#1 Krsenje ljudskih prava BiH drzavljana
Posted: 22/05/2006 22:20
Ne, ovdje nije rijec o krsenju prava nase arapske brace nego.....
Pravi i ostali muslimani
Vijest je trajala koliko i dnevne novine: Vedad Hafizović, dvadesettrogodišnji mladić iz Sarajeva, u ponedjeljak, 27. februara, u ranim jutarnjim satima zaklao je svoju majku. Sav krvav otišao je do Istikal džamije na Otoci da se opere na česmi i radnicima koji su ga upitali šta se desilo rekao kako je kod kuće "zaklao kurban". Nadležnim policijskim i pravosudnim organima, pak, objasnio je kako je majku ubio jer tog kobnog jutra nije htjela sa njim klanjati sabah-namaz. Hafizović je, saznali su novinari u tužiteljstvu i policiji, jedan od onih revnosnih posjetilaca džamije Kralj Fahd i Kulturnog centra Kralj Fahd koje prepoznajemo kao vehabije.
U mjesecima koji su uslijedili ova stravična smrt ostala je u prašini piramide sa Visočice i valja priznati da se kulturno-obrazovnim metodama kako džamije tako i centra Kralj Fahd, te sve većeg broja njihovih sljedbenica u odgoju vehabija ozbiljnije nisu pozabavili čak ni najglasniji kritičari paljenja zastava na demonstracijama organiziranim u znak protesta protiv Poslanikovih karikatura. No, to već odavno nije iznenađenje - već deceniju i više zapravo vehabije se u ovoj zemlji sistemski minoriziraju i pokušavaju predstaviti kao doprinos ovdašnjoj pluralnosti. Ako ćemo pravo, probleme imaju oni koji se, poput ove novine ili nedavno Jasmina Merdana, usude progovoriti o ovoj temi.
Stoga i ne treba da čudi što je pismo, koje su nedavno na nekoliko kako federalnih tako i državnih institucija uputile prosvjetne radnice, ljekarke ginekolozi, pedijatrice i psihijatrice, socijalne radnice i druge, upozoravajući na kršenja ljudskih prava djevojčica i žena, naišlo na muk. O čemu to žene uopće imaju i pisati kad je o tako muškoj temi kakve su vehabije i pravi muslimani riječ? E, pa evo: "Nerijetko se dešava u prigradskim sredinama, a zabilježeni su i slučajevi u Sarajevu, da se kradu djevojčice iz sedmih i osmih razreda osnovne škole i prisiljavaju na brakove. Ponekad su tako ukradene djevojčice druga ili treća žena u uspostavljenim divljim brakovima." Nastavnici i roditelji, objašnjavaju one, tj. drske žene koje pišu, uglavnom su nemoćni - prvo jer se to doživljava kao sramota i za djevojčicu i za porodicu, a drugo jer su otimači grupe siledžija (ko bi drugi i otimao djecu?) koji svoje postupke pravdaju šerijatskim normama i pravom muslimana da ima četiri žene. Ne piše, istina, jesu li se vajni promotori šerijata katkad pozvali na uvažene muftije - tuzlanskog, ef. Kavazovića, travničkog, ef. Abdibegovića i mostarskog, ef. Smajkića, koji su ne tako davno svekolikom muslimanskom ummetu u BiH objasnili svoje razloge za uvođenje poligamije. A mogli su, vala, i na samog reisa - efendija Cerić je taj koji sve svoje mandate troši šutke pristajući na pravljenje ovdašnjih muslimana pravim i čistim.
No, vratimo se pismu. Doktorice ginekolozi uočile su da im žene pod nikabom dolaze na pregled uvijek u pratnji muškarca koji se predstavlja kao njezin muž (treba li napominjati da pacijentica obično šuti jer je on tu da kaže šta je boli) i koji "u javnim zdravstvenim ustanovama traži da pregled obavi isključivo žena i insistira da on prisustvuje pregledu". Da se uopće late pisanja, ove žene - inače članice različitih nevladinih udruga u FBiH - ponukali su kontakti sa djevojkama koje su se na jedvite jade iščupale iz ralja pravih muslimana. Ispričale su kako su još u svojim porodicama prihvatile duh islamskog ponašanja, na vrijeme se pokrile, a kako (najčešće) nisu uspjele natjerati i majke da se pokriju, odbacile su ih kao nevjernice i otišle iz svojih kuća tražeći spas od džehenema u udaji za vehabiju, tj. pravog muslimana. Nakon udaje otac i brat postali su muškarci od kojih se treba sklanjati, zavladale su norme koje baš i nisu uspjele psihički izdržati, a kada su neke od njih završile na psihijatrijskim klinikama, muževi su, kao pravi muslimani, pronalazili novu bračnu družicu koja će preuzeti brigu o djeci "bolesne sestre". I o mužu naravno, dok brigu o njima preuzimaju valjda one majke kojih su se odrekle.
