#1 Peter Handke dobija nagradu!!!
Posted: 26/05/2006 22:22
HANDKE JE SAUČESNIK GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA ISTO KAO I HITLEROV ZAMJENIK RUDOLF HESS NAD JEVREJIMA
Piše: Edhem OSMANOVIĆ
Peteru Handkeu, austrijskom književniku i bezrezervnom simpatizantu preminulog balkanskog kasapina Miloševića zabranjeno izvođenje teatarske predstave „Spiel vom Fragen“ na pozornici Comédie-Française.
Razlog neizvođenja iste je ležao u Handkeovom zalaganju za genocidni režim Slobodana Miloševića i poricanje patnji napadnutih naroda, prije svega Bošnjaka. Njegove knjige poput „Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien“ su poznate kao pokušaji relativiranja počinjenog zla od strane Srba i Crnogoraca nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i svesrdna propaganda i prikazivanje srpsko-crnogorskih četnika kao „branitelja Jugoslavije“ protiv takozvanih nacionalista iz Bosne i Hrvatske. Iako je većina akademskog i kulturno-umjetničkog svijeta pokidala sve veze sa Handkeom i skoro potpuno ga marginalizirala, ne smijemo upasti u iluzije da je konačna istina pristigla u svaku poru svjetskih društava. To također važi i za naše društvo, koje je ionako podosta „balkanizirano“, a pogotovo za strana društva, koja nažalost brže zaboravljaju historijske činjenice od nas samih.
Koliko je Peter Handke doprinio „razumijevanju među narodima“ i koliki je njegov doprinos tome, da su Srbi i Crnogorci za vrijeme svog genocidnog pohoda odista vidjeli u Bošnjacima i Hrvatima ljude, će najvjerovatnije ostati tajna za vijeke vijekova. Peter Handke je kao čovjek, a i kao književnik, sve izgubio što je posjedovao od ranijeg ugleda.
Balkanski Hitler
Handke je saučesnik genocida nad Bošnjacima isto kao što je i Rudolf Hess, Hitlerov zamjenik, bio saučesnik genocida nad Jevrejima, iako je cijeli Drugi svjetski rat proveo u britanskim zatvorima. Riječ, kao oružje, ubija one iste žrtve, koje i dan danas Amor Mašović iskopava diljem Bosne. Handke je odgovoran za sve što je činio i pisao, ali nije kriv što dobija ovu prestižnu nagradu. Odgovorni su oni, koji pored činjenice da pripadaju narodu, koji se mora trajno sjećati počinjenog genocida nad Jevrejima, i koji i pored svih pismenih i multimedijalnih dokaza u vezi rata u Bosni, ne žele da gledaju istini u oči. Taj isti grad, u kome je prije nekoliko nedjelja sahranjen bivši predsjednik Saveza Jevreja Njemačke, Paul Spiegel, sada dodjeljuje jednom suradniku nacističke vlade Srbije i Crne Gore i njenog vrhovnog vožda Miloševića, baš jednu nagradu, čije ime je nosio jedan Jevrej!
