[img]http://www.ex-yupress.com/dani/dani.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=134]DANI - Broj 453 - 17.02.2006.[/size] wrote:Intervju Dana: Mustafa Spahić
Ne bih stao pred ovakve demonstrante
Diljem islamskog svijeta još uvijek se žestoko reagira na karikature poslanika Muhammeda objavljene u danskom Jyilanden-Postenu septembra prošle godine. I u Sarajevu se prošle sedmice demonstriralo: predavač povijesti islama u Medresi, žrtva Sarajevskog procesa, hatib džamije Čobanija, za Dane govori o karikaturama, odnosu Zapada prema islamu, sukobu civilizacija, muslimanima u BiH i islamskim zemljama…
Vildana Selimbegović
DANI: Gospodine Spahiću, da li ste Vi objavljivanje Poslanikovih karikatura i reakcije koje su uslijedile doživjeli kao sukob civilizacija?
SPAHIĆ: Umjesto sukoba civilizacija kojeg promovira Samuel Huntington, da li po narudžbi ili ne to je apsolutno irelevantno, pridružujem se najozbiljnijim i najrelevantnijim teoretičarima današnjice i zastupam stajalište da se uopće ne radi o sukobu civilizacija. Može se samo raditi o susretu i susretanju kultura, pa čak i "sukobu" kultura, u smislu ostvarivanja novuma i kreativnijeg. Ja bih, zapravo, najradije kazao da je riječ o istini i slobodi komunikacije. Heidegger je pri kraju života ustvrdio da je istina ta koja omogućava komunikaciju i povjerenje među ljudima, a laž je razara. Da je doista među ljudima potrebna istina, pokazuje i primjer ovih danskih novina koje su objavile Poslanikove karikature, a koje su prije nekoliko godina odbile objaviti karikature o Isusu uz obrazloženje da bi to uvrijedilo manji broj čitalaca. Znači, ista novina previđa milijardu i po muslimana kada objavljuje karikature o Poslaniku na čijoj su glavi rakete, bombe i noževi, ignorišući, previđajući Poslanikov doprinos čovječanstvu koji je enorman, nemjerljiv i koji priznaju i najveći zapadni misleći autoriteti, jer se poslije njega niko nije uspio nametnuti čovječanstvu kao bog. Poslije Muhammeda nema bogova u liku stvorenja.
DANI: Muslimani problem definiraju zabranom da se uopće slika Poslanikov lik, iako i Vi i ja znamo da i povijest umjetnosti, ako hoćete, bilježi slike Poslanika.
SPAHIĆ: Sa stanovišta islama zabranjeno je slikati čovjeka jer mu se duh ne može naslikati. Kada je u pitanju Poslanik, ova zabrana ima još jedan razlog: da ga ljudi ne počnu obožavati. Ali, moramo govoriti o načinu kako su date karikature bez obzira šta o tome kaže danski sud ili danski premijer: ako oni uvažavaju muslimane - to je blasfemija. Ako iz turbana Poslanikovog iskaču bombe i rakete, u Huntingtonovoj artikulaciji svijeta to je sukob civilizacija. Ja to povezujem s izjavom Rushdiea nakon 11. septembra: nije izvor terorizma ni Al-Ka'ida ni Osama bin Laden nego terorizam počiva u samom načinu života koji proizilazi iz islama. Smatram da se sa razgovora o ljudima, o religijama, o narodima, o svetim knjigama, o svetom štivu, kako kažu profesori Karić i Hafizović, mora konačno preći na razgovor sa ljudima, religijama, narodima, običajima. Jedini način da se u unutrašnji svijet uđe jeste da se saživi sa tim svijetom u smislu priznanja drugog i drugačijeg kao ravnopravnog a različitog. Muslimani mogu biti i ovakvi i onakvi, ali u muslimanskom viđenju svijeta nema niko ambicije niti mogućnosti da boga očovječuje i ljude obogotvoruje. Da se u muslimanskom svijetu svakoga dana ljudi nameću za despote, za diktatore, da