#1 DOMOVINSKI RAT JE REZIRAN
Posted: 23/04/2006 10:05
HRVATSKA UDRUGA RAZVOJAČENIH BRANITELJA UNATOČ MEDIJSKOJ BLOKADI NASTAVLJA PROJEKT POVEZIVANJA SA SLIČNIM UDRUGAMA NA BALKANU
DOMOVINSKI RAT JE REŽIRAN��
Vladimir MATIJANIĆ
20. travnja, 2006.
Najviše problema smo imali zbog toga što smo rekli da je Domovinski rat režirani rat koji su dogovorili Tuđman i Milošević. Svi dokazi su u javnosti – Tuđman i Milošević su se nalazili 50 puta za trajanja rata! Pa ne može mi nitko reći da se nisu dogovarali, njima je bilo u interesu trajanje rata. I to su činjenice, ono zbog čega smo pokrenuli ovaj proces. Želimo razotkriti političku pozadinu i utvrditi zašto je ovdje bio rat, zbog čega smo ratovali, zbog čijih interesa
Prije nešto više od dvije godine Hrvatska udruga razvojačenih branitelja sa sjedištem u Šibeniku pokrenula je inicijativu "Istinom u budućnost". Cilj projekta je u suradnji s bivšim ratnicima iz svih država na prostoru bivše Jugoslavije, utvrditi, kako kažu inicijatori, pravu istinu o onome što se događalo početkom devedesetih. Inicijativa je okupila najveće boračke organizacije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj naišla na najveću skepsu. O projektu i problemima koji ga prate, razgovarali smo s Vladimirom Gojanovićem, predsjednikom Udruge i bivšim pripadnikom Četvrte gardijske brigade, te Ivicom Petrićem, njezinim tajnikom, koji je ratni staž uglavnom stjecao u 113. brigadi.
- Dakle, kako teče projekt?
GOJANOVIĆ: Započeo je prije malo više od dvije godine i ostvario se više nego dobro s obzirom da niti jedna veteranska organizacija koja u njemu sudjeluje do danas nije dobila nikakvu podršku. Ipak, više puta nalazili smo se i u Beogradu, Crnoj Gori, Sarajevu i zadnji put u Banjoj Luci. Želja nam je da se nađemo i ovdje, ali u Hrvatskoj je izrazito negativna klima po pitanju takvih susreta i to ne kod stanovništva, građana, nego kod vlasti, pa je i logično da naša Udruga ne može ovdje realizirati sastanak. Naime, Ministarstvo hrvatskih branitelja i Vlada nisu pokazali pozitivan odnos prema toj inicijativi.
PETRIĆ: Ovo o čemu sada govorimo je posljedica suradnje. Ja bih govorio i o uzroku, a on je u tome što smo u tim kontaktima s predstavnicima boračkih organizacija iz drugih država – dojučerašnjih neprijatelja – uvidjeli i spoznali istinu da su veterani u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, marginalizirani u odnosu na svoj doprinos društvu koje je glasalo ili poticalo sukobe. Najveći problem u svemu tome je što ratne veterane i braniteljsku populaciju nitko ne shvaća ozbiljno. Sve se svodi na pretpostavku da su to ljudi koji su u jednom momentu koristili određenoj politici, a sada su više za otpad, staro željezo. Željeli smo pokazati da nije tako. Za razliku od političkih struktura ili nekih civilnih organizacija, kod boraca postoji jedinstveno mišljenje da treba krenuti od biti problema, od frustrirajuće istine. I na tim susretima sasvim otvoreno govorimo o etničkim čišćenjima, ubojstvima, logorima...
Glava kao lopta
- I je li lako postići konsenzus?
