Forum Klix.ba

U nama zivi Vuk!


I DIO




Znao sam s kim me vara svaki put dok bi skidala jutarnju sminku negdje oko pola sest, i Ester Lauder karminom, dobro podebljala usne, u neku mrsku boju - meni mrsku, a nekom strastvenu. Znao sam da me vara, i znao sam da to nije prvi put uradila. Ja sam za nju vec odavno bio ostario, i zivim neki zivot cudaka - njoj mrzak, a meni tako radostan...pun srece, gledah u nju, u njega.

Bila je sebicno lijepa, no ipak drazesna, i sva prepuna nekih cudnih emocija...bila je...da, bila je cudna. Rijetko sam joj prigovarao, i rijetko, zaista prerijetko za jednu normalnu vezu sam je pitao:
- Gdje si bila do ovako kasno? Sta je, sto me tako gledas tako cudno, nisam valjda ocelavio....

Voljela je moj humor. Ponekad sam joj bio i previse smijesan, i tad bi mi prigovorila:
- Smisli nesto novo molim te, i daj uozbilji se!
Onda bi se smijala, histericno; Ti nista ne shvatas ozbiljno, i sve vise me zivciras...sta je s tobom!?
Onda bi me pogledala zalosno, zagrlila oko struka, poljubila u vrat, otisla u sobu, i cekala me nekih petnaestak minuta. Nestankom me slala da se istusiram, jer smrdim na cigarete i dim.

Meni je to sve nekako djelovalo neozbiljno i glupo, djecije, no ipak se nisam ljutio, osim ponekad, dok bi ona sanjala neke cudne snove na drugoj strani kreveta. Strah me ju je bilo i dotaci takvu. Ustvari, bio bi to prevelik grijeh. Ona, kao andjeo spava, i ko zna, mozda i o nekom sanja, kako je miluje, a mozda sam to bio ja...

Mrzio sam mastrubirati dok ona lezi pored mene, polumrtva. Kod nje je sve bilo pola-pola: " Ti meni stih, ja tebi stih".

Mrzio sam nas takve tvrdoglave. Cudna igra.
Ona je padala u depresije. Ocekivala je od zivota puno, puno toga. Sve je moralo biti po standardu, a ustvari, nista nije bilo po standardu. Sve se nekako raskomesa, i taman kad pomisli; Sve je tako perfektno, ugleda mene i progleda.

Ja sam se sve rjedje opustao pokraj nje takve, ali svemu neupitno, najmanje sto sam zelio je bilo da povrijedim nju - ko bi nju takvu povrijedio...


Zivot je sastavljen od bezbroj ciklusa, i svaki je nekako poseban...ja sam svoj zivot posmatrao sabrano, i nikom nisam dozvoljavao da mi dira u kruznice.


Znao sam s kim me vara, i koliko me vara, ali ipak nerijetko sam joj to davao do znanja. Davao sam joj slobodu umjesto punog sesira ljubavi, a ona ustvari, i nije htjela slobodu - ona je htjela ljubav, onu vrazju', iskonsku...ona je htjela i morala biti prva, u svemu prva. Za nju je cilj bio tek pocetak, a kraj je bio besmislica, glupa rijec koju su izmislili gubitnici.

Ponekad me je davila s pricama o svojoj zemlji, o svom gradu, kuhala mi neku cudnu hranu prepunu mirodija; prstohvat oregana, prstohvat marijana, i po dragoj volji kumina...zbrckala bi uvijek nesto ukusno, prejako, nasula nam casu jogurta prepunog gorkoslatkih listova minte,
i onda bi zaplesala...

Sve je znala, u sve se petljala, i mislila da je vicna svemu. Gotivila je svaku vrstu umjetnosti, buljila u slike, portrete, rukotvorine. Poznavala je svaku galeriju u gradu, zivjela za akvarel...vidis, ovo je Monet, "Pogled na Temzu" 1871, a ovo je Salvador Dali, "Zirafa u plamenu", a ovo je "Vrisak", najpoznatije djelo Edvarda Muncha...Munch joj je bio nekako najdrazi, cini mi se da ju je hvatao, i orgazam, i panika dok bi mi pokazivala njegove slike iz svojoj debele knjige licne galerije.

Ja sam ustajao rano, u cik zore, a ona je obozavala jutarnje poljubce. Drhtala je dok bi joj dirao ledja, sva sretna i ispunjena radoscu i uzitkom bi se sklupcala...i ko da je ovakvu ne podnosi...

Imala je kozu ljepljivu kao maglu, i sto hiljada miliona razloga da je volim, i da joj oprastam.


Bila je nestasna, i cesto bi plakala. Zivcirale su je male stvari, sitni detalji, utisci...nestrpljiva, svojeglava i preponosna.
Za tili cas sve joj je bilo po volji, smijala se gromoglasno, i onda bas kao macka, promjeni cud; o necem misli, kuje planove, sprema se, uhodi i nikom nevjeruje... i onda opet, za tili cas, rodi se sunce, i smije se ludo, izbezumljeno.
bila je kao ptica, leti, odleti, i ponovo se vrati na staro okno, i kljuca, kljuca po staklu starom...ja sanjivo, blago, prozore sirom otvaram...

