#1 PRAŠTANJE
Posted: 17/03/2006 15:12
Dana 15.3.2006 oko podneva vozim kroz našu lijepu nam domovinu, te svratim na kaficu u ugostiteljski objekat “California”, neposredno ispred Maglaja. U novoj i lijepo uredjenoj kafani, pronadjem na stolu dnevne novine u kojima je na naslovnoj stranici vijest da je Ante Gotovina jedan od potpisnika smrtovnice sa izrazima saučešća za obitelj Slobodana Milosevica. Objašnjenje za taj čin - koji nekako nije naišao na široko odobravanje hrvatskih narodnih masa - je bilo, da je on kršćanska duša i da je iz tog razloga sklon praštanju.
Dobro raspoložen zbog dobre i jeftine kafe i objašnjenja ponudjenog od strane optuženog ratnog zločinca, sjednem u svoj konjskim snagama obdareni auto, te sa osmjehom preteknem prvo vozilo koje mi se našlo na putu. Postupak zaobilaženja vozila iz sredine osamdesetih nisam još pošeno ni okončao, kad s moje desne strane primjetim policajca koji mi energično pokazuje da zaustavim vozilo.
Nakon uljudnog pozdrava i zahtjeva za pokazivanjem papira mi saopštava da sam vozio 120 km/h – što je jako brzo, odnosno prebrzo, a samim tim nedozvoljeno i kažnjivo – te da on i kolega mu u autu, za to imaju nepobitne dokaze u obliku slike moga vozila u radaru. Moli me da napustim svoje i predjem u vozilo kod kolege mu.
Ophrvan osjećajem krivice i lošim predosjećajem ulazim u auto u kome mi kolega objašnjava svu težinu moga djela, te me upoznaje sa svim pravnim posljedicama istog. Pritisnut dokazima ne nalazim ni riječ opravdanja za moj postupak i čekam zasluženu kaznu.
Zakonska je kazna, biva mi saopšteno, negdje oko 400 kaemova, koju medjutim mora izreći sudija za prekršaje. Znači, posjeta sudiji je prva i najskuplja opcija. Mandatna – na licu mjesta i bez posjete sudiji – je druga opcija i košta svega 100.
Taman htjedoh da zaustim da, pod uslovom da smijem birati, biram ovu drugu, jeftiniju opciju, kad mi se ponudi i treća opcija u obliku „a kol’ko bi ti dao?“. Svatih u momentu da mogu ublaziti svoj finansijski debakl i ponudih 25. Na to dobih odgovor da 50 rješava stvar. Rekoh OK i sav sretan istrčah iz njegovog u svoje vozilo da nadjem tih 50. Nadjoh, ali u obliku Eura, sto je za sve učesnike bilo prihvatljivo. Ja, naravno, uz takvu cijenu nisam ni pomislio da insistiram na izdavanju računa. Sva trojica se nasmiješismo jedan drugom i trećem i ja još pride dobih savjet da prije Doboja nema kontrola, ali da se u Doboju pazim.
Nastavih vožnju sa dozvoljenih 80 iza najnovijeg šlepera i sa još širim osmijehom na licu, jer je, shvatio sam, sposobnost praštanja naših ljudi bezgranična.
Dobro raspoložen zbog dobre i jeftine kafe i objašnjenja ponudjenog od strane optuženog ratnog zločinca, sjednem u svoj konjskim snagama obdareni auto, te sa osmjehom preteknem prvo vozilo koje mi se našlo na putu. Postupak zaobilaženja vozila iz sredine osamdesetih nisam još pošeno ni okončao, kad s moje desne strane primjetim policajca koji mi energično pokazuje da zaustavim vozilo.
Nakon uljudnog pozdrava i zahtjeva za pokazivanjem papira mi saopštava da sam vozio 120 km/h – što je jako brzo, odnosno prebrzo, a samim tim nedozvoljeno i kažnjivo – te da on i kolega mu u autu, za to imaju nepobitne dokaze u obliku slike moga vozila u radaru. Moli me da napustim svoje i predjem u vozilo kod kolege mu.
Ophrvan osjećajem krivice i lošim predosjećajem ulazim u auto u kome mi kolega objašnjava svu težinu moga djela, te me upoznaje sa svim pravnim posljedicama istog. Pritisnut dokazima ne nalazim ni riječ opravdanja za moj postupak i čekam zasluženu kaznu.
Zakonska je kazna, biva mi saopšteno, negdje oko 400 kaemova, koju medjutim mora izreći sudija za prekršaje. Znači, posjeta sudiji je prva i najskuplja opcija. Mandatna – na licu mjesta i bez posjete sudiji – je druga opcija i košta svega 100.
Taman htjedoh da zaustim da, pod uslovom da smijem birati, biram ovu drugu, jeftiniju opciju, kad mi se ponudi i treća opcija u obliku „a kol’ko bi ti dao?“. Svatih u momentu da mogu ublaziti svoj finansijski debakl i ponudih 25. Na to dobih odgovor da 50 rješava stvar. Rekoh OK i sav sretan istrčah iz njegovog u svoje vozilo da nadjem tih 50. Nadjoh, ali u obliku Eura, sto je za sve učesnike bilo prihvatljivo. Ja, naravno, uz takvu cijenu nisam ni pomislio da insistiram na izdavanju računa. Sva trojica se nasmiješismo jedan drugom i trećem i ja još pride dobih savjet da prije Doboja nema kontrola, ali da se u Doboju pazim.
Nastavih vožnju sa dozvoljenih 80 iza najnovijeg šlepera i sa još širim osmijehom na licu, jer je, shvatio sam, sposobnost praštanja naših ljudi bezgranična.
jajare .....objesiti za muda 