PETRIĆ: Gledajte, kod nas se tvrdi da smo dobili rat, u Srbiji kažu da su ga izgubili, kao da se radi o nogometnoj utakmici. E, naš je stav da je u toj gladijatorskoj utakmici nogometna lopta ljudska glava. I to je osnovni problem što se u cijelom procesu suočavanja s prošlošću izbjegava o tome govoriti, pa ispada da su ratni veterani ljudi koji su radili nešto vrlo loše. Mi smo 1990. i 1991. godine imali veliku medijsku propagandu – Srbi nas napadaju, žele veliku Srbiju, u Srbiji je propaganda tvrdila da su Hrvati ustaše i da žele pobiti sve Srbe. I normalna stvar da to potpiruje emocije, da potiče čovjeka da ode i svojim tijelom pokuša spriječiti to što se, prema propagandi, sprema. A sada odjednom ispada da je to što su veterani radili vrlo loše. Nismo mi to radili, niti smo mi glasali za rat. Mi smo instrument ovoga društva koji je u određenom momentu imao hrabrosti istupiti i reći: "Ok, želite fight"? Mi ćemo se "fajtati". Govoriti iz fotelje, u mirnodopskim uvjetima, o ratu je nešto sasvim drugačije od situacije kada kao izravni sudionik sudjelujete u ratnim operacijama dok vam zvižde meci kraj glave. To je nešto sasvim drugačije i onaj tko je to promatrao sa strane nikad neće razumjeti.
- Kako su ostale braniteljske udruge reagirale na inicijativu?
GOJANOVIĆ: Od naših kolega nikada nismo doživjeli negiranje naše inicijative za koju mogu reći da je bila produhovljeno braniteljska. Međutim, imali smo prosvjed braniteljskih udruga na lokalnoj razini, ali oni su prosvjedovali po diktatu politike, a ne svojom voljom. I to nismo ni shvatili ozbiljno, ni reagirali. Sigurno da braniteljska organizacija koja oštro traži utvrđivanje odgovornosti političara, kako mi to činimo, ne može očekivati političku podršku, a može očekivati negaciju, pa čak i neprijateljstvo pijunskih organizacija koje se brinu za svoje proračune i interese. Tu ponajprije mislim na braniteljske organizacije Šibensko-kninske županije koje su javno istupile protiv naš akcije. Tek sada mi se čini da shvaćaju da je proces suočavanja s istinom u interesu svih hrvatskih branitelja.
PETRIĆ: Najviše su se pobunili zbog toga što smo rekli da je Domovinski rat režirani rat koji su dogovorili Tuđman i Milošević. Svi dokazi u javnosti – uzmite samo privatizaciju koja je identična na cijelom ovom prostoru, ili tajne službe koje su posvuda iste. Tuđman i Milošević su se nalazili 50 puta za trajanja rata! Pa ne može mi nitko reći da se nisu dogovarali, njima je bilo u interesu trajanje rata. I to su činjenice, ono zbog čega smo pokrenuli ovaj proces. Želimo razotkriti političku pozadinu i utvrditi zašto je ovdje bio rat, zbog čega smo ratovali, zbog čijih interesa. Jer to očigledno nisu bili interesi Republike Hrvatske, nego nečiji osobni, politički ili neki drugi interesi.
Potraga za istinom
- Koliko ste dosad imali sastanaka?
GOJANOVIĆ: Bilo ih je desetak, možda 12. Bio je jedan neslužbeni sastanak u Šibeniku, ostali sastanci, izvan Hrvatske, bili su službeni.
- Kako ste primljeni u drugim zemljama bivše Jugoslavije?
GOJANOVIĆ: Najbolje u Beogradu, pa u Crnoj Gori, a mediji su najlošije reagirali u Sarajevu. Ali, ipak, najgori pristup inicijativi imali su hrvatski mediji, izuzev Feral Tribunea i Novoga lista, svi ostali su izbjegli tu temu.
PETRIĆ: Zanimljivo je da smo na poziv Udruženja boraca ratova 1990-1999. Crne Gore došli u Podgoricu i imali konferenciju za predstavnike dvadesetak medija, a tema je bila podrška Hrvatske udruge razvojačenih branitelja tom crnogorskom Udruženju, jer se njihov predsjednik Radan Nikolić godinama suprotstavlja Milu Đukanoviću i proziva ga zbog agresije na Republiku Hrvatsku. Postavlja i pitanje u Crnoj Gori zašto su Crnogorci uopće išli na Dubrovnik. Dakle, čovjek traži istinu i to je ono što zagovaramo od prvoga dana, da svatko svoje smeće čisti u svom dvorištu, i da veterani budu nositelji toga procesa.
