#1 J. B. Tito
Posted: 04/01/2006 01:55
Sedmi dan
Tita za dvije marke
Vildana Selimbegovic
Bilo je to u jeku pretpraznicke groznice: izmedu prskalica, petardi svih kalibara, svjetlecih mreža i inih slicnih drangulija smještenih u najlon-kucice nasred sarajevske Ferhadije, stajao je sredovjecan muškarac i vikao: Tito, Tito, samo dvije marke! I zaista, pred njim je bio citav bunt Josipa Broza iz kasnih sedamdesetih, uparadenog u zimsku odoru, sa jednom od onih egzoticnih šubara kojima je nekadašnji najveci sin svih naroda i narodnosti bivše nam domovine iznimno bio sklon. Naravno, Tito je nasmijan, on maše, a tamo gdje bi mu otprilike trebali biti džepovi na kaputu - poredali se mjeseci 2006.
Otkud Tito na kalendaru, odlucila sam priupitati razvikanog prodavaca kad se gužva razide. No, u popodnevnim satima ni njega ni maršala: rasprodato, ne bez zavisti povjerava mi se njegova komšinica iz najlonskog tržnog centra. Tito je vec odavno brand, rekao bi mudro Miljenko Jergovic, ali teško da bi i on smislio neko razumno objašnjenje zašto baš Tito ide k'o halva cak i na kalendaru kakav ce baš svaka novina u ovoj zemlji odštampati u nebrojeno mnogo primjeraka najavljujuci kraj 2005.
I ko ga sve kupuje? Sudeci po grupi što se toga jutra zatekla na Ferhadiji - mahom su to generacije koje su svjetlo dana ugledale iza svih onih plavih vozova, kuca cvijeca, dana mladosti, štafeta i ostalih pratecih mi ti se kunemo manifestacija. Šta je njima Tito? I šta uopce znaju o njemu daci i studenti odgojeni na udžbenicima iskrižanim crnim flomasterima kojima je jedina zajednicka karakteristika bila upravo protjerivanje mrskog komunizma cak i iz sadržaja?
Nema, naravno, nikakve dileme da posezanje za Titom, pa makar na kalendaru, ne predstavlja bilo koju vrstu politickog profiliranja. Najprije ce biti da maršal preminuo prije ravno cetvrt vijeka sve žešce konkurira Kulinu banu i da je u nedostatku bilo kakvog ozbiljnijeg historijskog pozicioniranja svoje mjesto dovijeka pronašao u maglovitoj predstavi nekih lakših vremena. To uostalom potvrduju i vijesti iz Hercegovine u kojoj se - kao nikad za živa Tita - narucuju guslarski deseterci koji velicaju Broza?! I to se nekadašnji tvorci junackih narodnih uradaka bukvalno utrkuju ko ce bolje opjevati selamet za maršalova vakta! Istina, nema vijesti da se Karadžiceva baba Stana angažirala na Romaniji, ali skoro pa da i ne bi bilo iznenadenje da se tamo daleko (oko Han-Pijeska, naprimjer) dosjeti neki hairlija pa za Novu godinu dovede nikog drugog do Tijanu Dapcevic.
Što ce reci da su se jad i bijeda ovdašnjeg suživota opasno primakli onom dnu ispod kojeg nema dalje. A tek stiže PDV. I još jedna godina koja obecava pljackašku privatizaciju, velike ministarske dealove, medupartijske ucjene, krize svake od 14 postojecih vlada, nebrojeno duge rasprave koji ce sve rodaci, supruge, tetici i amidžici zaraditi na strateški važnim dionicama Koridora, cija se trasa koprca izmedu Ploca i Neuma i eventualno izradu elaborata pod dirigentskom palicom Zlatka Hurtica: da li je penzionerima s penzijom od 200 KM moguce obezbijediti socijalni dodatak od punih 5 KM?
I da se ne lažemo: 2006. je izborna godina, a demokratsko iskustvo na ovom prostoru nas je naucilo - niko, ama baš niko od pretendenata na slast smještenu u fotelju nece se drznuti da bilo šta uradi. Zbog biraca i konkurenata. Eventualno možemo ocekivati pranje saobracajnih znakova - negdje tamo pred kraj ljeta - i združeno tronacionalno ubjedivanje kako je et(n)icnije da nas do 2010. krade naš, a ne njihov politicar.
Ako ima razloga za optimizam, cini se da ga treba tražiti upravo u onom nostalgicnom posezanju za brandom: sve dok današnji mladahni poštovaoci Josipa Broza ne skuže da imaju pravo sami odabrati ko ce ih u ime viših nacionalnih interesa potkradati, jednako ce se gomilati porodicni klanovi u SDA, HDZ i SDS bastionima i nekakvi tihici, paravci i ive mire karikirati naše živote. A niti jedan od njih - ako cemo pravo - ni u najcrnjem humoru nema šanse da se pojavi ni na džepnom kalendaru. Zato možda valja, u skladu sa praznicima, koji nas, htjeli mi to ili ne, svakako cekaju, poželjeti nam svima dobra zdravlja, enormna strpljenja i dovoljno odlucnosti da zaigramo na vlastite karte. Sugovornik Dana u ovome broju, Haris Abdurahmanovic, uspješan, mlad i odnedavno vlasnik tuzlanske Fabrike deterdženata Dita, ubijeden je da su karte na ostatku planete vec podijeljene, a da se jedino ovdje - tek dijele. I da je to bosanskohercegovacka šansa. Vjerujem da u ovoj zemlji ima dovoljno mladih i sposobnih ljudi koji slicno misle. Samo im treba dati priliku.