Zurba se, kasni, svi kasne, ja sam zakasnio, cijeli svijet je u delirijumu, kataklizma!! Pogledam gore i vidim nju, sprema se, glacka kosu, navlaci suknju, i ponovo stavlja ruz Ester Lauder, ogleda se u ogledalu, desno, lijevo, s ledja, tu i tamo...sve je tako uredno, spremno, retro, napeto, i zrak mirise na avanturu.

Prstima ceslja kosu, zagleda se u grudi, divi se svom tijelu...pomalo ocajna pjevusi; "Moj bijeli labude, kad me jednom ne bude, sve ce vode labude da se razbistre..." pita me za savjet, sta da odjene, u koje halje da se baci, trezvena, i ja trezven lijeno odgovaram;
- Obuci nesto crveno, crvena boja ti najbolje pristaje.
Tad zadihana, napudrana, puca rijecima kao iz strojnice;
- Zar mislis da idem na put oko svijeta!? Ipak cu obuci nesto svijetlije, zelim biti prirodna, jednostavna, ja...

Napokon, moja sloboda pocinje, tamo gdje s njena zavrsava. Znao sam da to niked nece biti "to". Njoj su bile potrebne ruke, rijeci, stihovi...bezbroj puta u nedoumici, izmisljah svakojake price za sebe, odvec otrcane, neprirodne.

Kolika je nasa ljubav...


Sjedi na rubu kreveta, lakira nokte, zilava, krhka, puna spremnosti, gleda u mene kao u plijen. Pruza mi nogu. Sjedam pored nje, uzimam lak i podizem joj desnu potkoljenicu. Ona me gleda izbezumljeno, ludjacki...nagriza usne i miluje ih vrskom jezika - u trenutku mi se sva predaje. Lakiram joj nokte, njezno, pazim na svaku liniju, sva je tako perfektna, izludjuje me...!!! Ljubim joj stopala, lizem joj kratke prste , okrecem joj nogu i daskom vjetra sa usana susim joj lak. Ljubim joj koljena, diram medjunozje...ona nabrekla od cekanja, od mene...siluje me pogledom, zavodnickim, mami me pohotom...ljubim je, ljubim, strastveno, kao prvi puta u Holidej Inu, Soba 401...

Lezimo na krevetu, umorni, drzimo se za ruku, buljimo u fen nalik palminim listovima, sutimo, kujemo planove, trazimo neke nove razloge.

Ona ustaje, ustajem i ja. Kao da nista nije bilo. Prigovara mi; nisi zavrsio posao. Krivi me, a ja umoran, nemam volje niti snage da joj lakiram lijevu nogu.

Ona je kivna, kivna na mene. Njen kriterij je bio; sve ili nista! Rijetko je ostajala duzna - kaznjavala me kao brucosa odgajateljica u internatu:
- Nestasni mali, ukrotit cu ja tebe, budi siguran!

Subota je, ja kasnim. Ostavio sam je samu. Narogusena, ceka, ne govori nista. Gleda me ispod debelih trepavica. Mrzila je moju sestru. Za nju je ona bila vjestica nad kojom bi podhitno trebalo izvrsiti inkviziciju; neka gori kucka!! Uvijek je imala fobiju prema njoj, za nju je ona bila veliki zalogaj i jos veci krivac, za koju je svojeglavo tvrdila da je nikad nije do kraja prihvatila, a u stvari, imala je krivu konstataciju. Njene tvrdnje su bile bez imalo konstrukcije, cinjenica, ali za nju, to je bilo veliko, ogromno, kamena barijera.

Hitam do frizidera, otvaram pivo, ljutit. Ona se jos vise ljuti, mrzi me ovakvog tihog, ignorantnog. Ne preza da me pita:
- Sta, sta je, gdje si bio do sada?!
Ona se ne ustrucava pitati niti najintimnija pitanja i grize mi mozak!!

Ignorira me, odbacuje kao debeli ciganin siromasnu djevojku. I tako pet, sest, sedmi dan, progovara: Pa dobro, dokle ovako...!? Jebem ti ovakav zivot! Jebi se!!! Kako te samo nije stid!! Grize nokte...

Tajac.

Sutim.

Da mi je barem prisla ljudski, stegla, zagrlila, poljubila, pojela kao dijete jabku sve bi bilo drugacije...



Ona trckara po kuci, opet ljuta, ogorcena, kuha, cisti, pravi koktel, gasi TV-e, bira CD-e, hitro, trazi muziku za moju dusu, dokazuje kako je najbolja, naj, naj, naj...

