Moze li se (i treba li se) medijima suditi za ratne zlocine?

[nokia6170]

[...] Već prije izbijanja oružanog sukoba, SDS je počeo sa vođenjem propagandnog rata koji je imao katastrofalan učinak na ljude svih nacionalnosti, izazivanjem međusobnog straha i mržnje, a posebno huškanjem bosanskih Srba protiv drugih nacionalnosti. U kratkom periodu građani koji su prethodno mirno živjeli zajedno postali su neprijatelji, a mnogi od njih su – u predmetu pred nama uglavnom bosanski Srbi – postali ubice, pod uticajem medija koji su, u to vrijeme, već bili pod kontrolom rukovodstva bosanskih Srba. To korištenje propagande bilo je suštinski dio provođenja Strateškog plana i stvorilo je klimu u kojoj su ljudi bili spremni da tolerišu vršenje zločina i da vrše zločine.[...]*

*dio presude (cinjenicni dio) Haskog tribunala za ratne zlocine za bivsu Jugoslaviju u predmetu „Radoslav Brdjanin“ od 1. septembra 2004. godine

primjer koji je dat nema za cilj da sugerise da je odgovornost medija postojala iskljucivo sa srpske strane.

zelim cuti vase misljenje u pogledu instituta „mediji“ u kontekstu odgovornosti (krivice) u krivicnom pravu.

pod „medijima“, naravno, mislim na odgovornost urednika takvih medija.

[mr__bosnjak]

Stara taktika koju je izumio Hitler, aktivna polticka propaganda. SANU, RTS, RTRS, SIM NOVINE i dosta toga. A i HRT se pretvorio u jednu veliku fasisticku skupinu dok je bio Tudzman. Kako li samo smjede onaj Latin da se tim fasistima suporstavi. I Armija RBiH je koristila medije nekad kao poziv za odlazak u vojsku. Bar u Visokom je preko TV-a hodza pozivao na odlazak u Armiju ali se to nemoze mjerit sa fasistickom propgandom jer su da kazemo i Englezi pustali Churchillove govore da bi ih ohrabrili pred njemackim napadima.

[VanHelsing]

Moze im se suditi za podsticanje na vrsenje ratnih zlocina i treba da im se sudi, ali ne medijima nego pojedincima, urednicima i novinarima, koji su doprinosili mrznji i nasilju.

[nokia6170]

slazem se da mediji snose itekako veliku odgovornost...da ne kazem da su u vrhu lanca odgovornosti jer su bili sredstvo instrumentalizacije politickih ideja i stavova toga vremena vladajucih struktura.

medjutim, problem sa odgovornsocu medija je vrlo tesko dokaziv....u biti, trebala bi da postoji jaka uzrocno-posljedicna veza izmedju njihovog medijskog djelovanja i samog cina zlocina.

direktna odgovornost-veza bi se (po mom misljenju) nasla, recimo, kada bi osoba optuzena za ratni zlocin tokom sudjenja izjavila kako je vijest na televiziji uticala na njegovu odluku da izvrsi to krivicno djelo ili da ga je dovela u takvo mentalno stanje da je izvrsio odredjeno krivicno djelo, odnosno kada bi sud nasao to kao olaksavajucu okolnost te u tom smislu indirektno nasao podijeljenu odgovornost po pitanju krivice za odredjeno krivicno djelo. naravno, pod uslovom da je takva vijest bila lazna i namjerno objavljenja s ciljem podstrekivanja mrznje prema drugim etnickim skupinama i vjerskim skupinama.

puno je otvorenih pitanja kada su mediji u pitanju i njihova odgovornost u ratnom periodu, i pravno gledajuci to bi bio sizifov posao...mada sam i sam bio svjedok zla kojeg su sijali mediji obicnim gradjanima ratnim vokabularom uvrijedljivog karaktera i plasiranim neistinama.

p.s. ponovo naglasavam da se moja tema ne odnosi iskljucivo na jedan medij tokom rata, vec je citat iz presude posluzio da pokusamo pravno sagledati odgovornost medija.

