Forum Klix.ba

Osamsto skupova gladnih
BiH je postala zemlja štrajkova. Štrajkuju svi, osim Vladinih èinovnika i vlastodržaca. Jedini zahtjev štrajkaèa, bez obzira o kome i bez obzira o kojem dijelu BiH se radilo, jeste redovna isplata plaæa i smjena rukovodstva. Ulica je postala mjesto gdje se najkonkretnije može osjetiti jad i bijeda onih što su ih u bivšem režimu zvali junacima socijalistièkog rada. Suradnik Dana napravio je hronologiju socijalnog bunta u postdejtonskoj Bosni

Zenièki rudari: "Tabananje" umjesto hljeba

trajk radnika više nije vijest. Mediji sve manje, i sve bezbojnije, pišu o radnièkim protestima i demonstracijama. I to je najporaznija istina turobnog života bh. proletera. Otkada su nacionalni ekonomski eksperti preko noæi pretvorili društvenu svojinu u državnu, a demobilisane borce u radnike na èekanju, ovi su živjeli od humanitarnih paketa i 50 KM pomoæi, a zaposleni su neredovno dobijali jedva 150 KM. Tako se u postdejtonskoj BiH nije štrajkovalo samo 1996. godine. Od 1997. godine pa do danas zabilježeno je blizu 800 štrajkova radnika. Štrajkuju svi, osim Vladinih èinovnika, raznoraznih èivija i vlastodržaca. Jedini zahtjev štrajkaèa, bez obzira o kome i bez obzira o kojem dijelu BiH se radilo, jeste redovna isplata plaæa i smjena rukovodstva. Štrajkaèi u proizvodnji tražili su i pokretanje proizvodnje. Danas 95 odsto preduzeæa ima tehnièko rukovodstvo.

"Zarade æe porasti..." Recimo, 21.000 metalaca u FBiH radi za minimalne i neredovne plaæe, njih 34.000 išèekuju isplatu otpremnine, a 30.000 metalaca u FBiH nije uopæe evidentirano. U skoro 90 fabrika tekstila, kože, obuæe i gume u BiH zaposleno je oko 42.000 radnika. Njih 30.000 ne radi. U RS-u, zakljuèno sa 2000. godinom, 60.000 radnika oèekuje isplatu otpremnina. U FBiH otpremninu èeka ili ju je veæ dobilo 53.379 radnika. Najniža plaæa u FBiH je 230 KM, a u RS-u 116 KM. Radnicima TP Marketa, Energoinvesta, Kombiteksa, Željezare Zenica, Zmajevca, Natrona Maglaj, Krivaje Zavidoviæi, Rudnicima Srednja Bosna, Dionisu, Rudi Èajevcu i Èeliæu, aktuelni direktori duguju 193 neisplaæene plaæe. U historijsku èitanku bh. radnièkih štrajkova uæi æe i dvije nelogiènosti. Prva - jedino radnici sarajevskog Klasa nikada nisu štrajkovali i samo su oni dodijelili priznanje direktoru Huseinu Ahmoviæu. Druga - BiH je jedina država na svijetu u kojoj su umjetnici/likovnjaci, èlanovi ULUBIH-a i ULUPUBIH-a štrajkovali i to 5. aprila 2000. godine.

Januara 1999. godine, Alija Izetbegoviæ, predsjednik SDA BiH, i ne sluteæi da æe biti u pravu, konstatovao je kako æe upravo ta godina donijeti "napredak u politici a teškoæe u ekonomiji". Njegov strah poèivao je na presahlim donacijama i "pravednoj" narodnoj privatizaciji. Izetbegoviæev ljubimac i nesuðeni nasljednik, u narodu omiljeni èelnik Elektroprivrede BiH Edhem Bièakèiæ, obeæao je kako æe u 1999. godini Vlada FBiH otvoriti 50.000 radnih mjesta. Dnevni avaz je izjavu bivšeg premijera obilježio velikim masnim slovima na naslovnoj strani i dodjelom titule najpopularnije liènosti za prethodnu godinu. Od naslova danas nema ništa, titule dobijaju novi ljudi, a Bièakèiæ je udobno zavaljen u fotelji za koju se kleo da u nju više nikada neæe sjesti. Bivši premijer za 1999. obeæao je i poveæanje proizvodnje za èetvrtinu. "Izvoz æe biti udvostruèen, a zarade æe porasti za 20 odsto", likovao je tada Bièakèiæ.

