#1 Moj zivot u Guantanamu (ispovijest petnaestogodisnjaka)
Posted: 21/05/2006 16:57
Moj zivot u Guantanamu (ispovijest petnaestogodisnjaka)
Muhammed al Gharani, rodjen u Medini, Saudijska Arabija, i trenutno zatocen u Guantanamo Bay-u na Kubi, je sanjao da jednog dana postane ljekar, ali nikada nije mogao zamisliti da ce ga iznenadni susret utjerati u legalni pakao u kojem se trenutno nalazi.
U jednom pismu njegovom britanskom advokatu Clive Stafford-Smith-u, ciju kopiju je dobio i Asharq al Awsat, ovaj Cadski drzavljanin otkriva kako je poceo da radi sa 9 godina, dok je jos zivio sa svojom familijom u Medini. Muhammed je u vrijeme sezone Hadzdza upoznao jednog pakistanskog djecaka, koji mu je savjetovao da otputuje u Pakistan i nauci da rukuje kompjuterima; sa samo 15 godina on je radio preko 10 sati dnevno i privlacila su ga obecanja o bogatstvu. “Cesto sam sanjao o tome da postanem ljekar i da specijalizujem pedijatriju. Ali sudbina je drugacije htjela. Moj pakistanski prijatelj je ucinio da sve zvuci kao san. Bio sam ubijedjen da cu nauciti popravljati kompjutere za 5 mjeseci i vratiti se u Saudijsku Arabiju i osnovati privatni biznis. Razmisljao sam o tome kako moj prijatelj ima veliko srce...”
Dok je jednom radio na Medinskoj trznici, navodi on, jednom ga je privukla jedna prodavnica racunara koja, primjecuje on, musterijama nije nudila nikakve usluge servisa ili popravke nakon prodaje. Zamisljao je sebe u “klimatiziranoj prostoriji dok popravlja racunare i pije kahvu, umjesto da se znoji na podnevnom suncu”. On se odlucio. Prebrojao je sav novac koji je imao, 7000 SR, uzeo pasos, kupio kartu i odletio u Pakistan u Septembru 2001.
Kada su ga americki isljednici u Guantanamu upitali zasto je odabrao da ide bas u Pakistan nakon napada 11. Septembra, a ne na primjer u Egipat ili Siriju, Muhammed je odgovorio : « Jednostavno, zato sto me moj pakistanski prijatelj savjetovao da odem tamo. Da je on bio Egipcanin i pozvao me da dodjem u Egipat, ja bih zavrsio u Egiptu. To je bio jedini razlog zasto sam otisao u Pakistan. »
Njegov tajming nije mogao biti gori. Za nekoliko dana su ga pakistanske vlasti uhapsile dok je obavljao namaz u jednoj dzamiji u Karaciju. Muhammed se sjeca tog dana, 21. Oktobra 2001, vrlo dobro. “Vojska je dosla i okruzila zgradu. Naredili su nam da krenemo i da se ne opiremo. Govorili su na arapskom. Izasli smo. Odveli su nas u zgradu u kojoj su nas isljedjivali i mucili.”
U zatvoru u Karaciju su vjesali Muhammeda za sake tako visoko da je tlo doticao samo vrhovima noznih prstiju. Vreca mu je bila nataknuta preko glave. Bio je go, samo gace je na sebi imao. Silili su ga da stoji u istom polozaju deset do sesnaest sati dnevno. Ko bi se pomakao udarali bi ga metalnom sipkom. To je potrajalo oko 20 dana, a premlacivanja su bila nasumicna.
U zatvoru je saznao da ce biti prodat Amerikancima za $5000. “Jedan prijatni pakistanski narednik koji je govorio arapski mi je to rekao. Jedne noci, dosao je sa kamerom. Htio je moju sliku. Zelio je svijetu prenijeti moju pricu i javiti mojim roditeljima.”
Predat je Amerikancima krajem Novembra 2001, a imao je samo 15 godina. “Prva rijec koju sam naucio na engleskom bila je `nigger` (crncuga). Zvali su me tako a da ja nisam znao sta to znaci. Drugi zatvorenici nisu htjeli da mi kazu. Najzad, jedan od njih mi je rekao da je to pogrdan naziv za covjeka crne koze.” Amerikanci su Muhammeda odveli u Kandahar. To je bio njegov prvi put u Afganistanu.
