eto, i hemon u svojoj zadnjoj kolumin pise o stl. volio bi da sam bio na citanju. bas mi je vokri.
Hemonwood
Na kapiji Zapada
Bosanci, pristigli iz zemlje u kojoj ništa nije kao što je nekad bilo, grade život kao što je nekad bio, u St.Louisu gdje takvog života nikad nije bilo
Aleksandar Hemon
Grad St.Louis, u državi Missouri osnovali su davne 1764. godine traperi Francuzi koji su Mississipijem doplovili iz New Orleansa. Kad su 1803. Sjedinjene Američke Države od Francuske kupile Lousianu, dopao im je i St. Louis, koji je tada imao oko 1.000 stanovnika: bili su to Francuzi, Španci, Indijanci, Crnci, kako robovi, tako i slobodni. St. Louis je bio zadnja postaja prije ulaska u neistražene zapadne i južne teritorije, uključujući i Louisianu, pa su upravo odatle u svoje pohode krenuli čuveni američki istraživači Lewis i Clark, koje je tadašnji predsjednik Thomas Jefferson odaslao na misiju čiji je cilj bio da se istraže nove teritorije i iscrtaju njihove mape. Otad pa nadalje, St. Louis je bio ulaz na Zapad - tijekom devetnaestog vijeka odatle su na Divlji zapad kretali mnogi doseljenici, a grad se bogatio od prodaje zaliha i opreme onima koji su se upuštali u neizvjesnost novog života. Jedna od znamenitosti grada je veliki betonski luk koji simboliše St.Louis kao kapiju kroz koju se ulazilo na Zapad.
Otud je nekako prigodno da se najveća bosanskohercegovačka zajednica nalazi upravo u St. Louisu. Tu je nekih 70.000 duša i svi su, naravno, friške izbjeglice. Ima puno svijeta iz Srebrenice i Potkozarja, kao i iz tzv. Zapadne Bosne, a dosta ih je došlo krajem devedesetih, nakon što ih je iz svojih njedara izbacila slobodarska Njemačka. Kad smo već kod simboličnih situacija, Bosanci i Hercegovci su se naselili upravo u bivšoj njemačkoj četvrti u južnom dijelu St. Louisa pod imenom Bevo (što se izgovara kao "pivo" sa začepljenim nosem). Bevom dominira velika, neobjašnjiva vjetrenjača, koja je, možda, bezbeli spremna za bosanskog Don Kihota.
Kad su naši ljudi pristigli, Bevo je bila zapuštena, ruševna četvrt, sa mnogim zamandaljenim prozorima i mrtvom glavnom ulicom. Bosanci su kupili kuće koje su bile poprilično jeftine i popravili ih. Otvorili su kafiće sa italijanskim imenima (Milano, Palermo, Bel Ami itd.) u kojima sad trešti turbo-folk, a usred dana sjede mušterije u trenerkama i služi se espresso po evropskim standardima. Tu su buregdžinice i ćevabdžinice, turističke agencije i frizeraji, prodavnice u kojima se mogu naći proizvodi čiji je glavni sastojak nostalgija: Kiki bombone i Vegeta, bananice i bajadere, paprike punjene kiselim kupusom i ajvar poredan po stepenima ljutine, Minas kafa i džezve različitih veličina: od male samačke do džinovske plemenske. Među policijskim pozornicima u Bevu su i mnogi Bosanci i Bosanke koji red i zakon sprovode na kafi sa građanima. Osoblje lokalne banke, koja je onomad bila na ivici zatvaranja, dobrim dijelom je dvojezično, ali zato u izlozima radnji ima vrlo malo dvojezičnih natpisa - Amerikanci se slabo furaju na Bronhi i feferone. Islamski centar je u neupečatljivoj zgradi bivše banke sa natpisom koji još uvijek objavljuje da je bankomat "otvoren 24 časa " (Open 24 hours). U Bevu je arhitektura St. Louisa - turobne zgrade i kuće od mračne cigle - naseljena životom bosanske mahale, američka forma ispunjena je našim sadržajem i sve izgleda kao bosanski grad koji nikad prije nije postojao, ali je zato savršeno prepoznatljiv.