Dvadeset èetiri sata nakon Bièakèiæevog hvalospjeva o ekonomskoj stabilizaciji BiH, uslijedila je ogorèena reakcija radnika Graðevinske operative Vranice iz Vareša, trikotaže Ola iz Olova i radnika Energoinvestovih Armatura. Jedni su štrajkovali u krugu fabrike, a drugi blokirali put Sarajevo - Tuzla. Svi zbog pregoleme radnièke tuge, sirotinjske trpeze i pokradenih plaæa. Krivajinih 1.000 radnika 15 dana u februaru 1999. godine štrajkovalo je zbog pokradenih plata. Vlast æe im "prišiti" etiketu "rušitelja" jer je Krivaja, navodno, za to vrijeme izgubila dva miliona KM. Preko noæi Krivaja, kao firma od federalnog interesa, prelazi u kantonalnu nadležnost. Rukovodstvo na èelu sa Latifom Èehajiæem (suðen i osuðen ranije na devet mjeseci zatvora zbog pronevjere) nikada nije objasnilo šta je sa milionski vrijednom robom koja je "nestala" u inostranstvu poèetkom rata u BiH. A 700 radnika Energoinvesta tih dana nije uopæe razmišljalo da se vrati na posao. U to doba politièari u FBiH i u RS-u još uvijek su zadovoljno konstatirali kako su sprijeèili eskalaciju socijalnog bunta.

Druže Tito, mi ti se kunemo... Godine 1999, 100.000 radnika na èekanju odbilo je prihvatiti Zakon o radu. Prvom verzijom poslodavcu je omoguæeno da arbitrira u konkretnim sluèajevima. Direktorska samovolja, koja æe kasnije prerasti u nestruène tehnièke uprave preduzeæa, natjerat æe hiljade radnika da izaðu na ulice. Sindikat je tada tražio pomoæ OHR-a jer je Zakon "zapeo" u Domu naroda Federalnog parlamenta, a krivcem je proglašen predsjedavajuæi doma Mato Zovko. "Prozovite i vi g. Zovku, a nemojte èekati da sam ja to èinim", poruèivao je tada odanim sindikalistima premijer Bièakèiæ. Umjesto da napadnu Zovku, 6.000 radnika Željezare Zenica, u aprilu 1999. godine, stupaju u štrajk i tokom štrajka pjevaju "Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo". I od tog trenutka sve kreæe gdje mu je, sa takvom vlasti, i bilo suðeno - nizbrdo!

Mediji prikazuju slike gladnih samohranih majki sa oèima punih suza a željnih posla i pravde. Užasni prizori "osušenih" rudara koje ZE-DO policajci "tabanaju", ne dajuæi im da doputuju u Sarajevo, obilaze svijet. Policija æe kasnije u tom istom gradu tuæi radnike Zenicatransa i Tržnice. Nešto južnije, Brajkoviæeva "poštena" politika u fabrici aluminija rješava se i posljednjeg nehrvata, a Èoviæev Soko bilježi prve izvozne uspjehe.

"Kolektivni i granski ugovori su spas. Oni su najviši akt jedne zemlje", ponavljao je kao papagaj tih godina sindikalac Hrle. Isti onaj koji je uporno dokazivao kako nije Bièakèiæev èovjek, a upravo mu je Bièakèiæ svako obeæanje najavljenog generalnog štrajka pretvarao u izreèenu laž. U meðuvremenu je Zakon o radu usvojen. Sporni èlan 143. postao je okosnica sukoba. U igru se ukljuèuje i OHR i ocjenjuje kako je "zakon izdašan prema radnicima". OHR svoje mišljenje temelji na tvrdnji savjetnika Svjetske banke Stewarta Schwaba, kojeg æe bh. radnici pamtiti po izjavi: "Poslodavci neæe biti voljni da zaposle nove radnike ako im nije dozvoljeno da daju otkaz kada su loša vremena ili ako se neki radnik pokaže neodgovarajuæim."