Muhammedova patnja je dobila svoj konacni oblik kada su prevodioci umijesali svoje prste. Jedan jemenski prevodilac je greskom izvijestio da je on Al Qaidin finansijer. Jedan drugi egipatski prevodilac je gasio cigarete na njegovoj ruci i udarao ga ostrim predmetom.
U zatvoru je Muhammed napisao svoju prvu poemu o svome iskusenju u Pakistanu i prebacivanju na Kubu.
Budi pazljiv moj brate, kad si u Pakistanu:
Oni razumiju novac- od covjeka cijenu.
Dosao sam ovdje da ucim, naucio samo varanje
Dzamija je bila ratna zona, opkoljeni. Policija
Je vikala: « Ruke u vis!
Dodjite u miru ! »
Svezali nam ruke i noge, uzeli u teretnjake, bacili nas ko olos
Pa smo marsirali 8 sati, pa 8 sati jos
Dozivali smo pomoc, i patili smo, izranjavali noge.
Sutali su nas, udarali, pa nam-svojim gostima- kazuju
Prodali su nas za novac, Jenkiji najbolje placaju
Mi smo robovi ovoga stoljeca, brod robova jedan avion
Za ponizenje, nasilje i prezir.
Postovanje je napusteno, Casni Kur´an
Zajedno sa nama gazan.
Njihovo ludilo, i plan
Da nas mrcvare, udaraju, alkohol im snagu daje
Salju popove sa svojim krstovima da nas spase, oni nadu gaje.
Odveli nas na Kubu, bez savjesti nas gone
Krstaski ratovi nepravde, protiv Islama oni rat vode.
Uslovi u Guantanamu su izuzetno losi, rekao je mladi drzavljanjin Cada svome advokatu. Dva puta su ga ujeli otrovni pauci, a da pri tome nije dobio ljekarsku pomoc. Vise od godine dana bio je drzan u celiji za izolaciju u Kampu V. Tamo su svjetla upaljena 24 sata dnevno, i njegove oci su vrlo tesko ostecene. U celiji je zakljucan 24 sata dnevno i samo jednom sedmicno izadje napolje da se malo protegne i istusira. “U celiji sam 24 sata dnevno. Njene dimenzije su 2m x 4 m. Nemam nikakvih knjiga, novina, magazina ili TV. Jedina moja imovina u celiji su pokrivac, sedzada i Qur´an. Dnevno ucim Qur´an izmedju dorucka i rucka.
Cuvari su mu za kaznu oduzeli cetkicu i pastu za zube. Kao posljedica toga, Muhammed ima ozbiljnih problema sa zubima za mladica njegovih godina. Kada je trazio zubara zbog snaznih bolova u zubu, umjesto da mu poprave, izvadili su mu zub.
“Svako jutro ustanem u 6 sati i klanjam. Zatim cekam dorucak, koji se sastoji od jaja skuhanih na neki cudan nacin. Ponekad nadjem komarce u mojoj solji. Rucak se sastoji od hrane koja nije ni za zivotinje. Isto se moze reci i za veceru. Jedem samo da bi prezivio.”
Muhammed kaze da je njegovo najgorce iskustvo u Guantanamu imao kada su ga prebacivali u Kamp V za vrijeme noci. “Bio sam veoma tuzan. Prvog dana su me bacili u ogradjen prostor. Isljednik mi je objasnio zasto se nalazim u Kampu V: “Ovaj smo kamp napravili za ljude koji ce ovdje biti zauvijek. Ovdje ces ostati citav svoj zivot. Mozda ce jednog dana moj sin ovdje doci da te vidi kad ostaris. Ne brini, mi cemo te odrzati u zivotu da mozes vise da patis.”
Bez bilo kakvog kontakta sa svojom porodicom u Saudijskoj Arabiji i nakon 4 godine torture u zatvoru, bez bilo kakve nade da ce mu se suditi na fer nacin, Muhammed je postao vrlo depresivan, i ove godine je dva puta pokusao da izvrsi samoubistvo. Na zahtjev njegovog advokata da se sretne sa svojim klijentom vlasti SAD-a nikad nisu odgovorile.
