Tu neki dolaze umrijeti, a neki na bizaran izlet
Piše: Marko Stričević
Vjetar je 1986. raznio ostatke otrovnog oblaka diljem Europe ugrozivši milijune života, a razmjeri katastrofe ni danas nisu sasvim jasni
MOSKVA - Godine 1986., dok se komunistički blok izvana još doimao moćnim i postojanim, tradicionalno monumentalnu proslavu 1. svibnja u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, ometale su sve češće i paničnije glasine o stravičnoj katastrofi obližnje nuklearke Černobil. Umjesto da oglasi sveopću uzbunu i zaštiti šire stanovništvo, sovjetski režim više od tjedan dana pokušao je zataškavati eksploziju nuklearnog reaktora uslijed koje je u atmosferu izletjelo 190 tona radioaktivnog onečišćenja, po zračenju devedeset puta jačeg od američke bombe na Hirošimu.
Radioaktivni turizam
Vjetar je raznio ostatke otrovnog oblaka diljem Europe ugrozivši milijune života, a razmjeri ekološke katastrofe ni danas nisu sasvim jasni. Strahovita radijacija na mjestu je praktički spalila nekoliko desetaka ljudi, a još tisuće, po nekima i deseci tisuća tzv. likvidatora - specijalaca dovučenih iz cijelog SSSR-a zbog sanacije područja - stradali su od posljedica zračenja. Stanovništvo je iseljeno po hitnom postupku.
No upravo ta černobilska zona misteriozno mjesto iz SF horora u kojem čovjeka ubija nevidljiva supstanca, u posljednje vrijeme postaje sve zanimljivija destinacija. Čini se da, uz klasični turizam, ekoturizam, vjerski, nautički, robinzonski, svemirski itd. polako dobivamo, kako ga naziva RIA, “radioaktivni turizam”.
Prošlog tjedna, na 22. godišnjicu eksplozije, ukrajinske vlasti su otvorile černobilsku zonu da bi ljudi koji su tamo živjeli do nesreće posjetili mjesta koja su “za treptaj oka” nestala iz njihovih života.
Ženska varijanta Mad Maxa
Pomalo nevjerojatno, ali još od sredine 90-ih razni su se frikovi ubacivali u zabranjenu zonu. Među njima je i Elena Filatova, mlađahna, vrlo obrazovana motoristica sa širokim spektrom interesa i avanturističkih misija iza sebe. Uz moto “Dobre cure idu u raj, loše u pakao, a cure na motorima idu kamo zažele”, Filatova je sijaset puta sama boravila unutar zone, lutala napuštenim gradovima s Geigerovim brojačem za mjerenje radijacije, napravila masu fotografija i prezentirala svoje pothvate na vlastitom web siteu.
Posebno su zanimljive fotografije iz “grada duhova” Pripjata. Taj grad od 50 tisuća ljudi u blizini nuklearke ispražnjen je u jedan dan, i već dvadeset godina u njemu nema žive duše. Filatova uživa po njemu jurcati na svom Kawasakiju niz sablasno puste ceste, kao ženska varijanta Pobjesnjelog Maxa.
- Svaki put kad uđem u zonu, osjećam da sam se našla u nestvarnom svijetu. U mrtvoj zoni, tišina sela, putova i prirode kao da mi nešto govore... Nešto što se naprežem čuti... Privlači me i odbija istovremeno. Božanski jezivo - kao da sam ušla u onu sliku Salvadora Dalija s kapljućim satovima - opisuje Filatova.
Priča o Černobilu s godinama je dobila mitološke elemente, u njoj sve vrvi od gotovo nadnaravnih događaja i sudbina. Pokušajmo za početak zamisliti Pripjat, grad velik poput Karlovca ili Varaždina, koji naseljavaju uglavnom obitelji radnika u nuklearki Černobil. Jedne večeri, 26. travnja, ljudi izlaze na balkone, zovu djecu da dođu vidjeti čudo, dovoze se autima, na biciklima kako bi gledali pomalo nestvaran, neki od njih kažu divan prizor grimizne svjetlosti nad nuklearkom iz koje se diže svjetlucavi oblak.
Sutradan je u Pripjat stiglo 1100 autobusa, policija je kružila ulicama noseći plinske maske, a stanovnici su po hitnom postupku i u tajnosti utrpani u busove zajedno sa još 85.000 stanovnika okruga. Preko noći su postali izbjeglice bez igdje ičega.
