Page 1 of 1

#1 Sta je kamp Trnopolje?

Posted: 18/03/2006 13:06
by tempora
Koncentraci kamp ili izbjeglicki kamp?

Sta je Trnopolje kamp?

U emisiji “Slucaj Milosevic” od 16 marta na programu tegenlicht, Holandske drzavne televizije prikazan je i kamp Trnopolje. Uzgred, mislim da bi bilo interesantno pogledati kompletan snimak o “Slucaju Milosevic”
U emisiji se ovako opisuje kamp Trnopolje:
Kada je 1992 svijet ugledao slike muslimanskog kampa Trnopolje, nevjerica je bila ogromna. Kamp se uporedio sa slikama koncentracijskig kampova iz drugog svjetskog rata.

Pet godina nakon objavljivanja slika o Trnopolju, Njemacki zurnalista Tomas Deichman je napisao clanak u kojem tvrdi da slike nisu istinite. Deichman je ustanovio da je zica iza koje su stajali uzasno mrsavi ljudi bila pricvrscena sa unutrasnje strane stubova , sto je vrlo nesvakidasnje. ( !?!?)
Nakon sto je prostudirao film materijal Engleskog producenta ITN, Daichmann je zakljucio da kamp nije bio u potpunosti ogradjen zicom; kamermani su se nalazili u polju pored zice; A to polje je bilo ogradjeno visokom zicom kako bi se masine za obradu zamlje koje su se tu nalazile zastitile od kradje.

Deichmann je publicirao svoje stanoviste prvo u magazinu Novo Magazine. Kasnije su taj clanak preuzele Engleske novine LM Magazine.
Publikacija u Engleskoj, pod nazivom “The picture the fooled the world” je “probudila” produkciju ITNa koji su napravili ove snimke.
Firma ITN je odmah porekla da slike prikazanog filma ne daju potpunu istinu i tuzila LM magazin zbog klevete.
Magazin je u 2000 godini optuzen i morao da plati odstetu od 375 000 Engleskih funti.
Time je izgledalo da je slucaj zatvoren a INT bio u pravu da su slike istinite. Na zalost, prica nije tako jednostavna.
LM nije bio optuzen zato sto je magazin napisao da muslimani u Trnopolju nisu bili zatoceni iza zicane ograde, vec zato sto je LM tvrdio da je INT svjesno budio sugestije da je kamp u Tnrnopolju licio na koncentracijski kamp Naci-Njemacke.
INT nije nikada tvrdio da je kamp u Trnoplju koncentracijski kamp.

Iako slike oslabljenih, mrsavih ljudi iza zice mogu liciti na crno bijele slike zarobljenika u Auschwitz of Bergen-Belsen, time nije receno da je situacija u Srpskom kampu bila ista sto i u koncentracijskim kampovima nacisticke Njemacke. Uprkos mnogim pricama o silovanjima i mucenjima, mnogi koji su usporedili snimke ITN o Trnopolju su ustanovili da rijec koncentracijski kamp nije na svom mjestu. ( !?!?)

Takodjer politicki lider, liberalne partije Engleske, Paddy Ashdown, koji je posjetio kamp nakon dvije sedmice posto su snimci objavljeni, izjavio je “ Ovi ljudi su dosli ovdje jer moraju negdje da odu. Njihove kuce su spaljene, a njihovi zivoti ugrozeni. Muslimanski ekstremisti vrse pritisak na njih da se prikljuc gerili pa su dosli ovdje zbog svoje sigurnosti.
Ali nezasticeni kamp je nekoliko puta napadnut od Srpskih ekstremista koji zlostavljaju Muslimane, pljackaju njihovu zadnji imovinu, i govori se da siluju zene. Ali situacija je sada poboljsana.


Gvardijanov novinar Ed Vulliamy koji je putovao sa ekipom ITN-a koji su napravili ove snimke, je na poziv Srba posjetio Omarsku i Trnopolje, da bi vidio kako se ovi ljudi tretiraju.
Bosanske vlasti nazivaju kamp jednim od najvecih koncentracijskih kampova, ali Vulliamy izricito tvrdi da se kamp ne smije nazvati koncentracijskim kampom.Po ovom novinaru, kamp je mjesavina civilnog zatvora i prolaznog kampa.

Finski odjel za Human Rights Watch, koji je posjetio kamp 1992 godine, kamp je “getto”za ne Srpsko- stanovnistvo u tom dijelu. Tamo su se nalazili ljudi koje je Srpska milicija uhapsila, ali isto tako i ljudi koji su se osjecali sigurnije u kampu, nakon sto su njihove kuce bile unistene. Nadali su se da ce u kampu biti registrovani kao izbjeglice kako bi mogli otici u druge zemlje. Kada je kamp u Trnopolju postao prepun, mnogi muslimani su zaista bili prebacini na teritorije koje nisu bili pod kontrolom Srba u BiH.