Sjedimo, jedemo, slusamo muziku. Medju nama mir, no ipak, i najveci naivac bi namirisao eksploziju u nama.

Ja sam povucen, miran, tih, ne govorim puno, biram rijeci - ona me mrzi prefinjenog, unutarnjim nemirom daje mi moto da podivljam, da odbacim taj ljigavi intermeco...

U njoj ponovo zazivi macka, zdrebica, i onda se bas kao lavica okomi na mene, na mir oko nas; nemirna, nepotpuna, sablasna, isfrustrirana, na kraju osjetljivosti, bas kao pred slom zivaca, pada pred ljepotom zivota.



nastavit ce se...

Moramo se seliti, na sav glas vice ona!!
- Ova cijela erija je prolupala! Doselilo se svakakve svjetine. Ne želim zivjeti na selu! Postalo je uzasno glupo prosetati ulicom, i reci komsiji; Dobro jutro Gospodine, kakav divan dan danas„.

- Gdje bi ti upitah je? Informacije radi; Mi živimo u gradu, i jeste, doselilo se svakakve svjetine i olosa, ali to neznaci da bi nepromišljeno trebali seliti iz našeg doma. Gdje bi ti?

- Da, živimo u gradu, ali jedno je najveca cinjenica; mi živimo na kraju grada, sto u prevodu znaci; periferija, i to je rep svega.

- Idemo u downton, ozarena lica nastavi ona, pomalo ljupko, pomalo zajedljivo.
-Kupit ćemo loft. Bit ćemo u centru svega, ushicena odgovara. Svi koji navrate, ocigledno, žele vidjeti srce svega... Grad, Grad srećo. Ne mogu ja ovako vise. Mene ovo smara, i dobit ću slom zivaca, preklat ću se od odvratnosti.

Ovo je bio prvi put da sam je vidio detaljno poremecenu, zanesenu, i duboko, duboko nesretnu. Odkud da krenem, odkud da zapocnem nas kraj, ili da se pak potrudim, pa da na sav glas vrisnem,HOćU ZIVOT, nije vrijeme za tugu!!!

Stojim zamišljen, sjedam, ustajem...

Vrhovima prstiju masiram si sljepoocnice, zagledam se u ogledalo. Ugledao sam lice muskarca ostrih crta, jebeno ludjackog osmjeha, zilav, velik kao planina, no ipak, pomalo nesiguran, stoji a nije stao.

Popio sam tablete za spavanje, TYLENOL PM.

Ona izlazi iz kupaonice, umotana u ogrtac, bijeli, meki Anadolijski pamuk. Postajem nervozan. Ona me gleda, smije se, grudi joj govore; ovdje, ovdje smo mi, pridji, pridji...

Prolazi pokraj mene, ovlas me takla vrhom prsta po rukama...nijemo me gleda, prilazi...ljubi me, ljubi ko nikad prije, i bolje nego u Holidej Inu, bolje nego iz bilo koje haremske price, bolje nego plave baletanke iz Rusije...

Zatvara vrata. Ja stojim, tvrd, nijem,odbacen!

_ Helena, VOLIM TE, derem se!

konacno nesto za procitati na ovom podforumu. hvala

nastavice se...

StLouis wrote: nastavice se...

...zeljno iscekujemo, ali si izgleda zaboravio

Samo za nestrpljivo drustvo:) nastavak slijedi uskoro....




Ona zakljucava vrata spavace sobe...skljoc, skljoc...gotovo...ja sjedim pred vratima, razocaran, bijesan kao dzukela!! Udaram sakom u pod i derem se;
- HELENA, OVAKO NECE ICI, MI NISMO NORMALNI!!!

Meni su ovakve igre vec odavno postale otrcane, kronicno bolesne, ljigave. Taman kad zbrojimo dva i dva, i kad nam se iole kazaljke poklope, mi nekako baksuzno sve adute stavimo na kocku, pa se kajemo i vrijedjamo. I djeca bi nam pozavidjela na glupostima.



Zaspao sam na kaucu, televizor je radio cijelu noc...cujem je kako pusta vodu, kasljuca...silazi u kuhinju, stavlja led u casu i sipa si vodu. Tiha je, najtisa do sada, hoda na prstima. Gasi televizor, zatim uzima plavi prekrivac i pokriva me. Moje srce se opet topi...duboko zmirim i tiho, najtise sto se moze sapucem; boze, zasto je volim......???

Ona odlazi na drugi sprat, ja, neznam sto zelim...

Vodili smo ljubav. Bili smo bezobrazni, do zadnjeg atoma snage smo se potrosili. Subota je, vani je hladno, i izgleda da ce snjeziti uskoro...ona se naslonila na moje rame, promatra me dok pusim svoj Marlboro Light, uzima mi cigaretu iz ruke, povlaci dim, istovremeno me gledajuci ravno u zjenice. Imao sam osjecaj da je u tom malom pogledu, sva u mene usla, istopila se... nista nisam rekao...bila je mila, neobicno lijepa, bas kao da je nekada davno, negdje u nekoj drugoj zemlji, negdje na nekoj drugoj planeti, dijelila sve sa mnom. Promatram je ocima, i nastojim joj sto prodornije prodrijeti u srz, u dusu, zaviriti u taj mozak, barem samo na jedan mali momenat, ali zalud...njena enigma je bila tezak zadatak, rijesavam ga vec sedam godina, ali uzalud...


