#1 Kasno je za stvaranje bosanske nacije?
Posted: 14/01/2006 04:49
Intervju DANA: Dr. Husnija Kamberović, direktor Instituta za istoriju
Kasno je za stvaranje bosanske nacije
Otkako je prije tri godine na čelo Instituta za istoriju došao dr. Husnija Kamberović, ova institucija je počela agresivnije nastupati u javnosti. Između ostalog, Kamberović je zaslužan za organizaciju niza naučnih skupova koji su trebali ponuditi odgovore za prilično loše stanje u bh. historiografiji. O tim odgovorima, projektu pisanja jednotomne historije Bosne i Hercegovine, bosanskoj naciji, Benjaminu Kallayju, historijskim mitovima i poslijeratnim historijama, autor odlične knjige Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. govori za Dane
Amer Obradović
DANI: Nedavno je u Sarajevu u organizaciji Instituta za istoriju organiziran naučni skup pod nazivom: "Glavni problemi istorije BiH". Ima li Bosna i Hercegovina uopće svoju adekvatnu historiju?
KAMBEROVIĆ: Mi imamo dva problema - pitanje historije i historiografije. Historiografija u Bosni i Hercegovini je u dubokoj krizi. To traje posljednje dvije decenije. Zato smo mi u Institutu odlučili da pokušamo nešto promijeniti što se tiče metodološkog pristupa istraživanjima, što se tiče izbora tema... S druge strane, mi u Bosni i Hercegovini zapravo uopće nemamo bh. historiografiju, čak nemamo dobro razvijene ono što zovemo - nacionalne historiografije. Nemamo bh. historiografsku školu, nemamo historičara koji je iza sebe ostavio jedan dobar koncept, modele istraživanja... Ako uzmemo historiografije Srbije ili Hrvatske, tačno možemo vidjeti koji su to historiografski krugovi, njihov uticaj kojeg su oko sebe širili, poput onog oko profesorice Mirjane Gross. U Beogradu se ti krugovi institucionaliziraju u udruženja, gdje, recimo, presudnu ulogu ima profesor Andrej Mitrović. Mi ni danas nemamo izraslog historičara oko kojeg bi se okupljali mlađi, koji će raditi određene teme oslanjajući se na pomoć i metodološke obrasce. Ovdje postoji nekoliko kvalitetnih historičara, međutim, postoji neka ljudska zavist i imamo one koji su skloni kritiziranju i omalovažavanju svega što rade drugi, umjesto da sami doprinesu da se stanje u historiografiji popravi. U takvom stanju osjetio sam potrebu da nešto promijenimo. Treba razgovarati o prioritetima u bh. historiografiji, koje su tematske oblasti koje možemo postaviti pred nauku i koji su to modeli istraživanja. Pazite, naša je historiografija u posljednje dvije decenije ostala iza svjetskih tokova. Ovdje postoji neko pravilo da se ne piše o svakodnevnom životu, o gender history ili oral history... Moramo prevazići okvire naših ovako zatvorenih institucija, kakve su i Institut za istoriju i Filozofski fakultet.
DANI: Čini se da su najveće rupe u historiografiji u periodu od Drugog svjetskog rata pa do danas?
KAMBEROVIĆ: To je i moje uvjerenje. Mi općenito imamo poprilično dobre istražene teme iz starije prošlosti. Posljednjih godina imamo jako puno tema koje se bave srednjovjekovnom Bosnom. Razdoblje nakon 1945. je poprilično neistraženo. Tek od devedesetih su se otvorile mogućnosti slobodnijeg istraživanja tog razdoblja. Imamo nekoliko radova, ali nemamo cjelovite preglede i nemamo ono što nam posebno treba - ovu našu najnoviju povijest - razdoblje od osamdesetih pa do danas. Nemamo ljudi koji se bave tim periodom. U Hrvatskoj, naprimjer, postoji nekoliko projekata o tzv. Domovinskom ratu. To rade profesionalni historičari i ta istraživanja imaju naučnu snagu. Mi to nemamo. Naravno, historičari imaju dio odgovornosti, ali nije sve do nas. Tražio sam da se na Institutu otvore nova radna mjesta za ljude koji će se baviti periodom od osamdesetih pa do danas, da to ne ostavljamo nekakvim agencijama ili amaterima koji uopće ne poznaju metodologiju istraživanja.
