Forum Klix.ba

Vihor

Krajinom, vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaze lome.
U srcu pticijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis'o strelica gola.
Ja jurim, jurim, olujin drug,
Svlas'o sam junacki krikove bola
A mislju prob'o volsebni drug,
Svlad'o sam junacki krikove bola
A mislju prob'o volsebni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vjeciti pjesak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovac vjetrova sanja
i sijac u vjecnost procerdanih dana,
Jurisam na stvarnost,
Prelazim bojista,
Iskrivih koplja, izlomih stite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv tece.

Ja ne znam gdje ce me ostavit' dana,
A gdje zateci vece.
Nosi me olu, nosi me huk.
Bijesovi praste s grana.
Ura !
Bolovi neka sad svi propiste !
Gle, krv mi tece iz rana !

I cijelu noc ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prasti, urlaju cuda
I pak'o uzasa svijetom bjezi,

Zora se nasmijesi na vrsku dana :
- Gle, Hamza Humo kraj druma lezi !

HAMZA


Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Oprostaj s Mostarom

Drugovi moji probdjelih noci i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmijesi neba.
Tuznu baladu pjeva nadosla Neretva sa strana.
Posljedji jesenji dani, koro bijelog hljeba !
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana !

Pozni jesenji dani bistri, zlatni derdani
Smiju se nad nasim gradom ;
Kroz njih galebi kruze.
Jesi li tuzan druze ?
Skoro ce tmurni dani.
Ja idem u tude zemlje gdje cvatu gorke ruze
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
I crni kiparis podsjeca na grcko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani ?
Zar sve u tebe posta nemastine roblje ?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po bastama tvojim neutjesna sjeta.
Tuzno gucu kumre kroz tihu mahalu sto vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi ce mladic da krene
I ostavice sve i tanka minareta.

Zloslutno gucu kumre po krovovima plocnim.
Radost avlija vene i cvijeca bokori svjezi.
Sumorno vezu zene i svojim usnama socnim
Sapucu imena draga.
U dusam' pustos lezi.
O, zbogom grljenja ljetna u saptanjima nocnim !

O, zbogom i vi noci ko zene od zelhe pijane !
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec ko sanjiv pauk zedno vas ispijat' stane
I grad nas ko prica istocna pocne u nebo rasti !
Zbogom ! Skoro ce ko strava hladna jeza da pa'ne.

Doci ce jesenje kise - vjesnici tuznih dana.
Crni oblaci snijece strepnje prozeblog straha.
Hladan mlaz zbrisace maglinu ljetniih sanja.
O, kako li su teski putevi siromaha !
I terevenke su prestale
Nestalo zdravice.
Nestalo ljetnog zara
Sto sprzi i strast i socne vinograde.
Put dalekog juga bjeze jata ptica.
Skoro ce voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade !
U tebi ostavljam najljepse pejsaze
I mnoga mila lica.

NEMIR

Jasmini cvjetaju i baste listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojacko,
Sto trunes pusto u staroj sehari!

U zelen cup svakog jutra
Bacam po kamicak
I tako brojim dane iscekujuc' tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam djerdjef,
A katmer i jasmini venu u avljiji nasoj.

I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noci jezde bijelim ravnima.
Budim se.

Vrisnem iza sna ko preplasena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije nista, nista -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveci
Lanac nasega ata.

NEKAD

Draga, blijedi zora.
Cuj, konj rze u avliji.
Put je dalek
U ciku zore cujem smrtni lelek.

"O dragi, ne ostaj dugo !"
Ti kazes.
"Sa nasih pendzera izgledacu te niz polja
Brojacu dane i mjesece
I vesti ih zlatom na crvenoj svili

A sad -
Lezim na tvrdoj zemlji.
Prenem se -
Ah, u tudini sam !

Podignem glavu, mislim zora.
O, nije, nije !
To blijedi mjesec prosipa
Mrtvacko svjetlo po tudini.

