#1 IN MEMORIAM
Posted: 27/04/2006 14:29
... don Branko Sbutega !??
vjecna mu slava...steta...steta...Fair Life wrote:... don Branko Sbutega !??
Page 1 of 1
#2 Re: Umro...
Posted: 27/04/2006 14:30
#3
Posted: 27/04/2006 14:35
pokoj mu dusi!..bio je dobar cova...
#4
Posted: 27/04/2006 14:42
Kad ti kazem... umro. Eto...seka wrote:fair, odakle ti info? ja ne mogu naci?
#5
Posted: 27/04/2006 15:14
Fair Life wrote:Kad ti kazem... umro. Eto...seka wrote:fair, odakle ti info? ja ne mogu naci?
stvarno?
e sto je bio covjek... pokoj mu dushi...#7
Posted: 27/04/2006 15:30
bas krenuh pitati pa u kojoj godini..znam da nije bio star..
#8
Posted: 27/04/2006 15:46
Naslov teme je mogao biti samo malkice prosiren da se vidi ko je umro, da ne otvaram ako nista ne znam ili me ne zanima da znam puno o covjeku
#9
Posted: 30/04/2006 02:53
neka pociva u miru...dobar covjek
#10
Posted: 30/04/2006 03:15
Bio je ČOVJEK...nek je spokojna ta velika duša...
#11
Posted: 30/04/2006 03:58
Meshtar wrote:Bio je ČOVJEK...nek je spokojna ta velika duša...
#12
Posted: 30/04/2006 04:00
#13
Posted: 30/04/2006 04:07
[img]http://www.danas.org/images/pubbanner.gif[/img] wrote:22. decembar/prosinac, 2003 19:18
DON B. SBUTEGA: PRETUŽNA PRIČA GRADA KOTORA
Jasna VUKIĆEVIĆ
ZABRANOM DA SE KOTORSKI KATOLIČKI SVJEĆENIK DON BRANKO SBUTEGA OBRATI PRISUTNIMA NA JEDNOJ IZLOŽBI, 'BAČENO JE JAČE SVIJETLO' NA VEĆ DUŽE VRIJEME LOŠE ODNOSE LOKALNE VLASTI I KOTORSKE BISKUPIJE
SBUTEGA
Pretužna priča grada Kotora. Sramotna za one koji su tu.
RFE
Ovako Don Branko Sbutega karakteriše potez lokalne vlasti kojim mu je zabranjeno učešće na jednoj kotorskoj izložbi proteklog vikenda.
SBUTEGA
Uputio sam se na račun poziva organizatora i autora projekta u galeriju, i pet minuta prije projekta, upravitelj, rukovodilac te galerije gospođa Tanja Kriještorac, čiji je muž istovremeno potpredsjednik Općine i predsjednik Narodne stranke, saopćava joj (autoru) veto na moj nastup, jer, s obzirom da je galerija u vlasništvu Općine Kotor, oni ne dozvoljavaju da u njihovom prostoru ja nastupam.
RFE
Sekretar opštinske kulture Zoran Živković.
ŽIVKOVIĆ
To je, blago rečeno, neistina. Nikad niko iz naše Uprave, iz Liberalnog saveza, nije imao namjeru,niti će nekome zabranjivat da bilo gdje govori.
RFE
Živković, ipak, potvrđuje da je upravnica galerije Tanja Kriještorac odbila da don Sbutega govori na izložbi, pravdajući to ''mjerom dobrog ukusa''.
ŽIVKOVIĆ
Ona je meni rekla da je ona, vođena osjećanjem ukusa, s obzirom da je don Branko Sbutega govorio prilično dugo noć prije toga na jednoj izložbi, pa je prosto mislila da, s obzirom da nije dogovoren, nego je dogovoreno da gospođa Radmila Vojvodić otvori izložbu, da ga je jednostavno odbila. I to negdje u novou njenog prava kao domaćina te galerije.
RFE
Nataša Marković, kao organizator izložbe, prema riječima Sbutega, i prije večeri otvaranja imala je natuknice lokalnog političara, člana Liberalnog saveza, da je katolički svećenik nepoželjan.
SBUTEGA
Rekla mi je da je ona već ranije od gospodina Živkovića dobila uput da ja nijesam poželjna osoba u prostorima kotorske opštine.
RFE
Na kojeg Živkovića mislite?
SBUTEGA
Sekretara kulture kotorske opštine. Ministar kulture u sijenci. Ja kažem, nije u sijenci nego u crnoj rupi, ako je Ministarstvu kulture, makar u rezervi, naloženo da može stavljati veto na osobe.
