#1 BOSANSKA NACIJA I "HAYSOV PLAN"
Posted: 06/02/2006 23:26
Dobar intervju, prenesen sa Bosnjaci.net............preporucujem......
..............................................................
BOSANSKA NACIJA I „HAYSOV PLAN“
Razgovarala: Belma PEKMEZOVIĆ
Mr. Zlatko HADŽIDEDIĆ
Jedan od najozbiljnijih političkih analitičara u BiH, mr. Zlatko Hadžidedić, pred odbranom doktorata iz političkih nauka na prestižnoj London School of Economics, književnik, autor historijske drame u stihu „Pad“, bivši savjetnik potpredsjednika Federacije BiH g.Gavrila Grahovca, trenutno radi kao Savjetnik predsjednika Stranke za BiH i Ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine prof. Safeta Halilovića, otvoreno govori o jedinoj mogućoj ustavnoj opciji za funkcionisanje moderne evropske države Bosne i Hercegovine, podjeli BiH po vjersko-etničkom principu, trajnoj legitimaciji RS-a u slučaju prihvatanja „Haysovog plana“ promjena bh ustava...
Gospodine Hadžidedić, u ovom razgovoru pođimo prvo od prijedloga Ustava BiH, koji je nedavno prezentiran građanima Sarajeva, a čiji ste Vi koautor. Recite nam malo više o tome.
Mr. HADŽIDEDIĆ: U posljednjih godinu dana, najaktuelnija politička tema u Bosni i Hercegovini jeste pitanje promjene dejtonskog Ustava. Nekoliko autora i grupa autora je u tom periodu izašlo u javnost sa vlastitim nacrtima za novi Ustav Bosne i Hercegovine. U novembru 2005.g., pod pokroviteljstvom Američko-bosanske fondacije za kulturu čiji osnivač je naš svjetski poznati pijanista Saša Toperić, sa takvim nacrtom pojavio se i mali tim u kojem su pored mene bila i dvojica vodećih bosanskohercegovačkih stručnjaka za ustavno pravo, profesori Ćazim Sadiković i Omer Ibrahimagić. Iako nije potreban poseban razlog zbog kojega bi čovjek poželio da ponudi svoj doprinos uređenju vlastite zemlje, moram da istaknem da smo nas trojica smatrali da je neophodno da pristupimo izradi nacrta za Ustav u kojem bi Bosna i Hercegovina kao država bila tretirana sasvim drugačije nego što je do sada bila tretirana od strane predstavnika međunarodne zajednice, od strane bosanskohercegovačkih političara i medija, pa i od strane drugih predlagača koji su se do sada pojavili sa vlastitim nacrtima za novi Ustav.
Šta je to u čemu razni predlagači „novog ustava“ za BiH već u samom startu griješe?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Bez obzira na sve njihove ogromne međusobne razlike, za sve njih karakteristično je da su Bosnu i Hercegovinu, kao državu i kao društvo, tretirali kao nekakav „poseban slučaj“ u odnosu na sve druge evropske države, kao „poseban slučaj“ koji zahtijeva nekakva „posebna“, nikad ranije primijenjena rješenja, koja onda od Bosne i Hercegovine mogu samo napraviti hroničnog bolesnika koji uvijek iznova zahtijeva „poseban“ tretman. Nas trojica smo smatrali da je ovaj začarani krug, u koji je Bosna i Hercegovina u zadnjih stotinu i pedeset godina neprekidno zatvarana od strane svojih mnogobrojnih – dobronamjernih i manje dobronamjernih – dušebrižnika, moguće razbiti na vrlo jednostavan način, tako što ćemo na samom startu Bosnu i Hercegovinu tretirati kao i svaku drugu, običnu, normalnu, evropsku državu.