NAPOMENA:Preuzeto iz Asharq al Awsat
Preveo Halil Senusija
Muhammed al Gharani, rodjen u Medini, Saudijska Arabija, i trenutno zatocen u Guantanamo Bay-u na Kubi, je sanjao da jednog dana postane ljekar, ali nikada nije mogao zamisliti da ce ga iznenadni susret utjerati u legalni pakao u kojem se trenutno nalazi.
U jednom pismu njegovom britanskom advokatu Clive Stafford-Smith-u, ciju kopiju je dobio i Asharq al Awsat, ovaj Cadski drzavljanin otkriva kako je poceo da radi sa 9 godina, dok je jos zivio sa svojom familijom u Medini. Muhammed je u vrijeme sezone Hadzdza upoznao jednog pakistanskog djecaka, koji mu je savjetovao da otputuje u Pakistan i nauci da rukuje kompjuterima; sa samo 15 godina on je radio preko 10 sati dnevno i privlacila su ga obecanja o bogatstvu. “Cesto sam sanjao o tome da postanem ljekar i da specijalizujem pedijatriju. Ali sudbina je drugacije htjela. Moj pakistanski prijatelj je ucinio da sve zvuci kao san. Bio sam ubijedjen da cu nauciti popravljati kompjutere za 5 mjeseci i vratiti se u Saudijsku Arabiju i osnovati privatni biznis. Razmisljao sam o tome kako moj prijatelj ima veliko srce...”
Dok je jednom radio na Medinskoj trznici, navodi on, jednom ga je privukla jedna prodavnica racunara koja, primjecuje on, musterijama nije nudila nikakve usluge servisa ili popravke nakon prodaje. Zamisljao je sebe u “klimatiziranoj prostoriji dok popravlja racunare i pije kahvu, umjesto da se znoji na podnevnom suncu”. On se odlucio. Prebrojao je sav novac koji je imao, 7000 SR, uzeo pasos, kupio kartu i odletio u Pakistan u Septembru 2001.
Kada su ga americki isljednici u Guantanamu upitali zasto je odabrao da ide bas u Pakistan nakon napada 11. Septembra, a ne na primjer u Egipat ili Siriju, Muhammed je odgovorio : « Jednostavno, zato sto me moj pakistanski prijatelj savjetovao da odem tamo. Da je on bio Egipcanin i pozvao me da dodjem u Egipat, ja bih zavrsio u Egiptu. To je bio jedini razlog zasto sam otisao u Pakistan. »
Njegov tajming nije mogao biti gori. Za nekoliko dana su ga pakistanske vlasti uhapsile dok je obavljao namaz u jednoj dzamiji u Karaciju. Muhammed se sjeca tog dana, 21. Oktobra 2001, vrlo dobro. “Vojska je dosla i okruzila zgradu. Naredili su nam da krenemo i da se ne opiremo. Govorili su na arapskom. Izasli smo. Odveli su nas u zgradu u kojoj su nas isljedjivali i mucili.”
U zatvoru u Karaciju su vjesali Muhammeda za sake tako visoko da je tlo doticao samo vrhovima noznih prstiju. Vreca mu je bila nataknuta preko glave. Bio je go, samo gace je na sebi imao. Silili su ga da stoji u istom polozaju deset do sesnaest sati dnevno. Ko bi se pomakao udarali bi ga metalnom sipkom. To je potrajalo oko 20 dana, a premlacivanja su bila nasumicna.
U zatvoru je saznao da ce biti prodat Amerikancima za $5000. “Jedan prijatni pakistanski narednik koji je govorio arapski mi je to rekao. Jedne noci, dosao je sa kamerom. Htio je moju sliku. Zelio je svijetu prenijeti moju pricu i javiti mojim roditeljima.”
Predat je Amerikancima krajem Novembra 2001, a imao je samo 15 godina. “Prva rijec koju sam naucio na engleskom bila je `nigger` (crncuga). Zvali su me tako a da ja nisam znao sta to znaci. Drugi zatvorenici nisu htjeli da mi kazu. Najzad, jedan od njih mi je rekao da je to pogrdan naziv za covjeka crne koze.” Amerikanci su Muhammeda odveli u Kandahar. To je bio njegov prvi put u Afganistanu.
