Forum Klix.ba

Bismillah!



UPOZORENJE

Poglavlje koje se nalazi pred vama sadrži VEOMA BITNU
tajnu života. Ovu temu, koja će iz
temelja promijeniti vaš stav o
materijalnom svijetu, trebate čitati vrlo pažljivo i bez predrasuda. Ono što se ovdje iznosi nije samo neki
drugačiji stav, drugačiji pristup ili filozofska ideja, već neosporna
istina koja je danas naučno dokazana i koju će prihvatiti svi, i vjernici i nevjernici.




Tajna materije

Osoba koja svoju okolinu posmatra putem razuma i svijesti uočit će da je sve živo i neživo u kosmosu stvoreno. Dobro, ko je taj što je sve to stvorio?
Jasno je da stvaranje koje se očituje u svakoj tački kosmosa ne može biti samoinicijativni produkt kosmosa. Jedan insekt, naprimjer, nije stvorio sam sebe. Ni Sunčev sistem nije sam sebe stvorio, ni bilje, ljudi, bakterije, ni eritrociti, ni leptiri... Također, apsolutno je isključena i mogućnost, kao što smo to vidjeli na prethodnim stranicama, da je sve ovo nastalo kao produkt "slučajnosti".
Prema tome, dolazimo do slijedećeg zaključka: sve što očima vidimo je stvoreno... Ali, isto tako, ništa od toga što očima vidimo nije stvoritelj. U tom slučaju, Stvoritelj je jedno superiorno biće koje je izvan nama vidljivog svijeta. To je jedna superiorna Moć, koja je nevidljiva, ali koja Svoje postojanje i Svoja svojstva očituje kroz sve ono što stvara.
Upravo je to ona tačka u kojoj pogrešnim putem kreću oni što nijekaju Allahovo postojanje. Ove osobe same su se uvjetovale da ne vjeruju u postojanje Boga, sve dok Ga svojim očima ne vide. Oni su, u toj situaciji, primorani skrivati činjenice stvaranja koje su uočljive na svakom dijelu kosmosa, tvrditi da kosmos i sav živi svijet nije stvoren. A, da bi potkrijepili svoje neosnovane tvrdnje, oni se koriste raznim lažima. Teorija evolucije, kao što smo to i vidjeli na prethodnim stranicama, jedan je od najjasnijih primjera uzaludnih trzaja i laži na koje se pozivaju u vezi s ovim pitanjem.
Temeljnu zabludu onih koji poriču dijele i veoma velike mase onih koji ne niječu postojanje Boga, ali koji imaju jedno iskrivljeno vjerovanje u Boga. Ove osobe koje čine većinu zajednice ne poriču stvaranje, međutim, posjeduju zanimljivo sujevjerje o pitanju gdje se Bog nalazi: većina smatra da se Bog nalazi na "nebu". Prema njihovom mišljenju, Bog se nalazi iza neke jako daleke planete i veoma rijetko se upliće u "poslove naše planete". Ili se uopće ne upliće; stvorio je kosmos i ostavio, ljudi sami sebi određuju sudbinu...
Mnogi su, pak, čuli za kur'ansku postavku da je Bog svugdje, ali značenje toga nisu upotpunosti dešifrirali. Njihovo podsvjesno sujevjerje ih navodi na zaključivanje da je Bog u vidu radiotalasa ili okružen nekom materijom koja je, poput gasa, nevidljiva i koju je nemoguće osjetiti.
Međutim, ovo mišljenje i mišljenja koja smo naprijed naveli i koja nikako da odgonetnu gdje se to Bog skriva (možda upravo zbog toga i negiraju Njegovo postojanje?!) zasnivaju se na jednoj zajedničkoj zabludi: u prihvatanju jedne apsolutno neutemeljene predrasude, a potom i u očaranosti pretpostavkama vezanim za Boga.
Koja je to predrasuda?
Ova predrasuda vezana je za postojanje i svojstvo materije. Toliko smo uvjetovani u vezi s pitanjem postojanja materije da uopće nismo razmišljali, da se uopće nismo zapitali da li ona zaista postoji, ili je to samo jedna sjena postojanja?! Moderna nauka, međutim, rušeći i ovu predrasudu iznosi jednu veoma bitnu i veoma efektnu činjenicu. Na narednim stranicama ćemo nastojati objasniti ovu veliku činjenicu na koju, također, i Kur'an upozorava.

Kosmos sačinjen od elektrosignala

Sva saznanja vezana za svijet u kojem živimo do nas dopiru uz pomoć pet čula koja posjedujemo. Mi, dakle, jedan svijet poznajemo uz pomoć onoga što naše oko vidi, ruka opipa, nos omiriše, jezik okusi i što uho čuje. Zbog toga što smo od samog rođenja vezani za ova čula, nikada nismo razmišljali o mogućnosti da je "vanjski svijet" drugačiji od onoga koji nam serviraju naša čula.
Danas, međutim, rezultati načinjenih mnogobrojnih naučnih istraživanja iz različitih oblasti sa sobom su donijeli i krajnje različito mišljenje, postali su razlogom nastanka velikih sumnji o pitanju naše percepcije i našeg poimanja svijeta.
A, početna tačka ovog novog gledišta je slijedeća: ono što mi poimamo kao "vanjski svijet" samo su utisci koji su u našem mozgu stvorili elektrosignali. Crvenilo jabuke, tvrdoća daske, štaviše, vaša majka, otac, vaša porodica, sva imovina koju posjedujete, kuća, posao i reci ove knjige su, zapravo, samo sklopovi električnih signala u našem mozgu.
Frederick Vester ovako formulira tačku do koje je, po ovom pitanju, došla nauka:
"Kao da se danas naučno dokazuju istupi određenih mislilaca koji su govorili da je 'čovjek jedna imaginacija, zapravo, sve što postoji je prolazno i varljivo, ovaj kosmos je jedna sjenka'."167
Poznati filozof George Berkeley se, o pitanju ove zbunjujuće činjenice, ovako izjasnio:
"Zato što ih vidimo i dodirujemo, zato što ih opažamo, mi vjerujemo u postojanje predmeta. Naša opažanja su, međutim, samo ideje koje postoje u našem intelektu. U tom slučaju, predmeti do kojih dopiremo uz pomoć naših osjetila nisu ništa drugo do samo ideje, a te ideje se neminovno ne nalaze nigdje drugo do u našem intelektu... Ako je sve ovo nešto što postoji samo u našem intelektu, onda kada maštamo o kosmosu i predmetima kao činjenicama izvan intelekta, znači da padamo u zabludu... To znači da ništa od onoga što nas okružuje ne postoji osim u našem intelektu."168
Da bismo upotpunosti izložili aktualnu temu, prvenstveno ćemo se zadržati na našim čulima koja nam daju podatke o vanjskom svijetu.

Bismillah!


Kako vidimo, čujemo, kušamo?

Proces vida odvija se u prilično etapnom obliku. U toku gledanja, fotoni (količina, čestica svjetlosti), koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču koja se nalazi u stražnjem dijelu oka. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Nakon niza operacija, ovi električni signali u centru vida poimaju se kao slika. Dakle, slučaj vida, u biti, odvija se u jednoj maloj, potpuno mračnoj tački do koje je apsolutno nemoguće dopiranje svjetlosti.
Sada se još jednom pažljivo osvrnimo na ovu činjenicu koja je generalno svakome poznata: kada kažemo "vidim", mi, ustvari, vidimo "dojam" nastao u mozgu od električnog signala koji su se prethodno u oku preobrazili iz upozorenja koja stižu od posmatranog tijela. Dakle, kada kažemo "vidim", mi zapravo posmatramo električne signale u našem mozgu.
Sve ono što vidimo u toku života nastaje u centru vida zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I ovi redovi koje čitamo, i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U međuvremenu, postoji još jedna tačka koju ne smijemo gubiti iz vida. Kao što smo i maločas naglasili, svjetlost ne prodire u našu lobanju, dakle u unutrašnjosti mozga je mrkli mrak. Apsolutno je, dakle, nemoguće da mozak dođe u kontakt sa svjetlošću.
Ilustrirajmo ovu tvrdnju zanimljivim primjerom. Zamislimo da ispred nas stoji svijeća, koju možemo dugo posmatrati. U toku ovog vremena naš mozak, međutim, nikako ne dolazi u dodir sa stvarnom svjetlošću svijeće. Čak i u trenutku dok posmatramo svjelost svijeće, u unutrašnjosti naše glave i mozga je potpuni mrak. U apsolutnoj tami mozga mi posmatramo ovaj blještavi i raznobojni svijet.
Čudotvorni fenomen vida koji mi prihvatamo krajnje normalno, R. L. Gregory ovako objašnjava:
"Na fenomen vida toliko smo se navikli da je potrebna jedna velika moć mašte da bismo primijetili da ima pitanja koja treba riješiti. Obratite, međutim, pažnju na ovo. Do naših očiju dopiru slike na kojima su predmeti naglavačke okrenuti, a mi ih vidimo u njihovom normalnom stanju. Mi svijet predmeta poimamo kao ishod signala koje primamo preko mrežnjače, a ovo je, zapravo, ravno čudu."169


Preobraćajući se u električne signale, upozorenja koja stižu od nekog tijela u mozgu konstituiraju dojam. Kad kažemo da vidimo, mi zapravo posmatramo efekte električnih signala u našem mozgu.