Bosna i Hercegovina nije jedinstvena po tome što u njoj živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica
Normalna država!? Da li je to isključivo nacionalna država? Čini mi se da u BiH mnogi pogrešno tumače pojam „nacija“ i miješaju vjersku i etničku pripadnost sa pojmom „nacije“. Vaš stav po ovom pitanju?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Naravno, termin „normalna evropska država“ ovdje koristim samo uslovno, jer u različitim epohama na evropskom kontinentu različiti oblici državnog uređenja su bivali „normalni“ i korišteni kao standard „normalnosti“ u toj epohi. Ipak, u modernoj epohi kao standard se ustalila državna forma koja je nazvana „modernom državom“ ili „nacionalnom državom“, odnosno „državom-nacijom“. Ono što je Bosnu i Hercegovinu učinilo drugačijom od modernih evropskih nacionalnih država je činjenica da ona do sada, do početka 21. stoljeća, nije svoje ustavno uređenje prilagodila tom pan-evropskom standardu „nacionalne države“. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini je krajem 19. stoljeća kao standard uspostavljena jedna čudna lingvističko-semantička i pojmovna anomalija, te je sam termin „nacija“ počeo da bude korišten kao naziv za vjersko-etničke zajednice koje su se tokom stoljeća formirale na njenom tlu, a ne kao naziv za sve građane koji čine Bosnu i
Hercegovinu. Pošto je sam pojam 'nacije' u modernoj epohi postao suštinski povezan sa pojmovima suverenosti, države i državnosti, i imanentna mu je težnja da se sa njima izjednači, usljed te lingvističko-semantičke anomalije formirala se specifična percepcija prema kojoj je mnogima izgledalo jednostavnije Bosnu i Hercegovinu teritorijalno podijeliti i dodijeliti suverenost i državnost njenim vjersko-etničkim zajednicama, nego korigirati tu anomaliju i pojam „nacije“ pravno i semantički povezati sa ukupnim građanstvom koje čini Bosnu i Hercegovinu. Jer, Bosna i Hercegovina nije jedinstvena po tome što u njoj živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica, ona je jedinstvena po tome što su se njene vjersko-etničke zajednice – pod uticajem nacionalizama iz susjednih država koji su uzimali vjersku pripadnost kao temelj „suverenosti“, odnosno „nacije“ – proglasile „suverenim“, tj. „nacijama“, i što onda na temelju toga nastoje za sebe izboriti određeni stepen državnosti i nezavisnosti. U suštini, dovoljno bi bilo da ove vjersko-etničke zajednice prestanemo nazivati „nacijama“, pa da i same ove zajednice, i međunarodni faktori, i susjedne države prestanu da ih percipiraju kao „suverene“ i „državotvorne“. Naravno, iako je ova lingvističko-semantička anomalija već veoma uvriježena u praksi, ipak je pitanje definiranja „nacije“, a samim tim i pitanje legitimiranja nečijih državotvornih aspiracija pomoću upotrebe pojma „nacija“, prvenstveno ustavno pitanje, i njegovo rješavanje mora biti započeto na nivou Ustava. Dakle, moramo prvo u Ustavu Bosne i Hercegovine de-legitimirati vjersko-etničke zajednice kao „suverene“ i „državotvorne“, odnosno kao „nacije“, da bismo onda mogli očekivati da se promijeni i auto-percepcija na nivou bosanskohercegovačkih građana, koji će sebe početi doživljavati kao jedinstvenu, suverenu naciju Bosanaca (i Hercegovaca), i percepcija Bosne i Hercegovine u međunarodnoj javnosti i političkim krugovima. Sve dok se to ne dogodi, Bosna i Hercegovina neće biti percipirana kao „normalna država“, i za nju će biti tražena nekakva „posebna“ rješenja koja će je uvijek iznova zatvarati u začarani krug „posebnosti“.
Rekli ste da je u vašem prijedlogu novog Ustava zastupljena opcija građanske BiH. Zar se za takvo ustavno uređenje ne zalažu i tvorci drugih nacrta za novi Ustav?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Za razliku od svih drugih predlagača koji su do sada prezentirali vlastite nacrte za novi Ustav Bosne i Hercegovine, i koji su se samo na retoričkom nivou zalagali za 'građansku državu', nas trojica smo imali u vidu da je pojam „građanske države“ i u teoriji i u praksi zapravo identičan pojmu „nacionalne države“, i da su jedino u lingvističko-semantičkoj praksi koja se ustalila u Bosni i Hercegovini ova dva pojma naizgled suprotstavljena. Dakle, kontradiktorno je – kao što to možemo vidjeti u drugim prijedlozima za novi Ustav – zalagati se za „građansku državu“ na retoričkom planu, a na ustavnom planu ne poći od pretpostavke da u Bosni i Hercegovini suverenitet pripada svim građanima koji u njoj žive, kao građanima, a ne kao pripadnicima vjersko-etničkih zajednica. Kontradiktorno je govoriti o „građanskom suverenitetu“, a uspostavljati Gornji dom Parlamenta kao „Dom naroda“, odnosno „Dom suverenih nacija“. Kontradiktorno je zalagati se za „Dom naroda“ (u množini) u jednoj i jedinstvenoj državi, jer jedini „narod“ kojem pripada sav suverenitet te države, otjelovljen u njenom Parlamentu, jeste jedan narod koji čine svi građani Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovu osnovnu lekciju političke i ustavno-pravne teorije mnogi naši „ustavotvorci“ još uvijek nisu savladali, a to već etabliranim etnonacionalistima daje dodatnu šansu da nastave sa razaranjem integriteta i potkopavanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine, u pokušaju da ojačaju svoje već uspostavljene etnonacionalističke kvazi-države. Naravno, etnonacionalisti u ovakvim pokušajima prvenstveno imaju podršku od strane međunarodnih „posrednika“, koji često polaze od ideje da je Bosnu i Hercegovinu mnogo jednostavnije podijeliti, bez obzira na moguće žrtve i razaranja, nego je konačno uspostaviti kao građansku, odnosno, nacionalnu državu.
Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i međunarodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja
Mi danas, htjeli to priznati ili ne, ipak imamo podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, zahvaljujući Daytonskom sporazumu. Isto tako, „on the table“ imamo Američki institut za mir i njihovu inicijativu sa Donaldom Haysom na čelu. O kakvim ustavnim promjenama za BiH se tu, u stvari, radi?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Nakon brojnih pred-ratnih, ratnih, i post-ratnih pokušaja dijeljenja Bosne i Hercegovine na etničkom principu – polazeći od pretpostavke da suverenitet njenih vjersko-etničkih zajednica, koji im je mehanički pripisan samom činjenicom da su one nazvane „nacijama“ a ne „etničkim grupama“, treba potpuno zaokružiti – pojavila se inicijativa Američkog instituta mir nazvana „Dejton projekt“, koja je naizgled pošla od pretpostavke da je pitanje integriteta Bosne i Hercegovine zauvijek riješeno Dejtonskim sporazumom. „Dejton projekt“, popularno nazvan „Hejsov plan“ prema svom navodnom tvorcu Donaldu Hejsu, kao što mu i samo ime govori, jeste projekt ustavnih „promjena“ čvrsto zasnovan na postojećem Dejtonskom ustavu. Kao takav, „Dejton projekt“ predstavlja pokušaj da se, putem minimalnih izmjena, prevaziđe dosadašnji privremeni karakter i značaj Dejtonskog ustava, što bi Dejtonski ustav i državno uređenje proizašlo iz njega učinilo trajnim i nepromjenljivim. Ovakav pokušaj krije namjeru da se trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije postojanje je unutar međunarodne zajednice do sada uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno. Trajno legitimiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa relevantnih političkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u strogoj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspektivu njenog konačnog raspada. Što je najvažnije, ovakav pokušaj dolazi upravo u vrijeme kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj „projekat“ sigurno ne predstavlja volju tog većinskog dijela međunarodne zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH.
Kakve to promjene nudi tzv. „Haysov plan“ i da li se u njemu odustaje od „tri konstitutivna naroda“, odnosno da li se tu poštuje mišljenje Venecijanske komisije?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Predložene „promjene“ uopće se ne osvrću na najvažniju primjedbu iz Mišljenja Venecijanske komisije u vezi sa postojećim Dejtonskim ustavom, koja glasi: „Državne institucije su strukturirane tako da ne predstavljaju direktno građane, nego da osiguraju predstavljanje konstitutivnih naroda.“ (Mišljenje Venecijanske komisije, paragraf 43) Osim deklarativne izjave da će „Ustav BiH garantovati prava pojedinca, dok će u isto vrijeme štititi i kolektivna prava“, u predloženim „promjenama“ nema ni traga od pokušaja da se ovaj paragraf iz Mišljenja Venecijanske komisije uvaži. A Mišljenje Venecijanske komisije uopće ni ne može biti uvaženo pomoću „izmjena“ i „amendiranja“ postojećeg Ustava, nego samo u okviru potpuno novog Ustava, u kojem će čitav koncept 'konstitutivnih naroda' biti napušten i unutar kojega će državne institucije biti tako strukturirane da predstavljaju direktno građane, a ne „konstitutivne narode“. U ovom kontekstu, važno je uočiti da je „predložena promjena“ (v. 'Parlamentarna skupština', čl. 11, 'Pravo veta na osnovu povrede vitalnog nacionalnog interesa') koja polazi od pretpostavke da „konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine imaju prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa“ direktno suprotna navedenom paragrafu (43) iz Mišljenja Vencijanske komisije. Ovakva tvrdnja u ovakvom obliku ne postoji čak ni u Dejtonskom ustavu, i u tom smislu ova 'predložena promjena' bitno ojačava logiku Dejtonskog ustava i poziciju 'konstitutivnih naroda' unutar tog ustava – umjesto da ojačava poziciju građanina, kako traži Mišljenje Venecijanske komisije. Također, sama tvrdnja je u cjelosti veoma problematična sa stanovišta ustavnog i međunarodnog prava. Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i međunarodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja, tako da je taj pojam 'prošvercovan' u ustavnu praksu Bosne i Hercegovine u skladu sa trenutnim političkim interesima (prije svega onim koji dolaze iz RS). Kao takav, on prejudicira ustavno uređenje BiH, polazeći od pretpostavke da je entitet koji je nazvan 'konstitutivnim narodom' unaprijed definiran i neupitan, iako kao takav ne postoji u ustavima ili političkoj praksi drugih zemalja. Iako je u političkoj praksi u BiH već uobičajeno da se takav pojam odnosi na tri dominantne vjersko-etničke grupe, u ustavnoj teoriji i praksi ne postoji uporište da se vjersko-etničke grupe proglase 'konstitutivnim narodima' i da im se dodijeli suverenitet tj. 'prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa'. Suverenitet, kao takav, mora ostati nepodijeljen, i mora pripadati cjelokupnom narodu (tj. svim građanima) BiH; u suprotnom, ukoliko je podijeljen na tri 'konstitutivna naroda', prestaje da bude suverenitet koji se odnosi na cjelokupnu državu. U tom smislu, suverenitet koji bi bio prenesen na tri vjersko-etničke grupe nužno tim grupama dodjeljuje atribute državnosti, koja u perspektivi nužno mora biti zaokružena uspostavljanjem vlastite, etnonacionalne države. Takav je slučaj, praktično, sa suverenitetom dodijeljenim bosanskim Srbima u obliku Republike Srpske; sljedeći nužan korak je otcjepljenje RS od BiH, i takav razvoj je neminovan ukoliko se prizna da „konstitutivni narodi imaju prirođeno pravo zaštite svojih vitalnih nacionalnih interesa“. Atributi državnosti su ovim etničkim grupama dodijeljeni već time što se govori o njihovim 'vitalnim nacionalnim interesima'. Već upotrebom riječi 'nacionalni', vjersko-etničkim grupama je implicitno priznat suverenitet, a taj suverenitet je i eksplicitno potvrđen time što se tvrdi da ove vjersko-etničke grupe imaju 'prirođeno pravo' da same arbitrarno definiraju šta su to njihovi 'vitalni nacionalni interesi', i da imaju arbitrarno pravo da upotrijebe 'veto' u slučaju da ti arbitrarno definirani 'nacionalni interesi' budu 'ugroženi', a sve to u skladu sa arbitrarnom definicijom šta predstavlja 'ugrožavanje' arbitrarno definiranih 'vitalnih nacionalnih interesa'! Također, ni drugi paragrafi iz Mišljenja Venecijanske komisije nisu uvaženi. Pravo na predstavljanje dato je isključivo „konstitutivnim narodima“, dok onima koji se ne smatraju pripadnicima tri dominantne vjersko-etničke grupe nije dato pravo ni da budu birani ni da budu predstavljeni. U ovom kontekstu, čak ni Mišljenje Venecijanske komisije ne uvažava eksplicitno činjenicu da u BiH živi barem jedna trećina građana koji ne žele da budu svrstani niti u jednu od tri dominantne vjersko-etničke grupe, i da to ne podrazumijeva automatski da oni pripadaju nekim manjinskim etničkim grupama. Naprotiv, to znači da su ovi građani indiferentni prema religiji i prema etnicitetu kao takvima, i da svoj identitet vezuju isključivo za državu Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, oni već imaju izgrađen 'nacionalni identitet' u pravom smislu riječi.
Nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se građani BiH izjasne u okviru jedinstvene kategorije kao 'Bosanci'
Da li je onda „Bosanac“ onaj koji je zapravo ugrožen u Bosni i Hercegovini?
Mr. HADŽIDEDIĆ: U postojećem Dejtonskom ustavu, kao i u ranijim ustavima BiH, ovi građani su tendenciozno i krajnje pogrešno svrstani među 'ostale', iako ova kategorija zapravo označava pripadnike etničkih manjina. Oni koji su indiferentni prema etnicitetu ne predstavljaju etničku manjinu, niti uopće predstavljaju manjinu u vlastitoj zemlji. Teško je izračunati njihov tačan procenat, jer ovim građanima nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se izjasne u okviru jedinstvene kategorije, kao 'Bosanci', ili kao 'etnički neopredijeljeni' ili 'etnički neutralni' i sl. Do sada su njihova temeljna prava (tj. njihov 'vitalni nacionalni interes') bila neprekidno ugrožena i oni su bili izloženi totalnoj diskriminaciji, naprosto zbog toga što nisu bili predstavljeni kao zasebna kategorija (tj. zasebni 'konstitutivni narod') unutar ustavnog modela koji je priznavao samo predstavljanje 'konstitutivnih naroda'. Čak i ukoliko bi model sa 'konstitutivnim narodima' – umjesto sa jednim narodom, sastavljenim od svih građana BiH – mogao opstati, bilo bi neophodno da ova kategorija građana bude predstavljena kao zasebni 'konstitutivni narod', da bi njihova najgrublja diskriminacija bila barem ublažena. Garantiranje ljudskih prava u dijelu 'predloženih promjena' pod nazivom 'Ljudska prava i temeljne slobode', u skladu sa međunarodnim i Evropskim standardima, posve je deklarativno ukoliko apsolutni suverenitet ostaje dodijeljen 'konstitutivnim narodima', te pojedinci unutar ovakvog ustavnog modela praktično i ne funkcioniraju kao građani, nego isključivo kao pripadnici 'konstitutivnih naroda'. Zbog toga čak ni opcija sa priznavanjem 'četvrtog konstitutivnog naroda' ne bi mogla da udovolji već pomenutom paragrafu 43 iz Mišljenja Venecijanske komisije, što znači da sam pojam 'ljudskih prava' unutar ustavnog modela ponuđenog u 'predloženim promjenama' naprosto nema konkretnog sadržaja. Da bi bilo moguće ovaj pojam učiniti stvarno sadržajnim, bilo bi neophodno u potpunosti napustiti koncept 'konstitutivnih naroda', a to nije moguće putem 'promjena' postojećeg Dejtonskog ustava, nego samo putem usvajanja potpuno novog Ustava, zasnovanog na principu građanskog suvereniteta. To je jedina ustavna opcija koja od Bosne i Hercegovine može napraviti normalnu družavu, koja se može uklopiti u moderne standarde i u evropske integracije.
