#1 Pismo jednog zatvorenika iz Guantanama
Posted: 18/03/2006 00:53
15. marta, američka vlada je objavila oproštajno pismo, Džumah Abdullatif el-Dossarija, jednog od zatvorenika koncentracionog logora na Kubi. U njemu on opisuje svoje patnje. Džumaha je u njegovoj ćeliji obješenog u pokušaju samoubistva, našao njegov advokat, kome se u pismu obraća. Ovo su Džumahine rječi:
„Ne znam gdje da počnem… ili kako da počnem. Žao mi je što vas prisiljavam da ovo morate vidjeti… Možda je ovo prvi put da vidite da se jedan čovjek neizmjerno pati. Tako mnogo da umire na vaše oči. Znam da je jezoviti i zastrašujući prizor – ali žao mi je zbog vas. Osim ovog načina ne vidim alternativu, da svjet čuje naš glas iz dubine ovog logora, da bi promislili svoj stav i da bi pravedni ljude Amerike još jednom sagledali naše stanje i da pokušaju da za trenutak biti iskreni prema sebi.
Zbog čega nije donešena nikakva odluka u pogledu zatvorenika Guantanama? Dokle će trajati ova tragedija? Kada će se završiti, nakon svih ovih godina i kada će se zatvorenici moći vratiti u svoje domovine, kod svojih porodica, žena, djece? Kada će ova tragedija prestati? Zatvorenici pate pod gorčinom i očajem, ponižavanjima u zatvoru i pobjedom robovlasništva i ugnjetavanja…
Josh, Khaled [advokat i tumač op.p.] imao sam lijepo vrijeme sa vama… Iako je bilo ispunjeno govorom o mojim patnjama, bolovima i nedaćama. Nadam se da ćete uvjek imati na umu, da ste sjedili sa jednim „ljudskim bićem“ čije je ime bilo „Džumah“, koji je previše propatio i bivao zlostavljan u svojoj vjeri, svome biću i svojoj dostojanstvenosti i ljudskosti. Bio je zatvoren, mučen i otet od svoje domovine, svoje porodice i svoje male kćerke, koja ga već četiri godine od sviju najviše traži – bez razloga i bez da je počinio ikakav zločin. Imajte na umu da se na Gunatanau nalaze stotine zatvorenika, koji se nalaze u istom stanju patnje i nesreće. Uhapšeni su bez razloga, bez da su počinili bilo kakv prekršaj, mučeni i zatvrani. Njihov život bi se mogao završiti kao i moj…
Kada se sjetite zadnjih izdisaja moga života, dok moja duša napušta tjelo i dok se penje svome Stvoritelju, onda se sjetite da nas je svjet ostavio na cjedilu. Sjetite se kako su nas naše vlade ostavile na cjedilu. Sjetite se sa kakvim bezrazložnim odugovlačenjem su sudovi počeli da raspravljaju naše slučajeve i kako su se stavili na stranu nepravednih. Sjetite se da me neće staviti u ćefine, a moja porodica – moj otac, moja majka, moja braća i sestre i moja mala kćerka - ne bi izgubila svoga sina da je bilo ljudi koji su bili pravedni, koji bi branili pravdu i žrtve nepravde. I kada bi bilo sudija koji su pravedni. Ali šta mi preostaje?
Uzmite moju krv i komade moje mrtvačke odjeće, načinite slike moga leša kada me samog stave u grob. Pošaljite ih cjelom svjetu, sudijama, ljudima koji su svjesni života, ljudima koji imaju principe i vrijednosti, onima koji imaju osjećaj za pravdom, da bi pred cjelim svjetom ponjeli teret krivice, jer je ubijena jedna duša bez ikakvog razloga – nakon što je ta duša prošla kroz najgore što su joj pripremili „čuvari mira i zagovarači demokratije, slobode, ravnopravnosti i pravde“. Koliko očeva, majki, supruga, braće i sestara, djece i drugih članova porodice, plaču tamo na veoma dalekom istoku, na drugoj strani okeana, zbog svoje u Gunatanamo zatvorene djece? Zbog čega moraju patiti zbog razdvajanja sa njima i gutati gorčinu, koja je proizvod krađe njihove djece?
Ja nisam jedini čija duša pati. I moja porodica pati. Pati moja mala kćerka, čiji su život također uništili, jer su me otrgnuli od nje, šalje mi pisma u kojima piše: „Babo, molim te vrati se meni. Sve curice u školi imaju očeve osim mene? Babo nedostaješ mi, želim da se vratiš. Vrati se meni za ljubav.“
Nemam odgovora na njezino pitanje. Odgovor je kod „pravednih ljudi“.
Josh, Khaled: ovog trenutka kada pišem ovo pismo u daljini vidim smrt. Ona smrdi, i taj smrad mogu osjetiti samo oni koji proživjlavaju smrtne patnje.
Josh, Khaled: Zbogom! Zbogom bez nade, da ćete me ponovo vidjeti. Hvala vam za sve šta ste učinili za mene, ali imam jednu zadnju molbu: pokažite svijetu pisma koja sam vam uručio. Neka ih svijet pročita. Neka saznaju patnje zatvorenika na Kubi.