DANI: Poznato je da je sedamdesetih godina prošlog vijeka zaustavljen projekat pisanja cjelokupne višetomne historije BiH. Ima li naznaka da bi se nešto u skorije vrijeme moglo pokrenuti?
KAMBEROVIĆ: Veliki je problem nedostatak jedne historije Bosne i Hercegovine. Postoje razne manipulacije u vezi s tim. Naša historiografija je imala problema šezdesetih i sedamdesetih godina. U to vrijeme na našim odsjecima uopće nismo imali historiju Bosne i Hercegovine. Danas imamo nešto drugačiju situaciju. Često se vraćamo u te godine tvrdeći kako su neki moćnici sprečavali nastanak takve historije. Čini mi se da tu treba biti malo realniji u ocjeni razloga kraha tog projekta. Bilo bi naravno teško reći da jedan Branislav Đurđev ili Esad Pašalić, ljudi koji su aktivno radili u tom vremenu, tu historiju nisu završili zato što su bili antibosanski raspoloženi. Naravno bilo je tu ljudi koji su imali veliki uticaj, a bili su protiv tog projekta, poput Milorada Ekmečića. Možete imati ljude koji vam podmeću noge, ali da je bilo uvjeta i sposobnog kadra, jedan takav projekat se mogao napraviti. Tada jednostvano nisu bili stvoreni uvjeti sa jednu cjelokupnu historiju Bosne. Bivši direktor Instituta za istoriju, profesor Ibrahim Karabegović mi je rekao: "Da je svaki od nas profesora završio svoj dio projekta, ništa nam Ekmečić i ostali ne bi mogli." Problem je bio taj da historijska nauka tada nije bila zrela. Danas imamo potrebu, ali i mogućnost, ne da pišemo, nego da završimo jednotomnu historiju Bosne.
DANI: Kada to možemo očekivati?
KAMBEROVIĆ: Nadam se da će to u naredne dvije godine biti prezentirano našoj javnosti. Knjiga će biti rezultat dostignutih znanja savremene historiografije. Tu su jako važne dvije stvari. Prvo, moramo biti realni: ne možemo očekivati višetomnu historiju Bosne, poput Istorije srpskog naroda, recimo. Međutim, jeste realno da mi dobijemo jednotomnu historiju Bosne i Hercegovine i mi na tome u Institutu poprilično radimo. Ta će knjiga biti puno bolja od, recimo, Malcolmove Kratke historije Bosne, koja naravno jeste dobrodošla, ali je nedovoljna, površna. Ta nova historija će biti puno bolja od svih postojećih i na našem i na stranom jeziku. Evo, recimo, u ratu je nastala knjiga Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, popularna Armijska historija, koja je izazvala toliko bučnih reakcija od historičara iz susjedstva, možete zamisliti kakve će tek reakcije izazvati jedna ovakva historija. Naravno, mi ćemo dio stvari iz te knjige i sami staviti na provjeru.
DANI: Evo već ste spomenuli Malcolma, njegovu svakako dobrodošlu knjigu, no, kako gledate na ostale knjige iz historije napisane od devedesetih pa do danas?
KAMBEROVIĆ: Ima tu različitih pogleda. Postoje knjige sa velikim naslovima, pretenzijama, a nemaju ništa u sebi. S druge strane, naprimjer, imate jednog doajena Envera Redžića, koji je napravio nekoliko dobrih i manje dobrih knjiga. No, najveći problem je taj da ima jako malo historičara koji su objavili svoje knjige. Za ozbiljnije knjige potrebna su dugotrajna arhivska istraživanja, danas se za to nema vremena niti finansijske podrške, zato nam se dešava da imamo ljude koji se bave srednjovjekovnom historijom, a pišu knjige i tekstove iz novije historije zato što je to politici potrebno. Jako je važno da mi počnemo, rekao bih, izrađivati historičare koji će se specijalizirati za određena razdoblja, ili periode, ali također moramo imati ljude koji su sposobni baviti se dužim periodima, fenomenima. Moderan historičar ne može biti neko ko se bavi samo, naprimjer, srednjim vijekom.