Isto to važi i za druga osjetila. Zvuk, dodir, okus i miris u vidu zasebnih elektrosignala dopiru do mozga, gdje se u kompetentnim centrima i opažaju.
Slučaj sa sluhom je, također, identičan: vanjsko uho, uz pomoć ušne školjke, skuplja zvučne talase i prosljeđuje ih srednjem uhu. Preuzete zvučne vibracije srednje uho pojačava i prebacuje unutrašnjem uhu. Srednje uho ove vibracije pretvara u elektrosignale i šalje ih u mozak. Kao i u slučaju vida, krajnja faza procesa sluha odvija se u slušnom centru u mozgu. Kao što lobanja ne propušta svjetlost, isto tako ne propušta ni zvuk. Prema tome, bez obzira kakva buka vlada u "vanjskom svijetu", unutrašnjost lobanje je ispunjena apsolutnom tišinom.
Unatoč tome, najjasnije zvukove mi poimamo upravo u mozgu. Riječ je o takvoj jasnoći da zdravo ljudsko uho čuje bez ikakvih zvučnih parazita i zujanja. U mozgu koji ne propušta zvuk, mi slušamo jedan simfonijski orkestar, svu vrevu gužve kojom smo okruženi; u stanju smo čuti zvuke različitih frekvencija, od šuškanja lista do buke borbenih aviona. Kada bi se, međutim, sa jednim specijalnim uređajem izmjerio stepen zvuka u mozgu, vidjelo bi se da ovdje vlada jedan duboki mir.


U toku gledanja, fotoni koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Kao što mozak ne propušta svjetlost, isto tako nije moguće ni da svjetlost prodre u centar vida. Mi, dakle, ovaj blještavi i raznobojni svijet posmatramo, odnosno poimamo u jednoj sasvim maloj tački u koju apsolutno ne dopire svjetlost.




Nastanak čula mirisa je, također, nalik ovome: leteći molekuli, poput mirisa vanilije ili ruže, dolaze do prijemnika na dlačicama koje se nalaze u dijelu nosa zvanom epitelijum, gdje ulaze u uzajamno djelovanje. Ovo uzajamno djelovanje u vidu elektrosignala prenosi se do mozga i tu se poima kao miris. Na kraju, svi mirisi, prijatni ili ružni, nisu ništa drugo do oblik opažaja u mozgu koji je nastao pretvaranjem u elektrosignale uzajamnih djelovanja letećih molekula. Parfem, cvijet, miris jela, mora; sve vrste mirisa, bez obzira da li nam se sviđaju ili ne, mi poimamo u našem mozgu. Molekuli mirisa, međutim, nikada ne dopiru do mozga. Kao i u slučaju zvuka i slike, do mozga dopiru samo elektrosignali. Dakle, mirisi kojima smo okruženi od samog rođenja su elektrosignali koje osjećamo putem naših čula mirisa.
U sličnom obliku, i u prednjem dijelu jezika postoje četiri različita tipa hemijskih prijemnika. Oni su kao odgovor na četiri okusa: slano, slatko, kiselo i ljuto. Nakon serije hemijskih operacija, ovi opažaji se pretvaraju u elektrosignale koji se prosljeđuju u mozak. Ovi signali se, također, od strane mozga poimaju kao okusi. Okus koji uzimamo kada jedemo čokoladu ili neko omiljeno voće, to je registriranje elektrosignala od strane mozga. Ukoliko bi se presjekli nervi za primanje okusa koji idu do mozga, tada ne bi bilo moguće da do mozga dopre bilo kakav elektrosignal vezan za okus, a to znači da bismo apsolutno izgubili čulo okusa.
U ovom slučaju pred nama se pojavljuje još jedna činjenica: nemoguće je da budemo sigurni da okus koji mi osjećamo ili ton koji mi čujemo da ga na isti način poimaju i drugi. O pitanju ove činjenice, Lincoln Bernett kaže slijedeće:
"Niko ne može znati da li je njegovo poimanje crvenog ili njegovo poimanje note 'do' isto kao i kod drugih."170
Kada uzmemo u razmatranje i čulo dodira, primijetit ćemo da nema ničega drugačijeg... Prilikom dodira nekog tijela, podaci, koji će biti od pomoći prilikom našeg upoznavanja vanjskog svijeta i predmeta, putem nerava smještenih u koži prosljeđuju se do mozga. Osjećaj dodira formira se u mozgu. Nisu, kao što se pretpostavlja, vrhovi prstiju ili koža mjesta na kojima poimamo osjećaj dodira. Ponovo je to centar dodira koji je opet smješten u mozgu. Kao posljedica moždanog ocjenjivanja elektroupozorenja koja do nas stižu, mi osjećamo tvrdoću ili mehkoću, toplotu ili hladnoću, dakle opažamo različita svojstva koja karakteriziraju predmete koje dodirujemo. Čak sve vrste detalja koji koriste za upoznavanje nekog predmeta, stičemo kao rezultat ovih upozorenja. Mišljenja poznatih filozofa, poput B. Russela i L. Wittgeinsteina, o ovoj značajnoj činjenici su slijedeća:
"...Da li zaista jedan limun postoji ili ne i u kakvom je procesu nastao pitanja su koja se ne mogu postaviti i istražiti. Limun se sastoji samo od okusa kojeg primamo putem jezika, od mirisa kojeg primamo putem nosa, od boje i oblika što primamo putem očiju i samo to može biti predmetom naučnog istraživanja i rasprave. Nauka apsolutno ne može znati materijalani svijet."171
Namoguće je, dakle, prodrijeti u materijalni svijet. Svi predmeti sa kojima se susrećemo, u biti, sastoje se od sklopa zapažanja poput vida, sluha, dodira. Naš mozak nikako tokom našeg života ne kontaktira sa "originalom" predmeta iz "vanjskog svijeta", već sa njihovim kopijama nastalim nakon obrade podataka koji su pristigli u centre opažanja. A mi se varamo, misleći od ovih kopija da su stvarna materija.

Unutrašnjost mozga je potpuni mrak i apsolutno nepromjenjljive temperature čak i u trenutku kada osjećamo temperaturu i svjetlost vatre.

Ako ne vidim viruse, bakterije, gama zrake,...ne znači da ne postoje. Nego, Haqqani, reci ti meni šta je svrha postojanja materije, cilj , a posebno žive materije sa osvrtom na jedino svjesno biće? Nemoj mi dokazivati da Stvoritelj postoji, jer je to meni svejedno i nikada neću reći da ga nema.

Bismillah!




"Vanjski svijet" oformljen u našem mozgu


Fizičke činjenice koje smo do sada iznijeli dovode nas do jednog neospornog zaključka: pojmovi koje vidimo, dodirujemo, čujemo i koje nazivamo "materijom", "svijetom" ili "kosmosom" jedino su i samo jedino električni signali u našem mozgu.
Naprimjer, neko ko jede voćku, on zapravo komunicira sa moždanim poimanjem voćke, a nikako sa originalom. Ono što registriramo kao "voćka" je nešto što se sastoji od moždanog poimanja elektropodataka vezanih za određeni oblik, okus, miris i tvrdoću. U slučaju da se presiječe vidni nerv koji vodi do mozga, u istom trenutku se, također, gubi i slika voćke. Ili, u slučaju prekida nerva kojim se elektrosignali prosljeđuju u mozak, doći će istovremeno i do apsolutnog prekida zapažanja mirisa, pošto voćka nije ništa drugo do moždano ocjenjivanje određenih elektrosignala.

Postoji još jedna tačka koja se, također, mora imati u vidu: osjećaj daljine. Udaljenost, naprimjer, rastojanje između vas i ove knjige, samo je osjećaj praznine koji je nastao u mozgu. I predmeti za koje čovjek misli da su veoma daleko od njega su, zapravo, u njegovom mozgu. Ilustracije radi, kada čovjek pogleda u nebo i posmatra zvijezde, on misli da se to nalazi na udaljenosti od nekoliko miliona svjetlosnih godina. Međutim, zvijezde su u njemu, u moždanom centru vida. Vi se, također, ne nalazite ni u prostoriji u kojoj mislite da se nalazite dok čitate ovu knjigu; naprotiv, ta prostorija je u vama. Viđenje našeg tijela nas ubjeđuje da se mi tu nalazimo. Ne zaboravite, međutim, ovo: i naše tijelo je slika koja je nastala u našem mozgu.