RFE
Da li je tačno da je don Branko Sbutega nepoželjan u Opštini?
ŽIVKOVIĆ
Ma, kakvi. Otkud? Zašto?
RFE
Živković, ipak, u cijelom slučaju vidi i političke konotacije.
ŽIVKOVIĆ
Ne želim da budem isuviše politički inficiran, ali mislim da je ovo negdje usmjereno da se Liberalnom savezu nanese šteta.
RFE
Sbutega kaže, da skandal ne ukazuje na političko, već, prevenstveno, civilizacijsko pitanje.
SBUTEGA
Radi se o jednoj ''maloj rupici'', ispod koje kulja jedna strasna,prestrašna., crna lava. Meni se može desiti po istoj logici da ja idem sjutra da kupim viršle sa senfom i da mi kažu don Branko Sbutega ne može uzeti viršle sa senfom, zato što je ovo opcinski prostor. Ovo nije političko pitanje. Ovo je jedno temeljno pitanje civilizacijsko i civilnog društva.
RFE
Lokalna vlast nema dobre odnose sa kotorskom Biskupijom. To potvrđuje i odsustvo komunikacije.. Opštinski funkcioner i član Libaralnog saveza Zoran Živković.
ŽIVKOVIĆ
Osjećam užasnu mučninu i pitam se, kako je moglo sve da dobije ovakve razmjere.
RFE
Da li ste pokušali, s obzirom da ste čelni čovjek opštinske kulture, stupiti u kontakt sa don Brankom Sbutegom?
ŽIVKOVIĆ
Mislio sam i o tome. Ali, plašim se da bi time ušao u zonu da na neki način pokušam da opravdam ili objasnim nešto što nije ni bilo. Nije na meni da to uradim. Ja nijesam uradio ništa.
RFE
Da li Vam se, u tim nekim prvim reakcijama, obratio neko od ljudi zastupljenih u lokalnoj vlasti?
SBUTEGA
Niko od njih meni ni dobar dan ne govori.
![[img]http://www.danas.org/images/pubbanner.gif[/img]](http://www.danas.org/images/pubbanner.gif){kind=link}
#14
Posted: 01/05/2006 12:01
IN MEMORIAM
Naš Don Branko
. . . . Don Branko je jednom rekao da je srećan što je u ovom svijetu. Na moj iskaz da sumnjam u svrhu ljudskog postojanja, prekorno me pogledao i mimikom pokazao na nebesa. Ne sjećam se da li je izgovorio, ali sam shvatio da je htio da kaže da to zna tvorac. Držao je da izvor naše snage nije u tehnologiji, već u duhu, u onom što su nam prenijeli Lao Ce, Buda, Mojsije, Hrist, Muhamed...
. . . . Ovakvo stanovište nije bilo posljedica samo iskustva koje očekujete od jednog sveštenika. Don Branko nije bio ni običan sveštenik ni običan čovjek. Pri svakom od nebrojeno mnogo susreta sa njim dvije stvari su me iznova fascinirale. Jedna je da čovjek koji je još kao dječak želio da postane sveštenik može biti oslobođen svake ortodoksije i imati slobodniji duh nego gotovo svi ljudi koje sam poznavao. Druga je polje djelatnosti njegovog duha, dubina s kojom je bio nahranjen svime što je ljudski um proizveo, od Homera i Tacita, do postmoderne misli, od Baha i Mocarta koje je sam izvodio, do kulinarske vještine i maštovitih kulinarskih recepata koje je dovršavala domaćica Dare u njegovom župničkom stanu.
. . . . Kad bi mi dao priliku da ga osporim kao popa, nijesam je propuštao. Odgovarao mi je da misli da bi i crkva i društvo imali veću korist od nas dvojice da smo zamijenili životne puteve.
. . . . Svestranom daru renesansnih ljudi kojim je Bog obdario Don Branka, Boka Kotorska je omogućila da razvije rafinirani osjećaj za povijest i kulturu, za civilizacijski i duhovni susret zapada i istoka. Studirao je medicinu u Beogradu, teologiju u Zagrebu, Beču i Rimu. Rođen u porodici oca katolika i majke pravoslavke u djetinjstvu je slavio dva božića i dva uskrsa. Računao je to za svoju privilegiju, ne samo zbog toga što je dvaput uživao u božićnom i uskršnjem kolaču. Odrastao kao katolik, u Rimu se usavršavao i na poznatom isusovačkom kolegijumu Rusikum koji praktikuje liturgiju po istočnom obredu, na kojem su studirali brojni značajni sveštenici i episkopi pravoslavnih crkava, uključujući i oba aktuelna crnogorska mitropolita. Na Rusikumu je svom znanju latinskog, italijanskog, njemačkog i engleskog jezika dodao i ruski.