Hamzina vrata percepcije
/kratki ogled o Aldousu Huxleyu u Grozdaninu Kikotu/

Krajem 18. stoljeća William Blake je u poemi “Brak Raja i Pakla” govorio: “If the doors of perception were cleansed, everything would appear to man as it is, infinite."

Doors of perception, vrata percepcije, kada bi se ona otvorila! A šta je to percepcija? To je riječ latinskoga korijena “perceptio” koja prevedena na Bosanski jezik znači opažanje ili zapažanje. Međutim ova riječ odavno u našoj jezičkoj tradiciji ima stilski i semantički otklon koji izvornom smislu dodaje i jedan dublji kvalitet, razumjevanje. Ali ne razumjevanje u onom svakodnevnom smislu djelovanja uma i intelekta i poređenja opaženog sa nečim već zapisanim u biblioteci našega znanja, već sa iskonskim razumjevanjem kakvo je čovjek zagubio pronašavši svijest. Smisao se riječi mijenja, dobiva značenje koje razumijem kao spoznaju, ali ne spoznaju kako rekoh umom, niti intelektom, već onim ativističkim sobom, svojim Ja, usudiću se reći instinktom. Čistom logikom, bez pretjeranog intelektualnog naprezanja, lako je zaključiti da takva spoznaja nije ništa drugo do doživljaj. I tako prevedoh ključnu riječ, a s njom i cijeli Blakeov stih: “Kada bi se vrata doživljaja otvorila, sve bi se pred čovjekom ukazalo kakvo jeste, beskrajno."

Šezdesetih godina prošloga vijeka, kada je Jim Morisson okupljao svoj band “The Doors”-Vrata, pomenuti Blakeov je stih uzeo za svoj stvaralački program i svoju kreativnu energiju usmjerio ka dočaravanju svijeta doživljaja ispod stvarnog svijeta asfalta, stakla, TV vijesti, barova, brze hrane, saobraćajne gužve, neona kakvog je vidio u svojim vizijama južne Kalifornije. Brzo se istrošio dostižući umjetnički vrhunac, nadjen je mrtav nakon dvadeset sedam godina života u kadi u svojoj sobi u hotelu u Parizu.

U svijetu Hamze Hume nije postojalo skoro ništa od osobenosti Morissonovog svijeta, njegov je svijet bio ašiklijska Bosna i lirska Hercegovina ranog dvadesetog stoljeća. A ako je svijet Humi bio ašikovanje i lirika, zašto nije bio i ostalima, zašto nije svačiji svijet Stublina, Koravac, Hučka i Tihaljina “Grozdaninog kikota"? Aldous Huxley u zbirci eseja "Vrata percepcije" u kojoj sam zapravo prepoznao Morisona, a otud se sjetio i Blakea veli: "Svijet svakodnevnih iskustava se velikoj većini ljudi najviše vremena čini magličastim i sivim. Ali kod nekolicine ljudi često, a prilično velikom broju povremeno, nešto blještavila vizionarskog iskustva prelije se i u uobičajeno viđenje, pa se i svakodnevni univerzum preobrazi.” Nije Humin svijet bio ništa drugačiji od svijeta bilo kojeg seljaka hercegovačkog koji je provodio život otimajući zemlji zalogaj, zagledajući nebo i zazivajući kišu brinući se za ljetinu, prosto se trudeći da opstane i ostane. Međutim u “Grozdaninu kikotu” zemlja je podatna, trešnje se smiju i crvene po vinogradima ili se na svakoj grani njiše sočan, nasmijan poljubac. Očituje se viđenje prirode kao pitomine kojoj je svrha da čovjeka vrati svijetu kojem pripada, da ga iz onoga koji je sam sebi načinio-historije, vrati onome koji mu je stvorila ona kao apsolutna kreativna sila. I dok Morisson u svojim pjesmama krajnje pesimistički doživljava čovjeka kao zarobljenika samoga sebe i svijeta koji si je načinio, Hamza Humo ga vidi kao sastavni dio prirode i to toliko duboko svezanog s njom i sa svojim korjenovima toliko duboko u zemlji koja mu život daje da je i sam priroda. Ozrenov prijatelj Svrzimantija obrazovan, intelektualac, savladan i iscrpljen životom, koji je sve promašio, koji za sebe veli: "Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom ili sunce hvatao u rešeto." izvršava samoubistvo. On je metafora čovjeka zarobljenog u historiji uhvaćenog potrebom da racionalizira svijet u kojem jeste i kontrapunkt razigranosti, živosti i podatnosti prirode i općoj atmosferi romana. Jedna paralela romanesknog i stvarnog svijeta: 1925 godine, dok je nastajao "Grozdanin kikot", kako kaže Zdenko Lešić, umro je Humin prijatelj i sustanar iz zagrebačkih dana pjesnik Antun Branko Šimić, iste godine izvršio je samoubistvo i ruski pjesnik Sergej Jesenjin, obojca tonom i nijansom pesimisti i obojca veoma mladi, prvi u dvadeset sedmoj, drugi u tridesetoj godini.