Ista situacija važi i za sva ostala opažanja. Naprimjer, dok vam se čini da slušate televiziju iz susjedne sobe, vi ustvari komunicirate sa tonom u vašem mozgu. Nemoguće je dokazati postojanje susjedne sobe, a ni to da zvuk dolazi od nekog televizora u toj sobi. I zvukovi za koje mislimo da dolaze sa velike udaljenosti, a i govor nekoga iz naše neposredne blizine opažaju se u nekoliko kubnih centimetara čujnog centra u našem mozgu. Van ovog centra ne postoje pojmovi, kao: lijevo, desno, ispred, iza. Zvuk, dakle, do nas ne dopire ni slijeva, ni zdesna, a ni odozgo; ne postoji pravac dolaska zvuka.
Isto je ovako i sa mirisima koje zapažemo: nijedan do nas ne dopire sa velike udaljenosti. Za opažaje koji nastaju u centru za primanje mirisa mi mislimo da su mirisi vanjskih predmeta. Međutim, kako god je slika ruže u centru vida, isto tako je i njen miris u centru za primanje mirisa; vani niti ima ruže niti mirisa koji njoj pripada...

Sve ono što vidimo u toku života, nastaje u centru vida koji se nalazi u stražnjem dijelu mozga zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I slika male prostorije i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U tom slučaju, ono što mi vidimo nije stvarna veličina koja postoji vani, već samo veličina koju poima naš mozak.
Pošto "vanjski svijet" koji nam predočavaju naša čula nije ništa drugo do sklop električnih signala koji u istom trenutku dopiru do našeg mozga. Tokom cijelog našeg života mozak radi na obrađivanju ovih signala. A mi život provodimo ne uočavajući da smo u zabludi kada mislimo da je ova "obrada" original predmeta "izvana". Varamo se, pošto sa svojim čulima mi nikada ne možemo doprijeti do originalne materije.
Ono što obrađuje i dovodi u razumljivo stanje signale onoga što mi smatramo "vanjskim svijetom" je, opet, naš mozak. Kao primjer uzmimo slušno opažanje. Ono što obrađuje zvučne talase koji dolaze u naše uho i što ih pretvara u jednu simfoniju je, ustvari, naš mozak. Dakle, muzika je jedan opažaj koji je nastao od strane našeg mozga. Također, kada gledamo boje, zapravo to su samo različite veličine svjetlosnih talasa koji dopiru do naših očiju. Ono što ove različite dimenzije svjetlosnih talasa pretvara u boje je opet naš mozak. "U vanjskom svijetu" nema boja. Niti je jabuka crvena, niti nebo plavo, niti su drveća zelena. Oni su takvi samo zato što smo ih poimali kao takve. "Vanjski svijet" je apsolutno vezan za onoga ko ga opaža.

Otkrića moderne fizike također pokazuju da je materijalni kosmos jedan sklop opažaja. Na naslovnoj strani američkog naučnog časopisa NewScientist, koji se u svom broju od 30. januara 1999. godine bavio ovom činjenicom, nalazi se slijedeće pitanje: "S onu stranu realnosti: Da li je universum šala prvobitnih informacija i samo priviđenje materije?"
Zaista, mala oštećenja mrežnjače prouzrokuju gubitak vida. Ono što većina opaža kao plavo, određeni ljudi opažaju kao zelenu boju, crvenu kao plavu, a određeni ljudi sve boje vide u različitim tonovima sive boje. Nakon ovoga, nije bitno da li je vanjski predmet u boji ili ne.
Poznati mislilac, Berkeley, na ovu činjenicu upozorava slijedećim riječima:
"Prvobitno se smatralo da postoje boje, mirisi i sl., ali su kasnije pobijena ova različita mišljenja i pokazalo se da to postoji zahvaljujući našim čulima."172
Kao zaključak: mi ne vidimo u boji predmete zbog toga što su oni u boji ili zbog toga što oni imaju materijalnu postojanost. Pošto su sva svojstva koja smo pripisali bićima i predmetima u nama, a ne u "vanjskom svijetu".
Dobro, šta onda preostaje od "vanjskog svijeta"?
Da li je uvjet postojanje "vanjskog svijeta"?
Do sada smo stalno govorili o "vanjskom svijetu", te o svijetu onoga što mi vidimo i o svijetu opažanja koja nastaju u našem mozgu. Ali, s obzirom da nikada ne možemo doprijeti do "vanjskog svijeta", kako možemo znati da li ovaj svijet zaista i postoji?
Jasno je da ne možemo znati. Naprotiv, s obzirom da je sve ono što nas okružuje samo splet opažanja, a da opažanja postoje samo u mozgu, onda jedini svijet koji postoji je svijet opažanja. Jedini svijet koji poznajemo je onaj koji je u našem mozgu, koji se tamo oslikava, koji tamo dobiva ton i boju. Ukratko, ono što se pojavljuje u našem mozgu je jedan svijet, a to je ujedno i jedini svijet u čije postojanje možemo biti sigurni.
Postojanje materijalne protuvrijednosti opažanja koja percipiramo u mozgu apsolutno ne možemo dokazati. Ova opažanja sasvim izvjesno mogu imati jedan "vještački" izvor.
To možemo ilustrirati slijedećim primjerom:
Zamislimo da je naš mozak izvađen iz lobanje i da ga vještački držimo u životu u staklenoj komori. Da, također, pored njega stavimo računar koji bi bio u stanju proizvoditi sve vrsta elektrosignala. Potom da vještački proizvedemo i snimimo elektrosignale koji daju zvuk, miris ili sliku bilo kojeg detalja iz "vanjskog svijeta". Ovaj računar elektrokablovima povežimo sa centrima čula u mozgu, a potom proslijedimo do njih signale koji su u računaru snimljeni. Primanjem ovih signala, mozak će vidjeti protuvrijednost ovih signala, doživjet će, dakle, onaj detalj kojem pripadaju ovi signali.
Ovom računaru možemo, također, poslati i elektrosignale vezane za naš izgled. Kada pošaljemo protuvrijednost elektroosjetila poput dodira, sluha i vida koja poimamo dok, naprimjer, sjedimo za stolom, naš mozak koji je smješten u staklenoj komori će nas poimati u vidu, recimo, jednog poslovnog čovjeka koji sjedi u svom birou. Ovaj imaginarni svijet će postojati sve dok iz računara stižu aktualni signali. Apsolutno neće razumjeti da se sastoji samo od mozga, pošto je, za stvaranje jednog svijeta u mozgu, dovoljno da do kompetentnih centara stignu potrebni signali. Ovi signali mogu stizati i iz vještačkog izvora, kao što je računar u ovom slučaju.
O ovom pitanju poznati naučni filozof Bertrand Russell kaže slijedeće:
"... Što se tiče osjećaja dodira dok prstima pritišćemo stol, to je jedno elektrodjelovanje na protonima i elektronima koji se nalaze na vrhovima prstiju. Prema modernoj fizici, ovo djelovanje nastalo je od blizine elektrona i protona stola. Da se isto djelovanje na vrhovima prstiju pojavilo na neki drugi način, osjetili bismo isto bez obzira što ne bi bilo stola.173
Da, sasvim je lahko da se zavaramo misleći da su stvarni dojmovi oni koji nemaju materijalnu protuvrijednost. Upravo ovu činjenicu veoma često doživljavamo u snu. Događaji žive u našem snu kao da su apsolutno živi; vidimo ljude, predmete, okruženje. Ali, sve to nije ništa drugo do odvojene percepcije. Ne postoji temeljna razlika između sna i "stvarnog svijeta"; i jedan i drugi svijet žive u mozgu.