[nokia6170]

slazem se da mediji snose itekako veliku odgovornost...da ne kazem da su u vrhu lanca odgovornosti jer su bili sredstvo instrumentalizacije politickih ideja i stavova toga vremena vladajucih struktura.

medjutim, problem sa odgovornsocu medija je vrlo tesko dokaziv....u biti, trebala bi da postoji jaka uzrocno-posljedicna veza izmedju njihovog medijskog djelovanja i samog cina zlocina.

direktna odgovornost-veza bi se (po mom misljenju) nasla, recimo, kada bi osoba optuzena za ratni zlocin tokom sudjenja izjavila kako je vijest na televiziji uticala na njegovu odluku da izvrsi to krivicno djelo ili da ga je dovela u takvo mentalno stanje da je izvrsio odredjeno krivicno djelo, odnosno kada bi sud nasao to kao olaksavajucu okolnost te u tom smislu indirektno nasao podijeljenu odgovornost po pitanju krivice za odredjeno krivicno djelo. naravno, pod uslovom da je takva vijest bila lazna i namjerno objavljenja s ciljem podstrekivanja mrznje prema drugim etnickim skupinama i vjerskim skupinama.

puno je otvorenih pitanja kada su mediji u pitanju i njihova odgovornost u ratnom periodu, i pravno gledajuci to bi bio sizifov posao...mada sam i sam bio svjedok zla kojeg su sijali mediji obicnim gradjanima ratnim vokabularom uvrijedljivog karaktera i plasiranim neistinama.

p.s. ponovo naglasavam da se moja tema ne odnosi iskljucivo na jedan medij tokom rata, vec je citat iz presude posluzio da pokusamo pravno sagledati odgovornost medija.

[kike]

Dobra tema.
Ako mene neko pita, odgovor bi bio da, ali mislim da je više stvar pravnika. Od koga je financiran medij, ko je vodio uređivačku politiku, od koga je primao zadatke, ko su mu bili izvori informacija itd
Mislim opčenito da ni danas nemam dobre medije koji na neki način odgajaju i vrše promociju općeljudskih vrijednosti
Ni danas ne možemo naći medije koji kroz bilo koji oblik programa šalju poruku da je korupcija nemoralna kategorija, a se onda nije čuditi da se na ulici čuje teze...ma pametan je, ukrao....
Još od doba diktature naši mediji sa rijetkim izuzecima nisu završili novinarsku školu

[zloglas]

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=10

[Vingo]

Novinarima se ne sudi ni za krsenje kodeksa....

[nokia6170]

za vingo:

zanima me na kakav na kodex mislis, koje novinare, kakvo sudjenje...kome, sta, kako i gdje...budi malo konkretniji ili konkretnija...koji pravni osnov navodis za sudjenje novinarima...malo si konfuzan/konfuzna u ovom svom postu.

il si totalno neupucen/neupucena u pravo, il nismo razumjeli sta si htio/htjela reci.

pozdrav.

[Vingo]

Prilicno sam neupucena u pravo i konfuzna...
Kodeks za stampu kao nekakav moralni vodic za novinare pisanih medija postoji...ali se za njegovo krsenje ne odgovara pred sudom. Tzv. Vijece za stampu je nadlezno za krsenje Kodeksa, ali sta se stvarno desi kad se zalba ode Vijecu...ostaje maglovito siroj javnosti.

[gavrilo]

u Visokom je preko TV-a hodza pozivao na odlazak u Armiju

[nokia6170]

za vingo:

a kakve to veze ima sa ratnim zlocinima???

moj post se tice krivicne odgovornosti medija (njihovih urednika i novinara) u ratnom periodu u smislu posebne krivicne odgovornosti za krivicna djela ucinjena putem stampe i drugih sredstava javnog informisanja i komuniciranja, odnosno saizvrsilastva, podstrekivanja ili pomaganja u izvrsenju krivicnih djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mrznje, razdora ili netrpeljivosti, kao i krivicnih djela protiv covjecnosti i medjunarodnog prava.

nadam se da sam sada bio jasniji.

p.s. ponavljam jos jednom da ne mislim ni na jedan medij konkretno, vec na sve medije generalno na prostoru bosne i hercegovine u ratnom periodu.