Humin doživljaj svijeta je gotovo utopijski: lagan, liričan, živopisan, magično nadnaravan, za razliku od onog Morissonovog kojem je sintetika neonskog svjetla surogat za boju. Humina vizuelna percepcija je iz prve ruke, izravna kao čin neposredne komunikacije s prirodom: "Cvjetovi gore na suncu kao smjehovi crveni i sva se bašta smije vrelim, crvenim smjehom…". I slika zvuka je gotovo fotografski stvarna: “Podne utišalo. Voda pljuska na česmi. Ržu privezani konji. Neko skriven žamori negdje u vrbama.” Čak i doživljajem sveukupnih manifesacija atmosfere transcedentira stvarnost: “Vinogradi uzreli. Puhne mlak vjetar, a miris loze prospe se kotlinom. Miriše uzavrio sok. Vrućine žegu, a opet se osjeća da su na izmaku. U lišću zreo ton. Vazduh podsjeća na blisku jesen. Na Koravu puna pojila bačava. Zvoni tupa obla lupnjava: nabijaju obruče na na visoke bačve i masnice. Skoro će berba. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku." Pejsaži u “Grozdaninu kikotu” često održavaju svijet u suglasju dvaju eroskih nagona: muškog i ženskog, u kojima se priroda začinje, rađa i očituje, pa i igra sa sobom. Iako je muški erotski nagon naglašeniji, žena kao predmet njegove žudnje nije objekat, već je subjekat koji dijeli jednako i žudnju i vatru. Bilo da je ljubav tjelesna i čulna kao među Ivankom i Ozrenom ili mladalačka i plaha kao među Grlicom i Ozrenom ili otjelotvoreno, personificirano bujanje prirode među Grozdanom i Grozdanom ili metaforički prolazak kroz vrata percepcije u činu među Grozdanom i Ozrenom uvijek je vrelo emocija i oda životu u svom praobliku sjedinjenja pokretačkh sila. Cijeli tok romana je predstavljen kao ljubavni doživljaj sa vrhuncem u berbi. Morissonova je ljubav odraz univerzuma u kojem obitava, gotovo pornografska. Svijet Grozdaninog kikota je utopija. On u stvarnosti ne postoji, on je produkcija Hamzine percepcije ovoga svijeta, opet za razliku od Južne Kalifornije koja je samo reprodukcija onoga u čemu je stvarao Morisson.

