#1 Pismo unuci
Posted: 09/02/2006 22:25
Pismo Katarini
Pred vama je pismo koje je jedan djed napisao svojoj unuci. Djed je
Marcello Bernardi, cuveni talijanski pedijatar i psihlog, a djevojcica je njegova unuka Katarina.
Draga Katarina
Predlozili su mi da ti napisem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo sto zelim reci tebi,odnosi se na sve tvoje vrsnjake, ustvari sve vas koji ce te 2000. godine imati oko 20 godina.
Kada budes citala ovo sto ti sada pisem, mene vjerovatno vise nece biti. Zato ovo pismo ima vrijednost testamenta, jer mislim da drugi necu pisati buduci da ti ne mogu ostaviti nista osim - sjecanja. Ne zelim te ni savjetovati, ni bodriti, ni upozoravati, niti bilo sta slicno tome. Mnoge savjete, dobre ili lose, vec si imala prilike cuti, mnoge ces tek cuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nesto pomogao. Zato cu se zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjecaje, uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjecanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjecanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to neovisno od njene vrijednosti, sto smatram jos vaznijm.
Ko zna sto ces ti raditi za 20 godina. Ko zna kakva ces biti. Ko zna da li ces i tada, kao danas, biti inteligentna, njezna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za salu. Nadam se da hoces, ali sigurno je da ce svijet uciniti sve da ti pomogne da izgubis te lijepe osobine. Protiv tebe ce se udruziti mnoge sile, a narocito jedna - strah.
Strah od izolacije i zamjeranja drustvu, strah od siromastva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, samoce, strah od ljudi, strah od smrti. Cini se da je strah najteza bolest koja ugrozava covjecanstvo, i ocito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni, osnovni instrument pomocu kojeg se svako moze prisiliti da se prilagodi odredjenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako moze prisiliti da se oderkne vlastite autonomije, neovisnosti i na kraju, slobode. Sada se nicega ne plasis, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi jos ne zapazam one starhove koje samo odrasli mogu usaditi u glavu djeteta. Volim te posmatrati kako sama stices iskustva, kako se kreces po mracnoj sobi, kako pokusavas pomilovati psa lutalicu ili mirno prilazis nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vrsnjaci prava ste utjeha. Dakako, nadam se da ce to vjecno trajati, da ces uvijek biti takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspijes li u tome, imaces po mom misljenju prave uslove da izabres pravi put. Mogu ti reci, bar sto se mene tice, da sam sve ne bas sretne odluke u zivotu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, posto si mi rucicom pokazala cetvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to ucinila i pokazala si mi kako si ucinila: uhvatila si ga objema rukama i snazno si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari tvojoj masti i masti tvojih vrsnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju neslomljivost, u svoju svemoc. Vjerujete da mozete izmjeniti svijet.
Pretjerujete. Ali odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su prakticni, realni, konkeretni. Vidjet ces: govorice ti da je svijet oduvijek bio takav, da je u njemu oduvijek bilo bogatih i siromasnih, da je oduvijek bilo bijede, gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorice ti da je svatko ko je pokusao nesto izmjeniti srljao ravno u propast. Sasvim su liseni maste, cak i nade.
Ako nesto vec nije ostvareno, reci ce ti da je to nemoguce ostvariti. Da je covjek sazdan tako, da je drustvo takvo, da je svijet takav. I reci ce ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje isto tako.
Ako i kroz dvadeset godina budes i dalje posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolazes danas, i ako im odgovoris da se uz volju sve moze mijenjati, osobito polozaj ljudi, ako im odgovoris da se svijet moze zasnivati na osjecajnim odnosima umjesto na novcu, ako im odgovoris da treba razmisljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga, ako im tako odgovoris, reci ce ti da je to sve samo – jedna utopija.
U tvojoj kuci 2000. godine, bit ce jos uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bice tu knjiga, slika, predmeta svake vrste, crteza, rukopisa, fotografija, svega sto je pripadalo generacijama koje su predhodile tebi. Stvarcica bez vrijednosti, ako hoces, ali svjedocanstava duge povijesti ciji si i ti dio bila i prije nego sto si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje znacenje, mada ne ono koje joj se najcesce daje. Prije svega smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup obicaja i navika koje treba netaknute sacuvati i u sadasnjosti i u buducnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome vec u necem sasvim drugom; tradicija kao i sve sto se odnosi na proslost, treba iskljucivo sluziti kao polazna tacka da se ucini i vise i bolje, znaci drugacije. Libanonski pjesnik Dzubran je rekao: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jucer”. Mi se, medjutim, ocajnicki hvatamo za jucer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopusta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne mozemo izaci. Cak to i ne zelimo, jer buducnost, nepoznato, novo, drugacije, izazivaju – strah.
Eto ta rijec se opet vraca. Reci ce ti da je stah osjecaj koji obuzima svakoga. Da, tacno je. Ali strah ne unistava svakoga. Tebe nece, naprimjer, i ne samo zbog tvog djecijeg neznanja, vec i zato jer si okrenuta stvarima i ljudima koje volis, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje licnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jaci od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao sto sam ti na pocetku rekao, moje misli i osjecaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelic moga zivota. Ucini od njega, naravno, samo ono sto ti sama budes zeljela.