[zloglas]

u rwandi je dvoje novinara osuđeno za ratne zločine i genocid

[Mr_M]

Mediji su tu da informisu, a ne da donose presude.
Postoje sudovi za sudjenje.

[Fair Life]

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=10

Mediji i zločin: Ubijanje Prijedorčana pripremano je otrovnom propagandom

I novinari ubijaju, zar ne?!

Redakcije Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor su u osvit rata svojim tekstovima i emisijama na smrt osudile nebrojene Prijedorčane. Izvršioci medijske pripreme za odstrel, prekaljeni propagandisti zločinačke politike, i danas su na slobodi. Prošle sedmice obilježena je 13. godišnjica od zatvaranja Keraterma.



Pise: Eldin Hadžović

"U Omarskoj je dan počinjao brojanjem mrtvih pred 'bijelom kućom'", sjeća se Nusreta Sivac, koja je preživjela pakao prijedorskih logora smrti i dva puta svjedočila u Haagu. "U to vrijeme se Kozarski vjesnik dijelio stražarima, od kojih smo ponekad uspjeli izmoliti pokoji primjerak. Često su izlazili tekstovi o zatočenicima, koji su kasnije bivali mučeni ili ubijani. Sjećam se kad je izašao tekst Kako se kalio džihad u Kozarcu, uz sliku na kojoj se vidi Huse Bašić kako dočekuje Fikreta Abdića u Kozarcu. Bogami, Huse ubrzo nestade. Ni do dan-danas nije pronađen."

Taj tekst objavljen je u Kozarskom vjesniku 19. juna 1992. i u njemu se "zanimljivi lik s brkovima" - Nedžad Turkanović, bivši oficir JNA i vlasnik kafane "Gold" - optužuje da pruža utočište "Zelenim beretkama". "Svi su komentari suvišni kad se čovjek okrene protiv armije koja mu je dala sve", piše Kozarski vjesnik. I Nedžad je ubrzo zatim zauvijek nestao.

Vjesnik smrti
Nakon što je Muharem Nezirević, tadašnji glavni i odgovorni urednik Kozarskog vjesnika, odveden u logor, na njegovo je mjesto došao Zoran Baroš, lojalni kadar SDS-a. U Vjesniku su se nizali tekstovi o uglednim i imućnijim Prijedorčanima Bošnjacima sročeni poput sudskih presuda, puni sintagmi o "muslimanskim ekstremistima" ili "džihad-ratnicima", te "uvođenju džamahirije". A srpski narod pozivan je na "otrežnjenje" - zapravo, na otvoreni linč prokazanih.

I sama redakcija Vjesnika je očišćena, a na poslu su zadržani samo "lojalni" Bošnjaci, kako bi se očuvao privid multietničnosti. Pisac i kolumnista Vjesnika Himzo M. Skorupan, koji je preživio Omarsku, danas živi u Sarajevu: "U to vrijeme su 'zablistali' novinari Rade Mutić i Živko Ećim, koji su već u prvim danima rata u Hrvatskoj obukli uniforme i koji su izvještavali sa pakračkog ratišta. Moje ime je stajalo u impresumu novine, čak su u nastavcima objavljivali moj roman, dok sam ja za to vrijeme bio u logoru, nakon što sam prvog maja 1992. samovoljno napustio redakciju. Generalna optužba je bila - živ a musliman. Tekstovi u Vjesniku su ubrzo prestali biti potpisivani, kako bi se prikrila imena autora, ali smo ih, kao kolege, ipak prepoznavali po stilu."

Rezak Hukanović, autor knjige Deseta vrata pakla i vlasnik TV 101 u Sanskom Mostu, o ubilačkoj redakciji iz prijedorskog "Crvenog solitera" kaže: "Dobro se sjećam Ećimovih i Mutićevih reportaža u kojima srpskim vojnicima govore: 'Gađaj onu kuću, za novinare.' Te su snimke kasnije i prodavali. Kasnije su preuzeli uloge isljednika u Omarskoj, gdje su pravili emisije u kojima se vide iznuđena priznanja 'ekstremista', koji su kasnije ubijani."

