Kao doprinos diskusiji...
"Pederi" i predrasude
Nikola Visković
Clanak je prvi put objavljen u Feral Tribuneu, br. 833 (2001).
Prastaro je i opce mnijenje da je homoseksualnost, muška i ženska, protuprirodna i društveno opasna pojava koju treba progoniti ili barem potisnuti i prikriti.
Izrazi "protuprirodno", "bolesno", "nastrano", "perverzno" i sl. uobicajene su ideološke oznake, što uistinu djeluju kao zastrašujuce diskvalifikacije za sve kulturne cinjenice koje se protive konzervativnom mentalitetu. Pri tome se posebno izraz "protuprirodno" upotrebljava veoma neobjektivno i selektivno: najprije se ne mari za antropološku istinu da je covjek po definiciji izrazito neprirodno i protuprirodno bice, tj. bice koje sve više izbija iz prirodnosti i ništi prirodnost, te upravo tako stvara kulturu, a potom se protuprirodnim pogrdno oznacavaju samo cinjenice koje nekome smetaju.
No, nije li vec neprirodno i to, jer zaista u prirodi ne postoji, da se odijevamo, vladamo vatrom i jedemo kuhanu hranu? Nije li protuprirodno da ne komuniciramo samo vikom i gangom nego još i pismom, telefonom, Internetom i klavirskom glazbom? I da iz Europe za samo nekoliko sati dolijecemo u New York kako bismo možda vidjeli koloristicke mrlje Jacksona Pollocka u Museum of Modern Art, pa se isto tako sutradan vracamo kuci? I da neplodna žena rada asistiranom oplodnjom, srcani bolesnik dobiva umjetno srce, a invalid juri brzinom motornog vozila? U bogatijim društvima ljudski život je pred par stoljeca trajao prosjecno 40-ak godina, a danas protuprirodnim djelovanjem kulture traje oko 70 godina.
Te i tolike druge kulturne tvorevine, sve zaista protuprirodne, nitko nece ocijeniti kao neprihvatljive. Medutim, konzervativcima su prirodni i prihvatljivi osvajacki ratovi, bogacenje na tudem radu, rasna i nacionalna nejednakost, podcjenjivanje i izrabljivanje žena ili nametanje "prave" vjere - iako ima i odviše razloga da se sve to ocijeni protuprirodnim i neprihvatljivim. Isto tako, bila bi prirodna i neupitna vladavina tolikih državnih, porodicnih, vjerskih i stranackih idiota koji unesrecuju i izbezumljuju narode (o psihopatologiji politicara piše M. Berger: "Skriveno ludilo ljudi vlasti", 1993.), kao i doktrine koje takve vladavine opravdavaju. Ali konzervativci svih boja, od desnice do ne malobrojnih liberala i socijalista, složni su u tome da je homoseksualnost jedna protuprirodna nastranost - jer je, dekretiraju oni u izrazito biologistickom stilu, "prava" ili "prirodna" spolna ljubav moguca samo u odnosu muškarca i žene radi razmnožavanja. To što nekih 10 posto ljudi u današnjim emancipiranim društvima živi ili želi živjeti svoju spolnost i ljubav protiv takvog ideološkog dekreta nije dovoljno da bi oni napustili svoje uistinu suludo uvjerenje da su svi ti ljudi bolesnici ili pokvarenjaci.
Ako homoseksualnost jest protuprirodna pojava, ona je to zacijelo u manjoj mjeri od Mozartova koncerta, od nomenklature tucanja iz Kama Sutre i od svemirskog raketoplana Shuttle. Naime, znamo iz istraživanja etologa da istospolnih odnosa ima ponegdje i u neljudskoj prirodi, nadasve kod razvijenijih životinja poput cimpanza bonobo i dupina, a s raznovrsnim funkcijama - od kojih su cini se glavne igra i obaranje napetosti u smislu Make sex, not war.Ipak, najveca je nevolja konzervativnih homofoba nesposobnost razumijevanja i prihvacanja kulturološke cinjenice da su raširena homoseksualnost i druge spolne nekonvencionalnosti (pitajte mlade i starije o njihovim erotskim inovacijama!) nužni izrazi civilizacijskog procesa otprirodenja Homo sapiensa. Zato je istospolna privlacnost najcešca ili barem manje skrivena u manjinama kulturnih elita, koje se i lakše odvajaju od vladajucih dogmi i strahova, pa su tako "protunaravnu ljubav" prakticirali Solon, Perikle, Sokrat i Platon, Michelangelo, Leonardo i Caravaggio, mnogi u skrovitosti srednjovjekovnih dvoraca i samostana (J. Boswell: Christianisme, tolérance et homosexualité, 1985.), Oscar Wilde, Whitman, Proust, Verlaine, Rimbaud, Cajkovski, Virginia Woolf, Valentino, Wittgenstein, Thomas i Klaus Mann, Gide, Cocteau, Visconti, Pasolini, Nurejev, Marguerite Yourcenar, Michel Foucault, Yukio Mishima, Fassbinder, Susan Sontag.