Tvoj djed
Pred vama je pismo koje je jedan djed napisao svojoj unuci. Djed je
Marcello Bernardi, cuveni talijanski pedijatar i psihlog, a djevojcica je njegova unuka Katarina.
Draga Katarina
Predlozili su mi da ti napisem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo sto zelim reci tebi,odnosi se na sve tvoje vrsnjake, ustvari sve vas koji ce te 2000. godine imati oko 20 godina.
Kada budes citala ovo sto ti sada pisem, mene vjerovatno vise nece biti. Zato ovo pismo ima vrijednost testamenta, jer mislim da drugi necu pisati buduci da ti ne mogu ostaviti nista osim - sjecanja. Ne zelim te ni savjetovati, ni bodriti, ni upozoravati, niti bilo sta slicno tome. Mnoge savjete, dobre ili lose, vec si imala prilike cuti, mnoge ces tek cuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nesto pomogao. Zato cu se zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjecaje, uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjecanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjecanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to neovisno od njene vrijednosti, sto smatram jos vaznijm.
Ko zna sto ces ti raditi za 20 godina. Ko zna kakva ces biti. Ko zna da li ces i tada, kao danas, biti inteligentna, njezna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za salu. Nadam se da hoces, ali sigurno je da ce svijet uciniti sve da ti pomogne da izgubis te lijepe osobine. Protiv tebe ce se udruziti mnoge sile, a narocito jedna - strah.
Strah od izolacije i zamjeranja drustvu, strah od siromastva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, samoce, strah od ljudi, strah od smrti. Cini se da je strah najteza bolest koja ugrozava covjecanstvo, i ocito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni, osnovni instrument pomocu kojeg se svako moze prisiliti da se prilagodi odredjenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako moze prisiliti da se oderkne vlastite autonomije, neovisnosti i na kraju, slobode. Sada se nicega ne plasis, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi jos ne zapazam one starhove koje samo odrasli mogu usaditi u glavu djeteta. Volim te posmatrati kako sama stices iskustva, kako se kreces po mracnoj sobi, kako pokusavas pomilovati psa lutalicu ili mirno prilazis nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vrsnjaci prava ste utjeha. Dakako, nadam se da ce to vjecno trajati, da ces uvijek biti takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspijes li u tome, imaces po mom misljenju prave uslove da izabres pravi put. Mogu ti reci, bar sto se mene tice, da sam sve ne bas sretne odluke u zivotu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, posto si mi rucicom pokazala cetvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to ucinila i pokazala si mi kako si ucinila: uhvatila si ga objema rukama i snazno si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari tvojoj masti i masti tvojih vrsnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju neslomljivost, u svoju svemoc. Vjerujete da mozete izmjeniti svijet.
Pretjerujete. Ali odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su prakticni, realni, konkeretni. Vidjet ces: govorice ti da je svijet oduvijek bio takav, da je u njemu oduvijek bilo bogatih i siromasnih, da je oduvijek bilo bijede, gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorice ti da je svatko ko je pokusao nesto izmjeniti srljao ravno u propast. Sasvim su liseni maste, cak i nade.
Ako nesto vec nije ostvareno, reci ce ti da je to nemoguce ostvariti. Da je covjek sazdan tako, da je drustvo takvo, da je svijet takav. I reci ce ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje isto tako.
Ako i kroz dvadeset godina budes i dalje posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolazes danas, i ako im odgovoris da se uz volju sve moze mijenjati, osobito polozaj ljudi, ako im odgovoris da se svijet moze zasnivati na osjecajnim odnosima umjesto na novcu, ako im odgovoris da treba razmisljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga, ako im tako odgovoris, reci ce ti da je to sve samo – jedna utopija.
U tvojoj kuci 2000. godine, bit ce jos uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bice tu knjiga, slika, predmeta svake vrste, crteza, rukopisa, fotografija, svega sto je pripadalo generacijama koje su predhodile tebi. Stvarcica bez vrijednosti, ako hoces, ali svjedocanstava duge povijesti ciji si i ti dio bila i prije nego sto si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje znacenje, mada ne ono koje joj se najcesce daje. Prije svega smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup obicaja i navika koje treba netaknute sacuvati i u sadasnjosti i u buducnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome vec u necem sasvim drugom; tradicija kao i sve sto se odnosi na proslost, treba iskljucivo sluziti kao polazna tacka da se ucini i vise i bolje, znaci drugacije. Libanonski pjesnik Dzubran je rekao: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jucer”. Mi se, medjutim, ocajnicki hvatamo za jucer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopusta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne mozemo izaci. Cak to i ne zelimo, jer buducnost, nepoznato, novo, drugacije, izazivaju – strah.
Eto ta rijec se opet vraca. Reci ce ti da je stah osjecaj koji obuzima svakoga. Da, tacno je. Ali strah ne unistava svakoga. Tebe nece, naprimjer, i ne samo zbog tvog djecijeg neznanja, vec i zato jer si okrenuta stvarima i ljudima koje volis, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje licnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jaci od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao sto sam ti na pocetku rekao, moje misli i osjecaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelic moga zivota. Ucini od njega, naravno, samo ono sto ti sama budes zeljela.
Tvoj djed