..............................................................
BOSANSKA NACIJA I „HAYSOV PLAN“
Razgovarala: Belma PEKMEZOVIĆ
Mr. Zlatko HADŽIDEDIĆ
Jedan od najozbiljnijih političkih analitičara u BiH, mr. Zlatko Hadžidedić, pred odbranom doktorata iz političkih nauka na prestižnoj London School of Economics, književnik, autor historijske drame u stihu „Pad“, bivši savjetnik potpredsjednika Federacije BiH g.Gavrila Grahovca, trenutno radi kao Savjetnik predsjednika Stranke za BiH i Ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine prof. Safeta Halilovića, otvoreno govori o jedinoj mogućoj ustavnoj opciji za funkcionisanje moderne evropske države Bosne i Hercegovine, podjeli BiH po vjersko-etničkom principu, trajnoj legitimaciji RS-a u slučaju prihvatanja „Haysovog plana“ promjena bh ustava...
Gospodine Hadžidedić, u ovom razgovoru pođimo prvo od prijedloga Ustava BiH, koji je nedavno prezentiran građanima Sarajeva, a čiji ste Vi koautor. Recite nam malo više o tome.
Mr. HADŽIDEDIĆ: U posljednjih godinu dana, najaktuelnija politička tema u Bosni i Hercegovini jeste pitanje promjene dejtonskog Ustava. Nekoliko autora i grupa autora je u tom periodu izašlo u javnost sa vlastitim nacrtima za novi Ustav Bosne i Hercegovine. U novembru 2005.g., pod pokroviteljstvom Američko-bosanske fondacije za kulturu čiji osnivač je naš svjetski poznati pijanista Saša Toperić, sa takvim nacrtom pojavio se i mali tim u kojem su pored mene bila i dvojica vodećih bosanskohercegovačkih stručnjaka za ustavno pravo, profesori Ćazim Sadiković i Omer Ibrahimagić. Iako nije potreban poseban razlog zbog kojega bi čovjek poželio da ponudi svoj doprinos uređenju vlastite zemlje, moram da istaknem da smo nas trojica smatrali da je neophodno da pristupimo izradi nacrta za Ustav u kojem bi Bosna i Hercegovina kao država bila tretirana sasvim drugačije nego što je do sada bila tretirana od strane predstavnika međunarodne zajednice, od strane bosanskohercegovačkih političara i medija, pa i od strane drugih predlagača koji su se do sada pojavili sa vlastitim nacrtima za novi Ustav.
Šta je to u čemu razni predlagači „novog ustava“ za BiH već u samom startu griješe?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Bez obzira na sve njihove ogromne međusobne razlike, za sve njih karakteristično je da su Bosnu i Hercegovinu, kao državu i kao društvo, tretirali kao nekakav „poseban slučaj“ u odnosu na sve druge evropske države, kao „poseban slučaj“ koji zahtijeva nekakva „posebna“, nikad ranije primijenjena rješenja, koja onda od Bosne i Hercegovine mogu samo napraviti hroničnog bolesnika koji uvijek iznova zahtijeva „poseban“ tretman. Nas trojica smo smatrali da je ovaj začarani krug, u koji je Bosna i Hercegovina u zadnjih stotinu i pedeset godina neprekidno zatvarana od strane svojih mnogobrojnih – dobronamjernih i manje dobronamjernih – dušebrižnika, moguće razbiti na vrlo jednostavan način, tako što ćemo na samom startu Bosnu i Hercegovinu tretirati kao i svaku drugu, običnu, normalnu, evropsku državu.