Tusiramo se... voda je odvec vrela, kvasi nam tijela...ja joj perem ledja, perem joj kosu, masiram joj celo, grizem joj uho...stojim iza njenih ledja, priljubljen uz njeno pravilno oblikovano tijelo, ljubim joj vrat...ona se priljubila uz mene, bas kao proljetna ruza uz grabov klin negdje na nekom kutu malog bosanskog sela, okruzenog sumama, livadama, hladnom zelenom rijekom, sto protice kao krv kroz zilu kucavicu, predala mi se, i sva je meka`, kao majusan leptir na lati ljiljana.
Zavrcem slavinu...brisem je bijelim rucnikom...peremo zube...s pjenom zubne paste s njenih usana, mazem joj nos, pa onda svoj...ona se smije, i sva je u nirvani...

Obukli smo pidzame...silazimo niz stepenice...

ovdje smo zapoceli novu svadju...

Naime, na lijevoj strani zida u hodniku, su objesene cetiri crnobijele slike, i sve cetiri su portreti nagih ljudskih bica!! Dvije gole zenske se ljube, ljube se dva muskarca i zenska, golo tijelo neke lutke sa naslovne strane, i gol Davor Gobec(naslovna stranica Hrvatskog tjednika "Globus".) Eto, sta je u ovom sporno...???
Sporno je to, da njen otac i majka, dolaze u srijedu iz Bratislave, i ona zeli ukloniti ove slike sa zida(oni su konzervativna elita)...i ne samo to, vec je vidim, njoj smeta; nasa slika u "nasoj spavacoj sobi", portreti nas dvoje(nagih!!) Ne diraj mi u privatnost, govorim joj u sebi.

Ona se bacila na skidanje slika, sva se oznojila, bijesna je na samu sebe, i pogledom mi daje moto, da ne zeli da razgovara...

U meni sve tinja, i nadmudruje se...gotov sam planuti, a nesto mi opet neda`, neda mi da vrisnem, da se oduprem, ali ipak vristim...

Kakve su to pizdarije!! Kako samo mozes nase zivote stavljati na stranu. Skidas te obnazene slike, bas kao da skidas nas sa zida...znam da smo sljedeci, tocno znam sto imas na umu...ako vec skidas slike, onda sakrij i nase pornice, sakrij i vibrator, sakrij nase Halloween slike, na kojima sam ja plavusa iz Svedske, a ti okrutan gusar s Kariba...sakrij i mene, pa se i ti sakrij...

Perfektno te razumijem, i znam sto je u bitii, ali molim te nemoj biti takav slabic, s utisanim tonom joj govorim. Ona me gleda u oci tuguljavo, i kao da zeli reci: vec sam ih skinula, a da sam znala ne bih, no vec je prekasno, nekako su promijenile sjaj...

nastavit ce se...

konacno nesto pametno...nastavi dalje i to sto prije...

Hvala Salko


Nedjelja je, ustao sam u sedam, ona jos spava...

Uklonio sam sve nepristojne detalje iz nase kuce, umotao ih u neke stare novine, stavio u kartonsku kutiju, i odlozio u podrum. Sve, bas sve tragove sam izbrisao, i sve je bilo spremno... interijalni estetski kriteriji su bili spremni za smotru, i strsili su sa svakog zida.

Ona je ustala u devet i petnaest, nasula si salicu kafe koju sam skuhao u osam, poljubila me divlje u obraz, pa zatim usne, i zahvalno pogledom uzvratila; Hvala, Hvala, Veliko HVALA!!

Njeni roditelji, Gospodja Ludmila, i Gospodin Mili su stigli u hladnu, poslijepodnevnu zimsku srijedu. On je odoka djelovao kao skroman covjek, nekako neuhranjen, i hramao je na desnu nogu. Na glavi je imao sivobakreni sesir....grubo se nasmijao, ustvari, nije se smijao, nego je tako djelovao. Imao sam osjecaj da kada me je prvi put pogledao u oci, kao da me je optuzio, i sazalijevao, ujedno...

Gospodja Ludmila se samo smijala. Mrkljala je nesto na slovackom, pola sam razumio, a onu drugu polovinu njenog esperanta sam zaboravio, odmah na pocetku. Ona me uopce nije gledala, kao da me je cuvala za kraj, ili neku rezervu...

Ja sam se sve vise osjecao klostrofobicno, i najradije bih iskocio, ili pak preskocio ovakve posjete, i susrete...