Tita za dvije marke
Vildana Selimbegovic
Bilo je to u jeku pretpraznicke groznice: izmedu prskalica, petardi svih kalibara, svjetlecih mreža i inih slicnih drangulija smještenih u najlon-kucice nasred sarajevske Ferhadije, stajao je sredovjecan muškarac i vikao: Tito, Tito, samo dvije marke! I zaista, pred njim je bio citav bunt Josipa Broza iz kasnih sedamdesetih, uparadenog u zimsku odoru, sa jednom od onih egzoticnih šubara kojima je nekadašnji najveci sin svih naroda i narodnosti bivše nam domovine iznimno bio sklon. Naravno, Tito je nasmijan, on maše, a tamo gdje bi mu otprilike trebali biti džepovi na kaputu - poredali se mjeseci 2006.
Otkud Tito na kalendaru, odlucila sam priupitati razvikanog prodavaca kad se gužva razide. No, u popodnevnim satima ni njega ni maršala: rasprodato, ne bez zavisti povjerava mi se njegova komšinica iz najlonskog tržnog centra. Tito je vec odavno brand, rekao bi mudro Miljenko Jergovic, ali teško da bi i on smislio neko razumno objašnjenje zašto baš Tito ide k'o halva cak i na kalendaru kakav ce baš svaka novina u ovoj zemlji odštampati u nebrojeno mnogo primjeraka najavljujuci kraj 2005.
I ko ga sve kupuje? Sudeci po grupi što se toga jutra zatekla na Ferhadiji - mahom su to generacije koje su svjetlo dana ugledale iza svih onih plavih vozova, kuca cvijeca, dana mladosti, štafeta i ostalih pratecih mi ti se kunemo manifestacija. Šta je njima Tito? I šta uopce znaju o njemu daci i studenti odgojeni na udžbenicima iskrižanim crnim flomasterima kojima je jedina zajednicka karakteristika bila upravo protjerivanje mrskog komunizma cak i iz sadržaja?
Nema, naravno, nikakve dileme da posezanje za Titom, pa makar na kalendaru, ne predstavlja bilo koju vrstu politickog profiliranja. Najprije ce biti da maršal preminuo prije ravno cetvrt vijeka sve žešce konkurira Kulinu banu i da je u nedostatku bilo kakvog ozbiljnijeg historijskog pozicioniranja svoje mjesto dovijeka pronašao u maglovitoj predstavi nekih lakših vremena. To uostalom potvrduju i vijesti iz Hercegovine u kojoj se - kao nikad za živa Tita - narucuju guslarski deseterci koji velicaju Broza?! I to se nekadašnji tvorci junackih narodnih uradaka bukvalno utrkuju ko ce bolje opjevati selamet za maršalova vakta! Istina, nema vijesti da se Karadžiceva baba Stana angažirala na Romaniji, ali skoro pa da i ne bi bilo iznenadenje da se tamo daleko (oko Han-Pijeska, naprimjer) dosjeti neki hairlija pa za Novu godinu dovede nikog drugog do Tijanu Dapcevic.
Što ce reci da su se jad i bijeda ovdašnjeg suživota opasno primakli onom dnu ispod kojeg nema dalje. A tek stiže PDV. I još jedna godina koja obecava pljackašku privatizaciju, velike ministarske dealove, medupartijske ucjene, krize svake od 14 postojecih vlada, nebrojeno duge rasprave koji ce sve rodaci, supruge, tetici i amidžici zaraditi na strateški važnim dionicama Koridora, cija se trasa koprca izmedu Ploca i Neuma i eventualno izradu elaborata pod dirigentskom palicom Zlatka Hurtica: da li je penzionerima s penzijom od 200 KM moguce obezbijediti socijalni dodatak od punih 5 KM?
I da se ne lažemo: 2006. je izborna godina, a demokratsko iskustvo na ovom prostoru nas je naucilo - niko, ama baš niko od pretendenata na slast smještenu u fotelju nece se drznuti da bilo šta uradi. Zbog biraca i konkurenata. Eventualno možemo ocekivati pranje saobracajnih znakova - negdje tamo pred kraj ljeta - i združeno tronacionalno ubjedivanje kako je et(n)icnije da nas do 2010. krade naš, a ne njihov politicar.
Ako ima razloga za optimizam, cini se da ga treba tražiti upravo u onom nostalgicnom posezanju za brandom: sve dok današnji mladahni poštovaoci Josipa Broza ne skuže da imaju pravo sami odabrati ko ce ih u ime viših nacionalnih interesa potkradati, jednako ce se gomilati porodicni klanovi u SDA, HDZ i SDS bastionima i nekakvi tihici, paravci i ive mire karikirati naše živote. A niti jedan od njih - ako cemo pravo - ni u najcrnjem humoru nema šanse da se pojavi ni na džepnom kalendaru. Zato možda valja, u skladu sa praznicima, koji nas, htjeli mi to ili ne, svakako cekaju, poželjeti nam svima dobra zdravlja, enormna strpljenja i dovoljno odlucnosti da zaigramo na vlastite karte. Sugovornik Dana u ovome broju, Haris Abdurahmanovic, uspješan, mlad i odnedavno vlasnik tuzlanske Fabrike deterdženata Dita, ubijeden je da su karte na ostatku planete vec podijeljene, a da se jedino ovdje - tek dijele. I da je to bosanskohercegovacka šansa. Vjerujem da u ovoj zemlji ima dovoljno mladih i sposobnih ljudi koji slicno misle. Samo im treba dati priliku.
