#1 Govor Princa Charlesa na Al - Azharu
Posted: 16/05/2006 00:44
Bismillah!
Objavljujemo tekst govora* kojeg je britanski prijestolonasljednik princ Charles održao na Univerzitetu Al-Azhar, u Kairu, u utorak, 21. marta 2006, a kojom prilikom je odlikovan zvanjem počasnog doktora nauka na ovoj najstarijoj i najprestižnijoj naučnoj i visoko-obrazovnoj instituciji Islamskoga svijeta:
Vaše ekselencije, dame i gospodo, bio sam veoma dirnut time što ste uzeli u obzir da me pozovete da govorim na ovome velečasnome i drevnome mjestu bogoslužja i učenosti. Učinili ste mi najveću čast vašim pozivom i ja smatram veoma posebnom privilegijom posjetiti Univerzitet Al-Azhar i, uistinu, vratiti se u Egipat – zemlju prema kojoj imam posebnu naklonost i koja, za mnoge, ima sveto značenje kao mjesto pribježišta za dijete Isusa (Isa, a. s. -A. B. ).
Želim početi odajući dužno poštovanje čovjeku koji me je prvi ohrabrivao da prihvatim poziv da govorim ovdje, dragom prijatelju i svršeniku ovoga velikoga univerziteta, šejhu Zekiju Bedeviju. Njegova iznenadna smrt u januaru bila je potpuni šok i ogromna žalost za mnoge od nas širom svijeta. Bio je čovjek istinske mudrosti i učenosti. Sa poniznošću istinskoga učenjaka, on je učinio svoje veliko znanje pristupačnim drugima – i činio je to sa neodoljivim smislom za humor.
Ja ne pretendiram da budem učenjak, osim što sam studirao historiju na Univerzitetu Cambridge, ali me jako interesira istraživanje abrahamovske (ibrahimovske, a. s. -A. B. ) tradicije u kojoj sam se rodio. Ova tradicija me je oblikovala i učinila od mene ono što jesam. Danas ja stojim pred vama kao neko ko pripada porodici vjera koje su povezane s tom tradicijom.
Korijeni vjere koju dijelimo u Jednoga Boga, Boga Abrahamovog (Ibrahimovog, a. s. -A. B. ) daju nam trajne vrijednosti. Mi trebamo hrabrosti da govorimo o njima i afirmiramo ih, uvijek i iznova, svijetu koji je premoren promjenom i neskladom. To je poruka s kojom, iznad svega, želim da vas ostavim danas. Prvo, i najviše među tim vrijednostima našega zajedničkog naslijeđa, a izrođeno iz naše ljubavi prema Bogu, mora uvijek doći poštovanje jednih prema drugima, i prema Njegovom stvaranju. Naše poštovanje prema svim Božijim stvorenjima i prema životnoj sredini jeste izraz našeg poštovanja prema Stvoritelju koji je udahnuo život u cjelokupni pojavni svijet.
Drugo, a koje proističe iz ovoga, je da naša vjerovanja i vrijednosti pozivaju na mir, a ne na konflikt. Mi možda imamo ljudsku slabost da kritiziramo i da se nadmećemo jedni s drugima. Međutim, ono što imamo zajedničko, kao ljudi od vjere, poziva nas iznad ovoga prema uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Treće, velike Abrahamovske tradicije govore o vjeri koja počiva u srcu, iznad ograničenja naše intelektualne spoznaje i prosudbe. Gdje god da smo pozicionirani u našem ljudskom društvu, koje god povoljne ili nepovoljne položaje imali u mogućnostima ili obrazovanju, mi prepoznajemo istine naše vjere «okom srca». Prorok Mojsije (poslanik Musa, a. s. -A. B. ) podsjećao nas je da je srce sjedište vjere: «Ti moraš voljeti Gospoda, tvoga Boga, svim svojim srcem. » Ja vjerujem da velike vjere govore kroz svoje svete tekstove srcu, a da je vjera sama ono što se srcem osjeća.