“Osjećaji, uvidi, maštanja, osjećanja” također kaže Huxley u eseju “Vrata percepcije”-“svi oni su pojedinačni i lični i ne mogu da se saopšte drugima osim simbolima i iz druge ruke. Možemo da razmjenjujemo obavještenja o doživljajima, ali nikada same doživljaje. Svaki pojedinac je istovremeno i baštinik i žrtva lingvističke tradicije u kojoj se rodio-baštinik u toliko što mu jezik daje pristup nagomilanim i sačuvanim iskustvima drugih ljudi, a žrtva utoliko što ga to utvrđuje u uvjerenju da je umanjena svjesnost jedina svjesnost i što pomućuje i ometa njegov osjećaj stvarnosti, tako da ječa njegovu sklonost da svoje predstave smatra činjenicama, a riječi stvarnim predmetima.” Hamza Humo, iako realno u nemogućnosti da prenese stvarni doživljaj, prevazilazi zamku jednoznačnosti sinonimijama: "Špicu zovu Špico jer podsjeća na špicu”, sinestezijama:”Negdje leži širok uzdah”, asocijacijama:”Cvrčci vriju u lišću. Vrućina se razmahuje” , zvučnom melodičnošću izraza: "Galamin glas grmi". Morisson svoje pjesme pakuje u instrumentalnu muziku. S one strane vrata percepcije Humo donosi slike koje opečaćuje lirskim senzibilitetom i jedinstveno dočarava vlastite utiske. Ne uzmiče pred doživljajem već ga prenosi na papir, slika u jeziku materijalizirajući svoju viziju. Da opet navedem Huxleya: "Slova kojima pišemo o ruži ne moraju da budu crvena, a duga se divno opisuje ostavljanjem traga mastila na bijelom papiru.”

“Grozdanin kikot” bih, iako pomalo subjektivno, nazvao jezičkim akvarelom ili još bolje galerijom jezičkih slika, volio bih da mogu vidjeti kakve bi da je bio slikar bile Humine slike.

OCAJNIK

Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave ?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci ?
Niko da mi kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.
Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo je veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica !

HAMZA HUMO

Rodio se 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine



___________________________________________







ZVUCI U SRCU


Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al' strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.


___________________________________________


U RODNOM GRADU


O, kuda si zalut'o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.

Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam' sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.

O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?

I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.

Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim' šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim' zaključane,
Vrište pijane, bezdane.

Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!







__________________________________________________







LJUBAVNA PJESMA


Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci
Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom
Ti spavas draga
Behar pada na te na noge i grudi ti gole
Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe
Mjesecina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje micu
mole
a vjedje snatre
Ti sama goris u ovoj blijedoj
zaspaloj noci
- noc mrtvih sjena i mjesecine bijele
Munnare kô utvare mlade gole
blijeste se s osmijehom
ukocenim bezbojnim
i bonim kao u mrtve
mlade zene
U mjesecinu se dizu
Zvonik strasno zao i mrk na mjesecini suti
Niza nj se smrt spusta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i slusa krikove noci
Masivna kubeta i kapije stare mrko sute
u sebi crne utvare kriju
vjecne tajne u sjenama tonu
i strasna djela snuju
Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomicni cekaju na strazi da se dzini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Mjesecina tvoje tijelo pije
usne se tvoje micu
mole
Vjedje snatre
Ja uzalud cekam
Sapucu sadrvani stari
Pritiste me tajna starinskoga grada
I u neke crne kapije me mami.


_____________________________________________


JESENJI RASTANAK


Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja zuti.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
U lišcu po baštama tuga šuti.

O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osvicu zore
I kiridzije svoje
Pjevaju široke pjesme.

Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mucnoga boja.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
Jesen, o tugo moja!







_______________________________________________



AKVAREL


O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!


________________________________________________

MOLITVA NA STIJENI


Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!


________________________________________


DRUGU


Vece je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druze, parenje biljki nanosi vjetar;
Oštri im miris pijano
Posrce kroz vazduh ko i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom šute caše
Crne i teške ko misli crnih ljudi.

Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krcmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noci

Sve okolo šumi,
Necujno se smiješi,
Vazduhom se vuku pticurine vrane
Ko nabuhli leši.

Ja vicem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela noc?
Vina, vina toci!

Nikog. Pust, šupalj mir.
Zivot vri.
U magli negdje lebdi raj

I vrijeme šumi u dubokoj noci.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strašna sjenka
Crne mi caše toci.


__________________________________________


DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI


U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.

________________________________________________



NERETVI


U zagrljaj tvog vjecitog huka
Gledam ti ko zjene dubine zelene,
Cujem ti glas ko sa drugog svijeta.
Zoves li mene?