U ishodu vještački nastalih signala, čak iako vani ne postoji bilo kakva materijalna realnost, u našem mozgu je moguće oformiti jedan materijalni svijet koji je živ i stvaran poput originalnog svijeta. Primajući vještačke signale, čovjek koji u stvarnosti sjedi kod kuće može misliti da, recimo, upravlja avionom.
Ko opaža?
Kao što je dovde i postalo jasno, nema sumnje da materijalni svijet, u kojem smatramo da živimo i koji nazivamo "vanjskim svijetom", nastaje zapravo u našem mozgu. Ali, esencijalno pitanje se upravo sada pojavljuje: Ako su, u biti, samo percepcije sve ono što nas okružuje, šta je, u tom slučaju, sa našim mozgom? S obzirom da je mozak, kao i ruka, noga ili bilo koji drugi predmet, dio materijalnog svijeta, onda bi i on, poput ostale materije, morao biti jedna percepcija.
Ovo pitanje će bolje rasvijetliti jedan primjer u vezi sa snom. Zamislimo da, u skladu sa onim što smo do sada objasnili, posmatramo jedan san u našem mozgu. U snu ćemo imati jedno imaginarno tijelo, imaginarne ruke, trup, imaginarne oči, a, također, i imaginarni mozak. Ako bi nam u toku sna bilo postavljeno pitanje "odakle vidiš?", odgovor bi glasio "vidim u mozgu". Ali, nema nigdje pravog mozga. Ono što je vidjelo sliku u snu, nije bio imaginarni mozak, već nešto "iznad" njega.
Znamo da između ambijenta sna i ambijenta kojeg nazivamo stvarnim životom nema apsolutno nikakve razlike. Kada nam se, u tom slučaju, u ambijentu kojeg smatramo stvarnim životom, također, postavi pitanje "odakle vidiš?", nema svrhe da, kao u prethodnom slučaju, damo odgovor "vidim u mozgu". Ono što opaža i vidi u oba slučaja nije komad mesa u obliku mozga.
Kada izvršimo analizu mozga, pred nama će se pojaviti ista materija, sastavljena od molekula poput proteina i uljnih molekula, kao i ona koja čini ostale žive ograne. Dakle, u komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, gdje bi se oformila svijest; ukratko, ne postoji ništa što bi stvorilo nešto što mi imenujemo sa "ja".
R. L. Gregory ovako formulira zabludu u koju čovjek pada u vezi sa percipiranjem slike u mozgu:
"Posrijedi je tendencija u smijeru tvrdnje da oči stvaraju sliku u mozgu, međutim ovu tendenciju treba izbjegavati. Ako se kaže da se slika stvara u mozgu, u tom slučaju mora postojati i jedno unutrašnje oko koje bi vidjelo ovu sliku, a da bi to oko moglo vidjeti sliku, ono onda ima potrebu za još jednim okom... a to znači nepregledan niz očiju i slika. To je apsolutno nemoguće."174
Kome pripada "unutrašnje oko" koje vidi, percipira viđeno i koje reagira? To je suštinska tačka iz koje se ne mogu izvući materijalisti koji ne prihvataju drugo postojanje osim materije.
Karl Pribram je, također, skrenuo pažnju na ovo bitno traganje, u svijetu nauke i filozofije, vezano za pitanje "šta je to što osjeća percepciju?":
"Filozofi su još od vremena Grka neprestano razmišljali o 'priviđenju u mašini', 'mali čovjek u malom čovjeku' i sl. Gdje se nalazi 'Ja' - biće koje upravlja mozgom? Ko suštinski realizira znanje? Kao što je rekao i Assisijac, sveti Francis: "Šta je to što gleda? - to je ono što mi tražimo."175
Obratite pažnju sada na ovo: knjiga u vašim rukama, soba u kojoj se nalazite, ukratko svi detalji ispred vas se pojavljuju u vašem mozgu. Dobro, da li ove slike vide atomi? I to slijepi, gluhi i nesvjeni atomi... Zašto je jedan dio atoma primio ove specifičnosti, a drugi nije?... Da li se naše razmišljanje, shvatanje, sjećanje, radovanje, tugovanje sastoji iz međusobnih hemijskih reakcija ovih atoma?
Kada pažljivo razmislimo o ovim pitanjima, primijetit ćemo da je apsurdno tražiti volju kod atoma. Sasvim je jasno da je biće koje vidi, čuje i osjeća jedno izvanmaterijalno biće. Ovo biće je "živo" i nije ni materija, a ni slika. Koristeći sliku tijela, ovo biće komunicira sa dostupnim percepcijama.
To biće je "duša".
Sve percepcije koje nazivamo "materijalnim svijetom" jedna su imaginacija koja se posmatra od strane upravo ove duše. Ako nema realnosti tijelo koje posjedujemo u snu i materijalni svijet kojeg vidimo u snu, nema materijalne realnosti ni naše tijelo, a ni univerzum u kojem živimo.
Istinsko biće je duša. A materija se sastoji samo od percepcija duše. Pametna bića, poput onoga što je napisalo ove retke i onoga što ih sada čita, nisu gomile molekula - i njihova međusobna hemijska reakcija - već su to "duše".

Bismillah!

Ako ne vidim viruse, bakterije, gama zrake,...ne znači da ne postoje. Nego, Haqqani, reci ti meni šta je svrha postojanja materije, cilj , a posebno žive materije sa osvrtom na jedino svjesno biće? Nemoj mi dokazivati da Stvoritelj postoji, jer je to meni svejedno i nikada neću reći da ga nema.

Sabur Citaj pazljivo.

znači ako se prekine nerv u mozgu nema ni Boga, i on je stvar percepcije stvari...dok si živ iam nade, kad umreš umre i ona


bezveze text

tataratira wrote:znači ako se prekine nerv u mozgu nema ni Boga, i on je stvar percepcije stvari...dok si živ iam nade, kad umreš umre i ona


bezveze text

Da li Njegovo postojanje ovisi o našim čulima...?....da li slijep čovjek može ili ne može biti religiozan....?

E vidis,
sav tekst je ustvari posvecen povrsnoj neuroloskoj opservaciji.

Bit teksta ja ''vidim'' kao jos jedan dokaz EVOLUCIJE i ljepote prirodne selekcije zivota na Zemlji. Zarad inflatornog razvoja mozdanih kognitivnih funkcija mi smo kao sisari zauzeli primat na planeti (moramo uzeti u obzir i izumiranje velikih reptila jer da se to nije dogodilo ne bi doslo do toga). Svi sisari slicno ''vide'' kao sto sve ribe isto tako slicno vide ali razlicito nego sisari, isto je i sa kukcima, reptilima,... Znaci, svaki red ima razlicito razvijena cula.

Tekst je i pomalo apstraktan ali i dobar pokusaj za neupucene.

Sto se tice filozofa nauke vec sam postavio nekoliko puta o njihovom ne/ uticaju na razvoj naucne svijesti covjecanstava fokusirajuci se na zadnje dvije decenije.

Mi moramo fokusirati nase intelektualne sposobnosti na sljedece: Od svojih predaka smo naslijedili sva cula i instinkte koje i danas posjedujemo bez kojih ne bi dogurali do danas vodece pozicije u zivotinjskom svijetu. Tu imamo jedan problem, AGRESIVNOST! Jedan od nekoliko esencijalnih instinkata bez kojeg nasa vrsta ne bi prezivjela sve do danas. Medjutim, sta je tu problem?
Svjedoci smo rapidnog razvoja misli nase vrste u zadnjih 10000godina. Danas imamo orudja i oruzja nezamisliva prije samo 150 godina! Imamo ogromnu tehnolosku moc, ali sa tim jednim problemom, instinktom agresivnosti!

To bi trebala biti glavna preokupacija danasnjih i naucnika i filozofa, kako da upotrijebimo stecenu inteligenciju protiv urodjene agresivnosti!

Pozdrav...

Tajna materije

Osoba koja svoju okolinu posmatra putem razuma i svijesti uočit će da je sve živo i neživo u kosmosu stvoreno. Dobro, ko je taj što je sve to stvorio?

----------------------------------------------------------------
De mi molim te pojasni par osnovnih pojmova prije nego sto krenemo "naveliko" filozofirati.
1. da li je moguce posmatrati okolinu bez razuma i svijesti ?
2. ako je neko neistomisljenik da li to znaci da je on bez razuma i svijesti ?
3. po cemu zakljucujes da je sve stvoreno ? Sta ako se razvilo ?

Da razjasnimo jos par "stvarcica" .

-----------------------------------------------------------
UPOZORENJE

Poglavlje koje se nalazi pred vama sadrži VEOMA BITNU
tajnu života. Ovu temu, koja će iz
temelja promijeniti vaš stav o
materijalnom svijetu, trebate čitati vrlo pažljivo i bez predrasuda. Ono što se ovdje iznosi nije samo neki
drugačiji stav, drugačiji pristup ili filozofska ideja, već neosporna
istina koja je danas naučno dokazana i koju će prihvatiti svi, i vjernici i nevjernici.
-------------------------------------------------------------

1. Koju "BITNU TAJNU" zivota ?
2. Zasto smatras da bi opstepoznate cinjenice promijenila "nas" stav ?
3. Da li poznajes nekoga ko za sebe tvrdi "da cita SA predrasudama"
4. Cemu "upozorenje" ?

> Također, apsolutno je isključena i mogućnost, kao što smo to vidjeli na prethodnim stranicama, da je sve ovo nastalo kao produkt "slučajnosti".

--------------------------------------------------

Mnogi (cini mi se namjerno) pogresno interpretiraju "slucajnost".
Postoji vjerovatnoca da se iz nekoga procesa nastaju varijacije.
A ovisno od okoline opstaje samo ono sto joj se uspije prilagoditi.
To je potpunije objasnjenje "slucajnosti".

I zasto bi "apsolutno" bila iskljucena mogucnost da je nesto nastalo/razvilo se drugacije nego onako kao sto to ti nama obrazlazes ?

To ti je pitanje poimanja ljudskog postojanja jer mi kao ziva bica smo svjesni da smo ''postali'', od majke rodjeni i isto tako smo svjesni da nam je smrt neizbjezna. Analogno, isti sklop pocetka i kraja impliciramo na svu svoju okolinu. Ljudska psiha ne moze pojmiti da je nesto tu bilo oduvijek i da ce biti zauvjek. Mi uvijek trazimo onaj ''spark'' kao uzrok bivstva svekolikog sto materije sto zivota (onakvog kakvog ga mi zamisljamo).