Amerika koja je iznijela raport o Trnopolju 1994 o ljudskim pravima pise o « losim zivotnim uslovima » ali raport ne imenuje jedan Srpski kamp, vec od strane « bosanskih muslimana » vodjen kamp Dretelj, kao « najozloglaseniji kamp » gdje su uslovi « nevjerovatno okrutni i ponizavajuci »Ipak, postoje nebrojane izjave o silovanju, mucenju i nestancima u Trnopolju. Takodjer je bilo prica o muslimanima koji su ubijeni prilikom pokusaja napustanja kampa u potrazi za hranom.
No nacin prikazivanja slika Trnopolja svijetu, skrivalo se poredjenje sa koncentracijskim kampovima nacisticke- Njemacke.

http://www.vpro.nl/programma/tegenlicht/

#2

Posted: 18/03/2006 13:42
by CiCiban
Koncentraci kamp ili izbjeglicki kamp?
trebalo bi prvo definisati razliku izmedju ovo dvoje, pa ce ti se samo kazat

#3

Posted: 18/03/2006 13:59
by mr__bosnjak
Koncetracioni logor. Ako to nije bilo "Trnopolje" onda to samo znaci da nije bilo 520 nego 519 koncetracionih logora cetnickig agresora. U Prijedoru gdje je i ovo bilo je postojalo dva utvrdzena koncetraciona logora koja su samo imala svrhu da tu skupe bosnjacki i ostali zivalj i da ga unisti "Keraterm" i "Omarska" jedni od najvecih koncetracionih logora u Ervopi poslije 1945. godine. Ustvari se mogu mjerit sa mnogima i prije nje.

#4

Posted: 18/03/2006 19:04
by Muatez
Koncentraci kamp ili izbjeglicki kamp?

Kakvog god karaktera bio, to je fabrika smrti. Ne trebaju ti bodljikave zice i visoke ograde da bi dobio karakteristiku logora i svejedno je sa koje strane je zica.Pitanje je sta se desavalo unutar zice.Koja budalestina i uvredljiva laz da je izbjeglicki kamp.
Volio bih da ti isti koji pisu takve monstruozne gluposti osjete na svojoj kozi sta je zapravo logor pa bi vidjeli kako bi onda pisali o sudbinama unutar zice.
Nije cetnik imao vremena da to napravi bolje bogu hvala.A da je imao siguran sam da bi kopirao mnoge njemacke fabrike smrti.Opet kazem bogu hvala sto nije.
Ponekad se pitam zasto nasi politicari nisu nikad komunicirali sa izraelom po pitanju logora.Izraelci posjeduju nepobitne dokaze i svjedocenja logorasa.Logore i sjecanja na njih su vjecito usadili u svaki detalj zivota svim generacijama kao opomenu za buducnost.Znam kako se ponasaju na globalnoj sceni ali mi se uvijek svidzao njihov metod proganjanja nacista.
Nisu se smirili dok vecinu nisu pohvatali cak i 40 godina od rata.U nekim slucajevima kada su ih trazlili zemljama koje ne izrucuju zlocince mossad
ih je tajno likvidirao.Uglavnom malo koji nacista se uspio izvuci a sigurnoscu godinama iza rata nije mirno spavaood straha kada ce ga "pokupit" mossad..Tako i treba.
Prije tri godine naletio sam na web stranici jedan duzi spisak svih cuvara logora koji su postojali.Lista sa hiljadama imena a na desnoj strani spiska njihova subina vjerujte mi malo koji se izvukao.Eh to je pravi posao.
A sta su uradili nasi ?Sta je uradila nasa tajna sluzba?

Svaka cast ljudima koji su dokumentovali sve te grozne dogadzaje ali trebao je neko likvidirati te zvijeri.Mozda sam malo osvetnickog karaktera ali jednostavno ne volim kada se losi momci izvuku nekaznjeno nekako mi nije pravedno.

#5

Posted: 18/03/2006 19:45
by tempora
CiCiban wrote:
Koncentraci kamp ili izbjeglicki kamp?
trebalo bi prvo definisati razliku izmedju ovo dvoje, pa ce ti se samo kazat
Cico, meni se nista ne treba definisati niti je to razlog zasto sam postavila ovaj teks.

Moje gnusanje pri koristenju opravdanih ili neopravdanih termina koji se u ovom slucaju pokusavaju prikazati ne mogu sakriti, niti odagnati.
Moja prestravljenost cinjenicom da su gospoda koja su prikazala u svojim analizama izjavili da je "stvar"izmanipulirana i da je apsolutno neopravdano i da se "kamp" Trnopolje ne smije "okarakterisati" kao koncentracioni logor jer to on nije !!!!!
Ne znam koje "tacke" ovaj logor ne ispunjava da bi se imao pravo nazivati koncentracionim logorom.
Sama cinjenica na koji se nacin ova diskusija i analiza vodi je u meni probudila do sada nedozivljenu bol, ljutnju i prestravljenost.

Moja interpretacija svega je da eto, svijet ima i "pravilnik" o koncentracionim logorima, a da je ocigledno to pravo na pozivanje o istome, uruceno samo Jevrejima, zrtvama drugoga svjetskoga rata.
Svako poredjenje u ovom slucaju nije prihvatljivo.

A ono najtuznije u cijeloj prici je to, da mi se cini da se mi, tj nasa javnost nije osvrnula na ovakve i slicne emisije, niti da se od ovoga nije napravio pravni slucaj!
Jer "lapsuz" tipa kampa Dretelj, koji su navodno vodili BiH Muslimani, koji je upisan u raport o ljudskim pravima 1994 je mozda "greska" koja se potkrala, ali nikada nije ispravljena.
I koja vrlo vjerovatno nikada i nece biti ispravljena!?!?
Pa je time izgleda istina i pravda namjenjena samo za odredjene!!!