Prije nekoliko nedjelja smo dobili vijest, da je Peteru Handkeu, austrijskom književniku i bezrezervnom simpatizantu preminulog balkanskog kasapina Miloševića zabranjeno izvođenje teatarske predstave „Spiel vom Fragen“ na pozornici Comédie-Française. Razlog neizvođenja iste je ležao u Handkeovom zalaganju za genocidni režim Slobodana Miloševića i poricanje patnji napadnutih naroda, prije svega Bošnjaka. Njegove knjige poput „Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien“ su poznate kao pokušaji relativiranja počinjenog zla od strane Srba i Crnogoraca nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i svesrdna propaganda i prikazivanje srpsko-crnogorskih četnika kao „branitelja Jugoslavije“ protiv takozvanih nacionalista iz Bosne i Hrvatske. Iako je većina akademskog i kulturno-umjetničkog svijeta pokidala sve veze sa Handkeom i skoro potpuno ga marginalizirala, ne smijemo upasti u iluzije da je konačna istina pristigla u svaku poru svjetskih društava. To također važi i za naše društvo, koje je ionako podosta „balkanizirano“, a pogotovo za strana društva, koja nažalost brže zaboravljaju historijske činjenice od nas samih. I polazeći od maksime da je historija samo ono što smo i zapisali da da se dogodilo, ovaj tekst Vas želi informirati da u ovim momentima prijestonica najmnogoljudnije njemačke pokrajine Nordrhein-Westfalen, grad Düsseldorf, Peteru Handkeu dodjeljuje svoju najveću književnu nagradu, poznatu pod imenom Heine-Preis. Tačnije, u decembru ove godine će ona biti i formalno predata u ruke ovog četničkog apologeta. A sam Heine-Preis je imenovan po najpoznatijem sinu ovog grada, književniku-pjesniku Heinrichu Heineu, koji je živio u 19. stoljeću. Heinrich Heine je cijeli svoj život proveo u borbi za pravo kritične misli, slobode govora i jednakosti svih ljudi. Iako je bio primoran da napusti svoju Njemačku, koju je beskrajno volio, a ona ga beskrajno progonila, nikada se nije odrekao svoga porijekla i domovine. U egzilu, u Francuskoj, pisao je svoja najpoznatija djela, pod uticajem tihe i otvorene mržnje naspram svoga bića i sudbine. Književna nagrada Heine-Preis se daje, po definiciji, „osobama koje su zaslužne za stvaranje duhovnih dijela, koja šire socijalni i politički napredak i podupiru razumijevanje među narodima i doprinose shvaćanju da su svi ljudi jedna zajednica“. Koliko je Peter Handke doprinio „razumijevanju među narodima“ i koliki je njegov doprinos tome, da su Srbi i Crnogorci za vrijeme svog genocidnog pohoda odista vidjeli u Bošnjacima i Hrvatima ljude, će najvjerovatnije ostati tajna za vijeke vijekova. Peter Handke je kao čovjek, a i kao književnik, sve izgubio što je posjedovao od ranijeg ugleda. Nekada talentirani mladi pisac, kojeg je publika naprosto obožavala, a nagrade mu se gomilale pred očima kao i kasniji leševi nevinih žrtava, koje je on u ime srpsko-crnogorskih dželata i njihove ideologije književno poricao, više ne postoji. Njegovo srljanje u ponor je možda i jedino što ga veže sa Heinrichom Heineom, koji je isto tako bio vrlo tvrdoglava i principijelna ličnost. Ali, Heinrich Heine nije književnički blagosiljao mržnju, niti je podržavao pogrome. Heine je cijeli svoj život i svoje cjelokupno književno djelo posvetio borbi protiv istih. Njegova poznata izreka da prvo gore knjige, pa onda ljudi je potvrđena i kroz diktaturu Adolfa Hitlera, a i kroz srpsko-crnogorski teror u Bosni. Prve žrtve su uvijek bili intelektualci i njihove riječi, a onda i narodi, kojima su pripadali. A Peter Handke, kao rođeni Austrijanac, morao bi biti vrlo svjestan svojih riječi i zla, koje proizilazi kroz njegovu bezrezervnu podršku balkanskoga Hitlera Miloševića. Nažalost, Handke se nikada nije izvinio, niti je dozvolio bilo kakvu kritiku naspram njegovog intelektualnog saučesništva u genocidu nad Bošnjacima. Štaviše, kao književna verzija dželatovog šegrta, držao je govor pri Miloševićevoj sahrani, sto je dovelo do uklanjanja