Ovaj put bi se mogli pozabaviti psihologijom.

Uopsten odgovor na tvoje pitanje je DIHOTOMIJA LJUDSKOG BIVSTVOVANJA.

Spoznaja da smo rodjeni a moramo mrijet namece nam da trazimo neki specifican razlog svog postojanja (a da ne govorimo o prohujalosti i iskoristivosti zivota), u vecini slucajeva nadnaravan.

Samim razvojem inteligencije dosli smo do takvih pitanja koje neumorno mamecemo sebi samima hiljdama godina.

Svrha postojanja!

Bismillah!



Stvarno apsolutno Biće




Sve ove činjenice nas dovode do još jednog veoma bitnog pitanja: ako se ono što mi nazivamo materijalnim svijetom u biti sastoji samo od percepcija duše, gdje je, u tom slučaju, izvor ovih percepcija?...
Odgovarajući na ovo pitanje moramo imati u vidu slijedeću činjenicu: nema samostalnog i neovisnog postojanja materije. S obzirom da je materija jedna percepcija, onda je to nešto "vještačko". Dakle, ova percepcija mora biti napravljena, odnosno stvorena od strane jedne druge moći. I to konstantno. Ukoliko ne bude konstantnog stvaranja, doći će do nestajanja percepcija zvanih materija. To je poput televizije koja mora konstantno emitirati da bi konstantno postojala i slika na ekranu.
Dobro, ko onda konstantno utiče na dušu da posmatra zvijezde, svijet, bilje, ljude, naša tijela i sve ostalo što nas okružuje?
Sasvim je jasno da postoji jedan superiorni Stvoritelj, koji je stvario cijeli materijalni univerzum, koji je, dakle, stvorio sve percepcije i koji nastavlja sa konstantnim stvaranjem. S obzirom da iznosi toliko veleljepno stvaranje, ovaj Stvaralac je, također, i posjednik neograničenih podataka i moći.
Baš kao što nas taj Stvaralac i upoznaje sa Sobom. U kosmosu percepcija On je stvorio i jednu knjigu, a tom knjigom nam objašnjava Sebe, kosmos i razlog našeg postojanja.
Taj Stvaralac je Allah, a ime Njegove knjige je Kur'an.
U jednom ajetu On ovako formulira nebesa i Zemlju, da kosmos, dakle, nije postojan i nepromjenjljive vrijednosti, da postoji samo zahvaljujući Njegovom stvaranju i da će nestati kada On zaustavi stvaranje:

Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (Fâtir, 41)



Mozak je jedna gomila ćelija načinjena od proteina i uljnih molekula. Sastavljen je od nervnih stanica zvanih neuroni. Neuroni svakako ne obrazuju razum. Kada analiziramo građu neurona, ono što se pojavljuje pred nama su atomi. Nesumnjivo je da nesvjesni atomi ne mogu obrazovati svijest. U komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, što bi obrazovalo svijest; ukratko, ne postoji snaga koja bi stvorila nešto što mi nazivamo "ja".

Kao što smo i u uvodu istakli, većina ljudi, iz nemogućnosti poimanja Njegove moći, Allaha zamišljaju kao biće koje se nalazi negdje na nebesima i koje se ne miješa u zbivanja na Zemlji. Osnova ove logike je da je univerzum jedan sklop materija, a da se Allah nalazi negdje "izvan" ovih materija.
Međutim, kao što smo i ustanovili u toku dosadašnjeg izlaganja, materija je jedna percepcija, a stvarno apsolutno biće je Allah dž. š. Dakle, jedino ono što postoji je Allah, a sve ostalo su sjene postojanja. U tom slučaju, apsolutno je nemoguće tvrditi nešto poput laičke postavke da se Allah nalazi negdje "izvan" materijalnog svijeta. Allah je "svugdje" i sve obuzima. Ova činjenica se u Kur'anu ovako ističe:
Allah je - nema boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (Al-Baqarah, 255)