U istoj emisiji "Slucaj Milosevic" kapetan Dragan, koji je svjedocio protiv Milosevica, a bio vodja jedinica u Hrvatskoj je u jednome zasigurno upravu a to je da ratni zlocini nikada ne zastarjevaju a da je Tribunal svim mogucim ratnim zlocincima koji su bili voljni svjedociti protiv Milosevica, dali imunitet i zastitili ih do kraja zivota, dajuci im crno na bijelo potvrdu u kojoj stoji da nece biti sudjeni za pocinjena djela.

A istina o Bosni, pravda i kazna nikada nece doci na ove prostore. Ne samo zato sto drugi odlucuju o nasoj istini i pravdi ( kao u slucaju "kampa"Trnopolje) vec i zato sto smo sami izgubili svaki smisao da bi se trebali boriti za to!

#6

Posted: 18/03/2006 22:45
by Joni
dobro da nam objasni razlog postavljanja ove teme ,
a za komentar nisam siguran il ga trebam postaviti ili ne ,
jer nemoguce je trcati za grupicom onih koji sve zlocine u bih zele staviti pod sumnju .
ima tu jos jedan problem ,
kad se govori o osobvama koje to pokusavaju onda se sto je i normalno navodi i njihova nacionalna pripadnost pa htjeli to imi ili ne ali odmah se taj pojedinac poistovjecuje sa poliikom drzave kojoj pripada .
a nije tako jer
np.
njemacki drugi bivsi covjek spd bio je lafonten i on se toliko fanaticno borio protiv nato udara da je cjelu njemacku javnost sokirao , a iza tog njegovog stava nije stajalo ni 10% njemaca itd.
np. pedy je clan liberalne stranke koja na izborima nikad nije dobila vise od 8% pa je izlisno govoriti o njegovom stavu kao stavu najveceg broja njegovih zemljaka .
hocu reci , korektno je uz izjavu i nacionalnu pripadnost navesti i politicku stranku kojoj doticni pripada jer bi to bilo cjelishodnije za zauziomanje ispravnog stava i bolje razumjevanje odnosa snaga u europi i svijetu .

#7

Posted: 18/03/2006 22:58
by Joni
a moram i ovo da kazem,
bosnjacki politicari su svojim uvelicavanjem broja zrtava , broja silovanih,broja koncentracionih logora itd. omalozavali same zrtve , silovane zene, logorase ...
ejubu se ucini da je 4000 silovanih zena mali broj pa onda doda nulu i sav trepti od zadovoljstva sto je tako "pomogao" zrtvama .
ucini mu se da je i 100.000 djece,zena,staraca mali broj pa ga onda uveca za jos toliko ,
tako je radio o kod logora, svaki zatvor je podvodio pod koncentracioni logor ,
covjek se cisto zajebavao na racun zrtava
i gadio mi se , jako mi se gadio cjelo to vrijeme !
sad se kupe "plodovi" tog njegovog ismijavanja,
svak vrlo lako dokaze da nije ubijeno 200.000 vec 100000 i onda ta 100000nevinih izgleda tako "jadno i zalosno nistavno" za onih ejubovih 200000 .
uf ! :x

#8

Posted: 18/03/2006 23:26
by Fair Life
Potrazite izjave Jadranke Cigelj i Nusrete Sivac... Obje su bile u Trnopolju i Omarskoj.

Evo za pocetak...

http://www.wcl.american.edu/hrbrief/v4i2/omarsk42.htm

A ovdje mali filmic (60 minuta)... njihova ispovijest.

http://2002.xs4all.nl/radio/calling_the_ghosts.ram

Prozivanje duhova je dokumentarac koji je snimljen 1996 godine. Nusreta Sivac i Jadranka Cigelj dvije zene koje se jos iz djetinjstva poznaju opisuju svoje dozivljaje i sve torture koje su dozivjele u logoru Omarska. Kako Jadranka kaze "zeljela sam opisati kako su zene dozivljavale prostor koncetracionog logora OMARSKA. Kako je pet zena ubijeno a kako smo mi sasvim slucajno prezivjeli. Jadranka i Nusreta na stravican nacin opisuju svoje dozivljaje i torture u logoru.

#9

Posted: 18/03/2006 23:42
by lahor
Muatez wrote:Koncentraci kamp ili izbjeglicki kamp?

Kakvog god karaktera bio, to je fabrika smrti. Ne trebaju ti bodljikave zice i visoke ograde da bi dobio karakteristiku logora i svejedno je sa koje strane je zica.Pitanje je sta se desavalo unutar zice.Koja budalestina i uvredljiva laz da je izbjeglicki kamp.
Volio bih da ti isti koji pisu takve monstruozne gluposti osjete na svojoj kozi sta je zapravo logor pa bi vidjeli kako bi onda pisali o sudbinama unutar zice.
Nije cetnik imao vremena da to napravi bolje bogu hvala.A da je imao siguran sam da bi kopirao mnoge njemacke fabrike smrti.Opet kazem bogu hvala sto nije.
Ponekad se pitam zasto nasi politicari nisu nikad komunicirali sa izraelom po pitanju logora.Izraelci posjeduju nepobitne dokaze i svjedocenja logorasa.Logore i sjecanja na njih su vjecito usadili u svaki detalj zivota svim generacijama kao opomenu za buducnost.Znam kako se ponasaju na globalnoj sceni ali mi se uvijek svidzao njihov metod proganjanja nacista.
Nisu se smirili dok vecinu nisu pohvatali cak i 40 godina od rata.U nekim slucajevima kada su ih trazlili zemljama koje ne izrucuju zlocince mossad
ih je tajno likvidirao.Uglavnom malo koji nacista se uspio izvuci a sigurnoscu godinama iza rata nije mirno spavaood straha kada ce ga "pokupit" mossad..Tako i treba.
Prije tri godine naletio sam na web stranici jedan duzi spisak svih cuvara logora koji su postojali.Lista sa hiljadama imena a na desnoj strani spiska njihova subina vjerujte mi malo koji se izvukao.Eh to je pravi posao.
A sta su uradili nasi ?Sta je uradila nasa tajna sluzba?