- Koliko ste suradnika uspjeli okupiti?
GOJANOVIĆ: Ne može se sada ići na masovne tribine. Živimo u Hrvatskoj gdje su nepovoljni politički utjecaji pa je i teško probuditi svijest kod ljudi da se više uključe u takve procese. Naime, teško je ući u takve procese gdje trebate potisnuti emocije, a svi smo ljudi od krvi i mesa, itekako, emotivni. Treba proći neku vrstu obuke da bi se govorilo o zločinima, logorima, žrtvama... Bili smo u kontaktu s vukovarskim i srebreničkim majkama i to uopće nisu jednostavna iskustva, jer emocije morate spustiti na minornu razinu da bi razumno sagledavali situaciju i da bi razumno reagirali. U ovom momentu, bez podrške medija, ne možemo uključiti veliki broj ljudi.
PETRIĆ: Ali, mi imamo operativno-radikalni pristup. Radimo svoje i uvjereni smo da je to prava stvar. Nije problem u priključivanju ljudi, nego u financiranju. Da imamo financijsku konstrukciju napravili bismo stotinu tribina po Hrvatskoj, dovodili bismo Srbe, Crnogorce, Bošnjake, pa neka se buni tko god hoće. Problem je što to nitko ne želi financirati, pa ni međunarodna zajednica, jer to im ne odgovara.
- Ipak, uspjeli ste istupati u više navrata?
GOJANOVIĆ: Da, imali smo više medijskih istupa: tribine u Novom Sadu gdje smo otvoreno i žustro govorili protiv hrvatske, srpske i bošnjačke politike, zajedno s ljudima iz tih sredina, jer bit projekta je da svatko govori o svojim problemima. I posvuda smo dobili priznanje za naše otvorene stavove i to je možda najvrjednije iskustvo u svemu ovome.
Suočavanje s neprijateljem
- Kada ste i kako, kao neposredni sudionici rata, donijeli odluku da surađujete s ljudima s kojima ste se do jučer gledali preko nišana?
PETRIĆ: U ratu postoji jedno pravilo: ubij ili ćeš biti ubijen. Onaj tko je bio u ratu, bez obzira s koje strane, shvaća što je rat. Svi mi veterani, neovisno odakle, odrastali smo u miru, pa smo došli u rat, pa opet u mir. Nakon toga iskustva vidite koliko je rat umjetna tvorevina u kojoj se gube ljudski životi. S druge strane, kad vidite cijelu političku klimu, političke kompromise, dogovore, razgovore... sve to vas potakne i probudi vam se ono što ste imali 1991. godine i krenete braniti nešto što mislite da treba braniti. Danas, kad sagledate cjelinu, smatrate da je ispravno suočiti se s dojučerašnjim neprijateljem i pokušati naći zajednički jezik.
- Oštro govorite o odgovornosti političkih struktura, pa je za očekivati da i ne uživate neku njihovu milost?
GOJANOVIĆ: Svojedobno su nam iz Ministarstva hrvatskih branitelja poslali obavijest da su nam odobrili nekih 50 tisuća kuna za nešto što nismo ni tražili, pa smo iz ljudskog principa odbili taj novac. Smatramo da smo zaslužili puno veću podršku međunarodne zajednice, ali, nažalost, napravljen je kompromis politike i Haaškog suda, pa se političari amnestiraju, dok se s druge strane žrtvuju branitelji. Oni koji su stvarno odgovorni su amnestirani i od međunarodne zajednice. Branitelji su žrtvovani, a onaj tko je sve isplanirao i tko ih je poslao u rat ostaje sa strane, značajno materijalno bogatiji.
PETRIĆ: Već drugu godinu pokušavamo s drugim projektima dobiti novce od Ministarstva. Ove godine smo išli s projektom samozapošljavanja branitelja, da im omogućimo lakši pristup fondovima koji bi im dali novac za neke njihove djelatnosti. Međutim, ne žele nas financirati, jer Ministarstvo branitelja ne čita projekte, oni imaju svoje igrače, a to su Tomislav Merčep i Đuro Dečak. Merčep se bavi isključivo s djecom koju vodi na Obonjan i zato dobiva milijun i pol kuna, a Dečak dobiva dva i pol milijuna kuna za sportske igre. Istodobno, nitko se ne bavi braniteljima. Ubije se branitelj – prolupao je i ubio se. Nije se ubio jer je prolupao, nego se ubio zato jer vidi samo pljačku, palež, kompromise, dogovore...