DANI: Zašto je mitomanija još uvijek tako prisutna?
KAMBEROVIĆ:Mi smo radili projekte, konferencije o upotrebi historijskih mitova na Balkanu. Poslije tri godine rada i dvije knjige objavljene o tome, čini mi se da smo malo načeli taj problem. Upotreba historije u tom smislu ostat će prisutna i to mi ne možemo iskorijeniti. Historičari nasjednu na mitove ukoliko žele brzu javnu afirmaciju. Međutim, treba objavljivati članke, radove, knjige kojima se može dokazati koliko je loše po historijsku nauku primjenjivati mitološke obrasce. I udžbenici su veliki problem. Tu je struka opet zakazala. Govori se da mi imamo tri biografije, ja mislim da mi nemamo nijedne biografije. Kada slušate priče o Gavrilu Principu, imate osjećaj da je on jučer izvršio antentat, a ne prije devedesetak godina.
DANI: Je li pokušaj Benjamina Kallaya da napravi bosansku naciju bio iluzoran, odnosno, može li se iz povijesti BiH iščitati budućnost bosanske nacije koju neki prizivaju?
KAMBEROVIĆ: U historiji su sve stvari neponovljive. Ne znam koja ozbiljna politička struktura može na tome insistirati?! Mislim da je to apsolutno nerealno. Možemo intimno željeti ovo ili ono, ali moramo biti realni. Historija govori da je taj koncept stvaranja bosanske nacije propao još u 19. stoljeću. Kallayjev pokušaj je bio možda posljednji, a posljedica je svođenje bošnjaštva na muslimanstvo. Kada su se u 19. stoljeću katolici i pravoslavci u Bosni i Hercegovini definitivno usmjerili ka integraciji u hrvatskom i srpskom nacionalnom smislu, time je jednom i zauvijek završena i zatvorena mogućnost stvaranja jedne bosanske nacije. Naravno, ovdje je moguće insistirati na nečem drugom. Treba raditi na stvaranju bosanskog osjećaja, pripadnosti ovoj zemlji, patriotizmu... ali to nema veze sa stvaranjem bosanske nacije. Ovdje treba prihvatiti činjenicu da su se definitivno integrirale tri nacije i na temelju te činjenice možemo razmišljati o građenju budućnosti u ovoj zemlji. Nemoguće se vratiti na početak 19. stoljeća. Zakašnjela je svaka mogućnost stvaranja bosanske nacije.
Mitovi
Zmaj od Bosne na krilima neovisne BiH
DANI: Povodom 200. godišnjice rođenja Husein-kapetana Gradaščevića (1802.-1834.), 2002. godine, objavili ste njegovu biografsku monografiju. Je li Husein-kapetan uistinu bio ispred vremena u kojem je živio? Za njim se posegnulo kad je Bošnjacima trebao heroj protiv "mrskog okupatora"?
KAMBEROVIĆ: Ne bih rekao da je on bio ispred svog vremena, naprotiv. Mislim da je u to vrijeme Bosni bio potreban jedan takav pokret. Dosta stvari oko njega je bilo predmet mitologizacija, ponekad i previše isticanje nečega što Husein Gradaščević i nije bio. On jeste bio Bošnjak, borio se protiv osmanskog sultana, imao je oko sebe i ljude iz drugih vjera, jeste bio vođa jednog velikog pokreta za autonomiju Bosne, ali previše bi bilo reći da je on taj pokret poveo kako bi stvorio neovisnu Bosnu. Taj pokret nije prelazio okvire Osmanskog carstva. S druge strane je pitanje kako se bošnjačka elita toga vremena osjećala, jer je čak nekoliko decenija nakon pokreta, 1878., kod nje bio prisutan veliki osjećaj za osmansku državnu tradiciju. Gradaščević je bio zaslužan da se u Bosni ljudi počnu odvajati od te osmanske tradicije.
