a kad smo kod savremenih Waltera...
Oslobodjenje:
Ubilo se 3.080 pripadnika Armije RBiH
“Znam šta je danas! 6. april. Dan kad su partizani oslobodili Sarajevo.”
“I šta je još bilo 6. aprila u ovoj zemlji?”
“Nemam pojma! Sačekaj da pitam kolege iz rata... Evo, ni one ne znaju!”
“Pa, 6. aprila 1992. počela je agresija na BiH!”
“Aha! Dina ti, ne piši mi ime! Ne provaljuj me po novinama!”
Ovako je tekao dijalog s jednim od bivših boraca Armije Republike BiH. S borcem koji je čitav rat skakao iz rova u rov, dok su političari i kojekakvi “intelektualci” skakali iz stana s manjom u stan s većom kvadraturom. S periferije u centar Sarajeva.
“Život me pritisnuo! Ne radim! A valja nahraniti djecu. Svaki mi je dan 6. april!”, pravda se borac.
“Tako ti je to! Narod ima kratko pamćenje. Brzo zaboravljamo to zlo koje se desilo, pogotovo nama Bošnjacima”, komentariše Adnan Bašić, ratni vojni invalid sto odsto.
Cijena morala
Za loš položaj boraca Adnan krivi predsjednike boračkih organizacija. Veli, svako ima svoju cijenu, pa i predsjednik boračke organizacije.
“Njih su kupili stanovima, automobilima, funkcijama...Takvi u dijalogu s vlastima uglavnom ostanu pri svom stavu. Klečećem!”, siguran je Adnan.
Sad slijedi kratki opis karijere ratnog vojnog invalida Zahida Crnkića. Bio je ministar za boračka pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu, predsjednik Saveza RVIFBiH, dovodio borce na demonstracije... Trenutno je ministar za boračka pitanja u Vladi FBiH. Svaka sličnost s onim što je rekao slijepi zlatni ljiljan Adnan Bašić je slučajna.
Neumoljiva statistika, te hladne brojke, moguće je, najbolje govore o položaju boraca Armije RBiH. Nakon rata, 896 demobilisanih boraca Armije BiH raznijelo se bombom, ubilo metkom iz pištolja, stavilo štrik oko vrata...
“Takvih, onih što se objesiše, najviše je”, kaže Mehmed Šišić, predsjednik Saveza demobilisanih boraca. Nada se, zakon o demobilisanim - razvojačenim borcima, krenuće u parlamentarnu proceduru u maju ove godine.
“Ako zakon bude usvojen, poboljšaće se položaj demobilisanih”, nada se predsjednik.
Šta bi drugo. Nada je jača od iskustva. A iskustvo tuzlanskog Stećka, udruženja veterana rata 1992 - 1995. liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja, nije nimalo ugodno.
Bezobzirne laži
Inače, mjesečno se u Stećak učlani oko trideset bivših boraca. Azra Zundžo jeste bila u Armiji BiH, ali nije članica Stećka. No u statiskama je vode kao “šehidsku porodicu”. Tišti je, nije riješila krov nad glavom. Privremeno je u u nekakvom suterenskom stanu.
“Kanalizacija poplavila. I šta sad! Jesam, kucala sam na svaka vrata ne bi li riješila stan. Džaba! Sekretarice su naučile napamet isti odgovor: “Ministar Bećirović je na satanku, načelnik Resić je na satanku”, jada se Azra.
Zna li ona po čemu je za BiH značajan 6. april.
“To ti je, sine, dan neke vojske. Ili možda nije”, zbunjeno će ona.
Nema veze, Azra! Kucaj na vrata ministara i načelnika općina. I šuti. Ti i ostali borci ne uznemiravajte svojim tegobnim pričama javnost i vlast. Učlanite se u Stećak i tamo kukajte. Vlast ima prečih problema.
Porazna statistika
“Podaci kojima raspolaže udruženje su katastrofalni. Kažu: u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ubilo se 280 boraca, Unsko-sanskom hiljadu, Sarajevskom 800, Tuzlanskom oko 1.000. Od 1996. pa do kraja 2004. godine 323 borca su pokušala samoubistvo. Fala Bogu, nije im uspjelo”, kaže Mehmed Širanović, predsjednik Stećka.
Moli Širanović da ne objavljuemo ove podatke. Jednom su procurili u javnost, pa se nakon toga samo u Tuzli ubilo nekoliko boraca. No, računamo, vlast treba da zna koliko je “brižna” kad su borci u pitanju.