GOJANOVIĆ: Postoji obaveza Ministarstva branitelja da u sve zajedničke projekte uključuje sve organizacije branitelja. Ti projekti su uglavnom odlasci u svetište u Lourdes, organizacija okruglih stolova i tribine Ministarstva. Dakle, dužni su vas informirati i pozivati, neovisno o tome jesu li vam odobrili novac. A oni nas ignoriraju i do danas nas ministrica Jadranka Kosor nije pozvala. Ovog momenta Ministarstvo se prema nama odnosi fašističkim metodama iz Drugog svjetskog rata.
- Postoji li neka politička opcija, stranka koja vas na bilo koji način podržava?
GOJANOVIĆ: Ne i ne vidimo nikakvu potencijalnu političku snagu koja bi nas podržala, jer smo neovisni. Više puta smo napadali vladajuću garnituru i željeli da reagiraju, ali reakcija je izostala.
PETRIĆ: Poanta priče je dok god govorimo istinu, nitko nas neće ni napadati.
- Jeste li kao bivši pripadnici Hrvatske vojske imali problema u kontaktima sa Srbima ili Bošnjacima?
PETRIĆ: Prije nekoliko mjeseci bili smo na Kozari, imali smo temu o PTSP-u i obišli smo spomenik na Kozari. Tamo smo primijetili da se ističu samo stradanja Srba i Vladimir je pitao a što je sa zločinima četničkih hordi. Zanimljivo je da su se svi posramili. Tada smo postavili i tezu da bi obilježja stradanja i Srba i Hrvata i Bošnjaka trebalo staviti u jedan muzej, ne da bi širili bratstvo i jedinstvo, nego da bi se vidjelo što rat čini ljudima i što ljudi čine u ratu bez obzira s koje strane dolaze. I za to smo dobili odobravanje. Inače, imali smo jednog "arkanovca" koji je bio dosta skeptičan prema našem projektu, stalno je govorio da on nema šta raditi s ustašama i balijama. I u jednom momentu je s dosta gorčine rekao: "Kako da pucam u vas kad sam vas upoznao." Ratove dogovaraju oni koji se znaju, a ratuju oni koji se ne znaju.
Odgovornost politike
- Zadnja velika mobilizacija branitelja dogodila se nakon hapšenja i izručenja Ante Gotovine. Kakav je vaš stav prema tom slučaju?
GOJANOVIĆ: Nije bilo na Anti Gotovini da prenosi odredbe ženevske konvencije strukturama na terenu. Političke strukture nisu educirale hrvatskog vojnika, a Gotovina je žrtvovan da bi se izbjegla odgovornost političkih struktura pa i institucija same države. Žrtvuju se mali igrači, a Gotovina je mali igrač u odnosu na one koji su trebali završiti u Haagu.
PETRIĆ: Haaški sud je svojedobno tražio Gojka Šuška, jer je bio ministar obrane i samim time odgovoran za zločine po zapovjednoj liniji. Sada imate situaciju da je Markač prema Haagu odgovoran po zapovjednoj odgovornosti, a njegov zapovjednik Ivan Jarnjak je amnestiran, jer pripada političkom krugu.
- Stalno ističete odgovornost političara za rat. Tko su po vama hrvatski političari najodgovorniji za zločine?
PETRIĆ: Najodgovornija struktura u Hrvatskoj bilo je Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, a činili su ga predsjednik države, predstavnici tajnih službi, ministri unutarnjih poslova, pravosuđa, državni odvjetnik, ravnatelj Hrvatske radio-televizije... ukratko, odgovorni su oni i svi ostali koji su sudjelovali u radu toga paradržavnog tijela.
GOJANOVIĆ: Iako je uradio puno toga pozitivnog, jer je omogućio da žrtve dobiju satisfakciju, Haaški sud nikada nije utvrđivao odgovornost VONS-a i to mu je veliki propust. Tražimo da Haag ne ulazi u kompromis s politikom, jer se bojimo da bi sve dobro što su uradili moglo postati farsa. A to opet vodi u nove frustracije.