njegove predstave „Spiel vom Fragen“ sa oficijelnog programa u Francuskoj. Handke je saučesnik genocida nad Bošnjacima isto kao što je i Rudolf Hess, Hitlerov zamjenik, bio saučesnik genocida nad Jevrejima, iako je cijeli 2. Svjetski Rat proveo u britanskim zatvorima. Riječ, kao oružje, ubija one iste žrtve, koje i dan danas Amor Mašović iskopava diljem Bosne. Handke je odgovoran za sve što je činio i pisao, ali nije kriv što dobija ovu prestižnu nagradu. Odgovorni su oni, koji pored činjenice da pripadaju narodu, koji se mora trajno sjećati počinjenog genocida nad Jevrejima, i koji i pored svih pismenih i multimedijalnih dokaza u vezi rata u Bosni, ne žele da gledaju istini u oči. Taj isti grad, u kome je prije nekoliko nedjelja sahranjen bivši predsjednik Saveza Jevreja Njemačke, Paul Spiegel, sada dodjeljuje jednom suradniku nacističke vlade Srbije i Crne Gore i njenog vrhovnog vožda Miloševića, baš jednu nagradu, čije ime je nosio jedan Jevrej! Ali, kao što je uvijek i bilo, nisu svi Njemci nijemi i većina njihovih a i evropskih političara i uglednika se usprostavila dodjeljivanju ovako prestižne nagrade jednom simpatizeru srpskocrnogorske verzije nacizma. Tako su predsjednik vanjskopolitičke komore Njemačkog Parlamenta, Ruprecht Polenz, kao i predsjednik Komore za Kulturu, Hans-Joachim Otto, izjavili da je dodjela nagrade jednom čovjeku, koji je bezrezervno podržavao genocidni režim neprihvatljiva i dodatno otežava ionako krhko stanje. I pored ovih iskrenih izjava moramo sa čuđenjem primiti informaciju da je njemačka novinarka Alice Schwarzer, poznati borac za prava žena i jedna od najpoznatijih feministkinja svijeta, stala u odbranu Petera Handkea, iako joj sigurno nije mogla odmaći činjenica da je režim Slobodana Miloševića planirao i naređivao masovna silovanja žena. Neko, ko si uzima za pravo da brani ženska prava se ovim potezom manevrira u jedan odista delikatan položaj. Gospođa Schwarzer si ne bi smjela priuštiti pravo da brani ljude, koji su podržavali režime, čija je egzistencija, među ostalim zlodjelima, bazirala i na masovnom gaženju ženskih prava, većinom Bosnjakinja i Hrvatica. A da su ženska prava istovremeno i ljudska prava, to bi gospođa Alice Schwarzer sigurno morala da zna. I zaista je brutalno smiješno, uvredjivo i jadno porediti Handkea sa velikim Heineom, kako to čini gospođa Schwarzer, koja kaže da je Handke, slično Heineu, “hrabar čovjek, koji bi zadivio Heinea”. Heinrich Heine sigurno ne bi bio zadivljen činjenicom da se podržava genocid, slavi mašinsko uništavanje nevinih ljudi, organizira masovno silovanje žena i da teku potoci krvi. Heinerich Heine je čak morao da napusti svoju rodnu zemlju zbog sve jačeg antisemitizma i sigurno bi suosjećao sa stotinama hiljada izbjeglih, mučenih i svirepo poubijanih Bošnjaka, a ne sa simpatizerima najvećeg pokolja poslije Drugog svjetskog rata. To bi gospođa Schwarzer i sve osobe, koje misle slično njoj, morale da znaju. Heinrich Heine je završio kao izbjeglica i umro je u egzilu. I cijeli svoj život nije bio srećan i pored činjenice da mu je novi dom bio veliki grad Pariz, a ne neki izbjeglički logor, kao u većine Bošnjaka. Hrabrost nije podrzavati genocid, nego se boriti protiv njega. A da Peter Handke sigurno nije išao putem utvrđivanja istine, kako argumentira gđa. Schwarzer. A kad on dobije svoj Heine-Preis, iako je u jednom interviewu rekao, da u buducnosti uopće i neće primati nikakve nagrade, preporučujem mu da ode na Heineov grob i da mu se nasmije u kovčeg, pošto je sav trud ovog velikog njemačkog književnika ipak bio uzaludan, kada smo dočekali da njegovo ime stoji na zlatnoj medalji, koja ide u krvave ruke simpatizera genocida, čiji je ideološki predhodnik u 2. Svjetskom Ratu pored Bošnjaka „očistio“ sve Jevreje iz Srbije, kako je ponosno referirao jedan nacistički oficir samom Adolfu Hitleru. „Die Judenfrage in Serbien ist vollständig gelöst“*, stojalo je u vojnom izvještaju.