Ralph Johnson, viši zamjenik Visokog predstavnika, zatražio je pod hitno povlaèenje zakona iz parlamentarne procedure, a Rory O'Sullivan otišao korak dalje izjavivši: "Ovaj zakon ne stvara klimu koja æe privuæi privatna ulaganja."

Zakon nije usvojen, ali su poslanici Federalnog parlamenta za tu godinu iskasirali iz federalnog budžeta 935.303,50 KM na ime paušala. Razbuktalu vatru socijalnog bunta tada više niko u državi nije mogao ugasiti. Hrle kao spasonosno rješenje predlaže održavanje generalnog štrajka za 9. oktobar 1999. i grupno sa penzionerima jer misli da æe biti jaèi. Datum se ipak prolongira za 25. oktobar. "Ti ljudi gladuju, ne mogu da se lijeèe i izbacuju se iz stanova", izjavljuje predsjednik Sindikata metalaca BiH Ismet Bajramoviæ za one koje predstavlja. Njihova djeca prose. Žene gladuju i proklinju. Uglavnom Bièakèiæa, a nije im mrsko opsovati i Hrleta.

Nema štrajkovati džabe Opljaèkane i uništene fabrike, privatizacija i naslijeðeni problemi proizvode armiju nezaposlenih i nezadovoljnih radnika. Njih Bièakèiæeva vlada jeftino vara obeæavajuæi, iz dana u dan, kako æe izraditi socijalni program. Umjesto socijalnog programa, problemi obespravljenih i opljaèkanih radnika prebaèeni su na kantone, a socijalni mir kupovan predlaganjem spornog Zakona o radu, koji æe kasnije biti odbijen.

Dvadeset petog oktobra 1999. godine Hrle uspijeva, prvi i jedini put u životu, održati obeæanje. Generalni štrajk je održan iako se na Trgu BiH u Sarajevu nije pojavilo obeæanih 50.000 radnika. "Ukoliko naši zahtjevi ne budu usvojeni, i radnici u RS-u uskoro bi mogli krenuti u štrajkove", izjavio je Hrle. Tog 25. oktobra prvi put se èulo da i radnici u RS-u razmišljaju o štrajku. Štrajkova do tada nije bilo iz prostog razloga jer je "socijalne požare" na vrijeme gasila finansijska injekcija meðunarodne zajednice kao danak za poslušnost i odanost premijera Milorada Dodika. Njegov najbolji federalni prijatelj Edhem Bièakèiæ dan nakon generalnog štrajka izjavljuje kako su "radnièki zahtjevi nepropisno adresirani". Što mu nije bila prepreka za pojašnjenje: "Zahtjeve radnika nisam uspio proèitati, ali sam naložio svojim ministrima da ostanu u Sarajevu i saslušaju radnike." A koliko mu je bilo stalo do zahtjeva radnika svjedoèi i to što je ministru policije Mehmedu Žiliæu naredio da popiše sve autobuse koji su dovezli radnike žedne pravde u Sarajevo, a ministru prometa Besimu Mehmediæu, bez imalo stida i javno, u hodniku zgrade Federalne vlade, naredio je da zabrani transport radnika ukoliko unaprijed ne plate troškove prevoza!

U ZE-DO kantonu poèetkom januara 2000. godine formiran je Nezavisni sindikat na èelu sa Hasanom Omerdiæem. "Niko ne brine o nama. Gladni smo. Radnicima na èekanju daju po 10 KM za izdržavanje porodice", pamte se njegove rijeèi. Željezarsku agoniju kasnije æe nasilu presjeæi davanja otpremnina. Na stotine radnika, uzevši po 2.000 KM, a neki i za mnogo manju cifru, napuštali su BH Steel Company, koja je i danas na samom poèetku. Ni 60 miliona amerièkih dolara nije pomoglo tamošnjem rukovodstvu da saèuva radnike od bijede. Kako su baratali parama govori i to da je skoro šest miliona KM izgubljeno u išèekivanju odgovora da su sirovine za proizvodnju kupljene. Dok nije bilo odgovora, sirovine su poskupjele, a za tih šest miliona KM moglo se otvoriti najmanje novih 50 radnih mjesta. I dok zenièki željezarci ratuju, ne znajuæi više ni protiv koga, do tada bivši radnici Brajkoviæeve Aluminijke i Èoviæevog Sokola pišu pisma OHR-u tražeæi pravdu. Od januara 2000. 704 Bošnjaka i 200 Srba traže da se vrate u Brajkoviæevo preduzeæe. Devesto sedamdeset i šest radnika Bošnjaka i Srba još uvijek oèekuje povratak na posao u mostarski Soko. Neuspješan povratak krunisat æe zakonska regulativa o slobodnoj isplati otpremnina. Brajkoviæ i Èoviæ, oèigledno, uspješno su odoljeli i odluci meðunarodne organizacije rada koja je konstatovala kako je rijeè o nezakonitom otpuštanju radnika.