DOMOVINSKI RAT JE REŽIRAN��
Vladimir MATIJANIĆ
20. travnja, 2006.
Najviše problema smo imali zbog toga što smo rekli da je Domovinski rat režirani rat koji su dogovorili Tuđman i Milošević. Svi dokazi su u javnosti – Tuđman i Milošević su se nalazili 50 puta za trajanja rata! Pa ne može mi nitko reći da se nisu dogovarali, njima je bilo u interesu trajanje rata. I to su činjenice, ono zbog čega smo pokrenuli ovaj proces. Želimo razotkriti političku pozadinu i utvrditi zašto je ovdje bio rat, zbog čega smo ratovali, zbog čijih interesa
Prije nešto više od dvije godine Hrvatska udruga razvojačenih branitelja sa sjedištem u Šibeniku pokrenula je inicijativu "Istinom u budućnost". Cilj projekta je u suradnji s bivšim ratnicima iz svih država na prostoru bivše Jugoslavije, utvrditi, kako kažu inicijatori, pravu istinu o onome što se događalo početkom devedesetih. Inicijativa je okupila najveće boračke organizacije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj naišla na najveću skepsu. O projektu i problemima koji ga prate, razgovarali smo s Vladimirom Gojanovićem, predsjednikom Udruge i bivšim pripadnikom Četvrte gardijske brigade, te Ivicom Petrićem, njezinim tajnikom, koji je ratni staž uglavnom stjecao u 113. brigadi.
- Dakle, kako teče projekt?
GOJANOVIĆ: Započeo je prije malo više od dvije godine i ostvario se više nego dobro s obzirom da niti jedna veteranska organizacija koja u njemu sudjeluje do danas nije dobila nikakvu podršku. Ipak, više puta nalazili smo se i u Beogradu, Crnoj Gori, Sarajevu i zadnji put u Banjoj Luci. Želja nam je da se nađemo i ovdje, ali u Hrvatskoj je izrazito negativna klima po pitanju takvih susreta i to ne kod stanovništva, građana, nego kod vlasti, pa je i logično da naša Udruga ne može ovdje realizirati sastanak. Naime, Ministarstvo hrvatskih branitelja i Vlada nisu pokazali pozitivan odnos prema toj inicijativi.
PETRIĆ: Ovo o čemu sada govorimo je posljedica suradnje. Ja bih govorio i o uzroku, a on je u tome što smo u tim kontaktima s predstavnicima boračkih organizacija iz drugih država – dojučerašnjih neprijatelja – uvidjeli i spoznali istinu da su veterani u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, marginalizirani u odnosu na svoj doprinos društvu koje je glasalo ili poticalo sukobe. Najveći problem u svemu tome je što ratne veterane i braniteljsku populaciju nitko ne shvaća ozbiljno. Sve se svodi na pretpostavku da su to ljudi koji su u jednom momentu koristili određenoj politici, a sada su više za otpad, staro željezo. Željeli smo pokazati da nije tako. Za razliku od političkih struktura ili nekih civilnih organizacija, kod boraca postoji jedinstveno mišljenje da treba krenuti od biti problema, od frustrirajuće istine. I na tim susretima sasvim otvoreno govorimo o etničkim čišćenjima, ubojstvima, logorima...
Glava kao lopta
- I je li lako postići konsenzus?