Međutim, dok ja nježno govorim o povezanostima unutar historije naših različitih abrahamovskih vjera, ja ne želim od vas da pomislite ni za jedan momenat da ja mislim da su one jedno i isto. Postoje razlike, i mi treba da ih slavimo. Međutim, u stvarima koje su najvažnije, mi imamo zajednički korijen. Onako kako to ja vidim, oko Božije namjere ne bi trebalo nikada biti sumnje: to je da nas poveže bliže jedne s drugima!Jedinstvo kroz različitost. . . Zaista, uvijek me je pokretalo to da Sveti Kur‘an ima stih (ajet, A. B. ): «O ljudi!Mi smo vas stvorili od para muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste mogli upoznavati jedni druge (ne da biste mogli prezirati jedni druge). »
S engleskog:
Adnan Balihodžić
http://www.preporod.com/tekst_detaljnije.asp?id=115
Objavljujemo tekst govora* kojeg je britanski prijestolonasljednik princ Charles održao na Univerzitetu Al-Azhar, u Kairu, u utorak, 21. marta 2006, a kojom prilikom je odlikovan zvanjem počasnog doktora nauka na ovoj najstarijoj i najprestižnijoj naučnoj i visoko-obrazovnoj instituciji Islamskoga svijeta:
Vaše ekselencije, dame i gospodo, bio sam veoma dirnut time što ste uzeli u obzir da me pozovete da govorim na ovome velečasnome i drevnome mjestu bogoslužja i učenosti. Učinili ste mi najveću čast vašim pozivom i ja smatram veoma posebnom privilegijom posjetiti Univerzitet Al-Azhar i, uistinu, vratiti se u Egipat – zemlju prema kojoj imam posebnu naklonost i koja, za mnoge, ima sveto značenje kao mjesto pribježišta za dijete Isusa (Isa, a. s. -A. B. ).
Želim početi odajući dužno poštovanje čovjeku koji me je prvi ohrabrivao da prihvatim poziv da govorim ovdje, dragom prijatelju i svršeniku ovoga velikoga univerziteta, šejhu Zekiju Bedeviju. Njegova iznenadna smrt u januaru bila je potpuni šok i ogromna žalost za mnoge od nas širom svijeta. Bio je čovjek istinske mudrosti i učenosti. Sa poniznošću istinskoga učenjaka, on je učinio svoje veliko znanje pristupačnim drugima – i činio je to sa neodoljivim smislom za humor.
Ja ne pretendiram da budem učenjak, osim što sam studirao historiju na Univerzitetu Cambridge, ali me jako interesira istraživanje abrahamovske (ibrahimovske, a. s. -A. B. ) tradicije u kojoj sam se rodio. Ova tradicija me je oblikovala i učinila od mene ono što jesam. Danas ja stojim pred vama kao neko ko pripada porodici vjera koje su povezane s tom tradicijom.
Korijeni vjere koju dijelimo u Jednoga Boga, Boga Abrahamovog (Ibrahimovog, a. s. -A. B. ) daju nam trajne vrijednosti. Mi trebamo hrabrosti da govorimo o njima i afirmiramo ih, uvijek i iznova, svijetu koji je premoren promjenom i neskladom. To je poruka s kojom, iznad svega, želim da vas ostavim danas. Prvo, i najviše među tim vrijednostima našega zajedničkog naslijeđa, a izrođeno iz naše ljubavi prema Bogu, mora uvijek doći poštovanje jednih prema drugima, i prema Njegovom stvaranju. Naše poštovanje prema svim Božijim stvorenjima i prema životnoj sredini jeste izraz našeg poštovanja prema Stvoritelju koji je udahnuo život u cjelokupni pojavni svijet.
Drugo, a koje proističe iz ovoga, je da naša vjerovanja i vrijednosti pozivaju na mir, a ne na konflikt. Mi možda imamo ljudsku slabost da kritiziramo i da se nadmećemo jedni s drugima. Međutim, ono što imamo zajedničko, kao ljudi od vjere, poziva nas iznad ovoga prema uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Treće, velike Abrahamovske tradicije govore o vjeri koja počiva u srcu, iznad ograničenja naše intelektualne spoznaje i prosudbe. Gdje god da smo pozicionirani u našem ljudskom društvu, koje god povoljne ili nepovoljne položaje imali u mogućnostima ili obrazovanju, mi prepoznajemo istine naše vjere «okom srca». Prorok Mojsije (poslanik Musa, a. s. -A. B. ) podsjećao nas je da je srce sjedište vjere: «Ti moraš voljeti Gospoda, tvoga Boga, svim svojim srcem. » Ja vjerujem da velike vjere govore kroz svoje svete tekstove srcu, a da je vjera sama ono što se srcem osjeća.
Međutim, dok ja nježno govorim o povezanostima unutar historije naših različitih abrahamovskih vjera, ja ne želim od vas da pomislite ni za jedan momenat da ja mislim da su one jedno i isto. Postoje razlike, i mi treba da ih slavimo. Međutim, u stvarima koje su najvažnije, mi imamo zajednički korijen. Onako kako to ja vidim, oko Božije namjere ne bi trebalo nikada biti sumnje: to je da nas poveže bliže jedne s drugima!Jedinstvo kroz različitost. . . Zaista, uvijek me je pokretalo to da Sveti Kur‘an ima stih (ajet, A. B. ): «O ljudi!Mi smo vas stvorili od para muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste mogli upoznavati jedni druge (ne da biste mogli prezirati jedni druge). »
S engleskog:
Adnan Balihodžić
http://www.preporod.com/tekst_detaljnije.asp?id=115