Njena majka je bila totalna suprotnost zene, koju sam malocas upoznao. Sva se savila oko mene: - Muz ti je zgodan Helena! Fin decko! Pravi dzentlmen, sretnice mala, vidi, vidi, vriska sretna...
odjednom, kao da sve razumijem sto govori...ova je zena, upravo danas, ozivjela moj ego! Napokon, neko je progovorio!! Ona mi je djelila komplimente, a meni je to nekako sladunjavo godilo.

Otisao sam u kupatilo, pogledao svoje mrko lice, pomalo zbunjeno, pocasceno...bacih pogled na vrh kabineta iznad ogledala, i mali Buda s velikim stomakom, je nestao...jutros je bila cistka u nasoj kuci.


Gospodja Ludmila je opsjednuta sa mnom, i to me zabrinjava. Sve mi vise idu na zivce njezine rijeci slave i hvale, koje mi adresira besprekidno. Bacih pogled na nju, ona se vec smrstila, nos joj je pocrvenio, i sve se vise uspravno izvija, i izvlaci vrat, bas kao da vreba...

Gospodja Ludmila je napokon shvatila sto je po srijedi, i skratila je dozivljaj na najmoguciji minimum...teska, delikatna promjena...


Svi smo kuhali veceru. Jeli smo punjene lignje, janjeci but, salatu od radica, i svakakvih, sarenih, raznovrsnih djakonija...Pili smo vino, jednu, dvije, trecu flasu Shiraza smo ispili...

Zavaljeni na dvosjed, trosjed, fotelju, napokon smo progovorili...ona je pocela prva; - Tata, da li sam ti vec rekla da je Emil "nepromisljeno", spavao s Drag Queen...??? Hahahahahahah....hahahahahahah...smijala se ona, gigoljio se on...jelte, vidi, vidi, ah kakve li finoce, nastavi on, drsko me gledajuci u oci...vidi, vidi...ah kakve li nepromisljenosti...ljigavo se podsmjehuje...

Ja, nista ne govorim, samo sutim, i pretvaram se da nista nisam cuo, a jesam...

On me opet zapitkuje...kako to, zasto sto, a gdje to, a odkud sada to...???

U meni gnjev, ali ipak sutim...opet mi neko uskracuje slobodu, i kopa mi po dosjeuu!!

Ona mu objasnjava da je sve bilo falsh, i da sam ja greskom, mrtav pijan, zavrsio u gay klubu, i da sam slucajno, sticajem okolnosti, vodio ljubav s Drag Queen...djelovala je kao zena, a on je bio pijan, akademski podlo prepricava ona moju proslost, i hladi me, i bas kao da ostrim cekicem lupa u sve vitalnosti mojeg ega...ja ih sve manje cujem, ali ipak, ne mogu da odustanem...

Istina, ja sam bio mrtav pijan...znam samo da je bila noc...znam da sam plesao, znam da je bilo svakakve svjetine oko mene...bio sam pijan, a ona je djelovala kao zena...ja se zaista sasvim rijetko, tog fragmenta iz svog zivota sjecam. Ja sam bio pijan, a ona je znala sto je htjela...(neobavezno se pravdam!)

On me je gledao nezainteresirano, bez trunke postovanja, ogavno... Gospodja Ludmila se napila, pomalo postidjena je otisla u sobu za goste, i valjda zaspala. Ona je otisla u nasu sobu, upalila televizor, i zaspala...on je isto zaspao, grubo zahrkao, samo sam jedini ja ostao budan...

nastavit ce se...

U nama zivi VUK!

ih da je Bogdom samo vuk, ma ima ono u nama svakakvih hajvana!
zeljeno iscekujem sljedeci nastavak!

hocemo nastavak i to sad ...odmah....

Ma jok! Kakvi odmah, nego ti polahko i natenane da se moze ćejfit...

Oni su napokon odputovali, i kao da su sa sobom odnijeli napetost...

tri dana poslije...


Ona se skinula. Gola je, sjeda tu pokraj mene. Ne obracam paznju na njene prohtjeve. U glavi mi zvoni Bah i Brandenburski Koncert, i gusi me tjeskoba. Ne znam o cemu mislim, ne znam o cemuu da mislim, ne znam i naj radije bih zalajao. Skupilo se i previse toga, natovarilo se, natalozilo, vakumirano, i bijes me hvata. Ona me steze za ruku, znoje mi se dlanovi...grize mi uho, i vrhovima prstiju mi dira stomak, i spusta ruku nize, dolje, dalje, ne posustaje...!!

Ona je na naj jednostavniji nacin dobila ono sto joj treba, i otisla frizerki.