su u biti muslimanske zemlje društva jednog lica to je druga tema. Ali, uzmite primjer Georgea Busha: on se krajem 2005. javno izvinio Amerikancima što ih je obmanuo i slagao priznajući da u Iraku nije bilo ničeg što je poslužilo kao povod za rat. Izvinjava se Amerikancima jer ih smatra političkim bićima, a ne izvinjava se Iračanima jer njih ne smatra političkim bićima: ovo Bushovo izvinjavanje za krv u Iraku mene podjeća na srbijanski film Balkanski špijun koji se završava čuvenom rečenicom: "Moj će brat tebi oprostiti što te tukao." Ili bliže: prije neku noć Inoslav Bešker kaže kako bi pod egidom slobode govora objavio Poslanikove karikature, ali ne bi objavio karikature o holokaustu. O čemu govorimo? O Orwelovoj životinjskoj farmi u kojoj su sve životinje na početku jednake, a kasnije neke postaju jednakije od drugih. Naravno, mogu razumjeti Beškera kada kaže da ne bi objavio karikature o holokaustu jer Evropa na svojim leđima nosi žig holokausta, genocida, nacizma, fašizma, segregacije, inkvizicije, križarskih ratova… U islamskoj kulturi, neovisno na sve slabosti muslimana, još nikad ni na jednom autobusu ili zgradi nije pisalo ulaz za bijelce i ulaz za crnce.
DANI: Suđeni ste i odrobijali svoje stavove, zato Vas pitam: ko ima pravo postaviti granice slobode mišljenja i govora?
SPAHIĆ: Sloboda mišljenja, govora i pisanja je svojstvo svakog Božijeg poslanika i vjerovjesnika i baština svih religija, jer nema Božijeg poslanika kome nisu prijetili kamenjem i smrću kada je nastupao sa slobodom. Jedini prostor vjere jeste sloboda. Pitanje vjere kao određenja čovjeka iznutra i pitanje slobode kao zavičaja u kojem vjera živi je pitanje svih pitanja. Sloboda je zrak za vjeru. Ne može nijedno biće postojati bez zraka. Ljudi ne mogu vjerovati bez slobode. Sloboda je onaj vlastiti moralni imperativ iznutra. Sa stajališta vjere, granica ljudske, pojedinačne, posebne i opće odgovornosti je granica slobode, a granica dužnosti je granica mogućnosti. Izvan slobode ne mogu postojati vjernici, mogu postojati samo dresirana bića u ime vjere, a vjera daje sadržaj, cilj i smisao ljudskog života dok je sloboda jedini zrak, jedini prostor u kojem vjera može živjeti. Riječi vjera, sloboda, odgovornost, dužnosti i pravo su blizanci koji se ne mogu rastavljati.
DANI: Demonstracije se na Zapadu doživljavaju kao protest protiv slobode mišljenja i izražavanja.
SPAHIĆ: Kao musliman, moram da kažem: kad su u pitanju vjerska uvjerenja, simboli i obredi, to je na razini aksioma, a kako Aristotel kaže: o aksiomima raspravljaju budale. Karikature su blasfemija. Slažem se sa onima koji kažu da je ovo u nekim formama histerija atisemitizma koja u Evropi prerasta u formu antiislamizma, pogotovo što muslimani svojim nezgrapnim nastupima tome daju svoj doprinos. Muslimani dunjaluka su generalno, u političkom smislu, u smislu javnosti, ideje općeg dobra, u manjoj ili većoj mjeri i socijalno i ekonomski, a posebno politički, zapuštani narodi. Ne postoje narodi u kojima je manje prisutna politička filozofija, komparativna povijest, historija filozofije, filozofija prava… A muslimani su to sve imali u 10. i 11. stoljeću: u 10. stoljeću u Španiji je otvoren univerzitet i donesen zakon da se ne može praviti džamija ukoliko se uz nju ne pravi i škola. Muslimani su u Evropu prvi uveli obavezno školstvo i za muškinje i za ženskinje.
DANI: Pa šta se, po Vama, dogodilo muslimanima?