PETRIĆ: Gledajte, kod nas se tvrdi da smo dobili rat, u Srbiji kažu da su ga izgubili, kao da se radi o nogometnoj utakmici. E, naš je stav da je u toj gladijatorskoj utakmici nogometna lopta ljudska glava. I to je osnovni problem što se u cijelom procesu suočavanja s prošlošću izbjegava o tome govoriti, pa ispada da su ratni veterani ljudi koji su radili nešto vrlo loše. Mi smo 1990. i 1991. godine imali veliku medijsku propagandu – Srbi nas napadaju, žele veliku Srbiju, u Srbiji je propaganda tvrdila da su Hrvati ustaše i da žele pobiti sve Srbe. I normalna stvar da to potpiruje emocije, da potiče čovjeka da ode i svojim tijelom pokuša spriječiti to što se, prema propagandi, sprema. A sada odjednom ispada da je to što su veterani radili vrlo loše. Nismo mi to radili, niti smo mi glasali za rat. Mi smo instrument ovoga društva koji je u određenom momentu imao hrabrosti istupiti i reći: "Ok, želite fight"? Mi ćemo se "fajtati". Govoriti iz fotelje, u mirnodopskim uvjetima, o ratu je nešto sasvim drugačije od situacije kada kao izravni sudionik sudjelujete u ratnim operacijama dok vam zvižde meci kraj glave. To je nešto sasvim drugačije i onaj tko je to promatrao sa strane nikad neće razumjeti.
- Kako su ostale braniteljske udruge reagirale na inicijativu?
GOJANOVIĆ: Od naših kolega nikada nismo doživjeli negiranje naše inicijative za koju mogu reći da je bila produhovljeno braniteljska. Međutim, imali smo prosvjed braniteljskih udruga na lokalnoj razini, ali oni su prosvjedovali po diktatu politike, a ne svojom voljom. I to nismo ni shvatili ozbiljno, ni reagirali. Sigurno da braniteljska organizacija koja oštro traži utvrđivanje odgovornosti političara, kako mi to činimo, ne može očekivati političku podršku, a može očekivati negaciju, pa čak i neprijateljstvo pijunskih organizacija koje se brinu za svoje proračune i interese. Tu ponajprije mislim na braniteljske organizacije Šibensko-kninske županije koje su javno istupile protiv naš akcije. Tek sada mi se čini da shvaćaju da je proces suočavanja s istinom u interesu svih hrvatskih branitelja.
PETRIĆ: Najviše su se pobunili zbog toga što smo rekli da je Domovinski rat režirani rat koji su dogovorili Tuđman i Milošević. Svi dokazi u javnosti – uzmite samo privatizaciju koja je identična na cijelom ovom prostoru, ili tajne službe koje su posvuda iste. Tuđman i Milošević su se nalazili 50 puta za trajanja rata! Pa ne može mi nitko reći da se nisu dogovarali, njima je bilo u interesu trajanje rata. I to su činjenice, ono zbog čega smo pokrenuli ovaj proces. Želimo razotkriti političku pozadinu i utvrditi zašto je ovdje bio rat, zbog čega smo ratovali, zbog čijih interesa. Jer to očigledno nisu bili interesi Republike Hrvatske, nego nečiji osobni, politički ili neki drugi interesi.
Potraga za istinom
- Koliko ste dosad imali sastanaka?
GOJANOVIĆ: Bilo ih je desetak, možda 12. Bio je jedan neslužbeni sastanak u Šibeniku, ostali sastanci, izvan Hrvatske, bili su službeni.
- Kako ste primljeni u drugim zemljama bivše Jugoslavije?
GOJANOVIĆ: Najbolje u Beogradu, pa u Crnoj Gori, a mediji su najlošije reagirali u Sarajevu. Ali, ipak, najgori pristup inicijativi imali su hrvatski mediji, izuzev Feral Tribunea i Novoga lista, svi ostali su izbjegli tu temu.
PETRIĆ: Zanimljivo je da smo na poziv Udruženja boraca ratova 1990-1999. Crne Gore došli u Podgoricu i imali konferenciju za predstavnike dvadesetak medija, a tema je bila podrška Hrvatske udruge razvojačenih branitelja tom crnogorskom Udruženju, jer se njihov predsjednik Radan Nikolić godinama suprotstavlja Milu Đukanoviću i proziva ga zbog agresije na Republiku Hrvatsku. Postavlja i pitanje u Crnoj Gori zašto su Crnogorci uopće išli na Dubrovnik. Dakle, čovjek traži istinu i to je ono što zagovaramo od prvoga dana, da svatko svoje smeće čisti u svom dvorištu, i da veterani budu nositelji toga procesa.
- Koliko ste suradnika uspjeli okupiti?