Kasno je za stvaranje bosanske nacije
Otkako je prije tri godine na čelo Instituta za istoriju došao dr. Husnija Kamberović, ova institucija je počela agresivnije nastupati u javnosti. Između ostalog, Kamberović je zaslužan za organizaciju niza naučnih skupova koji su trebali ponuditi odgovore za prilično loše stanje u bh. historiografiji. O tim odgovorima, projektu pisanja jednotomne historije Bosne i Hercegovine, bosanskoj naciji, Benjaminu Kallayju, historijskim mitovima i poslijeratnim historijama, autor odlične knjige Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. govori za Dane
Amer Obradović
DANI: Nedavno je u Sarajevu u organizaciji Instituta za istoriju organiziran naučni skup pod nazivom: "Glavni problemi istorije BiH". Ima li Bosna i Hercegovina uopće svoju adekvatnu historiju?
KAMBEROVIĆ: Mi imamo dva problema - pitanje historije i historiografije. Historiografija u Bosni i Hercegovini je u dubokoj krizi. To traje posljednje dvije decenije. Zato smo mi u Institutu odlučili da pokušamo nešto promijeniti što se tiče metodološkog pristupa istraživanjima, što se tiče izbora tema... S druge strane, mi u Bosni i Hercegovini zapravo uopće nemamo bh. historiografiju, čak nemamo dobro razvijene ono što zovemo - nacionalne historiografije. Nemamo bh. historiografsku školu, nemamo historičara koji je iza sebe ostavio jedan dobar koncept, modele istraživanja... Ako uzmemo historiografije Srbije ili Hrvatske, tačno možemo vidjeti koji su to historiografski krugovi, njihov uticaj kojeg su oko sebe širili, poput onog oko profesorice Mirjane Gross. U Beogradu se ti krugovi institucionaliziraju u udruženja, gdje, recimo, presudnu ulogu ima profesor Andrej Mitrović. Mi ni danas nemamo izraslog historičara oko kojeg bi se okupljali mlađi, koji će raditi određene teme oslanjajući se na pomoć i metodološke obrasce. Ovdje postoji nekoliko kvalitetnih historičara, međutim, postoji neka ljudska zavist i imamo one koji su skloni kritiziranju i omalovažavanju svega što rade drugi, umjesto da sami doprinesu da se stanje u historiografiji popravi. U takvom stanju osjetio sam potrebu da nešto promijenimo. Treba razgovarati o prioritetima u bh. historiografiji, koje su tematske oblasti koje možemo postaviti pred nauku i koji su to modeli istraživanja. Pazite, naša je historiografija u posljednje dvije decenije ostala iza svjetskih tokova. Ovdje postoji neko pravilo da se ne piše o svakodnevnom životu, o gender history ili oral history... Moramo prevazići okvire naših ovako zatvorenih institucija, kakve su i Institut za istoriju i Filozofski fakultet.
DANI: Čini se da su najveće rupe u historiografiji u periodu od Drugog svjetskog rata pa do danas?
KAMBEROVIĆ: To je i moje uvjerenje. Mi općenito imamo poprilično dobre istražene teme iz starije prošlosti. Posljednjih godina imamo jako puno tema koje se bave srednjovjekovnom Bosnom. Razdoblje nakon 1945. je poprilično neistraženo. Tek od devedesetih su se otvorile mogućnosti slobodnijeg istraživanja tog razdoblja. Imamo nekoliko radova, ali nemamo cjelovite preglede i nemamo ono što nam posebno treba - ovu našu najnoviju povijest - razdoblje od osamdesetih pa do danas. Nemamo ljudi koji se bave tim periodom. U Hrvatskoj, naprimjer, postoji nekoliko projekata o tzv. Domovinskom ratu. To rade profesionalni historičari i ta istraživanja imaju naučnu snagu. Mi to nemamo. Naravno, historičari imaju dio odgovornosti, ali nije sve do nas. Tražio sam da se na Institutu otvore nova radna mjesta za ljude koji će se baviti periodom od osamdesetih pa do danas, da to ne ostavljamo nekakvim agencijama ili amaterima koji uopće ne poznaju metodologiju istraživanja.