Stigla je kuci u 5 poslijepodne. Ja sam se tusirao. Cuo sam je kako otvara vrata, i kako dok hoda po parketu, nogama samouvjereno, strogo, udara po podu - njena samozvana marsuta. Proviruje kroz vrata kupaonice...ja sam gol, stojim pred ogledalom, i sa velikim, debelim, pamucno bijelim rucnikom, brisem kapljice vode s tijela...trljam tijelo, i bacam letimican pogled na nju...velike promjene, dobra, jebeno dobra frizura. spoj klasicnog i modernog, ridje crvena boja, s tamno smedjim zaliscima. Smijem se dok se brisem, ona mi uzvraca osmjehom, nekako blagim, no ipak nekako slabo, nevjesto se snalazi. Gledam je ispod oka, smjeskam se, oblacim bijele bokserice...u momentu ona je prisla, i savila duge, tanusne ruke oko mog struka. Obgrlila je moje tijelo bas kao puzavac neku staru, dragu banderu pored puta. Kao da me je zavoljela iz pocetka, kao prvi put, i kao monsun sa zadnjim atomom snage krenula u pohod. Ljubila me, ljubila cudno, nesebicno, ustrajano, sva, sva mi se predala u momnetu, i duhom, i tijelom. Ponovo me oznojila do besmisla, pregazila me umjetnoscu svojih dodira.

Ona vec dugo, dugo vremena nije bila ona kao sto je bila danas, a ja ne znam ni gdje sam, ni s kim sam, niti sta mislim, niti o cemu mislim...

Ja i Milena cekamo da zavoni zvono. Kupili smo novi kauc, nekakvu prefamoznu, premodernu kutiju crne boje, steriliziranog dizajna, no ona je htjela, a ja se nisam dvoumio, dijelit cemo je zajedno...vec ce oni stici, u americi nista ne kasni osim vremena, ono je neminovno, nesto poput jutarnje kafe.

Milena je tu tik do mojeg ramena, gleda me prezrivo, i ocima skilji bas kao da me isimijava, a ujedno zali za nekim velikim greskama mojeg i Heleninog zivota. Bas kao da misli i u sebi govori; ima tu velika rupa, i trebalo bi je sto prije zakrpati, ali nekako djeluje rastezljiva, i bit ce tu posla na pretek.

Milena je divno stvorenje. Upoznali smo je, ili boljereceno pokupili na jednoj vojnoj vjezbi u Luiziani. Slucajno smo je sreli trenirajuci "mlade lavove" koji su tako nevino hrlili u svoje prve bitke. U Luizianu smo dospjeli slucajno, javili smo se na oglas koji je prezentirala jedna firma. Javili smo se na oglas u kojem su trazili osobe koje tecno govore bosanski i engleski jezik. Helena je iz Slovacke, no pocetkom osamdesetih studirala je tadasnji srpskohrvatski jezik u Sarajevu, i savladala ga je bas kao hrvac protivnika, oborila ga na pod, muski mu koljenom stala na grkljan.

Nakon prvog intervjua dobili smo posao. Cetiri puta godisnje po mjesec dana, za dobru lovu. Zadatak nam je bio da kao profesionalni "Cultural Trainers" pripremimo UN vojnike za nove zadatke na Balkanskom poluostrvu i sire. Imali smo pune ruke posla, bilo je naporno, ali i zabavno, o ovoj vjezbi cu jos pisati. Milena se isto prijavila za vjezbu. Tada je bila u svojoj trideset petoj godini zivota... jaka, hrabra, puna zivota i radosti. Od prvog susreta smo je zavoljeli. Ne znam da li nam je neko u tom trenutku trebao kao bracni savjetnik, ili je nesto drugo bilo po srijedi, zaista ne znam..?? Helena ju je gotivila. Milena nema dlake na jeziku, a nama je bas neko takav trebao u tom periodu zivota. Ona je Heleni bez trunke ustrucavanja mogla reci:

- Jebi se, sta ti je, koji ti je kurac!! Zar ne vidis da sve imas, milsim nemas sve, ali si u zadnje vrijeme nadrkana. Hajde, smanji dozivljaj, i uzivaj u zivotu dok mozes. Nemoj da ti zivot prodje u neznanju i neodlucnosti...opusti se bona, sta ti je!!

Poslije ove psihijatarske seanse Helena mi je dolazila i prilazila njezno, i saptala na uho:

- Kako je ona sigurna u zivot, zacudjeno mi je govorila...kako je samo gruba, a nama to prija...preiskrena je, a ja ne znam da li mi to u ovom periodu zivota treba...

ja je ocito nisam najpozornije slusao, i tako mi je jedan dio zivta proleti...zasljepljen, zaljubljen, ja sam odleprsao u neku zemlju nekih drugih dimenzija, dragu a nepoznatu...

Meni je bilo svejedno, Milena je bila dobar pocetak, neko ko nas je nasmijao, neko ko nam je ocitao bukvicu o suzivotu, a opet u jednu ruku, meni je bilo svejedno, meni je Helena bila dovoljna da se nasmijem nevino, bezbrizno...u meni je zazivio djecak, poletan, nedodirljiv, beskrajan...ja sam je samo gledao, divio se njenom prisustvu u mom zivotu, memi niceg nije falilo...