Krivi su radnici i sindikat... Vrhunac cinizma i bezobrazluka desit æe se februara mjeseca 2000. godine.

Sulejman Hrle: Maneken radnièkih protesta

Edhem Bièakèiæ æe izjaviti: "Propadaju samo one firme koje su štrajkovale i èije je proteste podržao Sindikat BiH." Uslijedili su radnièki demantiji. "D.o.o. Klotex Klokotnica oživjela je tek nakon što su radnici kompletno preuzeli ovu firmu. Tek nakon dvije godine upornih protesta i štrajkova uspjeli smo postaviti na noge našu fabriku", kaže Edvina Konjica, predsjednica Sindikata radnika ove firme. Argumenti koji pobijaju Bièakèiæevu demagogiju stižu i iz firmi Olimp iz Graèanice, Tuzka iz Tuzle, Bosnateks iz Živinica, Tepsa Holding iz Sarajeva, Sloga iz Tešnja, Brutex iz Breze i Fabrike obuæe iz Travnika. Svi oni danas rade uspješno, ali ne treba zaboraviti da su radnici izabrali svoje rukovodstvo i da je u Upravnom odboru najviše èlanova koje je delegirao Sindikat tih preduzeæa. Meðutim, 21. marta 2000. godine, radnici u Federaciji su shvatili da su svi njihovi štrajkovi do tada bili - nelegalni!? Federalni parlament je tek tada izglasao Zakon o štrajku. "Gospodo poslodavci, ne igrajte se s radnicima jer æe to biti na vašu štetu", prijetio je i likovao predsjednik Hrle. Postavljena tehnièka rukovodstva i poslušni èlanovi upravnih odbora unaprijed su znali da se sve raspada. Zbog pravila OSCE-a o nemoguænosti vršenja dviju javnih funkcija, statistika je tada pokazala kako je 95 odsto èlanova upravnih odbora naprasno napustilo èlanstvo i prešlo na funkcionerske pozicije u politici. To dokazuje koliko su vjerovali u "svoja" preduzeæa.

Tokom 2000. godine vodi se pravi rat izmeðu OHR-a, Sindikata BiH, nadležnih vlada i poslanika u Parlamentu. Pravo starijeg i jaèeg se dokazuje na tekstu Zakona o radu ili, taènije, Nacrta zakona o njegovim izmjenama i dopunama. Vlada FBiH ne prihvata tekst opæeg kolektivnog ugovora. Uslijedio je odgovor u vidu novog generalnog štrajka. Kolektivni ugovor se ipak potpisuje. Bièakèiæ svojim potpisom smiruje duhove. Minimalna isplaæena plaæa ne smije biti ispod 212 KM. Sindikat na to pristaje, a Hrle likuje. Niko ne zna zbog èega, jer je cijena potrošaèke korpe 457 KM. Bratstvo Hrleta i Bièakèiæa trajalo je samo onoliko dugo da se prebrodi generalni štrajk zakazan u aprilu. Krajem aprila, Bièakèiæ naivnom sindikalcu Hrleu saopæava kako Vlada FBiH nije usvojila dokument. OHR je protiv i izrièito zahtijeva da se kolektivni ugovor primjenjuje samo u preduzeæima èiji je veæinski vlasnik država. Hrle pristaje.

