i podržavam ih. One su najhrabrije žene koje znam- kazala je 84-godišnja umjetnica iz Holandije, inače jedna od najpoznatijih članica Pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata.
Otkrivanju spomenika ispred Fabrike akumulatora prisustvovala je brojna delegacija IKV-a, kampa Vesterbork, kao i članovi više udruženja iz Holandije. (Dnevni Avaz)

BECHO wrote:Da se nikad ne zaboravi!

EL FATIHA...

Gazz wrote:ma bjezi ne mogu ni gledati, ni slusati, ni misliti... a opet je tu i ne treba biti zaboravljeno, ni slucajno!

Banalnost zla

Nakon što je učestvovao u ubistvu 8.000 ljudi, Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem...
(...)
Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti: hrabri Škorpion koji drži kameru i koji herojsko pucanje u leđa prestravljenim šesnastogodišnjacima smatra vrijednim bilježenja za buduća pokoljenja patriotskih Srba, neprestano se žali na slabu bateriju, tražeći razumijevanje za svoj banalni problem. Nakon što je učestovao u ubistvu 8.000 ljudi, taj Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem. To je, što se kaže, dno dna. Škorpionski video je tako, pored ostalog, dokument o patološkom kukavičluku najhrabrijih sinova srpskog naroda, o neljudskoj banalnosti srpskog nacionalnog projekta.

Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima, naročito trenutkom u kojem jedan od dječaka zadrhti od straha kad ispred njega Škorpioni likvidiraju jednog od njegovih sapatnika. Taj drhtaj je nešto najstrašnije što sam ikad u životu vidio, u tom drhtaju je sadržana sva jednostavna želja da se bude živ, sav užas pred ponorom beskonačnog bola i ništavila. U tom drhtaju je sadržana neprocjenljiva vrijednost pojedinačnog ljudskog života, a taj drhtaj je kratko trajao - mladić je sljedećeg trenutka ubijen. Strašnija čak i od tog drhtaja je nepokretnost posljednje žrtve, mladića koji pognutih ramena uopšte ne reaguje na pucnje, ne trza se, niti ičim pokazuje da se boji onoga što će se očigledno desiti. Da li se u tom trenutku pomirio sa sudbinom, mirno prihvatio dolazak smrti, možda se molio? Ili se radilo o smrti prije smrti - trenutku u kojem se mozak već strovalio u ponor i čekao da mu se tijelo i duša pridruže?

Nikad to nećemo znati, ali ako u nama ima imalo ljudskosti, moramo to pokušati zamisliti.

***

Prema pisanju Nacionala, supruga Branislava Medića, jednog od vođa Škorpiona, pričala je da je Branislav, nakon što je saznao da će se snimci prikazati na televiziji, ajhmanovski uskliknuo: "Ime mi je bilo na TV-u…Poludeću!" - kao da je u svemu tome njegovo ime na televiziji najveći problem. Tata i mama Medić su onda poslali dvije najmlađe kćerke na spavanje, dok su dvije starije (17 i 19 godina) ostale da to porodično odgledaju. Mlađa kćerka je zatvorila oči, mama je zatvorila oči ("Grozim se ubijanja. Ne volim misliti o ratu. To je prošlost. Imam puno briga, školovati decu."), tati su oči za patnje drugih zatvorene odavno, ali je starija kćerka sve gledala do kraja. Kaže mama: "Od tada nije progovorila ni reč. Samo je plakala." To dijete otvorenih i plačnih očiju je možda na toj videotraci, u svom ocu, prepoznala strahotnu banalnost zla. A možda je u sebi osjetila strašne drhtaje i strašniji mir tih srebreničkih dječaka. To dijete je naša nada.

Aleksandar Hemon