O Mileni


Milena je odrasla i kako ona kaze, " najljepse godine zivota provela" u jednom malom gradicu u srcu Hercegovine. Ona je imala sve, sve sto jedno normalno, zdravo dijete treba da bi zivjelo svoj zivot slobodno i sretno. Uvijek, skoro pa uvijek na pocetku bilo kakve ili slucajne konverzacije, zapocela bi s uvodnim rijecima:
- Da tebi Milena nesto isprica zemljace...itd, itd...i tako bi ona duljila sa svojim zivotnim dogodovstinama...redali bi se usponi, padovi, hrabrosti, dobri ljudi, pogani ljudi, i svakojaka svjetina, zeljna tudje intime. Milena bi sve zivotne avanture prostrla ispred primoranog slusatelja, sve svoje zgode i nezgode kao lego kocke pobacala, pa iz najsitnijeg detalja zapocela novi rad, sastavljala je kockicu po kockicu, sljedila labirinte, jedan po jedan...

Kod nje je sve imalo logike, ali na koncu jednom pasivnom promatracu sve ispadne nelogicno, sva se prica kao akvarelom nacrtana zamuti, i nekako neprirodno iscezne.

Milena je odrasla s roditeljima i godinu dana starijom sestrom, koja je licila na sve ali ne na sestru kakvom ju je Milena zamislila. Sonja je sva krhka i lomljiva, prejednostavna, preumiljata. Milena je bila stariji brat, bila je diktator, i uvijek je znala sto zeli samo sto joj to nije polazilo za rukom. Ideologija joj je bila jednostavna i logicna, ali je ona rijetko pretvarala u djelo. Ona je padala na najmanjim, najbanalnijim linijama zivota, a usput su joj najteze linije zivota bile djecija igra.

sto nisi piso na engleskom ovako te slabo razumijem

salim se, nisam ni procitao...

salim se sad stvarno, al stvarno nisam procitao

al ozbiljno, bez zajebancije...dobro je, ide ti (ako je tvoje).

pozz

i like it

Svemirski_Jebach wrote:sto nisi piso na engleskom ovako te slabo razumijem

salim se, nisam ni procitao...

salim se sad stvarno, al stvarno nisam procitao

al ozbiljno, bez zajebancije...dobro je, ide ti (ako je tvoje).

pozz

moje je

Hvala three sisters...nastavak slijedi uskoro

Haj pozuri!!!
Extra! konacno nesto vrijedno paznje!!!

@StLuis......sta bi?

cekam strpljivo nastavak...a tebe ni na mapi....

amrino wrote:@StLuis......sta bi?

cekam strpljivo nastavak...a tebe ni na mapi....

uskoro, obecavam

Ako ista vise na svijetu mrzim to je svakako osjecaj sazalijevanja, a Milena me sazalijevala neprimjetno, najlukavije, a pritom mi to nije davala do znanja. Ona je znala da postoje granice u meni, ocutala ih je, nanjuskala na brzinu, pri nasem prvom susretu. Ona je grubijan u barsunastim rukavicama, ostrih rijeci i pogleda, mekanog srca. Ona nije srljala, nista nije radila naslijepo, sve je analizirala, sve je imalo svoj red i redosljed, ali njena direktnost je znala zaboljeti, ponekad i hladno uvrijediti. Ovakav tip zene odrasta samo u tetaru, a Milena je sebi bez ikakvih konzultacija s redateljem dodijeljivala grube, pucke uloge koje su joj nedvojbeno pristajale.

Ti si tako jednostavan da covjeka tuga hvata rekla bi mi u lice grcevito bez ikakvog povoda. Sta je, sta si se stiso` jebo ga patak!? Vidi, i nokte grizes, ocajan si i pocet cu te mrziti. Onda bi me pogladila po kosi, protrljala mi usi prstima grubo, da mi je postajalo neugodno. Sad cu ja nama otvoriti bocu vina, hajde, hajde sta si se tako povukao bas kao snijeg u proljece...bogami ces me iznervirati dometnula je, pa cu se pokupiti, a ti cekaj tu svoju nafuranu kutiju...if, hajd ne benavi, reci sta te muci, a ako kojim slucajem progovoris, molim te budi iskren, izbaci to iz sebe, a ja ako budem u mogucnosti dat cu ti savjet a dobro znam koliko mrzis savjete. Gledam je krisom ispod oka, pogledom joj opipavam iskren pogled i ne sumnjam u njenu dobronamjernost. Nesto sam htio reci ali na brzinu zaboravih sto sam htio reci, nisam mogao prelomiti rijec u ustima, osjecam da cu se ugusiti. Ona me gleda zabrinuto, stavlja mi ruke na koljena, zgraba mi prstima lice i grubijanski pita; sta je, gukni, zabrinjavas me covjece!! Odjednom smo oboje usutjeli, u sobi je muk, mrtva tisina da ti se krv zaledi.