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti bozanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaces zelen, zlatom izvezen mermer.
Hocu da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav sumis ko drevna prica
O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.
Svaka ti rijec jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Je si li ti
Ogledalo pocetka i mora vjecite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj sum postaje sve jaci.
Sta cujem u njemu?
Je li to smijeh duse moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu.
Noc.

O cemu to sumis bezdusno u mome strahu?
O nepoznatom sto iza ledja nam se dize,
O zemaljskom blijesku, il' nistavnom prahu?


O, prestani jednom i ne sumi vise!
Boli me svijest.
Sapuci tise, tise!
Volim te kad suncu ljubis oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njise.


________________________________________________


CEKANJE


Sred tihe noci srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirisu u avliji vasoj.
Gore visoko pod strehama plocnim
Zacutali su golubovi u sirokoj tisini.

Moj dom je pust.
Sjedim u basti sam.
Cekam na nekog -
Ah, niko doci mi nece!
Samo jasmini mirisu u avliji vasoj
I mjesec se smije kroz smokvino lisce.

Kroz noc vjetrovi sapucu.
Suti grad.
U mjesec dizu se minareta
Ko bijele pozudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad rasplece kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje blijeste.

O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuce vase
Zidovi su visi od gradskih bedema.




________________________________________________









NJEZINE MISLI


Cempresi se crne na mjesecini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u basti!
Utisali vjetrovi u granama stoje.
Kako nasa kuca cudno u mjesecinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje suti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U cije li si bijele nocas zalutao ruke?
O, ne reci! Suti!
Dugo cu te cekati pod nasim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji nasoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od cekanja.
O, hoces li doci!


______________________________________________


SAPAT


Sumrak.
U tihim bastama skriven harem suti.
Dvije zene same na konaku sjede
I potajno sapcu.
Dok vecernje slutnje u mislima jezde
Jedna od njih sapnu:
- A sad, draga, sta cu?
Sapnu tako tiho, plasljivo i bolno
Ko da i zidove zlobne usi rese.
A jezivi sapat kao slutnje drhtaj
Oba srca strese.


________________________________________


PREPLASENA


- Dragi, slusaj!
Je li to lelek noci,
Ili u mjesecini zapjevka mrtvaca?

- O nije nista, nista -
On necujno sapce. -
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njise i u liscu susti.
O, draga, cuj me,
Pjan sam od milovanja!
- Eno vec pijet'o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, sta cinimo mi?

- O, to je nas stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesecini.

Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ st





___________________________________________________




GRESNI MUJEZIN


O bijela Fatimo, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj?
Ja ne gledam vise nas grad,
Carsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog ociju tvojih
O, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj
Kada ezan ucim sa tanke minare?

Cio nas grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noci,
Sa tankog minareta i kada ezan ucim
Mislim na tvoje oci.

A sada kroz baste sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjeseceve noci,
Ja dugo gledam
U vasu bijelu avliju i kulu
Sto se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I necujno pjevam:
Avaj!
Cuj me, o cuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom nasim razliju tihe noci,
Ja vise ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne ocarase oci.


___________________________________________


NOC U VINOGRADU


Kad noću sjedimo u vinogradu
Na mjesečini se bljeskaju
I mašu bijeli trsovi;
Krhko, srebreno zvonckanje
Šapatom u lišću se roni
I naš vinograd zvoni
Ko da je od suha srebra.

Daleko krijesnjaci se žegu
Kao plava svjetla.
Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec,
U zlatnoj mreži, u maglini,
Visi ko zlatan pauk
I veze srebrene žice;
Spušta se sve niže i niže.
Dragi, vrijeme je da idemo kući.”

O, ostani, ostani još i slušaj
Kako krto cvrče cvrčci u lozi
I zvone ko krhki srebreni zvončići!
Mjesec, zlatni pauk,
Još će nam dugo vesti
Naše snove u vinogradu.


_________________________________________________


HERCEGOVACKI PEJZAZI


I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.