SPAHIĆ: O tome je riječ: muslimani imaju svoje tačke - 11. novembra 1918. je zabilježeno da nijedna islamska zemlja ni muslimanski narod nemaju ni najformalniju vanjsku slobodu ni nezavisnost. U suštini, muslimanski narodi i islamske zemlje žive odsustvo slobode, odsustvo javnosti, odsustvo dijaloga. Pa taj primjer imate i u BiH: Islamska zajednica, Preporod, Merhamet, bilo koja stranka - kako god da se zove - ako je na čelu musliman, to je po pravilu društvo jednog lica i razvijeno je u onoj mjeri koliko je to lice moćno da se nametne. Naravno, Šaćir Filandra niučemu po kapacitetu nije ravan reisu Ceriću da Preporod uzdigne u toj mjeri do društva jednog lica, ali u logici funkcioniranja to je isto. Radi se o posesivnosti koja sebe i fizički i psihički i biološki poistovjećuje sa zvanjem i funkcijom i pitanje njegovog odlaska s funkcije postaje pitanje života i smrti. Odrednice građanskog društva su vladavina prava, objektivni, isti zakoni za sve, demokratska procedura: kod muslimana sve ima u knjigama, međutim, kad se na Zapadu realizira pravo, ima i uputa kad se to pravo mora ostvariti, a muslimani na to odgovaraju - inšallah. Evropa je načinila iskorak i to ju je skupo koštalo. Evropa djeluje kao prošireni polis - pa i EU još uvijek djeluje kao prošireni polis, jer da je kosmopolis, Turska bi dosad bila primljena, dovoljno je uporediti je sa Ukrajinom ili Rumunijom. Heidegger kaže da čovječanstvo živi zaborav bitka - muslimani žive zaborav slobode, zaborav javnosti, zaborav institucionalnih prava.
DANI: Vratimo se demonstracijama.
SPAHIĆ: Kada su karikature tek objavljene, reakcija je bila artikulirana: u ime islamskog svijeta nastupalo se kroz organizirane forme i na razini ambasadora, OIC-a, Rabite, protestiralo se kod danskog premijera. Ali, kad je došlo do ponavljanja karikatura i demonstracija - to je egzamplar nepostojanja slobode. U nepostojanju slobode nemoguća je artikulirana reakcija. Demonstracije su klasični bihejvorizam, ista vrsta reakcije kao kad bik reagira na toreadorov crveni plašt. Demonstracije su pokušaj vađenja trunja iz očiju makazama. Politiku Aristotel definira kao umnu praksu - ovo je bezumna politička praksa. Ako Hegel definiše politiku kao umnost bitske volje, ovo je neznanje u akciji. Ima ona izreka kako je put do pakla popločan dobrim namjerama: ove demonstracije su savršena reakcija na već postavljeni model Huntingtona i drugih huntingtona o sukobu civilizacija. Apsolutno su zamijenjeni uzroci i posljedice. Želim kazati da je sa stajališta islama ovakav oblik demonstracija nepomirljiv u okviru islamskih propisa. U islamu nema podjele na nas i njih. Mali je broj stvari u islamu kolektivan čin - klanjati džumu, klanjati Bajram, odbraniti se od napada - ali se u Kur'anu kaže da će svakom čovjeku njegov vrat biti knjiga njegovog života. Demonstracije vrše savršenu podjelu iz kaubojskih filmova na dobre i loše momke. One vraćaju muslimane onom obliku svijesti koji Poslanik osuđuje i u Medinskom ustavu i u svojim govorima. U demonstracijama se ne može kontrolirati ponašanje mase. Šta znači Danska i Danci, Zapad i zapadnjaci? To je apstrakcija i velika laž. U islamu je kriv samo onaj ko je kriv. Ne može kontinent biti krivac ili onaj kršćanski svećenik koji je poginuo na demonstracijama u Turskoj. Kakve