A u drugom kur'anskom ajetu ističe se činjenica da je Allah lišen prostora i da sve okružuje sa svih strana:
A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. (Al-Baqarah, 115)
S obzirom da su materijalna bića samo pojedinačne percepcije, ona ne mogu ni vidjeti Allaha, ali Allah u svim oblicima vidi materiju koju je Sam stvorio. U poglavlju Al-An'âm, u 103. ajetu Kur'an nas obavještava o ovoj činjenici: "Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve."
Dakle, mi Allaha ne možemo poimati svojim očima, ali smo mi, naša unutrašnjost, vanjština, naši pogledi, misli... u apsolutnom Allahovom okruženju. Jednu jedinu riječ ne možemo izgovoriti, pa čak niti samo jednom dahnuti bez Njegova znanja.
Dok posmatramo percepcije koje smatramo "vanjskim svijetom", dok, dakle, živimo, nama najbliže biće nije nikakva percepcija, nego Sam Allah. Tajna kur'anskog ajeta "Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice." (Qaf, 16) leži upravo u ovoj činjenici. Kada čovjek smatra da je njegovo tijelo načinjeno od "materije", onda ne može poimati ovu značajnu činjenicu. Naprimjer, ako je mozak ono što čovjek smatra da je "on", onda ono što prihvata kao vanjštinu biva od njega na određenoj udaljenosti od nekih 20-30 cm. Ako, međutim, shvati da materija ne postoji, da je sve imaginacija, onda bivaju apsurdni pojmovi poput vani, unutra, daleko, blizu. Allah ga je okružio sa svih strana i "neograničeno mu je blizu".
Da je čovjeku "neograničeno blizu" Allah saopćava u ajetu: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu..." (Al-Baqarah, 186) Također, formulacija: "Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!" (Al-Isra', 60) u drugom ajetu opet upućuje na istu činjenicu.
Čovjek dolazi u zabludu smatrajući da je njemu najbliže biće opet sam on. Međutim, Allah nam je bliži i od nas samih. Na ovu činjenicu On nas upozorava slijedećim ajetima: "A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada gledali, - a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite." (Al-Waqi'a, 83-85) Kao što se i saopćava u navedenim ajetima, zbog toga što ne vidi svojim očima, čovjek živi neinformiran o ovoj izvanrednoj činjenici.
S druge strane, nije moguće da čovjek, koji nije ništa više do jedna sijenka bića, ima volju i moć koja je neovisna od Allaha. Upravo, u ajetu "Allah stvara i vas i ono što napravite?" (As-Saffat, 96) Allah nas obavještava da On gospodari i nad nama i nad događajima koje doživljavamo. Ova činjenica se saopćava u Kur'anu, a u ajetu "... ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio..." (Al-Anfal, 17) naglašava se da se nijedna radnja ne odvija neovisno od Allaha. Zbog toga što je čovjek silueta bića, on nije taj koji izvodi radnju bacanja. Međutim, Allah ovom biću-silueti daje osjećaj da je sam izvršilac ove radnje. U biti, Allah, dž. š, je onaj koji realizira sve operacije. U ovom slučaju, sasvim je jasno da je u zabludi onaj koji misli da radnje koje obavlja pripadaju samome njemu.
To je činjenica. Čovjek ovo može da ne prihvati, može nastaviti da misli kako je on jedno biće koje je neovisno od Allaha, ali to uopće neće ništa izmijeniti.
Sve ono što imamo je zapravo iluzija...
Kao što se i jasno vidi, naučna je i logična činjenica da "vanjski svijet" nema svoju materijalnu realnost, da je sklop slika ono što Allah konstantno pokazuje našoj duši. Uz sve to, generalno ljudi ne uključuju ili ne žele uključivati sve pod pojam "vanjskog svijeta".
Ako o ovom pitanju budete razmišljali hrabro i iskreno, primijetit ćete činjenicu da je vaša kuća i stvari u njoj, vikendica, vaše auto, račun u banci, vaša garderoba, bračni drug, vaša djeca, kolege sa posla i sve ostalo što imate dio "imaginarnog vanjskog svijeta" koji vam se demonstrira. Sve ono iz našeg okruženja što vidimo, čujemo ili omirišemo, ukratko sve ono što poimamo sa naših pet čula pripada ovom "imaginarnom svijetu": glas našeg najomiljenijeg pjevača, tvrdoća stolice na kojoj sjedimo, parfem čiji miris volimo, sunce koje nas grije, cvijeće sa svojim privlačnim bojama, ptica koja leti ispred našeg prozora, gliser koji brzo plovi površinom mora, bašča sa plodnim usjevima, računar koji koristite na radnom mjestu ili muzička linija najsavremenije svjetske tehnologije...
To je činjenica, pošto je svijet samo sklop slika stvoren da čovjeka stavlja na kušnju. U toku svog kratkog života čovjek se, zapravo, stavlja na kušnju percepcijama koje nemaju svoje uporište u realnosti. A ove percepcije se prikazuju kao naročito ukrašene i privlačne. O ovoj činjenici nas Kur'an informira na slijedeći način:
Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Ali'Imran, 14)
Imovinom koju posjeduju ili koju žele posjedovati, novcem, zlatom, srebrom, dolarima, nakitom, bankovnim računima, kreditnim karticama, odjećom, autima, ukratko raznovrsnom opčinjenošću bogatstvom, većina ljudi se udaljava od svoje vjere, zaboravlja ahiret i jedino se orijentira na ovaj svijet. Izgovorima poput "zauzet sam", "imam ideale", "imam odgovornost", "nemam vremena", "imam obaveze koje moram ispoštovati", "kada ostarim" čovjeka zavara "ukrašeno i privlačno" lice ovog svijeta, te zaboravlja na svoje stvarne obaveze; ne klanja namaz, ne dijeli svoju imovinu siromašnima, ne orijentira se ka ibadetima koji će mu osigurati dobit na budućem, vječnom svijetu. Naprotiv, svoje živote troše radeći na postizanju ovosvjetske dobiti. U ajetu "Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni." (Ar-Rum, 7) tačno se opisuje baš ova ljudska slabost.
Činjenice koje smo iznijeli u ovom poglavlju knjige, dakle činjenice da je sve samo slika, veoma je bitno sa pozicije apsurdnosti ove pohlepe i orijentiranosti samo na ovaj svijet. Razumijevanjem ove činjenice pokazuje da je imaginacija sve što čovjek posjeduje ili što želi posjedovati; placevi do kojih se pohlepno došlo, djeca čijim postojanjem se ponosimo, bračni drug, naša tijela, položaj, završene škole, provedeni odmori... U ovom slučaju je, također, uzaludna i pohlepa, provedeno vrijeme i uloženi napori u ime svega navedenoga.
Ponižavajuće je, dakle, za određene ljude koji se ponose i hvale svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, "svojim lađama, helikopterima, fabrikama, firmama, villama, zemljom", baš kao da to stvarno i postoji. Bogataši koji se "šepure" krstarenjem u svojim lađama, oni koji se pred okolinom šepure svojim autima, koji u svakoj prilici ističu svoje bogatstvo, koji misle da ih njihov položaj čini superiornijim od drugih..., svi oni bi morali znati položaj u koji će doći nakon saznanja da je imaginacija sve ono čime se oni ponose i čime demonstriraju svoju superiornost.
Slično tome veoma često se vidi i u snu. I u snovima, također, ima kuća, brzih automobila, krajnje dragocjenih nakita, smotuljaka i smotuljaka dolara, gomila i gomila zlata i srebra. I u snovima se može naći na visokom položaju, biti vlasnik fabrika od nekoliko hiljada uposlenih radnika, imati moć za upravljanje ljudima, imati odjeća koju će ostale ostavljati zadivljenjenima... Međutim, kako god bi ih ponizilo hvalisanje nekim prestižom iz sna, apsolutno identična situacija tome je i hvalisanje onime što posjeduju u "stvarnom životu". Na kraju, i ono što se vidi u snu, a i ono iz "stvarnog života" sastoji se samo od slika nastalih u našem mozgu.
Poput ovoga, većina ljudi će se zastidjeti i svojih reakcija, koje pokazuju u toku života, kada postanu svjesni činjenične situacije. Oni koji se izbezumljeno svađaju, koji varaju, primaju mito, koji se bave krivotvorstvom, koji lažu, koji su škrti, koji ljudima nanose povrede, koji ih grde i psuju, oni sa izbezumljenim i agresivnim ponašanjem, zaslijepljeni mjestom i položajem, koji zavide, koji oholo hodaju po Zemlji i svi ostali neprimjerenog ponašanja će biti osramoćeni kada uoče da su sve to činili u jednom imaginarnom okruženju.
S obzirom da je Allah Tvorac slika koje nazivamo "dunjalukom", ne smijemo gubiti iz vida da je i vlasnik svega ovozemaljskoga samo i jedino Allah, dž. š. A, upravo je ova činjenica naglašena i u Kur'anu:
Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji; i Allah sve zna. (An-Nisa', 126)
Zapravo, velika je nepromišljenost zapostaviti vjeru i kao posljedicu toga izgubiti vječni život radi jedne iluzije. Štaviše, to za čovjeka znači neograničeni gubitak.
U aktualnom kontekstu potrebno je veoma dobro shvatiti slijedeći momenat: činjenica sa kojom smo suočeni ne govori nam da će "sav naš imetak koji smo pohlepno stekli, bogatstvo, djeca, supružnici, prijatelji, titula i položaj jednog dana nestati i da zbog toga nemaju svrhe". Zapravo nam govori da "sve što imamo, ustvari, uopće i ne postoji, sve je sačinjeno od jedne imaginacija, sve to je slika koju nam Allah predočava da bi nas time stavio na kušnju". Ako pažljivo obratite pažnju, uočit ćete da postoji velika razlika između tog dvoga.
Ako u ovom trenutku čovjek i ne prihvati ovu činjenicu, čak ako i prevari sam sebe smatrajući da postoji sve ono što posjeduje, na kraju će mu, kada nakon smrti, na ahiretu bude ponovo proživljen, sve biti krajnje kristalno jasno. Toga dana će se "vid izoštriti" (Qaf, 22) i sve će se jasnije uočavati. Ako se, međutim, dunjalučki život proveo u trci za imaginarnim ciljevima, poželjet će da tamo nikada nije ni živio, uzaludno će govoriti "Kamo sreće da me je smrt dokrajčila - bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!" (Al-Haqqah, 27 - 29).
A, obaveza čovjeka obdarenog razumom je da nastoji shvatiti ovu nepobitnu činjenicu dok još ima vremena. U protivnom, na kraju će doživjeti katastrofu ukoliko cijeli život bude trošio u trci za imaginacijama, u trci za nečim što ne postoji. Allah ovako iznosi krajnju situaciju ljudi koji su zaboravili na svog Stvoritelja i koji su išli za dunjalučkim imaginacijama (ili "fatamorganama"):
A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava. (An-Nur, 39)

Zar nije ocigledno da se po ovoj filozofiji sve svodi na nagradu i kaznu, crno i bijelo, plus i minus. To je nasa nemogucnost drugacijeg poimanja naseg postojanja! Postanak - Nestanak, polarizovan pogled na svijet.

Sa imaginacijom materije mozemo ici malo dalje. Ali s tvoje strane, argumentacija u tekstu je samo autoritativna i nista vise. Kao sto sam vec prije napomenuo, religijski tekstovi se iskljucivo bave zivotom poslije zivota, tj. ovaj zivot je samo test i moras da slusas da bi bio nagradjen itd. Svaki upit na nesto dalje no sto ti rigidna uputa sugerira moze proizvesti osudu i kaznu. Uostalom, sto mozemo zakljuciti iz datog nam teksta, sve je imaginarno i prividno i dato nam kao pokusnim zecevima u laboratoriji, i sto je najzanimljivije, i mi sami smo samo puki privid!!!

Ja se slobodno pitam, od kakve koristi ovaj laboratorijski test, zasto nismo pred Njim od pocetka pa ako nesto zeznemo moze nas samo protjerati na nizi nivo ili tako nesto?!?!
I, ako je svemoguc sta mu je toliko zanimljivo kod nas utvara pa da se toliko zabavlja sa nama dosadnjakovicima?!?!?!
Kako procita u tekstu, ON JE SVEPRISUTAN, TU JE KONSTANTNO, TO IMPLICIRA DA JE SVE NJEMU PREDODREDJENO!!!

Eh sad', da li je???

Ako bi sve sto se desava bilo Njemu predodredjeno, samim tim i nasi postupci (On je sveprisutan), zasto bi onda uopste odgovarali za svoje postupke ako su vec unaprijed bili predodredjeni???

Dosta diskutabilan tekst, kao doduse i onaj prije!

Sve se svodi na Njega sto ZNA i nas sto NE ZNAMO. Njega oca, nas sinove, Njega stvarnog, nas nestvarne, Njega sveprisutnog, nas imaginarne,..........

Ponovno, dokaz kako znamo biti mastoviti u situacijama kad nemamo odgovore na neka od, kako sami mislimo, elementarnih pitanja koja nas muce!

Bismillah!

PITANJE:

Mozes li locirati svijest o svom bitku?

moketovski wrote:Bismillah!

PITANJE:

Mozes li locirati svijest o svom bitku?

Itekako,
mogu se osjetiti slobodnim pa predloziti i lociranje podsvijesti, predsvijesti uz svijest, posto ona nije toliko zanimljiva kao ove potonje dvije!

Bismillah!

OK. Reci mi gdje se nalazi tvoja svijest o samome sebi?

NIN wrote:Zar nije ocigledno da se po ovoj filozofiji sve svodi na nagradu i kaznu, crno i bijelo, plus i minus. To je nasa nemogucnost drugacijeg poimanja naseg postojanja! Postanak - Nestanak, polarizovan pogled na svijet.