Što se tice "društvene opasnosti" ove spolne prakse, od Akvinskog do današnjih homofoba, kaže se da je to bolest ili porok što prijete moralnom poretku zajednice. Na stranu ideologicnost suda o bolesti i poroku, zakljucak je zapravo djelomicno tocan - jer svaka spolna (i politicka, vjerska, znanstvena itd.) sloboda, razlicitost i neposlušnost zaista dovodi u pitanje odnose gospodstva iz vrste Padre - Padrone - Padreterno u mjeri koliko se oni temelje i na spolnoj prisili. Ali, izvan te moralne subverzije, koja ima znacajne kulturne uloge, homoseksualnost nikada u povijesti nije bila neka osobita društvena opasnost, pogotovo bilo kakav istaknuti kriminogeni uzrocnik, dok su na primjer Neron, Atila, Napoleon, Staljin, Hitler, Truman (od Hirošime) i silno mnoštvo slicnih vrhunskih zlocinaca, sve do današnjih balkanskih šovinistickih voda i egzekutora, bili uglavnom normalni heteroseksualci.
Vec je Freud rekao da homoseksualnost "nije prednost, ali ni nešto cega se treba stidjeti: nije porok, ni degradacija, niti bolest". Ipak, na Zapadu je tek u posljednjim desetljecima, nakon toliko stoljeca pravnih progona, dobrovoljna homoseksualnost medu odraslima (dakle, ne prisilna i s djecom) prestala biti krivicno djelo, pa je tako i u jugoslavenskom zakonodavstvu 1977. ukinut delikt "protuprirodnog bluda" izmedu muškaraca (lezbijstvo je oduvijek pravno ignorirano, kao dobar primjer pozitivne spolne diskriminacije). A danas su opet na redu znatno teži zadaci uklanjanja drugih nacina iskljucivanja i još uvijek široko rasprostranjenog neprijateljstva prema homoseksualcima - koji se bez osobitih društvenih reakcija vrijedaju kao "pederi", slicno "ciganima", dok su npr. "crncuge" i "cifuti" vec opcenito proskribirane uvrede. Tu djeluju ponajprije sami ugroženi, medu ostalim i tako što svrhovitim ekshibicionizmom izlažu na ulicama svoj Gay Pride, a zatim i civilne udruge za ljudska prava. I vec vidimo da se Anglikanska crkva javno ispricava (1991.) zbog svojega udjela u širenju spolnih predrasuda, da Vrhovni sud SAD-a (1996.) zabranjuje svaku diskriminaciju homoseksualaca, da u Blairovoj vladi rade cetiri deklarirana gay-ministra, da Parižanima i Berlincima ne smeta gradonacelnik homoseksualac... Ljudi postupno shvacaju da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slicno nacinima religioznosti/nereligioznosti, tko koga ljubi i na koji nacin ljubi.
I da neozbiljnosti, grubih igara, nasilja i nepoštovanja ima jednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bracne i druge veze heteroseksualaca nisu cvršce i moralnije od homoseksualnih veza.
Ostaje otvoreno i u prvom planu bioetickih promišljanja pitanje djece. Jer, nakon što su naprednije demokracije pocele de facto ili de jure priznavati homoseksualnu zajednicu (u Danskoj i Nizozemskoj brak, u Francuskoj pravni status PACS zajednickog života, opcenito njeno toleriranje), sada neizbježno nadolaze psihološke, moralne i pravne dileme oko želje homoseksualnih parova da imaju djecu. Zakonodavci još odbijaju da se tim parovima priznaju prava na umjetno oplodivanje i na usvojenje, polazeci od pretpostavke da samo heteroseksualna porodica s "mamom" i "tatom" može jamciti cjeloviti razvoj djeteta. No životna zbilja stvara svoja rješenja protiv moralne i juridicke vecine, i to takva rješenja koja nije moguce sprijeciti i ignorirati. Prvo, žene i muškarci usvajaju djecu, tamo gdje to mogu ciniti kao samci, ne izjavljujuci da žive u homozajednici. Drugo, žene i muškarci donose u homozajednicu djecu iz svojih ranijih bracnih i izvanbracnih odnosa. I trece, žene u lezbozajednicama postižu prirodno ili umjetno zacece, bilo u "kucnoj radinosti" s muškim prijateljima, kao što se racuna za oko 20.000 slucajeva u Nizozemskoj, bilo ilegalno u klinikama ili legalno u zemljama koje dopuštaju, kao Belgija, umjetnu inseminaciju neudanih žena. Pri tome, pokazuju ispitivanja, homoseksualni parovi obicno racunaju s tim, predvidajuci buduce probleme, da ce dijete moci saznati, ako želi, tko su mu biološki roditelji.
Psiholozi su jako podijeljeni u ocjenama tih novih obiteljskih situacija s obzirom na buducnost djece, ali iz podataka kojima se vec raspolaže izvjesno je barem to da frustracije i mentalna ravnoteža djece s istospolnim roditeljima nisu teže od psihickih stanja djece loših i propalih brakova. Zacijelo je u pravu psihoanaliticar koji u Le Nouvel Observateur od 22. VI. 2000. rece da ce se posljedice takvog obiteljskog odnosa moci potpuno odcitati tek u njihovim zrelim godinama.
Jesu li i koliko protuprirodnosti kulture u pojedinim odnosima društveno opasne i moralno neprihvatljive, o tome cemo zakljucivati i sporiti se, kao što se oduvijek cinilo, iskustvenom metodom pogotka i promašaja te polazeci od razlicitih vrijednosnih osnova. Ali sada možda još i uz novi princip predostrožnosti (prekaucije), koji se suvremenoj etici naprosto namece, vidjet cemo drugom prilikom, zbog izuzetno velikih tehnoloških i voluntaristickih rizika postmoderne civilizacije.
Kako stojimo danas s pravima homoseksualne manjine u Hrvatskoj (o kojoj iz naše prošlosti, znakovito je, gotovo ništa ne znamo), o tome bi za pocetak trebali nešto reci sami njezini protagonisti.
ovisi... 