Psi medijskog rata
Jedan od rijetkih koji su preživjeli ova isljeđivanja jeste i Sead Čirkin iz Kozarca, prijeratni oficir JNA a današnji delegat u Vijeću naroda RS-a. On je, nakon što je 27. juna zarobljen, odveden u Bosansku Dubicu, poslije čega je prebačen u Keraterm, pa na Manjaču: "Došao je Rade Mutić s kamerom i ispitivao me o tome kako smo se naoružavali. Naravno, prije intervjua sam bio premlaćivan bezbroj puta. Onda su dolazili novinari, koji su nam u uvodnom razgovoru sugerirali šta treba da kažemo i da priznamo. Sve smo priznavali, misleći da ćemo na taj način spasiti glave. Moj brat Sulejman je ubijen i znam da je Rade Mutić posljednji koji ga je vidio živog."

Intervjui sa zatočenicima prijedorskih logora su iskorišteni za tročasovnu emisiju Ano Domini, koja je emitirana na tadašnjoj banjalučkoj televiziji, a koju su snimili Rade Mutić, Živko Ećim, Boris Babić i Slaviša Đukanović. Na snimcima se jasno vide izmrcvareni zatvorenici kako, kao iz topa, priznaju sve za šta ih se upita. Sve je to kasnije u Kozarskom vjesniku objavio Živko Ećim u golemom feljtonu Bosna, Bosna über alles.

Iako je Rade Mutić znao za postojanje logora na teritoriji Prijedora, javno je to negirao, što je potvrdio i Zarif Satić, nekadašnji kamerman TVSA, koji je Mutića sreo u Banjoj Luci polovinom juna '92., kada ga je pitao da li mu je poznato da su u prijedorskim logorima zatvorene i njegove kolege iz redakcije, na šta je ovaj odgovorio da ništa o tome ne zna.

Nusret Sivac, prijeratni kamerman TVSA i peterostruki svjedok Tribunala u Haagu, nekadašnji saradnik Vjesnika, tvrdi da su spomenuti novinari "snimali masakre koji su se dešavali u 'crvenoj kući', nakon čega ih je Slaviša Đukanović nosio u info-centar, govoreći da se radi o snimcima srpskih žrtava koje su pobili ekstremisti.

U junu 1992. (u vrijeme najžešće antibošnjačke hajke) na naslovnoj stranici Vjesnika je objavljen tekst Ostajemo nezavisni, svojevrsni manifest u kome se tvrdi da će Kozarski vjesnik i Radio Prijedor ostati ono što su bili - nezavisna glasila; da bi samo sedam mjeseci kasnije - tačnije 18. 12. 1992. - objavili novi manifest pod naslovom Programska orijentacija i uređivačka politika, u kome se potvrđuje da su ovi mediji "informativna glasila koja djeluju na teritoriji Republike Srpske" i da oba glasila "moraju djelovati i kao politička javna tribina srpskog naroda, Vojske RS-a i političkih i civilnih organa vlasti srpskog naroda".

Mileta Mutića, prijedorskog pjesnika i ratnog direktora Kozarskog vjesnika, a današnjeg člana Općinskog vijeća Prijedor, nismo, nažalost, uspjeli kontaktirati. No, on se u haškoj presudi Milomiru Stakiću spominje kao član Kriznog štaba, kojim je Stakić predsjedavao. "Osim ovih članova Savjeta, sastancima su često, među ostalima, prisustvovali Simo Mišković, predsjednik Opštinskog odbora SDS-a Prijedor, Ranko Travar, sekretar Opštinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Prijedor, i Mile Mutić, direktor Kozarskog vjesnika", navodi se u dokumentu.