Svaka cast ljudima koji su dokumentovali sve te grozne dogadzaje ali trebao je neko likvidirati te zvijeri.Mozda sam malo osvetnickog karaktera ali jednostavno ne volim kada se losi momci izvuku nekaznjeno nekako mi nije pravedno.
Potpisujem sve ovo sto si napisao.Jedan sam od onih koji je stajao iza te zice.Najvise me boljelo pored svih tortura i gladovanja u logoru kad sam procito da se raspravlja kakva je zica bila i dali je uopste postojala.Ispostavilo se po nekima da taj Njemac jedini govori istinu a mi koji smo bili zatvoreni sve izmisljamo i lazemo...Sramota!

#10

Posted: 19/03/2006 01:37
by tempora
Joni wrote:dobro da nam objasni razlog postavljanja ove teme ,
a za komentar nisam siguran il ga trebam postaviti ili ne ,
jer nemoguce je trcati za grupicom onih koji sve zlocine u bih zele staviti pod sumnju .
ima tu jos jedan problem ,
kad se govori o osobvama koje to pokusavaju onda se sto je i normalno navodi i njihova nacionalna pripadnost pa htjeli to imi ili ne ali odmah se taj pojedinac poistovjecuje sa poliikom drzave kojoj pripada .
a nije tako jer
np.
njemacki drugi bivsi covjek spd bio je lafonten i on se toliko fanaticno borio protiv nato udara da je cjelu njemacku javnost sokirao , a iza tog njegovog stava nije stajalo ni 10% njemaca itd.
np. pedy je clan liberalne stranke koja na izborima nikad nije dobila vise od 8% pa je izlisno govoriti o njegovom stavu kao stavu najveceg broja njegovih zemljaka .
hocu reci , korektno je uz izjavu i nacionalnu pripadnost navesti i politicku stranku kojoj doticni pripada jer bi to bilo cjelishodnije za zauziomanje ispravnog stava i bolje razumjevanje odnosa snaga u europi i svijetu .
Izvini, ali ne mogu ti se sloziti sa kompletnom mislju. Nebitno je ko govori, kojoj stranci pripada, koje je nacionalnosti ili bilo sto slicno. Ono jedino sto je bitno je to, da su ovakve izjave, manipulacije i "greske" na stetu zrtava, prezivjelih, buducnosti, istine pa im se ne treba pristupati sa negiranjem.

#11

Posted: 19/03/2006 01:51
by danas
ovo me podsjeca na knjigu one johnstonove po kojoj nije bilo genocida u srebrenici, pa onda i na izjave chomskog o kojima smo vec diskutovali na ovom forumu... ipak, ono sto najvise boli i vrijedja mene licno je da nasa drzava skoro nikada ne uputi niti rijec kritike, demanta, a kamoli prijetnje (recimo sudskom tuzbom) za ovakve bestidne lazi i propagandu.

PS slede teksta sa kojim je tema otpoceta: nije mi jasno kako je ed vulliamy rekao da ovo nije koncentracioni kamp, jer on ipak ima reputaciju covjeka koji je otkrio koncentracione kampove u bosni svjetskoj javnosti i poznato je da je pro-bosanski orijentisan. da li ovaj nijemac izvrce vulliamy-ove rijeci? jer neki istoricari smatraju da su bitne razlike izmedju koncentracionih kampova (concentration camps; tj. sabirni kamp); radnih kampova (labor camp) i kampova istrebljivanja (death/extermination camp).

#12

Posted: 19/03/2006 02:00
by kub lajkan
...

#13

Posted: 19/03/2006 07:23
by Prenj
Za sve one koji zaista zele saznati istinu o koncentracionom logoru Omarska najbolje mjesto je http://www.icty.org, gdje je moguce naci obilje svjedocenja kao i nekoliko pravomcnih presuda izrecenih zlocincima iz Omarske i Prijedora.
Inace, uvodni tekst teme obiluje falsifikatima i lazima, medju kojima je i dio o Edu Vulliamy, novinaru Guardiana.
Evo sta je Vulliamy napisao u Guardian Weekly u septembru 2004.
Return to Omarska

Ed Vuliamy
Guardian Weekly

They walk in slow procession across a field of summer flowers, through the scent of mint into the nightmare of their memories. They arrive this time as survivors, not prisoners. Or else they come to pay homage to dead relatives at this accursed place: the now disused iron ore mine at Omarska, in northwest Bosnia. In 1992 it was a concentration camp, the location of an orgy of killing, mutilation, beating and rape, prior to enforced deportation for those lucky enough to survive. The victims were Bosnian Muslims and some Croats, the perpetrators their Serbian neighbours.