Nakon što su se devedesetih godina dvadesetog vijeka mnogi članovi moje porodice našli u Hamiltonu, Kanada, jedna od prvih, nasušnih stvari koju je trebalo organizovati bilo je sušenje mesa - jer šta je život ako se nema šta narezati. Skoro svi Hemoni su tada radili kao kućepazitelji u velikim zgradama, u kojima su se povremeno mijenjali šporeti i frižideri, pa bi staru kuhinjsku opremu korporativni vlasnici zgrada bacili na smeće. Otud se neko od mojih dosjetio da te frižidere upotrijebe za pušnicu: stavili bi dva frižidera jedan na drugi, iz njihovih bi utroba potrgali plastiku, probušili jednu rupu između njih i jednu za dimnjak i onda bi u podrumu sušili meso. Imao sam, naravno, vizije stambene zgrade kako nestaje u požaru koji je počeo u podrumskoj pušnici, ali srećom ta naopaka ideja nikad nije postala stvarnost. Moji su roditelji kupili kuću sa dvorištem u kojem je moj stari brzo sazidao pušnicu.
Ovo pričam zato što je bosansko prisustvo u St. Louisu postalo upadljivo i zbog mirisa suhog mesa koji se počeo širiti Bevom. Starosjedioci su pisali pisma lokalnim novinama i žalili se na Bosance koji se izuvaju i ostavljaju cipele pred vratima, voze prebrzo (navika iz Njemačke), a iz garaža se nekad čuje samrtno meketanje janjadi pred klanje. I što je najgore, u svojim dvorištima suše meso - u jednoj mjesnoj zajednici (ward) donesen je propis koji zabranjuje sušenje mesa. U drugoj, međutim, gdje ima više našeg svijeta, američki odbornik odbije da po tom pitanju išta poduzme. Bevom se tako miješaju mirisi suhog mesa, ćevapa i bureka - ulica miriše na bosansku mahalu, ali na mahalu nije ni nalik.
Upravo to je glavna priča svake imigracije - nove forme se pune starim sadržajem i u tom procesu dolazi do čudesne transformacije u kojoj ni novo ni staro nisu više prepoznatljivi kao takvi. Bosanci, pristigli iz zemlje u kojoj ništa nije kao što je nekad bilo, grade život kao što je nekad bio, u St.Louisu gdje takvog života nikad nije bilo. A kad izumre generacija koja pamti kako je nekad bilo, onda će u kolektivnom sjećanju ostati samo čudni američko-bosanski hibrid starog i novog, koji će možda djeci koja sad u St. Louisu odrastaju dvojezična izgledati kao stari život. Mnogi Bosanci se već sele iz Beva u predgrađa, gdje je život drugačiji nego u gradu, gdje su mnogo bliže Americi.
U St. Louisu sam bio tek par dana i jedno veče sam čitao u bosanskom kafeu koji je izgledao kao da je sad preseljen iz Hrasnog. Lijepo smo se družili i pričali, a vlasnik, mladić koji je iz Sarajeva otišao prije pet-šest godina, ispričao mi je kako je nekad preko interneta gledao Sarajevo. Web-kamera, koje više nema, bila je postavljena na Ferhadiji kod Markala, blizu Parka "Svjetlost" - vidjeli su se penzioneri i zgubidani koji tamo igraju šaha, vidjeli su se prolaznici, ali se nikome nisu mogle prepoznati crte lica. On bi sebi napravio kafu, zapalio cigaru, i gledao kako sjenke ljudi prolaze, a najljepše mu je bilo, rekao mi je, kad je gledao kako snijeg pokriva Sarajevo, dok sve ne pobijeli, kako snijeg propadava kroz kosmos i pokriva i žive i mrtve.
Preporucuju Grbic Restaurant. 