Epilog: "ugledni građani" "Jedan od finansijera Vjesnika i Radija Prijedor je Centar za demokratizaciju, potpomognut Vladom Italije, koji je, nakon rata, postavio Zorana Baroša na mjesto glavnog instruktora u školi za buduće mlade i nezavisne novinare. Možemo misliti čemu ih je sve Baroš naučio iz svog bogatog ratnog repertoara", kaže Edin Ramulić, novinar i aktivist udruženja za traženje nestalih "Izvor". "Osim toga, odbio je naše brojne zahtjeve da u pozorištu postavimo izložbu fotografija sa ekshumacije prijedorskih žrtava, uz obrazloženje da je pozorište, čiji je sada direktor, predviđeno samo za kulturne sadržaje, kakvi su, recimo, sastanci i konferencije političkih partija?! A možda je i najgore što im niko od kolega nije stavio do znanja da je to što su radili u ratu bilo pogrešno", gorko zaključuje Ramulić.

Ključnu ulogu u ratnom Kozarskom vjesniku odigrao je i Milenko Rajlić, tadašnji portparol Milomira Stakića koji je i pisao saopćenja za štampu iz Kriznog štaba u kojima su, između ostalih, izvještaji o ekstremistima koji spaljuju svoje zbjegove, koji se ubijaju međusobno i koji svoj narod koriste kao živi štit. Rajlić je danas sekretar bh. ambasade u Jordanu.

Refik Hodžić, šef Ureda za informisanje Tribunala u BiH, na pitanje da li će novinari koji su podsticali vjersku ili etničku netrpeljivost odgovarati pred Sudom za ratne zločine, kaže: "Ne mogu prejudicirati koje će predmete pokretati i procesuirati Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, međutim, poznato je da postoji presedan u međunarodnom humanitarnom pravu, u predmetu 'Akayasu' pred Međunarodnim sudom za Ruandu, gdje je novinarima suđeno i presuđeno za poticanje ratnih zločina. Uz to, prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, podstrekavanje na činjenje zločina je krivično djelo, tako da tužilac sigurno ima zakonsku osnovu da istražuje i prikuplja dokaze o učešću novinara u poticanju ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini."

Nusreta Sivac ima samo jedan komentar: "Svi su oni danas ugledni građani i uzdignute glave šetaju Prijedorom. Za to vrijeme, mi šetamo po masovnim grobnicama i dženazama, tražeći svoje mrtve."


Žrtve

Novinari su presudili

Kozarski vjesnik objavljen 24. jula 1992. donosi priču pod naslovom Čovjek sa dva lica, koja neargumentirano optužuje Kemu Alagića, privatnika iz Ljubije, da je u svojoj kafani "spremao i naoružavao svoje džihad-ratnike". Nepotpisani autor zaključuje: "Računica je bila prosta, a znalo se ko treba da plati ceh. Ovoga puta nije prošlo. Valjda smo konačno nešto i naučili." Alagić je u to vrijeme već bio u snagama Teritorijalne odbrane, ali su stvarni ceh platili članovi njegove uže i šire familije. "Ja sam imao pare, otuda takvi napisi o meni. Nakon toga teksta u Omarskoj su nestali moj otac, stric i 72 člana familije", tvrdi Alagić, "za više od polovice njih ni danas ništa ne znamo."

Prije godinu dana je, analizom DNK, identificiran prijedorski ginekolog Željko Sikora, o kome je Vjesnik pisao kao o monstrumu koji izaziva abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i koji je kastrirao muške bebe roditelja srpske nacionalnosti. Ubijen je u Omarskoj nakon tog teksta. Kozarski vjesnik je 10. 7. 1992. svojim pisanjem na smrt osudio i uglednog dr. Osmana Mahmuljina optužujući ga da je prepisao pogrešnu terapiju kolegi Živku Dukiću. Tekst je potkrijepljen izjavom dr. Radojke Elenkov, direktorice prijedorske bolnice.

Azur Jakupović, Abdulah Puškar, dr. Jusuf Pašić, Hamdija Balić, Ferid Sikirić, Izet Mešić, Mirza Mujadžić, Muhamed Čehajić, Ćamil Pezo… samo su neka od imena ljudi koji su u Vjesniku prozivani kao organizatori zavjere protiv Srba. Ako već nisu bili zatočeni, bivali bi pozivani na informativni razgovor, a zatim odvođeni u Omarsku ili Keraterm, nakon čega bi im se gubio svaki trag.

