http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
Piše: Gojko BERIĆ
08/06/06
Jazavci u našem sokaku
Lucidni, uvijek nekonvencionalni Zdravko Grebo, koji u svojim sjećanjima i danas prepoznaje sebe kao jednog od zlogukih proroka raspada Jugoslavije, obuzet je zebnjom u pogledu budućnosti Bosne i Hercegovine. Apsolutnu garanciju da ovu zemlju nije moguće uništiti, Grebo naziva lažnom: „Naša tisućljetna istorija danas ne pije vode. Da li tri velike etničke skupine, plus ostali, plus manjine, zaista ovu zemlju osjećaju kao svoju? I ako je ne osjećaju kao svoju, čemu ovaj silan trud da je očuvamo?” („Oslobođenje”, prilog Pogled, 3. 6. 2006).
Ako me sjećanje ne vara, Grebo je prije nekoliko godina, u jednom drugom sarajevskom listu, rekao nešto slično. Frustriran poput mnogih od nas lošom beskonačnošću, on je i tada javno stavio na provjeru bolnu, ali samorazumljivu dilemu: ako ne možemo živjeti zajedno, onda se raziđimo. Naravno, Grebo je bio i ostao u uvjerenju da je Bosna i Hercegovina moguća i da je zajednički život u njoj moguć, ali je svjestan da je i previše štetočina koje rade protiv toga. Danas ih je, izgleda, više nego ikada poslije rata.
Operisan sam od paranoje i bilo kakvih teorija zavjere, ali samo slijepac ne vidi da je na ovu zemlju, u trenutku kad se prelama njena budućnost, pokrenuta nova opšta ofanziva. U njoj, nažalost, sudjeluju i neki od onih koji se javno deklarišu kao njena pretorijanska garda. Neznanje nije riječ koja bi se za takve mogla upotrijebiti. Zemlja se trese iz temelja, a naši intelektualci, pisci, akademici, naše filmadžije, slikari i ostali umjetnici – kojima ova siromašna država ipak daje nekakvu paru – hrču li, hrču. Nema krležijanske pobune protiv sveprisutnog nacionalizma, protiv mržnje i političkih laži, protiv zaostalosti i primitivizma u kome živi naš bosanski i hercegovački svijet.
Dodikova ideja o referendumu za otcjepljenje dobija gotovo plebiscitarnu podršku u Republici Srpskoj. Ovaj okorjeli nacionalista i separatista, koji kao svoj glavni grad doživljava Beograd, počeo je ovih dana agitovati za svoju subverzivnu zamisao i u susjednoj Srbiji. Ipak, mnogo realniju opasnost u ovom trenutku predstavlja Dodikova nova platforma za predstojeće razgovore o ustavnim amandmanima, kojom se zahtijeva transformisanje Bosne i Hercegovine u državnu zajednicu od tri federalne republike. Referendum i federalizacija mogle bi se uporediti sa onom narodnom: preko preče, naokolo bliže. Tobožnji socijaldemokrata, Dodik je postao sličan onom Kočićevom jazavcu: pravi štetu, a carski sud, što će reći međunarodni upravitelji, u tome ga ne sprečava.
Zajedno sa otkopavanjem novih masovnih grobnica, koje svjedoče o stravičnim zločinima u proteklom ratu, nastavljaju se napadi na bogomolje i ruše nadgrobni spomenici. Oni koji to rade, ne svete se mrtvima, već nerođenima. Na Ilidži je nedavno osvanuo grafit „Ubij Židove”, prvi takav nakon 1941. godine. Ova nacistička poruka nije u ovdašnjoj javnosti izazvala naročito uzbuđenje.
Okretanje sve tri religije njihovim centrima i nacionalnim maticama, otvoreni međusobni animozitet vjerskih poglavara, civilizacijska zapuštenost, etnički strahovi i, kao kruna svega, inat-politika koja se vodi u trouglu Banja Luka - Sarajevo - Mostar, stvarnost je sa kojom se moramo suočiti. Sa takvim naslijeđem Bosna i Hercegovina naprosto nije u stanju da funkcioniše, a možda ni da preživi. Čak i kad bi to bilo moguće, rješenje nije u razlazu, na čemu mnogi udarnički rade. Jer kad se razdvojimo, mi se ne osamostaljujemo, već se gubimo poput zavađene braće.
Nervozan zbog poraza u utakmicama sa Južnom Korejom i Iranom, selektor nogometne reprezentacije Blaž Slišković požalio se prošlog petka novinarima da je dobijao telefonske prijetnje zbog toga što je za naš tim igralo šest Hrvata. Direktor reprezentativnih selekcija Ahmed Pašalić relativizirao je pomenute prijetnje, nazvavši ih zanemarivim. „Nije to, direktore, zanemarivo”, uzvratio je s pravom uvrijeđeni Slišković. Mog bivšeg redakcijskog kolegu Pašalića izdao je njegov novinarski refleks. Ne mogu se takve stvari skrivati od javnosti i gurati pod tepih. Nažalost, sarajevski mediji su tu gadost, kao i mnoge slične, ostavili bez komentara. Treba li naše sportske novinare podsjećati da je Blaž Slišković, pristavši da dođe na kormilo državnog tima, svojevremeno navukao na sebe gnjev hrvatskih nacionalista, da nikada nije vodio računa o nacionalnosti bilo kojeg igrača i da je, na kraju krajeva, učinio više na kakvoj-takvoj obnovi bosanskohercegovačkog identiteta nego cijela bulumenta političara.
Bilo kako bilo, Bosna i Hercegovina je ponovo politički napadnuta sa raznih strana. Naivno je misliti kako sve to treba pripisati nešto jačoj predizbornoj groznici, kao što je naivno smatrati da je ovih dana u listu novih nezavisnih država u Evropi do 2020. godine londonski „Tajms” omaškom svrstao Herceg- Bosnu i Republiku Srpsku. Međunarodna zajednica nije u proteklih deset godina uspjela, niti je to ikada željela, da u Bosni i Hercegovini riješi ključni problem, a to su etnički i vjerski nacionalizam. Nije energično spriječila stvaranje etnički ekskluzivnih škola i druge oblike segregacije, nije se miješala u krajnje haotičan odnos religije i politike, nije motrila na postupke Srbije i Hrvatske prema njihovom bitnom susjedu... Sve što je u Bosni suprotno načelima demokratskog svijeta, Evropa i Amerika se pretvaraju da to ne vide. Ako se već postavlja zaštitnički, zašto Zapad ovdje toleriše ono što u svom dvorištu ne želi vidjeti?
Nemam valjanog odgovora na to pitanje, osim možda onog najgoreg. Ali, ne bih želio biti zao prorok. Uostalom, o svemu, što bi rekli komunisti, odlučuju široke narodne mase.
..nebitno..sto onda i ja ne bih mogao traziti nesto..ja trazim da se raspise referendum u mojoj mahali..naime..mislim da postoje svi uslovi da moja mahala dobije nezavisnost.. 