They move, tentatively, on this day of commemoration among desolate, rust-coloured industrial buildings, haunted by what happened within them. Nusreta Sivac places a flower on each space of floor where her dead friends once slept in the quarters for women who "served food and cleaned the walls of the torture rooms, covered with blood" - quarters just across a hallway from the now empty office where she was, like them, serially raped, night after night. And she passes the window from which she watched the slaughter of men on the asphalt below, day in, day out.

Satko Mujagic knows that asphalt well: his two-year-old daughter now plays with a ball on the very spot where he had been too weak to line up for bread because of dysentery, and had to be supported by his father. Later, the child picks a daisy. "You do this where your father lay bleeding," says one of the party. "Being here gives me the feeling of understanding nothing," says Satko. "The violence here was nothing to do with anything, not even war. It is unfathomable."

Young Sehiba Jakupovic, her face contorted with grief, stares around the rooms in a building called the White House from which hardly anyone emerged alive; her husband Alem was among those who perished. "I have a 12-year-old now," she says quietly, "just a baby at the time."

Nusreta tells the story of a family typical of Omarska and its legacy; one family among the thousands. "It was the night of one of their saints, St Peter," she recalls. "The guards were drunk and set tyres on fire, singing their songs and screaming as they took prisoners out to jump on them and beat them to death. One man, Becir Medunjanin, was being jumped upon, while his wife Sadeta watched from our quarters. She cried out, 'What are they doing to him?' and I tried to calm her lest she lost control and was taken out too. Sadeta was later killed as well. They had two sons; one had already been killed when they shelled the village - Sadeta always said that if she survived Omarska she would find his body to give it a proper burial. The other, Anes, survived Omarska, the only member of the family to live. He came with me just recently to identify Sadeta's body and gave his DNA. 'That is my mother,' he said."

The date of this commemoration of the camp's closure - August 6 - is branded into these people's minds. And I have a stake in all this: for the closure of Omarska followed the day after the putrid afternoon of August 5, 1992, on which it had been my accursed honour to find a way into this place, along with a crew from ITN.

We saw little that day, but enough: terrified men emerging from a hangar, in various states of decay - some skeletal, heads shaven - and drilled across a asphalt yard, under the watchful eye of a machine-gun post, into a canteen where they wolfed down watery bean stew like famished dogs, skin folded like parchment over their bones. "I do not want to tell any lies," said one prisoner, "but I cannot tell the truth." And it is strange - traumatic, indeed - to stand again in that now empty canteen; strange to walk that asphalt killing ground.

It is disturbing to wander these dread buildings - where inmates were held and beaten, and whence they were called to their death: buildings forbidden to us that day in 1992, our paths blocked by armed guards and the camp commander, Zjelko Meakic, now awaiting trial in The Hague. Disturbing also to see the so-called Red House, where prisoners' throats were cut.

The feeling is all the more strange when I recognise a man I had met that day, in that same canteen: Sefer Haskic, who is now a joiner in Bolton, revisits the room into which he was crammed. "I was trying to remember the people they killed," he says. "All my friends. They would call out the names, and men would get up, leave us, and never come back. You could hear the screaming, the killing, you could smell burning tyres and dead bodies. Next morning there would usually be about 30 of them: the yellow truck would arrive so that other prisoners could load them up and go to dig graves. The truck would always come back, but the men who loaded it usually not. I was forever waiting my turn, but it never came - I still can't believe I'm alive." Sefer remembers in particular a night of frenzied ferocity, during which some 150 men were killed, "and the walls were covered with blood".

However, these people have not returned to Omarska only for remembrance; it is also a gesture of defiance. It was intended by the Bosnian Serbs - as has been affirmed at The Hague - that no Muslims (or rather Bosniaks - the secular ethnic term by which they are properly known) should remain on this territory alive; that they should all be deported or killed. But all around us now are the sights and sounds of a once unthinkable return by thousands of Bosniaks to the homes from which they were brutally expelled. They come back under the shadow and insignia of their persecutors, with whom they live cheek by jowl - for this is the so-called Republika Srpska granted to the Bosnian Serbs at Dayton in 1995. But they do so all the same.

They return also to the village of Kozarac, the site of a savage attack on May 24, 1992. It was emptied of all 25,000 Bosniak inhabitants. Every Muslim house was marked in paint for incineration; the surviving Muslims herded in droves over the mountains at gunpoint. But the place is now home to more than 6,000 Bosniak "returnees", who outnumber the Serbs as they did before, with an additional 15,000 visiting from the scattered diaspora for summer. Once again, minarets - blown apart by the Serbs - nestle, rebuilt, against the hillside.

With much greater difficulty, people return also to the local seat of authority, Prijedor, where the persecutions were planned and whence orders for establishment of the camps, for the killing and mass deportation were given. In Prijedor returnees live under the cold stare of their erstwhile persecutors, but Kozarac is an effervescent, if peculiar, place. As families sit out to enjoy pizza and beer in the warm evening, so they recognise one another: a survivor of Omarska here, of another camp there, a bereaved father here, a widowed mother there. The entire community is a concentration camp survivors' reunion. Everyone here is damaged, but resilient. No life is unaffected by the maelstrom of violence.

If there is a driving force behind the return to Kozarac, it is the quietly composed figure of Sabahudin Garibovic, who runs the Concentration Camp Survivors' Association. "We are doing this," he says, "to show the Serbs who evicted us that they did not entirely succeed. That we can come back. They never thought they would see it. They cannot fathom what we are doing."