DANI: Poznato je da je sedamdesetih godina prošlog vijeka zaustavljen projekat pisanja cjelokupne višetomne historije BiH. Ima li naznaka da bi se nešto u skorije vrijeme moglo pokrenuti?
KAMBEROVIĆ: Veliki je problem nedostatak jedne historije Bosne i Hercegovine. Postoje razne manipulacije u vezi s tim. Naša historiografija je imala problema šezdesetih i sedamdesetih godina. U to vrijeme na našim odsjecima uopće nismo imali historiju Bosne i Hercegovine. Danas imamo nešto drugačiju situaciju. Često se vraćamo u te godine tvrdeći kako su neki moćnici sprečavali nastanak takve historije. Čini mi se da tu treba biti malo realniji u ocjeni razloga kraha tog projekta. Bilo bi naravno teško reći da jedan Branislav Đurđev ili Esad Pašalić, ljudi koji su aktivno radili u tom vremenu, tu historiju nisu završili zato što su bili antibosanski raspoloženi. Naravno bilo je tu ljudi koji su imali veliki uticaj, a bili su protiv tog projekta, poput Milorada Ekmečića. Možete imati ljude koji vam podmeću noge, ali da je bilo uvjeta i sposobnog kadra, jedan takav projekat se mogao napraviti. Tada jednostvano nisu bili stvoreni uvjeti sa jednu cjelokupnu historiju Bosne. Bivši direktor Instituta za istoriju, profesor Ibrahim Karabegović mi je rekao: "Da je svaki od nas profesora završio svoj dio projekta, ništa nam Ekmečić i ostali ne bi mogli." Problem je bio taj da historijska nauka tada nije bila zrela. Danas imamo potrebu, ali i mogućnost, ne da pišemo, nego da završimo jednotomnu historiju Bosne.
DANI: Kada to možemo očekivati?
KAMBEROVIĆ: Nadam se da će to u naredne dvije godine biti prezentirano našoj javnosti. Knjiga će biti rezultat dostignutih znanja savremene historiografije. Tu su jako važne dvije stvari. Prvo, moramo biti realni: ne možemo očekivati višetomnu historiju Bosne, poput Istorije srpskog naroda, recimo. Međutim, jeste realno da mi dobijemo jednotomnu historiju Bosne i Hercegovine i mi na tome u Institutu poprilično radimo. Ta će knjiga biti puno bolja od, recimo, Malcolmove Kratke historije Bosne, koja naravno jeste dobrodošla, ali je nedovoljna, površna. Ta nova historija će biti puno bolja od svih postojećih i na našem i na stranom jeziku. Evo, recimo, u ratu je nastala knjiga Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, popularna Armijska historija, koja je izazvala toliko bučnih reakcija od historičara iz susjedstva, možete zamisliti kakve će tek reakcije izazvati jedna ovakva historija. Naravno, mi ćemo dio stvari iz te knjige i sami staviti na provjeru.
DANI: Evo već ste spomenuli Malcolma, njegovu svakako dobrodošlu knjigu, no, kako gledate na ostale knjige iz historije napisane od devedesetih pa do danas?
KAMBEROVIĆ: Ima tu različitih pogleda. Postoje knjige sa velikim naslovima, pretenzijama, a nemaju ništa u sebi. S druge strane, naprimjer, imate jednog doajena Envera Redžića, koji je napravio nekoliko dobrih i manje dobrih knjiga. No, najveći problem je taj da ima jako malo historičara koji su objavili svoje knjige. Za ozbiljnije knjige potrebna su dugotrajna arhivska istraživanja, danas se za to nema vremena niti finansijske podrške, zato nam se dešava da imamo ljude koji se bave srednjovjekovnom historijom, a pišu knjige i tekstove iz novije historije zato što je to politici potrebno. Jako je važno da mi počnemo, rekao bih, izrađivati historičare koji će se specijalizirati za određena razdoblja, ili periode, ali također moramo imati ljude koji su sposobni baviti se dužim periodima, fenomenima. Moderan historičar ne može biti neko ko se bavi samo, naprimjer, srednjim vijekom.