Bosna i Hercegovina nije jedinstvena po tome što u njoj živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica
Normalna država!? Da li je to isključivo nacionalna država? Čini mi se da u BiH mnogi pogrešno tumače pojam „nacija“ i miješaju vjersku i etničku pripadnost sa pojmom „nacije“. Vaš stav po ovom pitanju?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Naravno, termin „normalna evropska država“ ovdje koristim samo uslovno, jer u različitim epohama na evropskom kontinentu različiti oblici državnog uređenja su bivali „normalni“ i korišteni kao standard „normalnosti“ u toj epohi. Ipak, u modernoj epohi kao standard se ustalila državna forma koja je nazvana „modernom državom“ ili „nacionalnom državom“, odnosno „državom-nacijom“. Ono što je Bosnu i Hercegovinu učinilo drugačijom od modernih evropskih nacionalnih država je činjenica da ona do sada, do početka 21. stoljeća, nije svoje ustavno uređenje prilagodila tom pan-evropskom standardu „nacionalne države“. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini je krajem 19. stoljeća kao standard uspostavljena jedna čudna lingvističko-semantička i pojmovna anomalija, te je sam termin „nacija“ počeo da bude korišten kao naziv za vjersko-etničke zajednice koje su se tokom stoljeća formirale na njenom tlu, a ne kao naziv za sve građane koji čine Bosnu i
Hercegovinu. Pošto je sam pojam 'nacije' u modernoj epohi postao suštinski povezan sa pojmovima suverenosti, države i državnosti, i imanentna mu je težnja da se sa njima izjednači, usljed te lingvističko-semantičke anomalije formirala se specifična percepcija prema kojoj je mnogima izgledalo jednostavnije Bosnu i Hercegovinu teritorijalno podijeliti i dodijeliti suverenost i državnost njenim vjersko-etničkim zajednicama, nego korigirati tu anomaliju i pojam „nacije“ pravno i semantički povezati sa ukupnim građanstvom koje čini Bosnu i Hercegovinu. Jer, Bosna i Hercegovina nije jedinstvena po tome što u njoj živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica, ona je jedinstvena po tome što su se njene vjersko-etničke zajednice – pod uticajem nacionalizama iz susjednih država koji su uzimali vjersku pripadnost kao temelj „suverenosti“, odnosno „nacije“ – proglasile „suverenim“, tj. „nacijama“, i što onda na temelju toga nastoje za sebe izboriti određeni stepen državnosti i nezavisnosti. U suštini, dovoljno bi bilo da ove vjersko-etničke zajednice prestanemo nazivati „nacijama“, pa da i same ove zajednice, i međunarodni faktori, i susjedne države prestanu da ih percipiraju kao „suverene“ i „državotvorne“. Naravno, iako je ova lingvističko-semantička anomalija već veoma uvriježena u praksi, ipak je pitanje definiranja „nacije“, a samim tim i pitanje legitimiranja nečijih državotvornih aspiracija pomoću upotrebe pojma „nacija“, prvenstveno ustavno pitanje, i njegovo rješavanje mora biti započeto na nivou Ustava. Dakle, moramo prvo u Ustavu Bosne i Hercegovine de-legitimirati vjersko-etničke zajednice kao „suverene“ i „državotvorne“, odnosno kao „nacije“, da bismo onda mogli očekivati da se promijeni i auto-percepcija na nivou bosanskohercegovačkih građana, koji će sebe početi doživljavati kao jedinstvenu, suverenu naciju Bosanaca (i Hercegovaca), i percepcija Bosne i Hercegovine u međunarodnoj javnosti i političkim krugovima. Sve dok se to ne dogodi, Bosna i Hercegovina neće biti percipirana kao „normalna država“, i za nju će biti tražena nekakva „posebna“ rješenja koja će je uvijek iznova zatvarati u začarani krug „posebnosti“.
Rekli ste da je u vašem prijedlogu novog Ustava zastupljena opcija građanske BiH. Zar se za takvo ustavno uređenje ne zalažu i tvorci drugih nacrta za novi Ustav?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Za razliku od svih drugih predlagača koji su do sada prezentirali vlastite nacrte za novi Ustav Bosne i Hercegovine, i koji su se samo na retoričkom nivou zalagali za 'građansku državu', nas trojica smo imali u vidu da je pojam „građanske države“ i u teoriji i u praksi zapravo identičan pojmu „nacionalne države“, i da su jedino u lingvističko-semantičkoj praksi koja se ustalila u Bosni i Hercegovini ova dva pojma naizgled suprotstavljena. Dakle, kontradiktorno je – kao što to možemo vidjeti u drugim prijedlozima za novi Ustav – zalagati se za „građansku državu“ na retoričkom planu, a na ustavnom planu ne poći od pretpostavke da u Bosni i Hercegovini suverenitet pripada svim građanima koji u njoj žive, kao građanima, a ne kao pripadnicima vjersko-etničkih zajednica. Kontradiktorno je govoriti o „građanskom suverenitetu“, a uspostavljati Gornji dom Parlamenta kao „Dom naroda“, odnosno „Dom suverenih nacija“. Kontradiktorno je zalagati se za „Dom naroda“ (u množini) u jednoj i jedinstvenoj državi, jer jedini „narod“ kojem pripada sav suverenitet te države, otjelovljen u njenom Parlamentu, jeste jedan narod koji čine svi građani Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovu osnovnu lekciju političke i ustavno-pravne teorije mnogi naši „ustavotvorci“ još uvijek nisu savladali, a to već etabliranim etnonacionalistima daje dodatnu šansu da nastave sa razaranjem integriteta i potkopavanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine, u pokušaju da ojačaju svoje već uspostavljene etnonacionalističke kvazi-države. Naravno, etnonacionalisti u ovakvim pokušajima prvenstveno imaju podršku od strane međunarodnih „posrednika“, koji često polaze od ideje da je Bosnu i Hercegovinu mnogo jednostavnije podijeliti, bez obzira na moguće žrtve i razaranja, nego je konačno uspostaviti kao građansku, odnosno, nacionalnu državu.
Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i međunarodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja
Mi danas, htjeli to priznati ili ne, ipak imamo podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, zahvaljujući Daytonskom sporazumu. Isto tako, „on the table“ imamo Američki institut za mir i njihovu inicijativu sa Donaldom Haysom na čelu. O kakvim ustavnim promjenama za BiH se tu, u stvari, radi?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Nakon brojnih pred-ratnih, ratnih, i post-ratnih pokušaja dijeljenja Bosne i Hercegovine na etničkom principu – polazeći od pretpostavke da suverenitet njenih vjersko-etničkih zajednica, koji im je mehanički pripisan samom činjenicom da su one nazvane „nacijama“ a ne „etničkim grupama“, treba potpuno zaokružiti – pojavila se inicijativa Američkog instituta mir nazvana „Dejton projekt“, koja je naizgled pošla od pretpostavke da je pitanje integriteta Bosne i Hercegovine zauvijek riješeno Dejtonskim sporazumom. „Dejton projekt“, popularno nazvan „Hejsov plan“ prema svom navodnom tvorcu Donaldu Hejsu, kao što mu i samo ime govori, jeste projekt ustavnih „promjena“ čvrsto zasnovan na postojećem Dejtonskom ustavu. Kao takav, „Dejton projekt“ predstavlja pokušaj da se, putem minimalnih izmjena, prevaziđe dosadašnji privremeni karakter i značaj Dejtonskog ustava, što bi Dejtonski ustav i državno uređenje proizašlo iz njega učinilo trajnim i nepromjenljivim. Ovakav pokušaj krije namjeru da se trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije postojanje je unutar međunarodne zajednice do sada uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno. Trajno legitimiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa relevantnih političkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u strogoj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspektivu njenog konačnog raspada. Što je najvažnije, ovakav pokušaj dolazi upravo u vrijeme kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj „projekat“ sigurno ne predstavlja volju tog većinskog dijela međunarodne zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH.
Kakve to promjene nudi tzv. „Haysov plan“ i da li se u njemu odustaje od „tri konstitutivna naroda“, odnosno da li se tu poštuje mišljenje Venecijanske komisije?
Mr. HADŽIDEDIĆ: Predložene „promjene“ uopće se ne osvrću na najvažniju primjedbu iz Mišljenja Venecijanske komisije u vezi sa postojećim Dejtonskim ustavom, koja glasi: „Državne institucije su strukturirane tako da ne predstavljaju direktno građane, nego da osiguraju predstavljanje konstitutivnih naroda.“ (Mišljenje Venecijanske komisije, paragraf 43) Osim deklarativne izjave da će „Ustav BiH garantovati prava pojedinca, dok će u isto vrijeme štititi i kolektivna prava“, u predloženim „promjenama“ nema ni traga od pokušaja da se ovaj paragraf iz Mišljenja Venecijanske komisije uvaži. A Mišljenje Venecijanske komisije uopće ni ne može biti uvaženo pomoću „izmjena“ i „amendiranja“ postojećeg Ustava, nego samo u okviru potpuno novog Ustava, u kojem će čitav koncept 'konstitutivnih naroda' biti napušten i unutar kojega će državne institucije biti tako strukturirane da predstavljaju direktno građane, a ne „konstitutivne narode“. U ovom kontekstu, važno je uočiti da je „predložena promjena“ (v. 'Parlamentarna skupština', čl. 11, 'Pravo veta na osnovu povrede vitalnog nacionalnog interesa') koja polazi od pretpostavke da „konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine imaju prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa“ direktno suprotna navedenom paragrafu (43) iz Mišljenja Vencijanske komisije. Ovakva tvrdnja u ovakvom obliku ne postoji čak ni u Dejtonskom ustavu, i u tom smislu ova 'predložena promjena' bitno ojačava logiku Dejtonskog ustava i poziciju 'konstitutivnih naroda' unutar tog ustava – umjesto da ojačava poziciju građanina, kako traži Mišljenje Venecijanske komisije. Također, sama tvrdnja je u cjelosti veoma problematična sa stanovišta ustavnog i međunarodnog prava. Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i međunarodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja, tako da je taj pojam 'prošvercovan' u ustavnu praksu Bosne i Hercegovine u skladu sa trenutnim političkim interesima (prije svega onim koji dolaze iz RS). Kao takav, on prejudicira ustavno uređenje BiH, polazeći od pretpostavke da je entitet koji je nazvan 'konstitutivnim narodom' unaprijed definiran i neupitan, iako kao takav ne postoji u ustavima ili političkoj praksi drugih zemalja. Iako je u političkoj praksi u BiH već uobičajeno da se takav pojam odnosi na tri dominantne vjersko-etničke grupe, u ustavnoj teoriji i praksi ne postoji uporište da se vjersko-etničke grupe proglase 'konstitutivnim narodima' i da im se dodijeli suverenitet tj. 'prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa'. Suverenitet, kao takav, mora ostati nepodijeljen, i mora pripadati cjelokupnom narodu (tj. svim građanima) BiH; u suprotnom, ukoliko je podijeljen na tri 'konstitutivna naroda', prestaje da bude suverenitet koji se odnosi na cjelokupnu državu. U tom smislu, suverenitet koji bi bio prenesen na tri vjersko-etničke grupe nužno tim grupama dodjeljuje atribute državnosti, koja u perspektivi nužno mora biti zaokružena uspostavljanjem vlastite, etnonacionalne države. Takav je slučaj, praktično, sa suverenitetom dodijeljenim bosanskim Srbima u obliku Republike Srpske; sljedeći nužan korak je otcjepljenje RS od BiH, i takav razvoj je neminovan ukoliko se prizna da „konstitutivni narodi imaju prirođeno pravo zaštite svojih vitalnih nacionalnih interesa“. Atributi državnosti su ovim etničkim grupama dodijeljeni već time što se govori o njihovim 'vitalnim nacionalnim interesima'. Već upotrebom riječi 'nacionalni', vjersko-etničkim grupama je implicitno priznat suverenitet, a taj suverenitet je i eksplicitno potvrđen time što se tvrdi da ove vjersko-etničke grupe imaju 'prirođeno pravo' da same arbitrarno definiraju šta su to njihovi 'vitalni nacionalni interesi', i da imaju arbitrarno pravo da upotrijebe 'veto' u slučaju da ti arbitrarno definirani 'nacionalni interesi' budu 'ugroženi', a sve to u skladu sa arbitrarnom definicijom šta predstavlja 'ugrožavanje' arbitrarno definiranih 'vitalnih nacionalnih interesa'! Također, ni drugi paragrafi iz Mišljenja Venecijanske komisije nisu uvaženi. Pravo na predstavljanje dato je isključivo „konstitutivnim narodima“, dok onima koji se ne smatraju pripadnicima tri dominantne vjersko-etničke grupe nije dato pravo ni da budu birani ni da budu predstavljeni. U ovom kontekstu, čak ni Mišljenje Venecijanske komisije ne uvažava eksplicitno činjenicu da u BiH živi barem jedna trećina građana koji ne žele da budu svrstani niti u jednu od tri dominantne vjersko-etničke grupe, i da to ne podrazumijeva automatski da oni pripadaju nekim manjinskim etničkim grupama. Naprotiv, to znači da su ovi građani indiferentni prema religiji i prema etnicitetu kao takvima, i da svoj identitet vezuju isključivo za državu Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, oni već imaju izgrađen 'nacionalni identitet' u pravom smislu riječi.
Nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se građani BiH izjasne u okviru jedinstvene kategorije kao 'Bosanci'
Da li je onda „Bosanac“ onaj koji je zapravo ugrožen u Bosni i Hercegovini?
Mr. HADŽIDEDIĆ: U postojećem Dejtonskom ustavu, kao i u ranijim ustavima BiH, ovi građani su tendenciozno i krajnje pogrešno svrstani među 'ostale', iako ova kategorija zapravo označava pripadnike etničkih manjina. Oni koji su indiferentni prema etnicitetu ne predstavljaju etničku manjinu, niti uopće predstavljaju manjinu u vlastitoj zemlji. Teško je izračunati njihov tačan procenat, jer ovim građanima nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se izjasne u okviru jedinstvene kategorije, kao 'Bosanci', ili kao 'etnički neopredijeljeni' ili 'etnički neutralni' i sl. Do sada su njihova temeljna prava (tj. njihov 'vitalni nacionalni interes') bila neprekidno ugrožena i oni su bili izloženi totalnoj diskriminaciji, naprosto zbog toga što nisu bili predstavljeni kao zasebna kategorija (tj. zasebni 'konstitutivni narod') unutar ustavnog modela koji je priznavao samo predstavljanje 'konstitutivnih naroda'. Čak i ukoliko bi model sa 'konstitutivnim narodima' – umjesto sa jednim narodom, sastavljenim od svih građana BiH – mogao opstati, bilo bi neophodno da ova kategorija građana bude predstavljena kao zasebni 'konstitutivni narod', da bi njihova najgrublja diskriminacija bila barem ublažena. Garantiranje ljudskih prava u dijelu 'predloženih promjena' pod nazivom 'Ljudska prava i temeljne slobode', u skladu sa međunarodnim i Evropskim standardima, posve je deklarativno ukoliko apsolutni suverenitet ostaje dodijeljen 'konstitutivnim narodima', te pojedinci unutar ovakvog ustavnog modela praktično i ne funkcioniraju kao građani, nego isključivo kao pripadnici 'konstitutivnih naroda'. Zbog toga čak ni opcija sa priznavanjem 'četvrtog konstitutivnog naroda' ne bi mogla da udovolji već pomenutom paragrafu 43 iz Mišljenja Venecijanske komisije, što znači da sam pojam 'ljudskih prava' unutar ustavnog modela ponuđenog u 'predloženim promjenama' naprosto nema konkretnog sadržaja. Da bi bilo moguće ovaj pojam učiniti stvarno sadržajnim, bilo bi neophodno u potpunosti napustiti koncept 'konstitutivnih naroda', a to nije moguće putem 'promjena' postojećeg Dejtonskog ustava, nego samo putem usvajanja potpuno novog Ustava, zasnovanog na principu građanskog suvereniteta. To je jedina ustavna opcija koja od Bosne i Hercegovine može napraviti normalnu družavu, koja se može uklopiti u moderne standarde i u evropske integracije.