Sabahudin's father survived Omarska, but his brother Armin was among the first to die there, his name called from among 156 men packed into the "garage", a space just five metres by six. There was no water: the men had to drink urine to live. It was so hot that the prisoners smashed an upper window to let in air, for which Armin and another man were murdered. Sabahudin himself is a survivor of Trnopolje, another camp we entered that day in 1992: "I remember them taking out the klix to do what they would with them - six or so each night, including my niece." Trnopolje was the location for the enduring image of the war: the skeletal Fikret Alic and other prisoners behind barbed wire.

"Almost every day I see the people who did this to us," says Sabahudin. "We live separate lives - there is nothing that unifies us with the Serbs. We rely on ourselves and each other to survive."

Just before our meeting, a jubilant wedding motorcade passed through town, hooting and waving the old Bosnian wartime flag. In overwhelmingly Serbian Prijedor, it was pelted with bottles and rocks. Two weeks before, a bomb had been thrown at a Bosniak-owned bar in Kozarac; a Serbian former camp guard living near Omarska was beaten up by Bosniaks. There are countless such incidents. "International foundations organise round tables to discuss living together," says Sabahudin, "but it is empty talk, and the reasons are simple: we cannot forgive or forget what happened, and they either deny it happened or say they had to do it - they were obeying orders."

Kozarac's economy depends almost entirely on the diaspora - on Omarska survivors such as Edin Kararic, who now works as a tanker driver based in Watford, near London. Edin has managed to put some money into buying a cafe called Mustang on Kozarac's main drag, managed for him by a fellow survivor. "They drove us out," says Edin, "and we are buying it back. This cafe is my finger stuck up to the Serbs who did not want us here. In fact, that is what those minarets are, on the mosques that no one goes to: fingers stuck up at the Serbs. That is why we must come back to this place - why else would any of us want to, given what happened here?

"Mind you," he adds, pensively, "it's difficult to enjoy yourself in a place where 7,000 people are missing from a population of 25,000."

Emsuda Mujagic was among the first to come back to Kozarac, having been a refugee in Croatia. "I wanted to see in the new millennium at home," she says, "and so I came back on December 31 1999. Our house was one of the first to be destroyed in the shelling, but we rebuilt it slowly. There was literally nothing here. No birds, just snakes and a few Chetniks [slang for Serbs]. I have to stand up to their plan, which was to destroy not just a community but a whole people. That is the wish that has kept me going."

Emsuda is a survivor of Trnopolje, and on the 12th anniversary of our discovery of the camp, she takes me back to what is now a school again, closed for summer. There, sitting on the steps, Esmuda recalls how each night "the guards would just walk by and shoot or beat people while we slept in the open. Or else they would come into the women's and children's quarters with torches and read the names of young klix from a list, some as young as 10, 12 or 13. They would take them to a house where Serbian soldiers from the front would have their way with them. Some of the klix would come back, scarred and tortured - others would not, and we understood they had been tortured to death. One woman was breastfeeding her baby when they took her - she gave the child for safekeeping and came back horribly scarred."

Nusreta, who struggled to come to terms with her ordeal in Omarska, steeled herself to return to Prijedor in July 2002. By way of welcome, she found the word "Omarska" scrawled across her doorway by her new neighbours. "At first I thought I wouldn't be able to bear it," she says. "I used to stay indoors, peeping through the curtains."

There was always a macabre intimacy to Bosnia's war - people knew their torturers and murderers - and the intimacy remains. "A lot of the Omarska guards live in my neighbourhood," says Nusreta. "I see them almost every day. One of them, called Vokic, has his entrance in the next block of flats and we share a bedroom wall. I see the interrogators and even the man who ordered that I be put in Omarska - he's a bank manager and drives a Mercedes. I try to catch his eye, but he turns away. Another has been let out from prison in The Hague - called Kvocka. Last time I looked him in the eye was when he was in the dock and I was a witness. But I often see him on the street, even on the day we went to buy flowers for the burials of five women from Omarska whose bodies had been exhumed. There he was, in the florist buying flowers for his wife. I said to my friend: 'Look, Kvocka is standing behind you. On the day the dead are buried, and thousands more are dead, he walks free.'"

Nusreta, a former judge, returned not to her own apartment but to her brother's. Why? When she emerged alive from Omarska, she explains, she found a former typist from the bench called Ankica living in her flat, and was invited in for coffee. "There I was, like someone gone mad," recalls Nusreta, "straight from Omarska and a guest in my own flat. I sat down on my sofa. Ankica, wearing my clothes, made me coffee in my pot, served in the china my mother left me, and asked me: 'Why are you acting so strange?' She said the apartment suited her, she had always wanted one like this."

Years later, Nusreta returned - as was her right under the Dayton peace plan - to be promised by Ankica that everything would be left in order. "But when I finally evicted her," says Nusreta, "it had all gone. Even the built-in wardrobe. Everything I had inherited from my mother. Even my photographs. It was pure spite, to wipe out my past." Thankfully, Nusreta has a few good friends in Prijedor, notably the only Bosniak doctor in town, Azra, whose elderly father and stepmother had their throats cut when after surviving Omarska in 1992.

"Sometimes I get a crisis in the night," says Nusreta, "that someone may knock at the door or throw a brick through my window. But I will become happier in accordance with how many of our people come back. My only wish is that, by us coming home, the Serbs do not get what they wanted." However, she says by way of conclusion, "I can never again be happy."