on ima veze sa karikaturama? Član 13. Poslanikovog Medinskog ustava kaže da se svi potpisnici Ustava moraju boriti protiv nasilja i nasilnika makar se radilo o nekom iz njihovih redova. A član 21. kaže: "Zajednica onih koji su potpisali Ustav ne može biti jatak niti pružati utočište zločincu i nasilniku nego ga je dužna sudu pravde privesti." Zato kod muslimana ne može biti ovakvog problema kao sa Karadžićem i Mladićem. Islam je konkretizacija, individualizacija, personalizacija riječi, djela, misli, pisanja, odgovornosti i prava. Pored zapuštenosti muslimana, ove su demonstracije pokazale nešto što je Diogenes definirao ovako:
"Mene smatraju mudrim. Ja sam u životu samo gledao šta budale rade i šta budale govore i nikad nisam radio ono što budale rade ni govorio što budale govore. Ako ima mudrosti u meni, zaslužne su budale." Ove su demonstracije pokazale kako ne treba raditi i kako se u neznanju može u najboljoj namjeri pomagati onog koga ne treba pomagati jer to vodi svjetskom planu podjele na nas i njih. Lažni je mit novog doba mit o sukobu civilizacija. Lakše je danas pričati o sukobu civilizacija nego se vratiti pokojnom Williju Brandtu koji je još 70-ih godina napisao svjetski projekat rješavanja problema siromašnih i bogatih. Ljudi su umjetnici, postoje katedre u svijetu za izmještanje problema, za zaklanjanje pravih problema lažnim. Meni je teško što SAD u svojoj postkolonijalnoj hegemonističkoj politici umjesto da idu na razgovor, idu na projekciju i konstrukciju svijeta. U čitavom svijetu ide se na stvari od kojih muslimani ovakvi kakvi jesu niti se umiju niti se znaju braniti: u okviru revizije povijesti svako pojedinačno zlo jednog muslimana univerzalizira se kao djelo svih musliamna - kad Tyson kao Aziz odgrize bokseru uho, onda muslimani odgrizaju uho, a kad Mohammed Ali postane svjetski prvak u boksu, onda je prvak samo Mohammed Ali.
DANI: Koliko su muslimani sami krivi za takvo poimanje svijeta?
SPAHIĆ: Od muslimana se traži ono što u njima ne postoji: sloboda kao okvir javnog angažmana. Muslimani je nemaju. Ne može biti subjekt svijeta onaj ko u tom svijetu nije slobodan. Među muslimanima vlada utučenost. Ja sam, recimo, za Osamu bin Ladena čuo tek kad ga je Amerika u okviru borbe protiv bivšeg SSSR-a upotrijebila u Afganistanu i instrumentalizirala kao horor-lutku. Osamu bin Ladena muslimani nisu nigdje birali. Mi moramo govoriti o uzrocima i posljedicama. Kad se u Alžiru zakažu izbori po svim zapadnim uzusima i neko ih dobije, Zapad i Francuska kažu da ih ne priznaju - rezultat je 70.000 mrtvih. Da je Zapad priznao te izbore i da su opet Alžirci izginuli, ne bih riječi rekao. Hamas je sad dobio u Palestini izbore i s Hamasom neće niko da pregovara. A kad SDS - kriv po svim zakonima - '96. dođe na vlast u BiH, onda Zapad kaže da je to politička volja srpskog naroda koja se u demokratiji mora poštovati. E, pa ista se volja treba poštovati i u Iraku i u Afganistanu i u Palestini. U Iraku - bez obzira kakav je bio - nije bilo ovakvog rata dok Amerika nije odlučila da instalira demokraciju. Sada se bore svi protiv svih, Kurdi, šiije i Arapi, a šta će poslije ostati? Pusta zemlja i naravno rezerve nafte za zapadne kompanije.
DANI: Po čemu se demonstracije u BiH razlikuju od ostalih diljem islamskog svijeta?