Rade Mutić, novinar u uniformi

Svoj posao smo radili profesionalno

Radeta Mutića, uniformiranog novinara, današnjeg portparola CJB-a Banja Luka, kontaktirali smo telefonom. Zatekli smo ga u Zvorniku, na pripremama za obilježavanje stradanja Srba u Kravici 12. jula. Prema njegovim riječima, sve je radio po nalogu Banje Luke i urednika Milana Zorića, bivšeg urednika i voditelja dnevnika na TVSA, koji je nedavno preminuo, tako da tačnost ovih navoda nije moguće provjeriti.

DANI: Da li ste znali da je Mile Mutić bio član Kriznog štaba?

MUTIĆ: Nisam znao da je Mile Mutić bio član Kriznog štaba. Slušajte, radio sam televizijske priloge, a manje za Kozarski vjesnik, i to po nalogu kolege Milana Zorića.

DANI: Kako je biti novinar u uniformi?

MUTIĆ: Veoma teško.

DANI: Otkuda to da Vi, kao novinar, isljeđujete zatvorenike u Omarskoj?

MUTIĆ: Čujte, radili smo emisiju na osnovu dokumenata koja smo dobijali, ništa nismo radili smišljeno i unaprijed. Nastojali smo da svoj posao radimo profesionalno koliko se može.

DANI: Da li Vam je ikada palo na pamet da ćete jednoga dana odgovarati za svoj ratni angažman? Znate li da su novinari procesuirani zbog sličnih stvari, kao u Ruandi?

MUTIĆ: Da, znam da je jedan odgovarao.

DANI: Nije jedan, već dvojica.

MUTIĆ: Dobro, dvojica. Slušajte, rat nije normalno stanje. Gledao sam da sačuvam svoju glavu, tu ništa nisam mogao. Osim toga, radio sam po nalozima. Ipak, ako ste pažljivo gledali prilog koji sam uradio, morali ste primijetiti da sam u zaključku te priče istakao mirnodopsku poruku...

DANI: Kažete da je prilog imao mirnodopsku poruku, ali zato u emisiji tri sata govorite o muslimanima kao o ekstremistima, navodeći imena i objavljujući njihova iznuđena priznanja, čime ste presudili i njima i njihovim porodicama.

MUTIĆ: Mislite li da sam mogao reći i više od te jedne rečenice? Mislite li da bi takav prilog bio objavljen? Pa šta je vama, bio je rat?! Na ispitivanjima su uvijek bili predstavnici vojske i policije.

DANI: Recite nam njihova imena.

MUTIĆ: Čujte, davno je to bilo, ne sjećam se.


Senija Džafić, spikerica

Nisu me primoravali

Senija Džafić, spikerica koja i dan-danas radi na Radiju Prijedor, nije htjela govoriti o svom ratnom angažmanu na Radiju Prijedor, ali jeste opovrgla svoje prijašnje tvrdnje da je bila primorana da čita vijesti koje su stizale iz Kriznog štaba. "Ja sam samo čitala, i to i danas radim. Ne mogu više ništa reći o ovome", kratko je kazala. Međutim, Edin Ramulić u svom feljtonu Medijska priprema za pješadiju, objavljenom u Novom ogledalu, tvrdi: "Ispred srpskih vojnika išli su pozivi na predaju koje su razdragano putem radija čitale spikerice Senija Džafić i Jadranka Vejo-Rečević. Tridesetog maja, dok je u plamenu nestajao Stari Grad, one su čitale: 'Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima! Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice."

Svjedok

Kakva politika - takva i propaganda

Pozivi i huškanje na podijeljenost među narodima u prijedorskoj općini počeli su od rata u Hrvatskoj, konkretnije za prijedorsku općinu - od Pakraca i Lipika. Prijedorska jedinica srpskih dobrovoljaca bila je na Pakracu i Lipiku. Tamo su veoma često odlazili novinari Kozarskog vjesnika Rade Mutić, Živko Ećim, Zoran Baroš i direktor kuće Mile Mutić. Bili su u uniformama, a po njih su često dolazila kola sa specijalnim vozačem. Tekstovi i izvještaji usmjereni prema Hrvatima i (već tada) Muslimanima, da bi, kada je počeo rat u BiH, Muslimani bili preinačeni u Turke. Sjećam se jednog redakcijskog sastanka na kojem je Živko Ećim rekao da vojska (sa Pakraca i Lipika) traži da izvještaj bude objavljen u cijelosti. Kada sam rekao da to ne ide, odgovor je bio: "Ne znam, ali ti to reci njima kada se vrate." "Šta, da me neće ubiti?", pitao sam. "Ne znam ja."