Obratite pažnju: pismo sam napisao navedenog dana, ali sam bio iznenađen da Khaled, tumač, se nije pojavio. Htio sam ga još jednom vidjeti prije nego napustim ovaj život. Iz poštovanja za mog vjernog prijatelja Khaleda, odlučio sam da ne mjenjam ništa u pismu (isti dan, navečer)
Zatvorenik kome je oduzeta sloboda, Džumah Abdullatif el-Dossari, Guantanamo“
Izvor: Center for Constitutional Rights
„Ne znam gdje da počnem… ili kako da počnem. Žao mi je što vas prisiljavam da ovo morate vidjeti… Možda je ovo prvi put da vidite da se jedan čovjek neizmjerno pati. Tako mnogo da umire na vaše oči. Znam da je jezoviti i zastrašujući prizor – ali žao mi je zbog vas. Osim ovog načina ne vidim alternativu, da svjet čuje naš glas iz dubine ovog logora, da bi promislili svoj stav i da bi pravedni ljude Amerike još jednom sagledali naše stanje i da pokušaju da za trenutak biti iskreni prema sebi.
Zbog čega nije donešena nikakva odluka u pogledu zatvorenika Guantanama? Dokle će trajati ova tragedija? Kada će se završiti, nakon svih ovih godina i kada će se zatvorenici moći vratiti u svoje domovine, kod svojih porodica, žena, djece? Kada će ova tragedija prestati? Zatvorenici pate pod gorčinom i očajem, ponižavanjima u zatvoru i pobjedom robovlasništva i ugnjetavanja…
Josh, Khaled [advokat i tumač op.p.] imao sam lijepo vrijeme sa vama… Iako je bilo ispunjeno govorom o mojim patnjama, bolovima i nedaćama. Nadam se da ćete uvjek imati na umu, da ste sjedili sa jednim „ljudskim bićem“ čije je ime bilo „Džumah“, koji je previše propatio i bivao zlostavljan u svojoj vjeri, svome biću i svojoj dostojanstvenosti i ljudskosti. Bio je zatvoren, mučen i otet od svoje domovine, svoje porodice i svoje male kćerke, koja ga već četiri godine od sviju najviše traži – bez razloga i bez da je počinio ikakav zločin. Imajte na umu da se na Gunatanau nalaze stotine zatvorenika, koji se nalaze u istom stanju patnje i nesreće. Uhapšeni su bez razloga, bez da su počinili bilo kakv prekršaj, mučeni i zatvrani. Njihov život bi se mogao završiti kao i moj…
Kada se sjetite zadnjih izdisaja moga života, dok moja duša napušta tjelo i dok se penje svome Stvoritelju, onda se sjetite da nas je svjet ostavio na cjedilu. Sjetite se kako su nas naše vlade ostavile na cjedilu. Sjetite se sa kakvim bezrazložnim odugovlačenjem su sudovi počeli da raspravljaju naše slučajeve i kako su se stavili na stranu nepravednih. Sjetite se da me neće staviti u ćefine, a moja porodica – moj otac, moja majka, moja braća i sestre i moja mala kćerka - ne bi izgubila svoga sina da je bilo ljudi koji su bili pravedni, koji bi branili pravdu i žrtve nepravde. I kada bi bilo sudija koji su pravedni. Ali šta mi preostaje?
Uzmite moju krv i komade moje mrtvačke odjeće, načinite slike moga leša kada me samog stave u grob. Pošaljite ih cjelom svjetu, sudijama, ljudima koji su svjesni života, ljudima koji imaju principe i vrijednosti, onima koji imaju osjećaj za pravdom, da bi pred cjelim svjetom ponjeli teret krivice, jer je ubijena jedna duša bez ikakvog razloga – nakon što je ta duša prošla kroz najgore što su joj pripremili „čuvari mira i zagovarači demokratije, slobode, ravnopravnosti i pravde“. Koliko očeva, majki, supruga, braće i sestara, djece i drugih članova porodice, plaču tamo na veoma dalekom istoku, na drugoj strani okeana, zbog svoje u Gunatanamo zatvorene djece? Zbog čega moraju patiti zbog razdvajanja sa njima i gutati gorčinu, koja je proizvod krađe njihove djece?
Ja nisam jedini čija duša pati. I moja porodica pati. Pati moja mala kćerka, čiji su život također uništili, jer su me otrgnuli od nje, šalje mi pisma u kojima piše: „Babo, molim te vrati se meni. Sve curice u školi imaju očeve osim mene? Babo nedostaješ mi, želim da se vratiš. Vrati se meni za ljubav.“
Nemam odgovora na njezino pitanje. Odgovor je kod „pravednih ljudi“.
Josh, Khaled: ovog trenutka kada pišem ovo pismo u daljini vidim smrt. Ona smrdi, i taj smrad mogu osjetiti samo oni koji proživjlavaju smrtne patnje.
Josh, Khaled: Zbogom! Zbogom bez nade, da ćete me ponovo vidjeti. Hvala vam za sve šta ste učinili za mene, ali imam jednu zadnju molbu: pokažite svijetu pisma koja sam vam uručio. Neka ih svijet pročita. Neka saznaju patnje zatvorenika na Kubi.
Obratite pažnju: pismo sam napisao navedenog dana, ali sam bio iznenađen da Khaled, tumač, se nije pojavio. Htio sam ga još jednom vidjeti prije nego napustim ovaj život. Iz poštovanja za mog vjernog prijatelja Khaleda, odlučio sam da ne mjenjam ništa u pismu (isti dan, navečer)
Zatvorenik kome je oduzeta sloboda, Džumah Abdullatif el-Dossari, Guantanamo“
Izvor: Center for Constitutional Rights