Njihov Pripjat pretvorio se u Pompeje 20. vijeka. Stanovi, uredi, dućani, hoteli, komunističke parole na zidovima, ostali su zamrznuti u 27. travnju 1986. godine. Na mjesto nesreće iz cijelog Sovjetskog Saveza pristizali su ranije spomenuti likvidatori koji su radili na ublažavanju katastrofe. Pošto se još uvijek ne zna dovoljno o uzrocima obolijevanja od raka, a sovjetski režim nije pokazivao volju da transparentno predstavi posljedice katastrofe, procjene o broju naknadno umrlih variraju od službenih nekoliko tisuća do čak 100.000 navodnih direktnih žrtava.
Neki politolozi smatraju kako je upravo černobilska tragedija, objelodanivši svu neodgovornost režima i njegovo svjesno obmanjivanje naroda uz drastične posljedice, dotukla vjeru u Sovjetski Savez, a kritične mase u Bjelorusiji i Ukrajini navela da se na prvim slobodnim izborima izjasne za neovisnost.
Komercijaliziranje zone
Pojedinci koji su proteklih godina imali priliku prošetati zonom vjerojatno su se osjećali kao Pale sam na svijetu. Kažu da je najšokantnija od svega tišina. U stanovima namještaj, dječje igračke, fotografije, klavir, na zidu kalendar iz ‘86., na balkonu se suši veš.... No grad danas više nije tako muzejski netaknut; mnoge zgrade su opljačkane, razbacane, a grad polako propada i moguće je da kroz nekoliko desetljeća ostane samo hrpa ruševina.
Inače, priroda navodno buja, premda su određene vrste pretrpjele teška oštećenja. U napuštena sela vratilo se oko tri tisuće ljudi, mahom siromašnih staraca seljaka koji su odabrali “radije umrijeti na svome od radijacije nego od nostalgije u izbjeglištvu”. Neki od njih već više od deset godina žive unutar zatvorenog kruga.
No grad Pripjat, smješten vrlo blizu nuklearke, ostao je prazan. Već su postojali pokušaji raznih turističkih kompanija da u svoju ponudu uvrste izlet iz Kijeva u Pripjat. “Naplatili su 1200 kuna za dvosatni izlet, no nakon 15 minuta turisti su željeli van iz zone. Tišina im je bila prejeziva”, piše Filatova.
Rampa do Pripjata za civile se diže jedino na dan sjećanja 9. svibnja. Posjećuju ga bivši stanovnici kraja koji odlaze na groblje. Elena Kutovaja, savjetnik parlamentarnog odbora za pitanja černobilske katastrofe, protivi se komercijalizaciji zone.
- Opasnost se nije smanjila, i ja ne bih pravila zoološki vrt od toga. Nije ovo šala - tvrdi Kutovaja.
Za neke, čini se, ipak jest. Ili barem izvor dobre zarade. Poznata ukrajinska kompanija GSC Game World lani je izbacila kompjutorsku pucačinu “S.T.A.L.K.E.R: Sjena Černobila”. Igrač se stavlja u poziciju istražitelja unutar zone u kojoj se bori s raznim monstrumima i prilagođava poremećenim zakonima fizike. Elena Filatova, bikerica s početka teksta, tvrdi kako o igrici nema mišljenje, ali joj tjeskobu izaziva nešto drugo: “Sistematski proces po kojem nas naša znanost, biznis i političke strukture pokušavaju zadržati u pojednostavljenom, duboko umjetnom, prikladno projektiranom i prikladno falsificiranom svijetu (...)
Žele univerzalnu sreću stada koje užitak života nalazi samo u njegovu falsificiranju, uz sigurnost, manjak opasnosti, komfor i lakši život za sve. Danas milijuni gamera na svojim kompjutorima jure černobilska čudovišta bez pomisli da iza svega stoji pravo čudovište, koje može loviti bilo kada, bilo koga, u stvarnom životu.”
Jitarnji list, 5. maj 2008.
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,5,5,,118285.jl
ima li negdje zvaničan sajt sa datim istraživanjima posljedica katastrofe....nešto novijeg datuma?
isti grbavica
ali o tome se nikad nije poveo razgovor znaci sjecam se maglovito tog perioda a sta sam mogao imati nepunih 5g...