GOJANOVIĆ: Ne može se sada ići na masovne tribine. Živimo u Hrvatskoj gdje su nepovoljni politički utjecaji pa je i teško probuditi svijest kod ljudi da se više uključe u takve procese. Naime, teško je ući u takve procese gdje trebate potisnuti emocije, a svi smo ljudi od krvi i mesa, itekako, emotivni. Treba proći neku vrstu obuke da bi se govorilo o zločinima, logorima, žrtvama... Bili smo u kontaktu s vukovarskim i srebreničkim majkama i to uopće nisu jednostavna iskustva, jer emocije morate spustiti na minornu razinu da bi razumno sagledavali situaciju i da bi razumno reagirali. U ovom momentu, bez podrške medija, ne možemo uključiti veliki broj ljudi.
PETRIĆ: Ali, mi imamo operativno-radikalni pristup. Radimo svoje i uvjereni smo da je to prava stvar. Nije problem u priključivanju ljudi, nego u financiranju. Da imamo financijsku konstrukciju napravili bismo stotinu tribina po Hrvatskoj, dovodili bismo Srbe, Crnogorce, Bošnjake, pa neka se buni tko god hoće. Problem je što to nitko ne želi financirati, pa ni međunarodna zajednica, jer to im ne odgovara.
- Ipak, uspjeli ste istupati u više navrata?
GOJANOVIĆ: Da, imali smo više medijskih istupa: tribine u Novom Sadu gdje smo otvoreno i žustro govorili protiv hrvatske, srpske i bošnjačke politike, zajedno s ljudima iz tih sredina, jer bit projekta je da svatko govori o svojim problemima. I posvuda smo dobili priznanje za naše otvorene stavove i to je možda najvrjednije iskustvo u svemu ovome.
Suočavanje s neprijateljem
- Kada ste i kako, kao neposredni sudionici rata, donijeli odluku da surađujete s ljudima s kojima ste se do jučer gledali preko nišana?
PETRIĆ: U ratu postoji jedno pravilo: ubij ili ćeš biti ubijen. Onaj tko je bio u ratu, bez obzira s koje strane, shvaća što je rat. Svi mi veterani, neovisno odakle, odrastali smo u miru, pa smo došli u rat, pa opet u mir. Nakon toga iskustva vidite koliko je rat umjetna tvorevina u kojoj se gube ljudski životi. S druge strane, kad vidite cijelu političku klimu, političke kompromise, dogovore, razgovore... sve to vas potakne i probudi vam se ono što ste imali 1991. godine i krenete braniti nešto što mislite da treba braniti. Danas, kad sagledate cjelinu, smatrate da je ispravno suočiti se s dojučerašnjim neprijateljem i pokušati naći zajednički jezik.
- Oštro govorite o odgovornosti političkih struktura, pa je za očekivati da i ne uživate neku njihovu milost?
GOJANOVIĆ: Svojedobno su nam iz Ministarstva hrvatskih branitelja poslali obavijest da su nam odobrili nekih 50 tisuća kuna za nešto što nismo ni tražili, pa smo iz ljudskog principa odbili taj novac. Smatramo da smo zaslužili puno veću podršku međunarodne zajednice, ali, nažalost, napravljen je kompromis politike i Haaškog suda, pa se političari amnestiraju, dok se s druge strane žrtvuju branitelji. Oni koji su stvarno odgovorni su amnestirani i od međunarodne zajednice. Branitelji su žrtvovani, a onaj tko je sve isplanirao i tko ih je poslao u rat ostaje sa strane, značajno materijalno bogatiji.
PETRIĆ: Već drugu godinu pokušavamo s drugim projektima dobiti novce od Ministarstva. Ove godine smo išli s projektom samozapošljavanja branitelja, da im omogućimo lakši pristup fondovima koji bi im dali novac za neke njihove djelatnosti. Međutim, ne žele nas financirati, jer Ministarstvo branitelja ne čita projekte, oni imaju svoje igrače, a to su Tomislav Merčep i Đuro Dečak. Merčep se bavi isključivo s djecom koju vodi na Obonjan i zato dobiva milijun i pol kuna, a Dečak dobiva dva i pol milijuna kuna za sportske igre. Istodobno, nitko se ne bavi braniteljima. Ubije se branitelj – prolupao je i ubio se. Nije se ubio jer je prolupao, nego se ubio zato jer vidi samo pljačku, palež, kompromise, dogovore...