. . . . U Rimu je uspostavio lične odnose sa značajnim protagonistima kulturnog, religioznog i intelektualnog života Evrope toga vremena, uključujući i Kardinala Wojtilu prije nego što je postao papa. Obogaćeni Branko vratio se u Boku i zaredio se 1979. godine. Nadahnut ekumenskom milenijumskom tradicijom bokeljskih katolika i njihove crkve, sljedujući Don Nika Lukovića, Branko Sbutega je postao opšta dragocjenost, najprije bokeljskih katolika i pravoslavaca, a potom i cijele multikonfesionalne i multikulturne Crne Gore. Pomogao je u nevolji hiljadama ljudi, ali je jedna njegova druga djelatnost bila od istorijskog značaja.
. . . . Govorio je da su ovo prostori koji su proizveli i sačuvali malo kulturnih sadržaja i dobara. Da se mora uložiti napor da to što se ima bude sačuvano, i da treba stvarati humanitarnu kulturu i milosrđe koje nam nedostaje. Uz sveštenički poziv posvetio se spasavanju i restauraciji umjetničkog blaga kotorske biskupije. Poveo je dugoročni projekat obnove Katedrale Svetog Tripuna, tog mediteranskog dragulja koji je bilo oštećen u zemljotresu 1979.
. . . . Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, sa pozicija opšteg i hrišćanskog morala, usprotivio se politici koja je vodila u rat i sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Tadašnja Crna Gora za to nije imala razumijevanja, pa je 1991. morao da privremeno ode u egzil. I tamo je radio za dobro južnoslovenske braće; u Padovi je upravljao crkvenom organizacijom koja je zbrinjavala jugoslovenske izbjeglice i skupljala humanitarnu pomoć.
. . . . Civilizacijskom sunovratu koji je zavladao na ovim prostorima suprostavio se perom, pisao je članke i eseje za razne listove i časopise u svim krajevima bivše zajedničke zemlje. Bio je dio Monitorove familije. Naš don Branko. Protiv njega su bili svi nacionalisti. Moralna zasnovanost, snaga ubjeđenja i hrabrost da se za njih bori, svrstale su ga u grupu malobrojnih značajnih ličnost koje bi se mogle nazvati savješću našeg vremena.
. . . . Govorio je da je naša prava domovina na nebesima, ali je svesrdno podržao projekat za obnavljanje crnogorske nezavisnosti, jer je bio uvjeren da bi njegovo ostvarenje bilo doprinos slobodi ljudi, regionalnoj stabilnosti i bržem demokratskom i ekonomskom razvoju Crne Gore.
. . . . Bog je Don Branka obdario i jednom protivurječnošću. Dodijelio mu je tijelo koje nije bilo pripremljeno za ogromnu intelektualnu i moralnu energiju koja ga je pokretala. Od 1986. počeo je da poboljeva, da bi se završilo sa neizlječivom bolešću.
. . . . Vitez duha, Vitez Suverenog Vojnog i Malteškog Reda... Ličio je time na Crnu Goru. Na onaj najbolji dio nje.
Miodrag PEROVIĆ
Naš Don Branko
. . . . Don Branko je jednom rekao da je srećan što je u ovom svijetu. Na moj iskaz da sumnjam u svrhu ljudskog postojanja, prekorno me pogledao i mimikom pokazao na nebesa. Ne sjećam se da li je izgovorio, ali sam shvatio da je htio da kaže da to zna tvorac. Držao je da izvor naše snage nije u tehnologiji, već u duhu, u onom što su nam prenijeli Lao Ce, Buda, Mojsije, Hrist, Muhamed...
. . . . Ovakvo stanovište nije bilo posljedica samo iskustva koje očekujete od jednog sveštenika. Don Branko nije bio ni običan sveštenik ni običan čovjek. Pri svakom od nebrojeno mnogo susreta sa njim dvije stvari su me iznova fascinirale. Jedna je da čovjek koji je još kao dječak želio da postane sveštenik može biti oslobođen svake ortodoksije i imati slobodniji duh nego gotovo svi ljudi koje sam poznavao. Druga je polje djelatnosti njegovog duha, dubina s kojom je bio nahranjen svime što je ljudski um proizveo, od Homera i Tacita, do postmoderne misli, od Baha i Mocarta koje je sam izvodio, do kulinarske vještine i maštovitih kulinarskih recepata koje je dovršavala domaćica Dare u njegovom župničkom stanu.