Svjetska banka smatra da je predloženi Zakon o radu previše socijalan i vrši pritisak na entitetske vlade. Umjesto èasnih (od 1.000 do 4.500 KM) otpremnina, radnici na osnovu kasnije usvojenog zakona sa usaglašenim izmjenama i dopunama dobijaju od 260 do 680 KM. Nakon 30 godina staža dobijali su otpremninu od mizernih 680 KM, a cijena potrošaèke korpe za èetveroèlanu porodicu te godine iznosi 463 KM. Radnici ponovo protestuju i traže Hrleovu ostavku. On se brani kako Sindikat nije uèestvovao u izradi izmjena Zakona o radu, veæ Vlada i Parlament, i ostaje i dalje u fotelji prvog èovjeka "Bièakèiæevog" sindikata.

61.000 otkaza u RS-u Ni radnici u Republici Srpskoj nisu u boljoj situaciji jer se njihov "èlan 143" samo drugaèije zove - "èlan 151". Šesnaestog februara 2001. godine istekao je rok za podnošenje zahtjeva za isplatu otpremnina licima koja su od 31. januara 1991. godine do 16. decembra 2000. godine u RS-u na nezakonit naèin ostala bez posla. Èedo Volaš, predsjednik Sindikata RS-a, kaže: "Šesnaesti februar je dan D za radnike u RS-u. Upravo u skladu sa èlanom 151. poslodavci su uruèili rješenje o prestanku radnog odnosa 61.000 radnika, a otpremnina ne smije biti veæa od tri prosjeène plaæe. To iznosi jedva 900 KM." Radnici u RS-u u proizvodnji, znaèi, žive od 280 KM. Meðutim, novoimenovani premijer RS-a Mladen Ivaniæ uspio je kupiti socijalni mir. Kupio ga je i buduæi predsjednik Vlade FBiH. Svjetska banka je prije pet dana odobrila 20 miliona amerièkih dolara za zbrinjavanje "otjeranih" radnika.

Dok pare ne legnu, u FBiH danas štrajkuju prosvjetni radnici u Unsko-sanskom i Zenièko-dobojskom kantonu. Njih æe podržati kolege iz HNK-a i Srednjobosanskog kantona. Radnici Natrona iz Maglaja, Krivaje Zavidoviæi, BH Steel Company, Energoinvesta... spremaju se za štrajk poèetkom sljedeæeg mjeseca. Radnièki Sindikat HNK-a zakazao je za 15. mart generalni štrajk u krugu tvornica, ali i na ulicama. I blizu 6.000 zaposlenih u Livanjskom kantonu sprema se izaæi na ulice. Radnici d.d. Putnika iz Novog Travnika idu samostalno i 28. februara æe, kako kažu, sve blokirati. Prosvjetnim i radnicima u proizvodnji pridružit æe se zdravstveni radnici i penzioneri. U RS-u Sindikat prosvjete najavio je ne štrajk, veæ potpun bojkot rada. Više nisu u pitanju samo plaæe veæ i uslovi rada. A da stvari po radnike budu gore, Èedo Volaš i Sulejman Hrle dogovorili su kako æe ubuduæe radnici štrajkovati zajedno.

Ismet Bajramoviæ, predsjednik radnièkog Sindikata metalne industrije, kaže: "Mi æemo ove godine krenuti sa štrajkovima na nivou kantona i pojedinaènim protestima, a planiramo i održavanje generalnog štrajka Sindikata metalaca."

Ferdija Kojèiæ, predsjednik Sindikata radnika tekstila, obuæe i kože BiH, smatra da su štrajkovi jedino rješenje.

"Štrajkove, nažalost, ne shvataju upravo oni kojih se to tièe - vlast. Ni prije, a ni sada ih ne shvataju. Èetiri mjeseca poslije izbora vlast nije formirana. Nadali smo se da æe doæi do promjena, a oni se danas prepiru gdje æe ko i na koju stolicu da sjedne." Samo u prošloj godini u BiH održano je blizu 340 štrajkova. Najporazniji štrajk za ovu državu je štrajk glaðu radnika bihaækog Kombiteksa. Oni, zakljuèno sa ovim brojem Dana, zahtijevaju da im se isplati dug od 58 plaæa. No, ni to nije najgore. Radnica sarajevskog Alhosa, još jedne firme èiji su radnici pravdu i pare tražili na sarajevskim ulicama, porodila se kod kuæe. Bez ljekarske pomoæi, jer je zbog poštivanja zakona uredno odbijena da bude primljena u bolnicu. Razlog je neuplaæeno socijalno i penziono osiguranje...

Arhiva Dani
194