Sa imaginacijom materije mozemo ici malo dalje. Ali s tvoje strane, argumentacija u tekstu je samo autoritativna i nista vise. Kao sto sam vec prije napomenuo, religijski tekstovi se iskljucivo bave zivotom poslije zivota, tj. ovaj zivot je samo test i moras da slusas da bi bio nagradjen itd. Svaki upit na nesto dalje no sto ti rigidna uputa sugerira moze proizvesti osudu i kaznu. Uostalom, sto mozemo zakljuciti iz datog nam teksta, sve je imaginarno i prividno i dato nam kao pokusnim zecevima u laboratoriji, i sto je najzanimljivije, i mi sami smo samo puki privid!!!

Ja se slobodno pitam, od kakve koristi ovaj laboratorijski test, zasto nismo pred Njim od pocetka pa ako nesto zeznemo moze nas samo protjerati na nizi nivo ili tako nesto?!?!
I, ako je svemoguc sta mu je toliko zanimljivo kod nas utvara pa da se toliko zabavlja sa nama dosadnjakovicima?!?!?!
Kako procita u tekstu, ON JE SVEPRISUTAN, TU JE KONSTANTNO, TO IMPLICIRA DA JE SVE NJEMU PREDODREDJENO!!!

Eh sad', da li je???

Ako bi sve sto se desava bilo Njemu predodredjeno, samim tim i nasi postupci (On je sveprisutan), zasto bi onda uopste odgovarali za svoje postupke ako su vec unaprijed bili predodredjeni???

Dosta diskutabilan tekst, kao doduse i onaj prije!

Sve se svodi na Njega sto ZNA i nas sto NE ZNAMO. Njega oca, nas sinove, Njega stvarnog, nas nestvarne, Njega sveprisutnog, nas imaginarne,..........

Ponovno, dokaz kako znamo biti mastoviti u situacijama kad nemamo odgovore na neka od, kako sami mislimo, elementarnih pitanja koja nas muce!

Bismillah!




Pitanje slobode i predodređenja jedno je od rijetkih u islamu gdje nije ostavljen velik prostor djelovanju i imaginaciji ljudskog uma. Islam je prepoznatljiv po tome što afirmiše, pa i favorizira ljudski razum i razmišljanje, ali, naravno, samo u granicama definiranim Kur'anom i Sunnetom. Međutim, kada je riječ o pitanju odnosa slobode u ljudskom ovosvjetskom djelovanju i od Allaha datog sudbinskog predodređenja, razumu i razmišljanju prostor je veoma ograničen.

Razlog tomu su vjerodostojne predaje, hadisi, što se prenose od Muhammeda alejhisselam u kojima se uvijek ponavlja ista poruka da su stari narodi propali upravo zbog toga što su se previše upuštali u razmišljanja i rasprave o tome, i da nama nije dopušteno da se mnogo upuštamo u takve stvari. Ozbiljnost ovih Resulullahovih upozorenja istaknuta je još više time što je poznato da je ovo jedan od rijetkih razloga njegove srdžbe. Zaista je Poslanik osoba izuzetne mirnoće, blagosti i strpljivosti i najljepšeg ponašanja pa su veoma rijetke situacije kada bi se on rasrdio, a to je činio samo onda kada bi vidio nešto što je izuzetno opasno po vjeru i njezino ispravno tumačenje i prakticiranje. I upravo se u hadisima ističe da bi se on uvijek kada bi čuo i vidio rasprave o tome šta je konkretno i koliko u našim životima predodređeno od Allaha, a šta je opet i koliko dato nama da slobodno biramo, toliko razljutio da bi mu pocrvenilo lice i nabrekla vena između obrva i uvijek bi najenergičnije prekidao rasprave te vrste.

Prema tome ko god osjeti želju da postavlja sebi gore navedena pitanja i da se upušta u velika razmišljanja i rasprave o tome, treba da zna da dolazi na jedan veoma opasan i klizav teren na kome ljudski um lahko može da se poklizne i da se, ne dao Allah, ugrozi i sama vjera. Poslanikova energična upozorenja dovoljan su išaret da na tom području vrebaju mnoge šejtanske zamke a jedna od njih, koju mi možemo dokučiti sa svojim ograničenim znanjem, jeste ta da, Bogu pripišemo, sačuvao nas Allah dragi toga, nepravdu. Ta opasnost bi se očitovala u ovakvom razmišljanju: Ako je Bog nekome predodredio da bude nevjernik, taj nema nikakve šanse da bude vjernik, pa zašto bi onda bio kažnjen vatrom na onom svijetu – ako će biti kažnjen onda mu je to nepravda koju mu je Bog učinio?! Zašto bi bio kažnjen kada mu je bio unaprijed određen griješan život?! Jasno je da je kritikovati Boga i suditi o Njegovim odredbama veoma težak grijeh, čak šta više, to lahko može postati akt otvorenog drskog suprostavljanja Allahu dragom, a to je upravo ono što je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, učinio.

Mislimo da je ovo dovoljno da ukaže na rizik koji sobom nosi upuštanje u pretjerana razmišljanja i pogotovu rasprave o pitanju slobode i predodređenja. Nekima je ovo dovoljno i oni, kada saznaju za naredbu Muhammeda alejhisselam, ne idu niti u kakve rasprave. Međutim, dešava se često, naročito u savremenom dobu, da ljudima ovakvo objašnjenje nije dovoljno jer je ljudski razum po svojoj prirodi ljubopitljiv i želi da sazna što može više. Takvima je potrebno neko razumsko objašnjenje i oni se ne mogu zadovoljiti samo sa preporukom da se ostavi svako pretjerano razmišljanje i rasprave. Radi toga se smatramo obaveznim da kažemo nešto o ovoj temi onoliko koliko naš razum može doseći.

Prvo što želimo kazati jeste to da je zaista Allah Svemogući unaprijed odredio svojom odredbom kompletno zbivanje vezano ne samo za ljudske živote, već i za živote i sudbine svih stvorenja: meleka, džinna, životinja, biljaka i svih drugih. Isto tako, On je, hvaljen i slavljen neka je, svojim sveznanjem odredio sva zbivanja u čitavom univerzumu. Ovo je zaista sasvim jasno jer je Allah dragi daleko, daleko iznad najsitnije ograničenosti u bilo kom pogledu. Njega ništa ne ograničava, ni prostor, ni vrijeme, ni moć, ni znanje, dok On odredbom svojom određuje granice svima ostalima koje je stvorio i koju su Mu totalno ovisni. Prema tome On svojim sveznanjem sve obuhvata i ništa nije izvan Njegova obuhvata, znanja i odredbe Njegove. To upravo znači predodređenost svega od strane Allaha Uzvišenog.

Međutim, sa druge strane, mi znamo da ljudi (i džinni takođe) imaju slobodu odabira načina života koji će živjeti na Zemlji. Nama je zaista data sloboda u izboru puta dobra i puta zla i saglasno tome imamo i odgovornost za naše postupke. Naša slobodna volja omogućava nam da možemo zaraditi nagradu ili kaznu zavisno od našeg odabira i djela koje činimo po našoj slobodnoj volji.

Kako sad ovo dvoje pomiriti, prvo se kaže da je sve, ama baš sve od Allaha unaprijed određeno, pa se onda kaže da ljudi imaju slobodu djelovanja koja povlači za sobom odgovornost?!

Po našem mišljenju sklad između ove dvije, samo naizgled suprostavljenje istine, sastoji se u sljedećem: Kada se govori o apsolutnoj predodređenosti svega hoće se reći da se sve odvija onako kako je davno, još u praiskonu, upisano u Allahovoj Knjizi određenja i sudbina (Lehvi mahfuzu). Ta Knjiga je apsolutna, konačna i sveobuhvatna i ništa ne može biti mimo onoga što je u njoj upisano. Sa druge strane, kada se govori o slobodi to se tiče pitanja na bazi čega je Allah dragi odredio šta će biti upisano u Lehvi mahfuzu. Tamo gdje dragi Allah nije ostavio slobodu Svojim stvorenjima On je odredio šta će se upisati u Knjigu odredbe po Svojoj volji, a tamo gdje je dao slobodu svojim stvorenjima On je odredio šta će biti upisano na bazi volje stvorenja Njegovog, a koja je Njemu unaprijed i oduvijek poznata.

Prema tome, mi znamo da su neke stvari vezane za našu sudbinu nama predodređene direktnom Allahovom odredbom i mi ih nikako ne možemo izbjeći, a da su one preostale date nama na slobodnu volju i da smo za njih odgovorni. Međutim mi ih nikada ne možemo identificirati, tj. mi nikada ne možemo razlučiti koja od naših konkretnih životnih situacija spada u koju kategoriju i to je ono što ne smijemo ni pokušavati jer nam je Poslanik to zabranio i jer se time približavamo opasnoj ivici. Dragi Allah, Uzvišeni određuje gdje će nam i koliko dati slobodnu volju, odnosno gdje će je i koliko oduzeti, a mi o tome nemamo nikakvog saznanja ni informacije. Tamo gdje nam je po Svojoj volji dao slobodu Allah je odredio da se u Knjigu naše sudbine upiše prema našoj slobodnoj volji, a koja je oduvijek bila Njemu poznata. A tamo gdje je odlučio da nam ne dadne slobodu Allah je odredio da se upiše prema Njegovoj volji. Pošto je sve upisano u Knjizi sudbine ne može se nikako desiti drugačije nego kako je upisano, i to je potpuna određenost, potpuni determinizam.