Muhammedova patnja je dobila svoj konacni oblik kada su prevodioci umijesali svoje prste. Jedan jemenski prevodilac je greskom izvijestio da je on Al Qaidin finansijer. Jedan drugi egipatski prevodilac je gasio cigarete na njegovoj ruci i udarao ga ostrim predmetom.
U zatvoru je Muhammed napisao svoju prvu poemu o svome iskusenju u Pakistanu i prebacivanju na Kubu.
Budi pazljiv moj brate, kad si u Pakistanu:
Oni razumiju novac- od covjeka cijenu.
Dosao sam ovdje da ucim, naucio samo varanje
Dzamija je bila ratna zona, opkoljeni. Policija
Je vikala: « Ruke u vis!
Dodjite u miru ! »
Svezali nam ruke i noge, uzeli u teretnjake, bacili nas ko olos
Pa smo marsirali 8 sati, pa 8 sati jos
Dozivali smo pomoc, i patili smo, izranjavali noge.
Sutali su nas, udarali, pa nam-svojim gostima- kazuju
Prodali su nas za novac, Jenkiji najbolje placaju
Mi smo robovi ovoga stoljeca, brod robova jedan avion
Za ponizenje, nasilje i prezir.
Postovanje je napusteno, Casni Kur´an
Zajedno sa nama gazan.
Njihovo ludilo, i plan
Da nas mrcvare, udaraju, alkohol im snagu daje
Salju popove sa svojim krstovima da nas spase, oni nadu gaje.
Odveli nas na Kubu, bez savjesti nas gone
Krstaski ratovi nepravde, protiv Islama oni rat vode.
Uslovi u Guantanamu su izuzetno losi, rekao je mladi drzavljanjin Cada svome advokatu. Dva puta su ga ujeli otrovni pauci, a da pri tome nije dobio ljekarsku pomoc. Vise od godine dana bio je drzan u celiji za izolaciju u Kampu V. Tamo su svjetla upaljena 24 sata dnevno, i njegove oci su vrlo tesko ostecene. U celiji je zakljucan 24 sata dnevno i samo jednom sedmicno izadje napolje da se malo protegne i istusira. “U celiji sam 24 sata dnevno. Njene dimenzije su 2m x 4 m. Nemam nikakvih knjiga, novina, magazina ili TV. Jedina moja imovina u celiji su pokrivac, sedzada i Qur´an. Dnevno ucim Qur´an izmedju dorucka i rucka.
Cuvari su mu za kaznu oduzeli cetkicu i pastu za zube. Kao posljedica toga, Muhammed ima ozbiljnih problema sa zubima za mladica njegovih godina. Kada je trazio zubara zbog snaznih bolova u zubu, umjesto da mu poprave, izvadili su mu zub.
“Svako jutro ustanem u 6 sati i klanjam. Zatim cekam dorucak, koji se sastoji od jaja skuhanih na neki cudan nacin. Ponekad nadjem komarce u mojoj solji. Rucak se sastoji od hrane koja nije ni za zivotinje. Isto se moze reci i za veceru. Jedem samo da bi prezivio.”
Muhammed kaze da je njegovo najgorce iskustvo u Guantanamu imao kada su ga prebacivali u Kamp V za vrijeme noci. “Bio sam veoma tuzan. Prvog dana su me bacili u ogradjen prostor. Isljednik mi je objasnio zasto se nalazim u Kampu V: “Ovaj smo kamp napravili za ljude koji ce ovdje biti zauvijek. Ovdje ces ostati citav svoj zivot. Mozda ce jednog dana moj sin ovdje doci da te vidi kad ostaris. Ne brini, mi cemo te odrzati u zivotu da mozes vise da patis.”
Bez bilo kakvog kontakta sa svojom porodicom u Saudijskoj Arabiji i nakon 4 godine torture u zatvoru, bez bilo kakve nade da ce mu se suditi na fer nacin, Muhammed je postao vrlo depresivan, i ove godine je dva puta pokusao da izvrsi samoubistvo. Na zahtjev njegovog advokata da se sretne sa svojim klijentom vlasti SAD-a nikad nisu odgovorile.
NAPOMENA:Preuzeto iz Asharq al Awsat
Preveo Halil Senusija