. . . . Kad bi mi dao priliku da ga osporim kao popa, nijesam je propuštao. Odgovarao mi je da misli da bi i crkva i društvo imali veću korist od nas dvojice da smo zamijenili životne puteve.
. . . . Svestranom daru renesansnih ljudi kojim je Bog obdario Don Branka, Boka Kotorska je omogućila da razvije rafinirani osjećaj za povijest i kulturu, za civilizacijski i duhovni susret zapada i istoka. Studirao je medicinu u Beogradu, teologiju u Zagrebu, Beču i Rimu. Rođen u porodici oca katolika i majke pravoslavke u djetinjstvu je slavio dva božića i dva uskrsa. Računao je to za svoju privilegiju, ne samo zbog toga što je dvaput uživao u božićnom i uskršnjem kolaču. Odrastao kao katolik, u Rimu se usavršavao i na poznatom isusovačkom kolegijumu Rusikum koji praktikuje liturgiju po istočnom obredu, na kojem su studirali brojni značajni sveštenici i episkopi pravoslavnih crkava, uključujući i oba aktuelna crnogorska mitropolita. Na Rusikumu je svom znanju latinskog, italijanskog, njemačkog i engleskog jezika dodao i ruski.
. . . . U Rimu je uspostavio lične odnose sa značajnim protagonistima kulturnog, religioznog i intelektualnog života Evrope toga vremena, uključujući i Kardinala Wojtilu prije nego što je postao papa. Obogaćeni Branko vratio se u Boku i zaredio se 1979. godine. Nadahnut ekumenskom milenijumskom tradicijom bokeljskih katolika i njihove crkve, sljedujući Don Nika Lukovića, Branko Sbutega je postao opšta dragocjenost, najprije bokeljskih katolika i pravoslavaca, a potom i cijele multikonfesionalne i multikulturne Crne Gore. Pomogao je u nevolji hiljadama ljudi, ali je jedna njegova druga djelatnost bila od istorijskog značaja.
. . . . Govorio je da su ovo prostori koji su proizveli i sačuvali malo kulturnih sadržaja i dobara. Da se mora uložiti napor da to što se ima bude sačuvano, i da treba stvarati humanitarnu kulturu i milosrđe koje nam nedostaje. Uz sveštenički poziv posvetio se spasavanju i restauraciji umjetničkog blaga kotorske biskupije. Poveo je dugoročni projekat obnove Katedrale Svetog Tripuna, tog mediteranskog dragulja koji je bilo oštećen u zemljotresu 1979.
. . . . Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, sa pozicija opšteg i hrišćanskog morala, usprotivio se politici koja je vodila u rat i sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Tadašnja Crna Gora za to nije imala razumijevanja, pa je 1991. morao da privremeno ode u egzil. I tamo je radio za dobro južnoslovenske braće; u Padovi je upravljao crkvenom organizacijom koja je zbrinjavala jugoslovenske izbjeglice i skupljala humanitarnu pomoć.
. . . . Civilizacijskom sunovratu koji je zavladao na ovim prostorima suprostavio se perom, pisao je članke i eseje za razne listove i časopise u svim krajevima bivše zajedničke zemlje. Bio je dio Monitorove familije. Naš don Branko. Protiv njega su bili svi nacionalisti. Moralna zasnovanost, snaga ubjeđenja i hrabrost da se za njih bori, svrstale su ga u grupu malobrojnih značajnih ličnost koje bi se mogle nazvati savješću našeg vremena.
. . . . Govorio je da je naša prava domovina na nebesima, ali je svesrdno podržao projekat za obnavljanje crnogorske nezavisnosti, jer je bio uvjeren da bi njegovo ostvarenje bilo doprinos slobodi ljudi, regionalnoj stabilnosti i bržem demokratskom i ekonomskom razvoju Crne Gore.
. . . . Bog je Don Branka obdario i jednom protivurječnošću. Dodijelio mu je tijelo koje nije bilo pripremljeno za ogromnu intelektualnu i moralnu energiju koja ga je pokretala. Od 1986. počeo je da poboljeva, da bi se završilo sa neizlječivom bolešću.
. . . . Vitez duha, Vitez Suverenog Vojnog i Malteškog Reda... Ličio je time na Crnu Goru. Na onaj najbolji dio nje.
Miodrag PEROVIĆ