Zoran Bečić roden je 2. aprila 1939 godine u Čačku. Studirao je glumu na Beogradskoj akademiji u klasi čuvenog Mate Miloševića i diplomirao 1966. godine. Iste jeseni "odletio je na jug" u drevnu Ragusu (Dubrovnik) gdje će u angažmanu provesti dvije godine (iz tog perioda najrade se sjeća uloga u Ljubavnicima nepoznatog renesansnog autora i Ljubaji Muriella Shisgala). Potom prelazi u Sarajevo i tadašnje Malo pozorište (Kamerni teatar 55) koje |e bilo rodonačelnikom teatarske avangarde na Balkanu.
Sarajevski debut imao je u nezaboravnoj predstavi Radoslava Dorića Noć ubica, a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz zapaženih uloga, počev od glavnih u Pljački i Mračnoj komediji, pa i sporednih u Usamljenoj gomili i l'eleiz.dajničkom procesu, sve do naslovnih u Viktoru ili djeci na vlasti i Idiotu, (iodine 1971. nije odolio izazovu da se dokaže i u Beogradu, no, nakon dvije sezone vraća se u Sarajevo. ovaj put u Narodno pozorište gdje igra brojne zapažene uloge (Priče iz Bečke šume, Bašeskija, Čežnja pod brestovima, Nora, Hrvatski Faust, Na Božijem putu, Omer-puša Ixitas i ponad svega kao Rjepnin u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog u režiji Sulejmana Kupusovića). Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55 (Smrt trgovačkog putnika, Rucante, Sporting lije. Lijepa Vida, Divlje meso, Karamazovi, Makedonsko slanje. Nije čovjek ko ne umre i ponad svega kao Henrik u vjenčanju dombroviča u režiji Tadeusha Mintza). Za ostvarenja u Noći ubica i Vjenčanje dobio je Zlatni lovor-vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
U ratu Bečić je bio jednim od glumaca - utemeljitelja SARTR-a i akterom Skloništa, a debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave Nije čovjek ko ne umre Velimira Stojanovića, nakon čega režira i Memoare Mine Hauzen Safeta Plakala u produkciji SARTR-a, te dvije predstave u Kamernom teatru 55 (Suton Ive Vojnovića i Smrt i djevojka Ariela Dorfmana) i Nije čovjek ko ne umre u mostarskom Narodnom pozorištu. Kao glumac, često je gostovat) u Tuzli (Hamdibeg) i Mostaru (Ruho).
Mnogi su me pitali jesam li ja, kao Srbin iz Čačka, požalio što sam ostao za vrijeme rata u Sarajevu. Nikada. I ne daj Bože da se to ponovi, učinio bih isto. Uz sve tuge, tragediju i užas kroz koji je prošao ovaj grad, bilo je toliko topline, ljubavi, razumijevanja i lijepih riječi." (Oslobođenje, 2004)