Prijevod:
Njem. „Jevrejsko pitanje u Srbiji je potpuno riješeno“
http://bosnjaci.net/aktuelnosti.php?id=943&polje=teme
Piše: Edhem OSMANOVIĆ
Peteru Handkeu, austrijskom književniku i bezrezervnom simpatizantu preminulog balkanskog kasapina Miloševića zabranjeno izvođenje teatarske predstave „Spiel vom Fragen“ na pozornici Comédie-Française.
Razlog neizvođenja iste je ležao u Handkeovom zalaganju za genocidni režim Slobodana Miloševića i poricanje patnji napadnutih naroda, prije svega Bošnjaka. Njegove knjige poput „Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien“ su poznate kao pokušaji relativiranja počinjenog zla od strane Srba i Crnogoraca nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i svesrdna propaganda i prikazivanje srpsko-crnogorskih četnika kao „branitelja Jugoslavije“ protiv takozvanih nacionalista iz Bosne i Hrvatske. Iako je većina akademskog i kulturno-umjetničkog svijeta pokidala sve veze sa Handkeom i skoro potpuno ga marginalizirala, ne smijemo upasti u iluzije da je konačna istina pristigla u svaku poru svjetskih društava. To također važi i za naše društvo, koje je ionako podosta „balkanizirano“, a pogotovo za strana društva, koja nažalost brže zaboravljaju historijske činjenice od nas samih.
Koliko je Peter Handke doprinio „razumijevanju među narodima“ i koliki je njegov doprinos tome, da su Srbi i Crnogorci za vrijeme svog genocidnog pohoda odista vidjeli u Bošnjacima i Hrvatima ljude, će najvjerovatnije ostati tajna za vijeke vijekova. Peter Handke je kao čovjek, a i kao književnik, sve izgubio što je posjedovao od ranijeg ugleda.
Balkanski Hitler
Handke je saučesnik genocida nad Bošnjacima isto kao što je i Rudolf Hess, Hitlerov zamjenik, bio saučesnik genocida nad Jevrejima, iako je cijeli Drugi svjetski rat proveo u britanskim zatvorima. Riječ, kao oružje, ubija one iste žrtve, koje i dan danas Amor Mašović iskopava diljem Bosne. Handke je odgovoran za sve što je činio i pisao, ali nije kriv što dobija ovu prestižnu nagradu. Odgovorni su oni, koji pored činjenice da pripadaju narodu, koji se mora trajno sjećati počinjenog genocida nad Jevrejima, i koji i pored svih pismenih i multimedijalnih dokaza u vezi rata u Bosni, ne žele da gledaju istini u oči. Taj isti grad, u kome je prije nekoliko nedjelja sahranjen bivši predsjednik Saveza Jevreja Njemačke, Paul Spiegel, sada dodjeljuje jednom suradniku nacističke vlade Srbije i Crne Gore i njenog vrhovnog vožda Miloševića, baš jednu nagradu, čije ime je nosio jedan Jevrej!