Elem, kako se odgajaju djeca još se ne zna, jer su najčešće izolirana iz društva. A kako će završiti ovo pismo-apel posve je izvjesno - izolirano će i ekspres preporučeno biti bačeno u koš. Jer, deklarirati vehabije i norme koje oni promoviraju kao problem bosanskohercegovačkog društva danas znači rizikovati optužbu kako su muslimani krivi što su preživjeli genocid pa sad ne mogu da biraju hoće li biti pravi, a otvara bogami i neke ozbiljnije prijetnje: osobno poznajem imama koji se, otkad je naglas protestirao što je horu Medrese uskraćen nastup u kompleksu Kralja Fahda zato što pjevaju, suočio sa čitavim nizom takorekuć egzistencijalnih problema. Da se i ne govori o izoliranosti onog dijela uleme koji unutar tijela i organa Islamske zajednice pokušava otvoriti ova pitanja. Političari, naravno, ili neće ili ne smiju. A što se još uvijek velike većine nepravih muslimana u BiH tiče, oni šute. I šutjet će, očito, dok džehenem ne dođe do njihovih vrata. A onda neće ni imati ko da priča. Kurbani ionako ne govore.
BH dani 19.05.2006.
S obzirom da smo svakodnevno zatrpani zalopojkama o krsenju ljudskih prava tzv. alzirske grupe, o "tuznoj" sudbini Abu hamze i ostale brace koji su nas dosli braniti cudi me da se niko nije ni osvrnuo na ovo krsenje ljudskih prava zena- BiH drzavljanki, od kojih su neke cak maloljetne djevojcice
fuj
Mada ovo nece nista promijeniti, ja sam ogorcen i osudjujem
Pravi i ostali muslimani
Vijest je trajala koliko i dnevne novine: Vedad Hafizović, dvadesettrogodišnji mladić iz Sarajeva, u ponedjeljak, 27. februara, u ranim jutarnjim satima zaklao je svoju majku. Sav krvav otišao je do Istikal džamije na Otoci da se opere na česmi i radnicima koji su ga upitali šta se desilo rekao kako je kod kuće "zaklao kurban". Nadležnim policijskim i pravosudnim organima, pak, objasnio je kako je majku ubio jer tog kobnog jutra nije htjela sa njim klanjati sabah-namaz. Hafizović je, saznali su novinari u tužiteljstvu i policiji, jedan od onih revnosnih posjetilaca džamije Kralj Fahd i Kulturnog centra Kralj Fahd koje prepoznajemo kao vehabije.
U mjesecima koji su uslijedili ova stravična smrt ostala je u prašini piramide sa Visočice i valja priznati da se kulturno-obrazovnim metodama kako džamije tako i centra Kralj Fahd, te sve većeg broja njihovih sljedbenica u odgoju vehabija ozbiljnije nisu pozabavili čak ni najglasniji kritičari paljenja zastava na demonstracijama organiziranim u znak protesta protiv Poslanikovih karikatura. No, to već odavno nije iznenađenje - već deceniju i više zapravo vehabije se u ovoj zemlji sistemski minoriziraju i pokušavaju predstaviti kao doprinos ovdašnjoj pluralnosti. Ako ćemo pravo, probleme imaju oni koji se, poput ove novine ili nedavno Jasmina Merdana, usude progovoriti o ovoj temi.