DANI: Zašto je mitomanija još uvijek tako prisutna?
KAMBEROVIĆ:Mi smo radili projekte, konferencije o upotrebi historijskih mitova na Balkanu. Poslije tri godine rada i dvije knjige objavljene o tome, čini mi se da smo malo načeli taj problem. Upotreba historije u tom smislu ostat će prisutna i to mi ne možemo iskorijeniti. Historičari nasjednu na mitove ukoliko žele brzu javnu afirmaciju. Međutim, treba objavljivati članke, radove, knjige kojima se može dokazati koliko je loše po historijsku nauku primjenjivati mitološke obrasce. I udžbenici su veliki problem. Tu je struka opet zakazala. Govori se da mi imamo tri biografije, ja mislim da mi nemamo nijedne biografije. Kada slušate priče o Gavrilu Principu, imate osjećaj da je on jučer izvršio antentat, a ne prije devedesetak godina.
DANI: Je li pokušaj Benjamina Kallaya da napravi bosansku naciju bio iluzoran, odnosno, može li se iz povijesti BiH iščitati budućnost bosanske nacije koju neki prizivaju?
KAMBEROVIĆ: U historiji su sve stvari neponovljive. Ne znam koja ozbiljna politička struktura može na tome insistirati?! Mislim da je to apsolutno nerealno. Možemo intimno željeti ovo ili ono, ali moramo biti realni. Historija govori da je taj koncept stvaranja bosanske nacije propao još u 19. stoljeću. Kallayjev pokušaj je bio možda posljednji, a posljedica je svođenje bošnjaštva na muslimanstvo. Kada su se u 19. stoljeću katolici i pravoslavci u Bosni i Hercegovini definitivno usmjerili ka integraciji u hrvatskom i srpskom nacionalnom smislu, time je jednom i zauvijek završena i zatvorena mogućnost stvaranja jedne bosanske nacije. Naravno, ovdje je moguće insistirati na nečem drugom. Treba raditi na stvaranju bosanskog osjećaja, pripadnosti ovoj zemlji, patriotizmu... ali to nema veze sa stvaranjem bosanske nacije. Ovdje treba prihvatiti činjenicu da su se definitivno integrirale tri nacije i na temelju te činjenice možemo razmišljati o građenju budućnosti u ovoj zemlji. Nemoguće se vratiti na početak 19. stoljeća. Zakašnjela je svaka mogućnost stvaranja bosanske nacije.
Mitovi
Zmaj od Bosne na krilima neovisne BiH
DANI: Povodom 200. godišnjice rođenja Husein-kapetana Gradaščevića (1802.-1834.), 2002. godine, objavili ste njegovu biografsku monografiju. Je li Husein-kapetan uistinu bio ispred vremena u kojem je živio? Za njim se posegnulo kad je Bošnjacima trebao heroj protiv "mrskog okupatora"?
KAMBEROVIĆ: Ne bih rekao da je on bio ispred svog vremena, naprotiv. Mislim da je u to vrijeme Bosni bio potreban jedan takav pokret. Dosta stvari oko njega je bilo predmet mitologizacija, ponekad i previše isticanje nečega što Husein Gradaščević i nije bio. On jeste bio Bošnjak, borio se protiv osmanskog sultana, imao je oko sebe i ljude iz drugih vjera, jeste bio vođa jednog velikog pokreta za autonomiju Bosne, ali previše bi bilo reći da je on taj pokret poveo kako bi stvorio neovisnu Bosnu. Taj pokret nije prelazio okvire Osmanskog carstva. S druge strane je pitanje kako se bošnjačka elita toga vremena osjećala, jer je čak nekoliko decenija nakon pokreta, 1878., kod nje bio prisutan veliki osjećaj za osmansku državnu tradiciju. Gradaščević je bio zaslužan da se u Bosni ljudi počnu odvajati od te osmanske tradicije.
Ima li tebi ovdje negdje 
nešto u suprotnosti ? 