Prije nekoliko nedjelja smo dobili vijest, da je Peteru Handkeu, austrijskom književniku i bezrezervnom simpatizantu preminulog balkanskog kasapina Miloševića zabranjeno izvođenje teatarske predstave „Spiel vom Fragen“ na pozornici Comédie-Française. Razlog neizvođenja iste je ležao u Handkeovom zalaganju za genocidni režim Slobodana Miloševića i poricanje patnji napadnutih naroda, prije svega Bošnjaka. Njegove knjige poput „Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien“ su poznate kao pokušaji relativiranja počinjenog zla od strane Srba i Crnogoraca nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i svesrdna propaganda i prikazivanje srpsko-crnogorskih četnika kao „branitelja Jugoslavije“ protiv takozvanih nacionalista iz Bosne i Hrvatske. Iako je većina akademskog i kulturno-umjetničkog svijeta pokidala sve veze sa Handkeom i skoro potpuno ga marginalizirala, ne smijemo upasti u iluzije da je konačna istina pristigla u svaku poru svjetskih društava. To također važi i za naše društvo, koje je ionako podosta „balkanizirano“, a pogotovo za strana društva, koja nažalost brže zaboravljaju historijske činjenice od nas samih. I polazeći od maksime da je historija samo ono što smo i zapisali da da se dogodilo, ovaj tekst Vas želi informirati da u ovim momentima prijestonica najmnogoljudnije njemačke pokrajine Nordrhein-Westfalen, grad Düsseldorf, Peteru Handkeu dodjeljuje svoju najveću književnu nagradu, poznatu pod imenom Heine-Preis. Tačnije, u decembru ove godine će ona biti i formalno predata u ruke ovog četničkog apologeta. A sam Heine-Preis je imenovan po najpoznatijem sinu ovog grada, književniku-pjesniku Heinrichu Heineu, koji je živio u 19. stoljeću. Heinrich Heine je cijeli svoj život proveo u borbi za pravo kritične misli, slobode govora i jednakosti svih ljudi. Iako je bio primoran da napusti svoju Njemačku, koju je beskrajno volio, a ona ga beskrajno progonila, nikada se nije odrekao svoga porijekla i domovine. U egzilu, u Francuskoj, pisao je svoja najpoznatija djela, pod uticajem tihe i otvorene mržnje naspram svoga bića i sudbine. Književna nagrada Heine-Preis se daje, po definiciji, „osobama koje su zaslužne za stvaranje duhovnih dijela, koja šire socijalni i politički napredak i podupiru razumijevanje među narodima i doprinose shvaćanju da su svi ljudi jedna zajednica“. Koliko je Peter Handke doprinio „razumijevanju među narodima“ i koliki je njegov doprinos tome, da su Srbi i Crnogorci za vrijeme svog genocidnog pohoda odista vidjeli u Bošnjacima i Hrvatima ljude, će najvjerovatnije ostati tajna za vijeke vijekova. Peter Handke je kao čovjek, a i kao književnik, sve izgubio što je posjedovao od ranijeg ugleda. Nekada talentirani mladi pisac, kojeg je publika naprosto obožavala, a nagrade mu se gomilale pred očima kao i kasniji leševi nevinih žrtava, koje je on u ime srpsko-crnogorskih dželata i njihove ideologije književno poricao, više ne postoji. Njegovo srljanje u ponor je možda i jedino što ga veže sa Heinrichom Heineom, koji je isto tako bio vrlo tvrdoglava i principijelna ličnost. Ali, Heinrich Heine nije književnički blagosiljao mržnju, niti je podržavao pogrome. Heine je cijeli svoj život i svoje cjelokupno književno djelo posvetio borbi protiv istih. Njegova poznata izreka da prvo gore knjige, pa onda ljudi je potvrđena i kroz diktaturu Adolfa Hitlera, a i kroz srpsko-crnogorski teror u Bosni. Prve žrtve su uvijek bili intelektualci i njihove riječi, a onda i narodi, kojima su pripadali. A Peter Handke, kao rođeni Austrijanac, morao bi biti vrlo svjestan svojih riječi i zla, koje proizilazi kroz njegovu bezrezervnu podršku balkanskoga Hitlera Miloševića. Nažalost, Handke se nikada nije izvinio, niti je dozvolio bilo kakvu kritiku naspram njegovog intelektualnog saučesništva u genocidu nad Bošnjacima. Štaviše, kao književna verzija dželatovog šegrta, držao je govor pri Miloševićevoj sahrani, sto je dovelo do uklanjanja njegove predstave „Spiel vom Fragen“ sa oficijelnog programa