Sjedim na mjestu gdje je procvala još jedna moja latica. Da li je crna, crvena ili bijela, ne mogu vidjeti. Mrak je. Ali osjećam njen miris. Još od onog dana kada je rođena osjećam i njenu glatkoću. Svilene plahte koje me pokrivaju, te mekani sag po kojem hodam mislima.
Nad mnom je bilo plavo nebo kad sam je prvi puta dotakla. Klizila sam svakim kutom tog baršuna. U mojim očima tonovi su se stapali jedni s drugima, a ipak bili su toliko različiti. Svaka zvijezda sjala je posebnim sjajem.
Putovala sam od jedne do druge, udomila njihovu svijetlost u moju dušu. A sada, gledam u to isto platno. Trebalo je biti isto. Ali boje su promijenile odjeću. Sive naslage oblaka naguravaju se jedna na drugu. Dok plavi sagovi posuti zvijezdama plaću negdje, zarobljeni.
Osjećam samo vjetar kako prolazi kroz mene. Želi nešto reći, ali ne razumijem. Dopuštam da nosi moj pogled u visine, te ju ugledam. Zvijezdu. Jedinu. Samu. Kako se probija kroz raslinje sivila. Moja misao dotiče tu ljepotu, promatra ju, te se nada. Ponadam se, te zaželim da svjetlost dodirne moju laticu.
Ne želim ju izgubiti, ne noćas. Noćas mi treba. Uvenut ću, ako ona uvene. Vjetar se stiša, te pogledam u pod. Gdje li su sagovi… Zar ne koračam nebom… Zašto sam još uvijek na istom mjestu… Možda sam jedna od zvijezda, ali ne mogu pronaći svoje mjesto na nebu. Pod nebom. Pogledam još jednom. Nema je. Progutana. Ponovo zarobljena. Ponovo je nema. Zašto sivilo treba da proguta zvijezdu…