GOJANOVIĆ: Postoji obaveza Ministarstva branitelja da u sve zajedničke projekte uključuje sve organizacije branitelja. Ti projekti su uglavnom odlasci u svetište u Lourdes, organizacija okruglih stolova i tribine Ministarstva. Dakle, dužni su vas informirati i pozivati, neovisno o tome jesu li vam odobrili novac. A oni nas ignoriraju i do danas nas ministrica Jadranka Kosor nije pozvala. Ovog momenta Ministarstvo se prema nama odnosi fašističkim metodama iz Drugog svjetskog rata.
- Postoji li neka politička opcija, stranka koja vas na bilo koji način podržava?
GOJANOVIĆ: Ne i ne vidimo nikakvu potencijalnu političku snagu koja bi nas podržala, jer smo neovisni. Više puta smo napadali vladajuću garnituru i željeli da reagiraju, ali reakcija je izostala.
PETRIĆ: Poanta priče je dok god govorimo istinu, nitko nas neće ni napadati.
- Jeste li kao bivši pripadnici Hrvatske vojske imali problema u kontaktima sa Srbima ili Bošnjacima?
PETRIĆ: Prije nekoliko mjeseci bili smo na Kozari, imali smo temu o PTSP-u i obišli smo spomenik na Kozari. Tamo smo primijetili da se ističu samo stradanja Srba i Vladimir je pitao a što je sa zločinima četničkih hordi. Zanimljivo je da su se svi posramili. Tada smo postavili i tezu da bi obilježja stradanja i Srba i Hrvata i Bošnjaka trebalo staviti u jedan muzej, ne da bi širili bratstvo i jedinstvo, nego da bi se vidjelo što rat čini ljudima i što ljudi čine u ratu bez obzira s koje strane dolaze. I za to smo dobili odobravanje. Inače, imali smo jednog "arkanovca" koji je bio dosta skeptičan prema našem projektu, stalno je govorio da on nema šta raditi s ustašama i balijama. I u jednom momentu je s dosta gorčine rekao: "Kako da pucam u vas kad sam vas upoznao." Ratove dogovaraju oni koji se znaju, a ratuju oni koji se ne znaju.
Odgovornost politike
- Zadnja velika mobilizacija branitelja dogodila se nakon hapšenja i izručenja Ante Gotovine. Kakav je vaš stav prema tom slučaju?
GOJANOVIĆ: Nije bilo na Anti Gotovini da prenosi odredbe ženevske konvencije strukturama na terenu. Političke strukture nisu educirale hrvatskog vojnika, a Gotovina je žrtvovan da bi se izbjegla odgovornost političkih struktura pa i institucija same države. Žrtvuju se mali igrači, a Gotovina je mali igrač u odnosu na one koji su trebali završiti u Haagu.
PETRIĆ: Haaški sud je svojedobno tražio Gojka Šuška, jer je bio ministar obrane i samim time odgovoran za zločine po zapovjednoj liniji. Sada imate situaciju da je Markač prema Haagu odgovoran po zapovjednoj odgovornosti, a njegov zapovjednik Ivan Jarnjak je amnestiran, jer pripada političkom krugu.
- Stalno ističete odgovornost političara za rat. Tko su po vama hrvatski političari najodgovorniji za zločine?
PETRIĆ: Najodgovornija struktura u Hrvatskoj bilo je Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, a činili su ga predsjednik države, predstavnici tajnih službi, ministri unutarnjih poslova, pravosuđa, državni odvjetnik, ravnatelj Hrvatske radio-televizije... ukratko, odgovorni su oni i svi ostali koji su sudjelovali u radu toga paradržavnog tijela.
GOJANOVIĆ: Iako je uradio puno toga pozitivnog, jer je omogućio da žrtve dobiju satisfakciju, Haaški sud nikada nije utvrđivao odgovornost VONS-a i to mu je veliki propust. Tražimo da Haag ne ulazi u kompromis s politikom, jer se bojimo da bi sve dobro što su uradili moglo postati farsa. A to opet vodi u nove frustracije.