Ovo je sve što se, po našem mišljenju, o ovoj temi smije kazivati i razmišljati, i svako dalje razmišljanje i, pogotovu raspravljanje, je nepotrebno, pa čak može biti i opasno. Trebamo se sa ovim zadovoljiti i ne pitati niti istraživati dalje.

Međutim, ovo se nikako ne smije shvatiti kao preporuka pasivnog prepuštanja sudbini bez imalo truda da se nešto aktivno učini. Naše je pravo, a ujedno i naša obaveza, da formiramo namjeru (nijjet), uputimo Allahu dragom dovu, i uložimo trud najbolje što možemo, a Allahovo je šta će se i koliko toga ostvariti i kakve će plodove dati.

Mi ne možemo sjediti pored neobrađenog polja i čekati da nam hrana stigne sa neba. Mi moramo donijeti pravilan nijjet da hoćemo da radimo samo u ime dragog Allaha, Uzvišenog, i za Njegovu ljubav i zadovoljstvo kako bismo uzeli našu nafaku radom što ga je On učinio jednim od puteva njenog halal sticanja. Zatim Mu trebamo uputiti dovu da nas nadahne da našu njivu obradimo na najljepši i najefikasniji način, i da nam pomogne u tome. Kada smo formirali nijjet i uputili dovu ostaje nam da se potrudimo da obradimo našu njivu, i to najbolje i najviše što možemo. Kada smo to sve završili, tek onda se pasivno prepuštamo Allahovoj odredbi i čekamo šta će nam dragi Allah dati kao rezultat. Može se desiti da nas On iskuša obilnim prinosom da bi se vidjelo hoćemo li biti zahvalni i dijeliti jedan dio na Njegovu putu ili ne. Može se desiti da nas iskuša slabim rodom ili uništenjem usjeva da bi se vidjelo hoćemo li biti strpljivi.

Da bismo još jednom podvukli potrebu i nužnost aktivnog odnosa po ovim stvarima ovaj tekst završavamo jednom predajom koju možemo naći u valjanim islamskim knjigama. Naime, prenosi se da je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, jednom prilikom došao Isau, alejhisselam i rekao mu otprilike sljedeće: ''Ti kažeš da je sve unaprijed određeno i da neće ništa biti mimo toga. Pa ako je to tako zašto se ne popenješ na visoku stijenu i baciš se odozgo jer će ti ionako biti samo ono što ti je određeno.'' Isa, alejhisselam mu je odgovorio: ''Ne priliči robu da svoga Gospodara stavlja na kušnju, već Gospodar stavlja na kušnju svoga roba onako kako On hoće.'' Prema tome, ako bismo bili potpuno pasivni to bi moglo značiti da mi dragog Allaha, sačuvao nas On toga, stavljamo na kušnju. Nijjet, dova i trud naša su prava i naše obaveze, a sve drugo, i ispred i iza ovo troje, Allahovo je, i trebamo nastojati da ga onakvog kakvo bude prihvatimo strpljivo i sa zadovoljstvom.

E ovako, da se malo pozabavimo gore navedenim tekstom,
Dolazimo do problema sveopste predodredjenosti i u neku ruku sudbine.

Pa da krenemo.

Sve je bilo podlozno naucnom determinizmu do pojave Heissenbergovog nacela neodredjenosti i kvantne fizike. Naime, nismo u mogucnosti izmjeriti u isto vrijeme i poziciju i impuls cestice. Najjednostavniji primjer je eksperiment sa dvije pukotine u kojem elektron pokazuje svoju valno-cesticnu dualnost. Shodno tome, predodredjenost otpada otkricem jos elementarnijih cestica od samog atoma po kojem se dotadasnja fizika bazirala.
Kada govorimo o samom nastanku svemira u domeni nacela neodredjenosti dolazimo do zakljucka da je svemir imao vise mogucih istorija a ne samo jednu u kojoj mi sada egzistiramo.

Jos je ociglednija neodredjenost kada uzmemo u obzir ziva bica. Koliko znamo iz psihologije covjeka nase ponasanje moze biti predodredjeno samo ako znamo s cim ili skim ce se odredjena individua interferirati u buducnosti. Mi mozemo predvidjeti samo odredjene modele ponasanja pri mogucim interferencijama ali se ti modeli nece ponavljati sa sigurnom tacnoscu svaki put kad interferiraju sa istim objektima jer imamo mnoge faktore koje uticu indirektno na individuu, kao recimo raspolozenje, sitost, naspavanost, briga za potomcima, egzistencija, i mnogi drugi faktori koji osciliraju od prilike do prilike.

U svakom slucaju nacelo predodredjenosti otpada!

U svakom slucaju tekst je vrlo diskutabilan jer kad ''ljudska ljubopitljivost'' dodje do izrazaja onda se zaprijeti da je to vrlo opasno!

Po tome nema mjesta ni za nauku, apsolutno dolazi do iskljucenja iste bez koje danas ne bi imali penicilin, zivjeli bi u iluziji da je Zemlja ravna ploca, tehnologiju ne vrijedi ni spominjati, itd.

Znaci, pobio sam ti tvoju uvjerenost u nacelo predodredjenosti osim ako nisu moderni tumaci Kur'ana pronasli nesto o Heissenbergovom nacelu neodredjenosti bez kojeg danas ne bi bili u mogucnosti komunicirati na ovakav nacin!!!

Pozdrav...

moketovski wrote:Bismillah!

OK. Reci mi gdje se nalazi tvoja svijest o samome sebi?

Vrlo neodredjeno pitanje iz kojeg slijedi vrlo neodredjen odgovor ali pokusat cu intuitivno da odgovorim na zadano: Svjestan sam svoga postojanja na trecoj planeti od vrlo osrednje zvijezde koja se nalazi na vanjskom dijelu jednog od spiralnih prstenova sasvim obicne spiralne galaksije koja se opet nalazi u jednom povecem galaktickom clusteru, jednom od mnogih u nasem svemiru!

Pozdrav...

moketovski wrote:Bismillah!

PITANJE:

Mozes li locirati svijest o svom bitku?

[39 54 32 W]
[23 66 11 E]

....eto, to ti je za istok-zapad, a ti sad skontaj sta bi bilo u slucaju sjever-jug.....

NIN wrote:

moketovski wrote:Bismillah!

OK. Reci mi gdje se nalazi tvoja svijest o samome sebi?

Vrlo neodredjeno pitanje iz kojeg slijedi vrlo neodredjen odgovor ali pokusat cu intuitivno da odgovorim na zadano: Svjestan sam svoga postojanja na trecoj planeti od vrlo osrednje zvijezde koja se nalazi na vanjskom dijelu jednog od spiralnih prstenova sasvim obicne spiralne galaksije koja se opet nalazi u jednom povecem galaktickom clusteru, jednom od mnogih u nasem svemiru!

Pozdrav...

Jos ocekujem odgovor.

forUMASH wrote:

moketovski wrote:Bismillah!

PITANJE:

Mozes li locirati svijest o svom bitku?

[39 54 32 W]
[23 66 11 E]

....eto, to ti je za istok-zapad, a ti sad skontaj sta bi bilo u slucaju sjever-jug.....

Ma jok... Nalazi se oko 3,04 cm gore-ulijevo od onog mjesta gdje se nalazi njegova dusa

I ako sam procitala,vecinu texta,nisam dobila odgovor:

"TKO JE TAJ U MOM UHU STO SLUSA MOJ GLAS,TKO JE TAJ KOJI MOJIM USTIMA IZGOVARA RIJECI,KO MOJIM OCIMA POGLED DAJE,I TKO JE NAPOKON TA DUSA KOJOJ SAM JA ODJECA'"

sufiski mistik Rumi oko 1200god

I jos se pitam "ko "odredjuje kog da volim kog da ne volim !

moketovski wrote:

NIN wrote:

moketovski wrote:Bismillah!

OK. Reci mi gdje se nalazi tvoja svijest o samome sebi?

Vrlo neodredjeno pitanje iz kojeg slijedi vrlo neodredjen odgovor ali pokusat cu intuitivno da odgovorim na zadano: Svjestan sam svoga postojanja na trecoj planeti od vrlo osrednje zvijezde koja se nalazi na vanjskom dijelu jednog od spiralnih prstenova sasvim obicne spiralne galaksije koja se opet nalazi u jednom povecem galaktickom clusteru, jednom od mnogih u nasem svemiru!

Pozdrav...

Jos ocekujem odgovor.

Da ne bih zapocinjao malo detaljniju psiholosku opservaciju trokomponentnog psihizma kod covjeka, molio bih te da malo prekomponujes svoje pitanje.

Pozdrav...