U listu je objavljen tekst doktora Esada Sadikovića pod naslovom Milošević puca u Sarajevu. Jula '92. godine u logoru Omarska krili smo od Ese jedan primjerak tih novina da ga ne vidi jer bi znao šta će s njim biti. I bilo je, nažalost, na kraju. Odveden je i nije se više nikada vratio. Pred nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru, 30. aprila, kružila je videokaseta Rade Mutića i Živka Ećima, koji sa vojnicima na čuki više Pakraca (ili Lipika) ispijaju piće i proslavljaju rođenje djeteta jednog od vojnika. Ali ne uprazno, nego, kako rekoše, "gađaj onu kuću, onu sa crvenim krovom". To je bilo "junačenje", pokazivanje sile, uz saznanje da se ne može uzvratiti na isti način.

Koliki su "ugled" u takvoj politici uživali novinari Rade Mutić, Živko Ećim i Zoran Baroš, može potvrditi i videokaseta gdje Rade Mutić saslušava, punog modrica na licu, Azura Jakupovića (ubijen u Omarskoj), Rešića ili Mahmuljina. Nakon srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru, propaganda je bila već jasna i potpuno otvorena. Vojska u redakciji i studiju, a saopćenja Kriznog štaba emitirana i štampana. U takvim okolnostima podnio sam ostavku, koja je odmah prihvaćena, dobio status novinara početnika i poslan na godišnji odmor. Prilikom saopćenja o usvajanju moje ostavke, direktor Mile Mutić je rekao kako ja ne mogu protiv svoga naroda.

Kratko vrijeme, samo formalno, umjesto mene postavljen je Said Hadžiahmetović (rahmetli), a zatim Zoran Baroš. Ponekad sam, prije moga hapšenja, slušao radio ili čitao novine sa otvorenom propagandom prema Hrvatima i Muslimanima: uz "epitete" Turci, Alija balija, mudžahedini i slično. Prvi put sam uhapšen na ulici, odveden u kasarnu i iz auta sam u kasarni vidio Živka Ećima. Gledao je kako me odvoze u logor Keraterm. Vidio sam ga i u logoru Omarska, jula '92. godine. Tog dana su nas sve tukli, sve tri hiljade logoraša. On je gledao sa grupom stražara i smijao se (postoji videozapis). Dok sam juna '92. godine bio u ćeliji, a odatle sam odveden u Omarsku, slušao sam voditelje redovne emisije na Banjalučkoj televiziji Živka Ećima i Radu Mutića. Slušao da za Medunjanina kažu "Albanac Medunjani", za Mursela, za sve ugledne Bošnjake našli su nešto pogrdno kako bi ih diskreditirali.

Prošao sam kroz Keraterm, Omarsku i Manjaču (ukupno šest mjeseci). Sa Manjače smo izašli na slobodu preko Međunarodne organizacije Crvenog križa i UNHCR-a. Doživio torturu, bio skoro klinički mrtav, gledao ljude, obične, nevine, kako odlaze na put bez povratka. I sada, više od decenije od toga, gledam razočarano kako još uvijek na položajima uživaju i oni koji su puno, puno doprinijeli tragediji Bošnjaka. Osjećam se kao čovjek koji je prilikom svjedočenja rekao "kamoli sreće da lažem"... Sada bih bio u svom gradu, u svojoj zemlji...

Muharem Nezirević

(Autor živi i radi u inostranstvu, urednik je na radiju i napisao je zapaženo svjedočenje o zbivanjima u Prijedoru tokom rata u knjizi Živi ništa ne znaju)