u Francuskoj. Handke je saučesnik genocida nad Bošnjacima isto kao što je i Rudolf Hess, Hitlerov zamjenik, bio saučesnik genocida nad Jevrejima, iako je cijeli 2. Svjetski Rat proveo u britanskim zatvorima. Riječ, kao oružje, ubija one iste žrtve, koje i dan danas Amor Mašović iskopava diljem Bosne. Handke je odgovoran za sve što je činio i pisao, ali nije kriv što dobija ovu prestižnu nagradu. Odgovorni su oni, koji pored činjenice da pripadaju narodu, koji se mora trajno sjećati počinjenog genocida nad Jevrejima, i koji i pored svih pismenih i multimedijalnih dokaza u vezi rata u Bosni, ne žele da gledaju istini u oči. Taj isti grad, u kome je prije nekoliko nedjelja sahranjen bivši predsjednik Saveza Jevreja Njemačke, Paul Spiegel, sada dodjeljuje jednom suradniku nacističke vlade Srbije i Crne Gore i njenog vrhovnog vožda Miloševića, baš jednu nagradu, čije ime je nosio jedan Jevrej! Ali, kao što je uvijek i bilo, nisu svi Njemci nijemi i većina njihovih a i evropskih političara i uglednika se usprostavila dodjeljivanju ovako prestižne nagrade jednom simpatizeru srpskocrnogorske verzije nacizma. Tako su predsjednik vanjskopolitičke komore Njemačkog Parlamenta, Ruprecht Polenz, kao i predsjednik Komore za Kulturu, Hans-Joachim Otto, izjavili da je dodjela nagrade jednom čovjeku, koji je bezrezervno podržavao genocidni režim neprihvatljiva i dodatno otežava ionako krhko stanje. I pored ovih iskrenih izjava moramo sa čuđenjem primiti informaciju da je njemačka novinarka Alice Schwarzer, poznati borac za prava žena i jedna od najpoznatijih feministkinja svijeta, stala u odbranu Petera Handkea, iako joj sigurno nije mogla odmaći činjenica da je režim Slobodana Miloševića planirao i naređivao masovna silovanja žena. Neko, ko si uzima za pravo da brani ženska prava se ovim potezom manevrira u jedan odista delikatan položaj. Gospođa Schwarzer si ne bi smjela priuštiti pravo da brani ljude, koji su podržavali režime, čija je egzistencija, među ostalim zlodjelima, bazirala i na masovnom gaženju ženskih prava, većinom Bosnjakinja i Hrvatica. A da su ženska prava istovremeno i ljudska prava, to bi gospođa Alice Schwarzer sigurno morala da zna. I zaista je brutalno smiješno, uvredjivo i jadno porediti Handkea sa velikim Heineom, kako to čini gospođa Schwarzer, koja kaže da je Handke, slično Heineu, “hrabar čovjek, koji bi zadivio Heinea”. Heinrich Heine sigurno ne bi bio zadivljen činjenicom da se podržava genocid, slavi mašinsko uništavanje nevinih ljudi, organizira masovno silovanje žena i da teku potoci krvi. Heinerich Heine je čak morao da napusti svoju rodnu zemlju zbog sve jačeg antisemitizma i sigurno bi suosjećao sa stotinama hiljada izbjeglih, mučenih i svirepo poubijanih Bošnjaka, a ne sa simpatizerima najvećeg pokolja poslije Drugog svjetskog rata. To bi gospođa Schwarzer i sve osobe, koje misle slično njoj, morale da znaju. Heinrich Heine je završio kao izbjeglica i umro je u egzilu. I cijeli svoj život nije bio srećan i pored činjenice da mu je novi dom bio veliki grad Pariz, a ne neki izbjeglički logor, kao u većine Bošnjaka. Hrabrost nije podrzavati genocid, nego se boriti protiv njega. A da Peter Handke sigurno nije išao putem utvrđivanja istine, kako argumentira gđa. Schwarzer. A kad on dobije svoj Heine-Preis, iako je u jednom interviewu rekao, da u buducnosti uopće i neće primati nikakve nagrade, preporučujem mu da ode na Heineov grob i da mu se nasmije u kovčeg, pošto je sav trud ovog velikog njemačkog književnika ipak bio uzaludan, kada smo dočekali da njegovo ime stoji na zlatnoj medalji, koja ide u krvave ruke simpatizera genocida, čiji je ideološki predhodnik u 2. Svjetskom Ratu pored Bošnjaka „očistio“ sve Jevreje iz Srbije, kako je ponosno referirao jedan nacistički oficir samom Adolfu Hitleru. „Die Judenfrage in Serbien ist vollständig gelöst“*, stojalo je u vojnom izvještaju.
Prijevod:
Njem. „Jevrejsko pitanje u Srbiji je potpuno riješeno“
http://bosnjaci.net/aktuelnosti.php?id=943&polje=teme