SPAHIĆ: Prvo po broju: kod nas je bilo najmanje učesnika i najmanje podrške demonstracijama. Nije bilo fizičkih napada, ali jeste parola koje stvaraju rane što ne mogu zarasti: čuo sam da se govorilo: "Za koga? Za Allaha. Protiv koga? Protiv vlaha!" I makar od papira spaljivane su zastave. Ove demonstracije po Sarajevu su savršen primjer kako ne treba, ko ne treba i gdje ne treba organizirati demonstracije. Primjer su neznanja u akciji i štete u ime koristi. Ovdje želim nešto drugo reći: demonstracije u Sarajevu postavljaju pitanje kritičke javnosti u BiH, pitanje univerziteta, fakulteta… Zar nisu mogli, recimo, Pravni i Filozofski fakultet i Bošnjačka gimnazija u jednom najvišem kulturnom civilzacijskom smislu okupiti 10.000 ljudi, ako treba, i u dostojanstvenom maršu otići pred ambasade, ostaviti cvijeće i kazati tri-četiri rečenice: sa stajališta vjerovanja i učenja muslimana ove karikature predstavljaju blasfemiju, jer Poslanika dovode u takav kontekst; mi, kao muslimani, nikada nećemo bilo koju kršćansku vrijednost dovesti u pitanje jer mi, priznavajući vas, uvažavamo naše vrijednosti.
DANI: Šta mislite da ste sa takvim stavovima izašli pred demonstrante, kako biste bili dočekani?
SPAHIĆ: Logika i svijest mase, stampeda, svugdje su iste. Sjetite se Heysela. Ja pred takvu masu ne bih izlazio. To ne rješava ništa, to je gašenje vatre benzinom. Ovo je prije pouka i poruka: i
mi u Bosni imamo zapuštan narod koji ne čita, ne obrazuje se, autentično ne promišlja. Problem je mnogo dublji. Ove su demonstracije otkrile samo vrh ledenog brijega. Mi danas imamo više fakulteta nego što imamo čitalaca knjiga i novina, a najmanje čitaju univerzitetski profesori.
[size=117][u]O vehabijama i IZ-u BiH[/u][/size]
[size=117][b]Ili zrak ili voda[/b][/size] wrote: - Islamska zajednica se savršeno sebi ne miješa u posao osim u pitanju ličnih, posesivnih, najkonkretnijih materijalnih pitanja. Dževad Hodžić je napisao odličnu knjigu Kuda ide Islamska zajednica. Ključna je stvar: u čaši mora biti ili zrak ili voda. Ukoliko Islamska zajednica ne vrši svoj posao, prazan prostor neko mora popunjavati. Ta je zajednica društvo jednog lica koje ju je svelo na spektakle, proklamacije, deklaracije i samoproslavljanje sebe. Zajednica mora imati viziju, mora znati šta hoće, gdje hoće i kako to hoće. Još '94. godine na zasjedanju Sabora IZ-a je donesena odluka da se izvan Islamske zajednice ne može upotrebljavati islamsko ime. Od tada do danas hiljadu puta je korišteno, a Zajednica se nije nijednom oglasila.
[size=117][u]O Saudijskoj Arabiji[/u][/size]
[size=117][b]Šta vidi Amerika[/b][/size] wrote:DANI: Kako objašnjavate da se diljem Saudijske Arabije ruši, uništava i atakuje na sve što je materijalni trag Poslanika i njegove porodice?
SPAHIĆ: Vjerujte, za mene je apsolutno bitnije pitanje kako ta država u kojoj je rođen Poslanik, sa svojih dva miliona i 200.000 kvadratnih km, može nositi ime po pripadnicima jedne dinastije. Kako SAD, koje atomskim raketama uspostavljaju demokraciju, slobode i ljudska prava, za saveznika imaju Saudijsku Arabiju, koja nema parlamenta i u kojoj žena ni danas ne može imati vozačku dozvolu.
dokaz dasu nam potrebni danasnji politicari 
i mislim da mi je bolje 
![[img]http://classicpersuasion.org/pw/diogenes/anu-antisthenes2.gif[/img]](http://classicpersuasion.org/pw/diogenes/anu-antisthenes2.gif){kind=link}
![[img]http://www.ex-yupress.com/dani/dani.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=134]DANI - Broj 453 - 17.02.2006.[/size]](http://www.ex-yupress.com/dani/dani.gif){kind=link}