One hallmark of the aftermath of Bosnia's war is an almost complete lack of reckoning on the part of the Bosnian Serbs. Only one defendant - the former Bosnian Serb joint-president herself, Biljana Plavsic - has pleaded guilty at The Hague to what happened, and appealed for reconciliation. But around Omarska the returnees' narrative falls down a black hole in the perpetrators' memory. "There was no camp here," security guards at the entrance to Omarska mine told us. "It was all lies, Muslim lies, and forgery by the journalists."

"There is no remorse," says Nusreta. "No one has apologised or even admitted what happened. They say they know nothing about the camps. There are 145 mass graves and hundreds of individual graves in this region, and we invite the local authorities to our commemorations, but they never come." "Even now," says the Bosniak political leader in Prijedor, Muharem Murselovic, "the Serbs will not accept that anything happened. I am always in a dilemma - are they crazy, or are they pretending to be crazy? I think it is because they were all so deeply involved in what was happening that they cannot come forward and admit it."

"Every time I see a Serb who is extremist," says Sabahudin, "I remind him of what happened in front of their eyes. In such a way as I hope might change his viewpoint. He has to understand that, if this country is to survive, they have to change their mind. Any future together is conditional upon them admitting what they did, and apologising for it."

The security guards from the all-Serbian village of Omarska signal that it is time for the commemorative procession to leave the camp. But as we leave, there remains one urgent question, one burning uncertainty.

Crucial to the reckoning of which Sabahudin speaks is the future of the site of camp Omarska. There is nothing to mark what happened here - the horrors are officially buried, hidden, denied. The Serbian local authorities are enthusiastically pursuing a plan to sell off the mine to overseas investors, which could result in the concealment of a mass grave, a monument to barbarity. The killing ground could become a car park. The physical memory of this evil but sacred ground could be obliterated.

Bosniak expectations are modest, and quite possibly doomed. "We would be pleased," says Sabahudin, "if there could just be some kind of memorial, maybe that the White House might be fenced off. We just want something to ensure that the memory is preserved, and in the smallest way to awaken the conscience of the Serbs. That is the really important thing. Because if we don't awaken that conscience, we might as well forget everything. And that would be the saddest thing of all - to forget what happened and what could happen again tomorrow. Yes, tomorrow."


Guardian Unlimited © Guardian Newspapers Limited 2006
O tempora, tempora

#14

Posted: 19/03/2006 10:40
by tempora
Prenj, ne znam da li sugeriras da JA lazem ili hoces reci da tekst koji je napisan laze. Molit cu te da ove dvije stvari razlucis, jer moja rijec je moj karakter. Pored toga, ja sam u dnu teksta stavila link, na kojem se moze pogledati emisija a ujedno procitati i tekst. Znaci ja nisam "proizvoljno"davala misljenje o Trnopolju ili o ljudima u uvodnome tekstu.

Sporni gospodin, o kojem pises je u tekstu opisan slijedecim rijecima:
Gvardijanov novinar Ed Vulliamy koji je putovao sa ekipom ITN-a koji su napravili ove snimke, je na poziv Srba posjetio Omarsku i Trnopolje, da bi vidio kako se ovi ljudi tretiraju.
Bosanske vlasti nazivaju kamp jednim od najvecih koncentracijskih kampova, ali Vulliamy izricito tvrdi da se kamp ne smije nazvati koncentracijskim kampom.Po ovom novinaru, kamp je mjesavina civilnog zatvora i prolaznog kampa.


Koliko sam ja mogla interpretirati njegove rijeci, izvedene iz konteksta onoga ko je pravio emisiju je da gospodin "samo"tvrdi da se rijec koncentracioni logor" ne smije koristiti u slucaju Trnopolje!

I jos jednom da naglasim, tekst nisam JA izmislila, niti ga napisala, kao sto nisam pripremila ni samu emisiju o "Slucaju Milosevic" Ja sam emisiju pogledala, a ona je emitovana vec tri puta na tv Holandije. Razlog moga postavljanja teme ovdje je bilo nevjerovatno gnusanje na nacin na koji se "manipulise" sa rijecima i terminima bez da se nasa javnost oglasila protiv iste farse.
Po meni komletna emisija, isparcana na komadice o svjedocenjima i logoru Trnopolje, sugerira da Milosevic "mozda" i nije kriv za ono sto ga se optuzuje ili u krajnjem slucaju u gledaocu ostavlja sumnju da je doticni zrtva rezima, zrtva Tribunala koji ga po svaku cijenu zeli optuziti jer neko mora da bude "javni krivac" Jos jednom, ovo zadnje napisano, je moja licna interpretacija i stoga se ne mora uzeti kao objektivna.

Iz gore navedenih razloga, te lijepo molim, da ako se radi u mome slucaju o "lazima" na koje upucujes, budes krajnje korektan i da mi ne lijepis takve etikete. Jer za mene je to slucaj etike i morala!

#15

Posted: 19/03/2006 11:31
by Prenj
Jos uvijek mi je nejasno sta ti zaista mislis o Trnopolju.
Mozda bi pomoglo da razdvojis vlastito misljenje od citata u svojim tekstovima?