Stoga i ne treba da čudi što je pismo, koje su nedavno na nekoliko kako federalnih tako i državnih institucija uputile prosvjetne radnice, ljekarke ginekolozi, pedijatrice i psihijatrice, socijalne radnice i druge, upozoravajući na kršenja ljudskih prava djevojčica i žena, naišlo na muk. O čemu to žene uopće imaju i pisati kad je o tako muškoj temi kakve su vehabije i pravi muslimani riječ? E, pa evo: "Nerijetko se dešava u prigradskim sredinama, a zabilježeni su i slučajevi u Sarajevu, da se kradu djevojčice iz sedmih i osmih razreda osnovne škole i prisiljavaju na brakove. Ponekad su tako ukradene djevojčice druga ili treća žena u uspostavljenim divljim brakovima." Nastavnici i roditelji, objašnjavaju one, tj. drske žene koje pišu, uglavnom su nemoćni - prvo jer se to doživljava kao sramota i za djevojčicu i za porodicu, a drugo jer su otimači grupe siledžija (ko bi drugi i otimao djecu?) koji svoje postupke pravdaju šerijatskim normama i pravom muslimana da ima četiri žene. Ne piše, istina, jesu li se vajni promotori šerijata katkad pozvali na uvažene muftije - tuzlanskog, ef. Kavazovića, travničkog, ef. Abdibegovića i mostarskog, ef. Smajkića, koji su ne tako davno svekolikom muslimanskom ummetu u BiH objasnili svoje razloge za uvođenje poligamije. A mogli su, vala, i na samog reisa - efendija Cerić je taj koji sve svoje mandate troši šutke pristajući na pravljenje ovdašnjih muslimana pravim i čistim.
No, vratimo se pismu. Doktorice ginekolozi uočile su da im žene pod nikabom dolaze na pregled uvijek u pratnji muškarca koji se predstavlja kao njezin muž (treba li napominjati da pacijentica obično šuti jer je on tu da kaže šta je boli) i koji "u javnim zdravstvenim ustanovama traži da pregled obavi isključivo žena i insistira da on prisustvuje pregledu". Da se uopće late pisanja, ove žene - inače članice različitih nevladinih udruga u FBiH - ponukali su kontakti sa djevojkama koje su se na jedvite jade iščupale iz ralja pravih muslimana. Ispričale su kako su još u svojim porodicama prihvatile duh islamskog ponašanja, na vrijeme se pokrile, a kako (najčešće) nisu uspjele natjerati i majke da se pokriju, odbacile su ih kao nevjernice i otišle iz svojih kuća tražeći spas od džehenema u udaji za vehabiju, tj. pravog muslimana. Nakon udaje otac i brat postali su muškarci od kojih se treba sklanjati, zavladale su norme koje baš i nisu uspjele psihički izdržati, a kada su neke od njih završile na psihijatrijskim klinikama, muževi su, kao pravi muslimani, pronalazili novu bračnu družicu koja će preuzeti brigu o djeci "bolesne sestre". I o mužu naravno, dok brigu o njima preuzimaju valjda one majke kojih su se odrekle.
Elem, kako se odgajaju djeca još se ne zna, jer su najčešće izolirana iz društva. A kako će završiti ovo pismo-apel posve je izvjesno - izolirano će i ekspres preporučeno biti bačeno u koš. Jer, deklarirati vehabije i norme koje oni promoviraju kao problem bosanskohercegovačkog društva danas znači rizikovati optužbu kako su muslimani krivi što su preživjeli genocid pa sad ne mogu da biraju hoće li biti pravi, a otvara bogami i neke ozbiljnije prijetnje: osobno poznajem imama koji se, otkad je naglas protestirao što je horu Medrese uskraćen nastup u kompleksu Kralja Fahda zato što pjevaju, suočio sa čitavim nizom takorekuć egzistencijalnih problema. Da se i ne govori o izoliranosti onog dijela uleme koji unutar tijela i organa Islamske zajednice pokušava otvoriti ova pitanja. Političari, naravno, ili neće ili ne smiju. A što se još uvijek velike većine nepravih muslimana u BiH tiče, oni šute. I šutjet će, očito, dok džehenem ne dođe do njihovih vrata. A onda neće ni imati ko da priča. Kurbani ionako ne govore.
BH dani 19.05.2006.
S obzirom da smo svakodnevno zatrpani zalopojkama o krsenju ljudskih prava tzv. alzirske grupe, o "tuznoj" sudbini Abu hamze i ostale brace koji su nas dosli braniti cudi me da se niko nije ni osvrnuo na ovo krsenje ljudskih prava zena- BiH drzavljanki, od kojih su neke cak maloljetne djevojcice
fuj
Mada ovo nece nista promijeniti, ja sam ogorcen i osudjujem
Ostadoh bez rijeci! 