Milena otvara bocu crvenog vina, dolijeva vino u duguljasta case; evo, hajde cugni, jebo te...crna kutija ne stize, zakazali su, a meni postaje sve vise neugodnije. Osjecam se bespomocan, bas kao pred nekim sudijom koji ne stedi na rijecima, i siba po linijama privatnosti, a na kraju meni to sve nekako mazohisticki prija i godi, a vino me vodi ka ekstazi ravnodusnosti, dio po dio, momenat po momenat, postajem zanosan i treba mi advokat a ona je tu tik pored mene.

Znam, sve znam progovara ona gledajuci negdje u neku mrtvu tacku na narandzastom zidu. Znam da te vara, znam s kim te vara, znam koliko te vara, i znam zasto te vara, i nista ne zelim da ti crtam. Eto, nisam mislila o ovom, ali osjecam se odgovornom jer te predobro poznajem, i tebe i Helenu. Zato Milena ne zeli romanse, i ne trazi partnera za duge staze. Znas, ovo ti jos nisam rekla, ti si smion covjek, treba biti hrabar i nositi sav taj teret i tjeskobu. Ja ovakva luda prvo bi ubila, izmasakrirala nju i jos pola grada, ali ipak o tebi se radi, a ti za mene imas muda od sto pedeste kila. Ja sam samo jednom u zivotu oprostila i to jednom mahnitom idiotu. Mozda sam pravedno i postupila, mozda i nisam ali sam ovakva tvrdoglava smogla snage da zazmirim i stisnem srce...samo jednom i nikad vise, zavidim ti, jako bi volejla da imam trunke tvojih karakteristika, ali eto nemam sta ja tu mogu, jebi ga nismo svi isti i hvala bogu sto nismo, takvi bi na brzinu dosadili jedni drugima i preklali se od odvratnosti. Najgore sto covjek sebi moze priustiti je lakomsileno nadanje. Ovo nemoj uzimati za savjet, ovo je od srca, mali podsjetnik i molim te pokusaj ga negdje zazidati, zabarikadirati u siguran dio svojeg mozga. Ovo je moja zavjetna crta, platinasto pravilo zivljenja i ja ne odustajem od svojeg JA, a ti si svoje negdje zametnuo, sav si se raskomesao, pribadas se na svakojake uvjete i nikako sebe da nadjes. Moras znati sto zelis, moras zeljeti ono sto poznajes najbolje, jedino tako ces opstati i biti vladar svoje sudbine ma kakva ona bila, nju ne mozes kontrolirati, s njom se moras pomiriti, i zapamti da ne postoji losa karma, postoje samo lose odluke i lose neodlucnosti, pa ti izvoli, biraj ono najbolje ponudjeno, sve je pred tobom kao na pladnju.

Gledam je i jos uvijek sutim, ne pokusavam progovoriti, i trunku po trunku dolazim svijesti, pokusavam razluciti Milenine savjete, jedan po jedan, dio po dio, cesticu po cesticu, ali mi ne uspijeva. Ne mogu se koncentrirati, i imam osjecaj da su mi je svaka misao zabetonirana i da ne moze izaci iz lezista.
Jesam li mogao, na primjer, bilo kada prije naslutiti da cu gaziti stazama nezvjestnosti, i ne samo gaziti nego lutati, i biti izgubljen, imati lijek na dohvatu a ne znati ga primjeniti, progutati bez trunke oklijevanja...?? Ne znam, ja nista ne znam i sve manje i manje sam svjestan onog sto zelim ili pak prizeljkujem. Kako da covjek uvjeri prvo sebe, da prvo sebi dokaze greske na kojima ne uci, kako da se pojunaci sam nad sobom, barem privremeno...?? Potpuno je besmisleno optuzivati samog sebe, biti sam svoj i sudija i kadija, kad je vec slucaj objelodanjen, svi ga znaju i svi ga prepricavaju, uostalom, biti sam svoj sudac je osjetljiva stvar, a ja, ja sam trenutno u fazi prostodusnosti, zakljucan u svoju privatnu kaznionicu. Ozbiljno sam preopterecen "s nama", a pritom ne znam sto cu i kako cu s nama.

Milena je na brzinu ustala i otvorila prozor. Gomila svjezeg zraka hrlila je u sobu. Bila je to nakakva cudna masa svjezeg zraka koja mi je punila pluca do vrha, do dna. I evo, ne mogu objasniti kako da me je ta gomila zraka na brzinu prodrmala i probudila. U sobi se pored zarko narandzastih zidova sve nekako guralo i naguravalo, pravi metez. Odjednom sam primjetio gomilu bespotrebnih stvari i sitnica, detalja na zidovima, na policama, na stolovima, blagoreceno, iz svakog kuta kuce nesto je strsilo na mene i djelovalo zbunjujuce.

U tebi zivi stene.