#16

Posted: 19/03/2006 12:12
by tempora
Prenj wrote:Jos uvijek mi je nejasno sta ti zaista mislis o Trnopolju.
Mozda bi pomoglo da razdvojis vlastito misljenje od citata u svojim tekstovima?
Jos jednom i zadnji puta. Tekst koji sam proslijedila, nije moj tekst, niti moja interpretacija. Ja sam ga u dijelovima prenijela sa programa. Znaci nisam iznosila licni stav, da budemo nacisto! ( to ti moze potvrditi i link koji sam proslijedila)
Kasnije, u diskusiji, sam napisala par misli, a razlog moga proslijedjivanja teksta, sam ti navela i u zadnjem postu.

Ja o Trnopolju znam veoma malo. Ono sto sam procitala, a tu su svjedocanstva svjedoka, za mene zasigurno "lice"( mozda losa rijec) na svjedocenja o koncentracionim logorima. Moja nevjerica kroz gledanje ove emisije o Milosevicu, bila je prvenstveno izazvana kao sto sam vec rekla, pokusajem da se Trnopolje ne okarakterise kao koncentracioni logor vec nekakav "sabirni kamp"
Znaci radilo se prvenstveno o terminologiji koja se u slucaju Trnopolje smije ili ne smije koristiti.
NIsam eto znala, da postoji "ekskluzivno pravo" za naziv koncentracioni logor. Osim toga sva polemika oko istoga, u meni je probudila krajnju odvratnost jer sam u periodu od dvije godine radila na odredjenim svjedocenjima ( ne u slucaju Trnopolje) osoba koje su prosle logore ili dozivjele razna zlostavljanja na podrucju BiH.
Kako sam ja dozivjela kompletnu emisiju cini mi se da se Trnopolje smije nazvati svim drugim imenima ali koncentracionim logorom ne! Pa mi se namece pitanje, da je ocigledno da se Trnopolje ne smije okarakterisati kao koncentracioni logor jer time dobija i vecu silinu uzasa!?!?

A ovakvih primjera u Evropi nije malo. Jedan od slicnih:
Prilikom objavljivanja zadnjih snimaka smaknuca djecaka iz Srebrenice, "ugledna"gospodja politicarka koja je vidjela snimke u jednoj emisiji izjavljuje: "Strasno, ali mi naravno ne znamo sta su ovi muslimani ucinili!"
Ovim zadnjim, gospodja valjda zeli ublaziti cin zlocina, jer eto zaboga ne zna se koji je dio krvice onih koje ce na snimcima ubiti!?!? Cime se nanosi ne samo individualna steta, vec i kolektivna steta jednom narodu za koji postoje dupli standardi, pa tako i standardi istine, pravde te zlocina.

Pa stoga i moja nevjerica, iznenadjenje, gnusanje, bol, ljutnja i osjecaj ponizenosti kao razlog zasto sam postavila temu.

#17

Posted: 19/03/2006 13:41
by paul
Opisivanje Trnopolja kao izbjeglički kamp, čini mi se, veoma je raširen fenomen u Holanđana. Ne znam zašto, ali imao sam jednom cimericu iz Nizozemske i zajedno smo pogledali film "Welcome to Sarajevo" u kojem se prikazuju i snimci iz koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju. Ona je to komentarisala riječima:"To tamo lažu, nisu to bili koncentracioni logori, već izbjeglički kampovi u kojim policija RS čuva ugrožene Bošnjake od velikosrpskih ekstremista."
Nisam baš znao šta kazati na to, toliko sam bio šokiran. Kasnije sam joj rekao da malo pročita svjedočenja iz svoga Haaškog tribunala. Fakat nevjerovatno.

Jednu od najboljih knjiga o tim logorima je napisao američki novinar Peter Maas, ne znam ima li bosansko izdanje, na njemačkom se zove "Die Sache mit dem Krieg"(ova stvar s ratom). Jako preporučujem tu knjigu.

#18

Posted: 19/03/2006 13:54
by mr2
paul wrote:Opisivanje Trnopolja kao izbjeglički kamp, čini mi se, veoma je raširen fenomen u Holanđana. Ne znam zašto, ali imao sam jednom cimericu iz Nizozemske i zajedno smo pogledali film "Welcome to Sarajevo" u kojem se prikazuju i snimci iz koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju. Ona je to komentarisala riječima:"To tamo lažu, nisu to bili koncentracioni logori, već izbjeglički kampovi u kojim policija RS čuva ugrožene Bošnjake od velikosrpskih ekstremista."
Nisam baš znao šta kazati na to, toliko sam bio šokiran. Kasnije sam joj rekao da malo pročita svjedočenja iz svoga Haaškog tribunala. Fakat nevjerovatno.

Jednu od najboljih knjiga o tim logorima je napisao američki novinar Peter Maas, ne znam ima li bosansko izdanje, na njemačkom se zove "Die Sache mit dem Krieg"(ova stvar s ratom). Jako preporučujem tu knjigu.
:lol: :lol: :lol: ma da upravo su holandani iz cista mira ,prebacivali izbjeglice iz trnopolja...recimo u zuidlaren....pa su im uz to jos dovukli par psihologa iz hrvatske....koji su vjerovatno bili pod traumom od kravljeg ludila.......ne provaljuj se ,u vezi holandije majke ti.

#19

Posted: 22/03/2006 17:50
by Joni
komandant koncentracionog logora "manjaca" imao je istu pricu,
ma trazio je zahvalnost ,
pri prvoj posjeti ljudi iz medj.kriza upustio se u takav pokusaj da i njima objasni da su stale u kojima smo bili zatvoreni paviljoni.
lano im jednoc i nije vise , ismijali ga na licu mjesta .